Biblijski razlozi zašto je pravoslavlje krivoslavlje

Pojam „pravoslavlje“ ima sinonime u ortodoksiji i pravoverju. Pravoslavlje je jedno od grana nominalnog hrišćanstva. Formira se u istočnom dijelu Rimskog carstva – Vizantiji gdje i ostaje kao zvanična religija do propasti Vizantijskog carstva. Ono je specifičan oblik hrišćanstva nastao u okrilju vizantinske (vaseljenske) crkve čiju doktrinu nasleđuje grčka crkva. Osnovna učenja su koncipirana kroz nauk Pravoslavne crkve koji se zasniva na Simbolu vjere koji je usvojen na vaseljenskim saborima u prvim vjekovima državnog hrišćanstva i bili su obavezujući za cijelu hrišćansku Crkvu. Pravoslavna crkva priznaje samo prvih sedam sabora. U Pravoslavnoj crkvi ima sedam svetih tajni (sakramenata): (1) Sveta tajna krštenja; 2) Sveta tajna miropomazanja; (3) Sveta tajna pokajanja; (4) Sveta tajna pričešća; (5) Sveta tajna braka; (6) Sveta tajna jeleosvećenja (pomazanja bolesnika); (7) Sveta tajna sveštenstva. Postoje tri stepena svešteničke službe: đakon, sveštenik (jerej) i episkop. Pravoslavlje takođe odlikuje monaštvo i podvižništvo. Post i molitva smatraju se neophodnim za spasenje. Molitve se uznose Bogu, a Presvetoj Bogorodici i svecima se moli kao ugodnicima pred Bogom, da se zauzmu za ljude pred Bogom. U pravoslavlju hramovi su mjesta gdje se vrši Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedjeljom i drugim praznicima. Pravoslavna crkva je, za razliku od Rimokatoličke, decentralizovana posle priznavanja prvih arhiepiskopa (Bugarskog, Grčkog, Srpskog itd.) koji crkvenu službu vrše na svojim jezicima. Postoji i Vaseljenski patrijarh koji predstavlja naslednika vizantinskog patrijarha i sebe smatra poglavarom svih crkava. Međutim, to ostali arhiepiskopi ne priznaju, jer je vaseljenska crkva u 14. vijeku, pred pad Vizantije bila primorana da prizna vlast rimskom papi kako bi Vizantija dobila lobističku pomoć za odbranu od napada „jeretika sa istoka“. Danas nekih 13 zemalja imaju većinsko pravoslavno stanovništvo, uključujući bivše jugoslovenske republike Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru. Pripadnici pravoslavne vjere su obično veoma ponosni na svoju vjeru i uglavnom je povezuju sa nacionalnom pripadnošću i lokalnim običajima (slavama, tradicijama i sl.).

Međutim, ako uzmemo Sveto Pismo kao standard za provjeru svake religije, naša slika o „pravoverju“ može se iz korijena promijeniti. Napravićemo kratak pregled razloga koji diskvalifikuju pravoslavlje (isto kao i katolicizam) kao baštinike pravog hrišćanstva.

 

Razlog br. 1 – Porijeklo hrišćanstva vs porijeklo crkve

Biti hrišćanin jednostavno znači biti sledbenik Isusa Hrista ali ne na kultistički način, već u svjetlosti Njegove mesijanske misije, jevanđelja i u kontekstu Plana spasenja. Hristova vjera je vrlo određena i vezana isključivo za Plan spasenja koji sprovodi u ime Boga Oca, što znači da je sve što Hrist uči u savršenoj saglasnosti sa ostalim otkrivenjima od Boga te se tako ne ostavlja nimalo prostora za bilo kakve dodatke ili izmjene te vjere. Djela 11:26 kažu da su učenici u Antiohiji prvo nazvani hrišćanima. Hrišćanstvo seže do Isusa i Njegove misije, smrti, sahrane, uskrsenja, uznesenja i posredničke službe na Nebu. Ako bismo morali da pripišemo događaj rođenju rane hrišćanske zajednice, vjerovatno bismo ukazali na Pedesetnicu. U svakom slučaju, hrišćanstvo seže u prvi vijek nove ere, sa svojim korijenima od početka ljudske istorije. Dakle, biblijsko hrišćanstvo nije neka nova religija, već jednostavno nova značajna faza u Božjem planu spasenja kada je tipsku službu zamijenio veliki antitip, označavajući time početak novog saveza. Hrišćanin se postaje obraćenjem i pokajanjem, te prihvatanjem istinske vjere u poslušnosti Bogu i Hristu. Srž pravog hrišćanstva predstavlja nepokolebljiva i određena vjera zasnovana na Svetom Pismu Starog i Novog saveza (vidi: Juda 1:3; 2. Timoteju 3:16), sa očekivanjem ispunjenja Božjeg plana iskupljenja gdje posvećenje karaktera i najviše moralne norme zauzimaju ključno mjesto u životu hrišćanina. Pravi hrišćanin se zato čuva od svih oblika pseudo religioznosti.

S druge strane, katolici i pravoslavci tvrde da je istorija hrišćanstva isključivo njihova vlastita istorija, koja počinje od Isusa, Petra, apostola i tako dalje. I Katolička i pravoslavna crkva sebe vide kao jedinu istinsku crkvu. Međutim, ustanova crkve seže tek do 4. vijeka i cara Konstantina (bez obzira na sumnjive katoličke i pravoslavne istorijske tvrdnje). I gotovo sve doktrine crkve datiraju daleko nakon 1. vijeka, uglavnom počevši od 4. vijeka pa kroz srednji vijek. Za ove doktrine zaslužni su tzv. Crkveni oci. Nema nikoga u istoriji hrišćanstva na koga su primjenljivije opomene apostola na jeresi od tzv. crkvenih otaca (vidi: Dela 15:24; 20:28-30; 2. Korinćanima 11:3-4, 13-15; 2. Jovanova 1:10-11; 1. Korinćanima 11:18-19; Galatima 1:8,9; 5:20; Titu 3:10; 2. Petrova 2:1; 3:15-17; 1. Timoteju 4:1; 2. Timoteju 4:3-4; Efescima 4:14).

Dakle, crkva je, kao što i sama priznaje, vjekovima rasla i razvijala se na mnoštvu tradicija i ideja primanih kroz sve te vjekove od crkvenih otaca i njihovih alegorijskih tumačenja Svetog pisma, pa čak i na vjerovanjima prihvaćenim iz paganstva (ako su mogla biti „hristijanizovana“). Koncepti iz svih tih različitih izvora bili su miješani i razvijani na crkvenim saborima, da bi konačno postali dogme. Paganska filozofija je takođe imala veliki uticaj na rane crkvene pisce i teologe. Ukratko ćemo navesti istorijski slijed nekih važnih tačaka otpada:

• U 2. vijeku neki hrišćani, da ne bi bili identifikovani kao Jevreji, počeli su da praznuju nedjelju umjesto subote (šabata).
• Crkveni „očevi“ kao Irinej (130-200) i Origen (185-253) počinju da zagovaraju krštavanje beba[1] i ta praksa započinje negdje u 3. vijeku. Dalje crkva razvija dogmu o „prvobitnom grijehu“ i da su „nekrštena djeca isključena iz neba“.
• Godine 294. uvodi se liturgija (misa) kao način bogosluženja.
• Oko 300. godine prvi put je zabilježen slučaj da se hrišćani mole za mrtve.
• Otprilike u isto vrijeme Crkva otvara svoja vrata za učenje o besmrtnosti ljudske duše.
• 321. godine rimski imperator Konstantin je uveo zakon o svetkovanju „časnog dana sunca“ (nedjelje).
• 381. na saboru u Konstantinopolju zvanično se uvodi dogma o trojstvu, koja je svoje početke imala još na Nikejskom saboru 325. godine na kojem je predsjedavao rimski imperator.
• U 4. vijeku prvi put počinje obožavanje anđela i mrtvih svetaca.
• 431. godine na Vaseljenskom saboru u Efesu donijeta je odluka o obožavanju Marije.
• Božić se nije slavio u prvim stoljećima hrišćanske crkve. U 4. vijeku ustanovljena je gozba u spomen na Hristovo rođenje. U 5. vijeku zapadna crkva je naredila da se praznik slavi zauvijek na dan mitraističkih obreda rođenja sunca i na kraju rimskih Saturnalija, pošto nije postojalo pouzdano znanje o danu Hristovog rođenja. Božićni vijenci, imela, badnjak su relikti iz predhrišćanskog vremena. Badnjak se obično koristio u obredu tevtonskog obožavanja prirode. (Encyclopedia Americana, 1956)
• 538. godine rimski car Justinijan donosi dekret kojim papi daje ovlašćenje da može da progoni one koje smatra jereticima.
• 593. godine papa Grgur Veliki prvi put uvodi u hrišćansku doktrinu učenje o čistilištu (slične ideje u pravoslavlju izražene su kroz pojam mitarstava). Dotle su već bile razvijene dogme o zagrobnom „raju“ i „paklu“.
• Oko 600. godine počinju da se upućuju molitve Mariji.
• 788. godine počinju da se obožavaju krst, ikone i različite relikvije.
• U istočnom hrišćanstvu, ikonoborstvo (protivljenje upotrebi ikona, freski, kipova, relikvija, što je u skladu sa Božjim Zakonom) se javilo u 8. vijeku, kada je ozvaničeno kao državna politika u Vizantijskom carstvu. Na Sedmom vaseljenskom saboru 787. godine u Nikeji došlo je do preokreta i ikonoborstvo je osuđeno kao jeres, a ikone su ponovo uvedene navodno samo kao predmet poštovanja (ikonofilija) iako je sasvim jasno da je to klasična idolatrija. Ponovni uspon ikonoborstva u Vizantiji dogodio se u prvoj polovini 9. vijeku, ali konačno je napušteno 843. godine.
• Oko 850. godine počinje da se koristi „sveta vodica“ (praksa poznata u paganizmu).
• Od 9. vijeka počinje da se formira dogma o pretvaranju hljeba i vina u tijelo i krv Isusa Hrista i o tome se pod uticajem Aristotelove filozofije sve više filozofira i teologizira. Tako 1215. godine Četvrti Lateranski sabor proglašava dogmu o transupstancijaciji. Pravoslavne crkve su takođe mišljenja da su hljeb i vino zaista tijelo i krv Hristova, što se naziva „misterija euharistije“.

Podsjetimo se da su katolička i pravoslavna crkva podijeljene tek nakon tzv. Velike šizme 1054. godine. Kroz mračni srednji vijek uvedene su i brojne druge paganske prakse i antibiblijska vjerovanja.

Drugu značajnu liniju otpada prilikom formiranja institucije crkve čini spajanje crkve i države koje datira takođe iz Rimske imperije od promjene politike cara Konstantina. Crkvene vođe su vrlo brzo zauzeli položaje vlasti i moći nalik onima paganskih vladara-sveštenika, sa svim pratećim zloupotrebama.

Potpuno je izvjesno da bi svaki rani hrišćanin odmah identifikovao pravoslavlje i katolicizam kao paganstvo.

 

Razlog br. 2 – Prava biblijski utemeljena vjera vs paganske misterije

Posle Potopa pobunjenik protiv Boga Nimrod i njegova jednako problematična porodica razvili su satanistički sistem religijske i političke uprave obavijen velom misterija koji se nakon raseljavanja baštinio među svim paganskim narodima. Najveći dio te ideologije ugrađen je u vjerske i političke strukture širom svijeta, sa modifikacijama i promjenama forme ili imena tokom istorije. Sve to je apsorbovala tzv. Hrišćanska crkva u vjekovima otpada, a glavni centri za razvijanje i širenje jeresi bili su u Aleksandriji i Rimu. U Bibliji Vavilon je uvijek predstavljao velikog protivnika Božjoj izvornoj religiji, a posle nestanka doslovnog Vavilona, duhovni Vavilon nastavlja isto destruktivno djelo i to će, prema knjizi Otkrivenja, činiti sve do Drugog Hristovog dolaska. Ovo je dobro znati za slučaj da se neko kao argument za „pravovjernost“ svoje crkve poziva na istorijski kontinuitet.

Biblijska proročanstva upravo ukazuju da istinski Božji narod nema ništa zajedničko sa duhovnim Vavilonom, odakle se ljudi pozivaju da izađu kako ne bi propali zajedno sa njim.

 

Razlog br. 3 – Obožavanje Majke i djeteta

Jedno od glavnih nasleđa iz Vavilona je obožavanje „Majke Božje“ i njenog „boga sina“. To je jedan od najizrazitijih primjera koji pokazuje kako vavilonska mnogobožačka religija traje do našeg vremena, pošto je crkva uvela poštovanje Marije po ugledu na drevno obožavanje boginje Majke. Marija je ni kriva ni dužna tako postala nova „Kraljica nebeska“. Brojni „kulturno-istorijski“ artefakti prikazuju boginju Majku, Semiramidu, s djetetom Tamuzom na rukama. Ovaj kult se može pratiti kod svih starih naroda.

Neobraćeni pagani koji su se masovno počeli priključivati otpaloj crkvi nisu imali namjeru da se odriču svojih tradicija, a „najbolji način“ da se privole „hrišćanstvu“ bio je sinkretizam i kompromis putem „hristijanizacije paganstva“ ili bolje rečeno paganizacije hrišćanstva. Crkvene vođe su to vidjele kao „dobru politiku“ za širenje uticaja i moći. Slijedeći vavilonski model, Marija je postala „bezgrešna djevica“ i „bogorodica“ koju treba obožavati i moliti joj se, a Isus je praktično zamijenjen sa Tamuzom, „bogom sinom“. Žensko božanstvo je u vavilonskim misterijama poistovjećivano i sa „svetim duhom“ te otuda i potreba za uvođenjem „trećeg lica božanstva“ u crkvene dogme.

Ovo je flagrantno izopačenje jevanđelja koje se nalazi pod Božjim prokletstvom (1. Timoteju 2:5; Galatima 1:7-9).

 

Razlog br. 4 – Obožavanje trojstva vs obožavanje jednog Boga

Trojstvo ima svoj početak u antičkom Vavilonu sa Nimrodom, Tamuzom i Semiramidom. Semiramida je zahtijevala obožavanje za svog supruga, sina i nju samu. Ona je tvrdila da je njen sin bio oboje – otac i sin. On je bio ‘bog otac’ i ‘bog sin’ – prvo božansko neshvatljivo trojstvo. Koliko se može pratiti unazad antička istorija svijeta, nalazimo da su sve poznate kulture imale tri u jedan trojedinog boga. Ovo obožavanje je kroz misterije i simbole bilo usko povezano sa obožavanjem nebeskih tijela – Sunca, Mjeseca i zvijezda. Otuda se isto to prenijelo i na otpalo hrišćanstvo. Koliko se god hrišćanski teolozi trudili da podrže tu dogmu, ona ostaje ono što je oduvijek bila – paganska izmišljotina i nebuloza koja direktno huli na Boga Stvoritelja, mijenja identitet Boga i Hrista i obesmišljava Plan spasenja.[2] Važno je zapaziti da je dogma o trojstvu u direktnoj suprotnosti sa Prvim Uputom Dekaloga (vidi: 2. Mojsijeva 20:2-3).

 

Razlog br. 5 – Svetkovanje paganskog „dana sunca“ vs svetkovanje Božje subote

Pravi vjernici i sledbenici Isusa Hrista držali su 7. dan subotu prema 4. Uputu iz Dekaloga, zasnovanom na činjenici da je Bog stvarao šest dana i sedmog se odmorio i uspostavio Dan odmora (vidi Postanje 1. i 2. glava).

Ali Sotona je uspostavio lažni sistem u Aleksandriji i Rimu. Aleksandrija je bila mjesto za svjetske „učene ljude“, a takođe je bila i mjesto gdje su Jevreji pravili kompromise sa paganskom filozofijom. Grad Rim je bio „svjetska prestonica“ za paganstvo, koje je na kraju preuzelo crkvu u Rimu. Šta je, između ostalog, bio rezultat ovoga? Dan boga sunca (nedjelja) postao je dan odmora umjesto Božjeg svetog 7. dana subote. Takođe možemo ukazati na cara Konstantina kao velikog doprinosioca obožavanju Dana Sunca. Kao rezultat velikog obožavanja Sunca (lat. Sol Invictus), Konstantin je proglasio prvi nedjeljni zakon 7. marta 321. Konstantinov zakon je u narednom periodu zapisan i ovjekovječen u Justinijanovom zborniku (kasnije poznat kao Corpus iuris civilis), koji stupa na snagu 529. godine. Ipak, crkva na istoku, na čijem nasleđu se danas baštini pravoslavlje, znatno je duže zadržala svetkovanje prave Gospodnje subote. Čak i danas u crkvenom kalendaru subota stoji kao sedmi dan, dok se za nedjelju kaže da je novi „posvećeni osmi dan“ (besmislica) navodno na račun Hristovog uskrsenja u prvi dan sedmice, iako je očito to izmišljeni i potpuno nelegitiman argument za jednu takvu promjenu o kojoj naravno nema ni pomena u novosaveznim spisima. Svetkovanje „dana sunca“ je tako prekršaj Četvrtog Božjeg Uputa (2. Mojsijeva 20:8-11) i predstavlja obožavanje tuđeg boga tj. Sotone.

Obožavanje sunca je takođe prikriveno u simbolici crkve, crkvenih predmeta i rituala.

 

Razlog br. 6 – Slavljenje raznih svetaca

Biblijski pojam svetosti se veoma razlikuje od crkvenih ideja. „Posvetiti se“ vezano za naše individualno stanje pred Bogom jednostavno znači „biti pripremljen za spasenje“. Logično, to se postiže dok je čovjek živ (ref. 2. Mojsijeva 19:5,6; 1. Petrova 2:9; Jovan 17:17; Djela 9:32; 1. Korinćanima 1:2; Filipljanima 4:21; Efescima 4:11-13…).

S druge strane, u paganskim religijama naći ćemo različita shvatanja i definicije ko se i prema kojim kriterijumima smatra svecem. Otkrićemo da je pojam „svetac“ u najvećem broju slučajeva povezan sa kultom predaka, znamenitih ličnosti, utemeljivača vjera i nacija – putem mitologizacije i glorifikacije određenih ljudi iz prošlosti. Moramo odmah primijetiti da je ovakav pristup pogodno tle za kreiranje neobjektivnog suda, lažiranja istorije i zataškavanja činjenica koje ne idu u prilog biografiji (pro)slavljenog „sveca“. Štaviše, za očekivati je da ljudska ustanova (vjerska zajednica) to radi preferirajući osobe koje su najviše doprinijele njenoj stvari (osnivači, vladari podržavaoci i zaštitnici, veliki donatori i sponzori) ili promotere njihovih vjerovanja i dogmi. Takođe ljudi su skloni cijeniti „svetost“ kroz prizmu ljudskih „podviga“ odnosno djela koja je navodno preporučuju. Drugi, još značajniji aspekt za stvaranje kulta svečeva su natprirodne manifestacije koje se posthumno pripisuju pokojniku, kandidatu za sveca. Zbog obmanjivačkog djelovanja palih anđela (2. Korinćanima 11:14), oni kojima Biblija nije standard za utvrđivanje istine i zablude spremno će to pripisati svojim lokalnim božanstvima („svečevima“). Klasičan primjer demonske manifestacije te vrste zapisan je u 1. Samuelovoj 28. glava. Dakle, slavi se mrtva osoba (kult mrtvih), „svetac“ koji navodno preuzima određenu posredničku ulogu između „onostranog“ i ovoga svijeta. Kao po pravilu, ti „sveci“ su veoma strogi i čini se da im je glavno zanimanje kažnjavanje i održavanje sujeverja kod kršitelja pravila njihovog kulta.

Ako želimo da se „svetac“ moli za nas, on mora biti živa osoba. Ako pokušavamo da komuniciramo s ljudima koji su mrtvi, što je to nego jedan oblik spiritizma? Biblija osuđuje i izriče prokletstvo nad svim pokušajima komunikacije s mrtvima (vidi: Isaija 8:19,20; 5. Mojsijeva 18:10-12). U praktičnom životu, isti „sveci“ koje slavi crkva posjećuju razne okultiste i komuniciraju sa njima.

Takođe je upadljivo da postoje različiti sveci za razna zanimanja i probleme koje ljudi mogu imati, što nije ništa drugo do staro obožavanje kućnih i plemenskih „bogova“ tj. demona. U velikom broju slučajeva paganski lokalni bogovi su zamijenjeni „hrišćanskim svecima“, preuzimajući gotovo iste ingerencije. Ako pratite kroz istoriju početke kulta određenog „sveca“ lako ćete ustanoviti da su to mahom izmišljene priče i mitovi. Plejadi „svetaca“ nerijetko su priključivani i bizarni likovi, nemoralne osobe i zločinci. Uz kult svečeva vezani su svi oblici sujevjerja. Slavljenje svetaca je takođe u direktnoj suprotnosti sa Dekalogom – Božjim moralnim zakonom. Prema Bibliji jedini kvalifikovani posrednik između Boga i ljudi je Isus Hrist (1. Timoteju 2:5). Ovo je takođe izopačenje jevanđelja i nalazi se pod Božjim prokletstvom (Galatima 1:7-9).

 

Razlog br. 7 – Idolatrija

Religijska idolatrija predstavlja vezivanje za žive ili mrtve objekte obožavanja, kao što su vjerske vođe, razne relikvije i kipovi, ikone, krstovi, brojanice, svetilišta i hramovi, duhovi, osobe koje se smatraju umrlim svecima, i drugi navodni posrednici između čovjeka i Boga.

Jedan od vrlo jakih argumenata u prilog vjerodostojnosti Knjige koju nazivamo Riječ Božja upravo je način na koji ona razobličava idolatriju i uopšte svaku prevaru. Iz tog razloga Biblija je vjekovima bila stavljena van domašaja ljudi u indeks zabranjenih knjiga i to upravo od strane crkve, navodnog baštinika hrišćanstva. Drugi Božji Uput zabranjuje idolatriju (2. Mojsijeva 20:4-6), a vrlo precizan opis idolatrije u pojašnjenju ovog Uputa nalazimo u 5. Mojsijevoj 4:15-19: „Dobro pazite na svoje duše, jer niste vidjeli nikakav lik onog dana kad vam je Gospod na Horevu govorio iz vatre, da se ne biste iskvarili i napravili sebi rezan lik bilo kakvog idola, lik muškarca ili žene, ili neke životinje koja je na zemlji ili neke ptice koja leti nebom, ili bilo čega što se miče po zemlji, lik neke ribe koja je u vodama ispod zemlje, i da ne bi, kad podigneš oči prema nebesima i vidiš sunce, mjesec i zvijezde, svu tu nebesku vojsku, bio zaveden da im se klanjaš i da im služiš, jer ih je Gospod, tvoj Bog, dao svim narodima pod cijelim nebesima.“

Idolatrija uništava ispravnu predstavu čovjeka o Bogu. Na duhovnom i psihološkom planu, idolatrija predstavlja odbacivanje Boga i moralnih zahtjeva koje živi Bog postavlja pred čovjeka i mijenja ih mrtvim idolima koji ne zahtijevaju moralnu odgovornost. Na taj način čovjek gubi zdravi razum i postaje fanatik i fanatični branilac svojih idola koji su istovremeno postali predstavništva za obožavanje demona. Idolatrija omogućava svojim praktikantima upražnjavanje svakog grijeha i nemorala pod plaštom simulacije religioznosti. Zbog toga je idolatrija mnogo suptilniji kanal obmane i otpada od Boga nego što se to obično smatra, posebno u savremenoj civilizaciji gdje njeni primitivni oblici jedva postoje. Ali istina je da njena podmukla i razarajuća suština ostaje ista u svim vremenima, bez obzira na forme idolatrije.

Prema Svetom Pismu, idolopoklonici su isključeni iz nasleđa vječnog života (vidi: 1. Korinćanima 6:9, 10; Otkrivenje 22:14, 15). Sudjelovanje u idolatriji pred Bogom je grijeh koji diskvalifikuje sudionika izvan okrilja Božje milosti i spasenja. Idolatrija je odricanje od Boga putem simuliranja pobožnosti. To je jedan od mehanizama izbjegavanja suočavanja sa istinom i sopstvenim stanjem, gdje čovjek traži lažno utočište kroz pridavanje božanskih svojstava idolima koji ga ne pozivaju na moralnu odgovornost i koje može antropomorfizovati i poistovjetiti se s njima. Na taj način idolopoklonik zatvara kanale božanske blagodati i u duhovnoj realnosti sklapa savez sa demonima, bez obzira na ideologiju i/ili teologiju kojom to nastoji opravdati. Idolatrija je jedan od metoda prizivanja demona i sredstava za manifestacije demonskih aktivnosti.

 

Razlog br. 8 – Crkve/hramovi, tornjevi i obelisci

Prema Svetom Pismu, jedini od Boga propisani objekat za upražnjavanje vjerske službe (ako ne računamo podizanje jednostavnih oltara u vrijeme starih patrijarha) bio je Šator od sastanka i kasnije hram u Jerusalimu, gdje se vršila od Boga propisana služba koja je ilustrovala Plan spasenja. Sa Hristovim prvim dolaskom i preuzimanjem stvarne službe pomirenja, potreba za zemaljskim hramom i sveštenstvom je prestala.

Podizanje idolatrijskih vjerskih objekata započelo je sa Vavilonskom kulom. Kroz vjekove i danas sagrađeni su mnogi objekti koji slove kao „hramovi“ ili „crkve“, uključujući naravno i pravoslavlje. Po definiciji, „crkva“ je: 1) građevina za javnu hrišćansku službu; 2) sveštenstvo ili činovništvo vjerskog tijela; 3) tijelo ili organizacija ili religijski vjernici; 4) javna božanska služba; 5) sveštenička profesija. Iako ćete u vašim prevodima Biblije naići na pojam „crkva“, moraćemo vas razočarati – takva riječ uopšte ne postoji u originalu. Grčka riječ „eklesija“ doslovno znači „pozvani“ (iz svijeta od Boga), „skupština“ ili „skup“, i nikad, u nijednom slučaju, se ne odnosi na građevinu niti na sveštenstvo. Da li ste zapazili da nijedan hrišćanin u zapisanoj istoriji Novog saveza nikada nije bio „sveštenik“ ili polagao pravo na to zvanje i službu?

Riječ „crkva“: Porijeklo ove riječi je neizvjesno. U germanskim i slovenskim jezicima nalazimo sledeće: anglosaksonski, cyrica, circ, cyric; engleski, church; škotski, kirk; njemački, kirche; nizo-njemački, karke; frizijski[2], tzierke; danski, kyrke; švedski, Kyrka; bohemijanski, cyrkew; poljski, cerkiew; ruski, церков. Vjerovatno je postojala neka riječ, na jeziku iz kojeg su teutonski i slovenski potekli, koja označava stara neznabožačka mjesta vjerskih okupljanja, i ova riječ je, uzevši različite oblike na različitim dijalektima, prihvaćena od hrišćanskih misionara. Vjerovatno je povezana sa latinskim circus, circulus, i grčkim kuklos. (Cyclopaedia of Biblical, Theological and Ecclesiastical Literature, Volume II, p.322)

U svom Rječniku fraza i priča (Dictionary of Phrase and Fable) pod pojmom „crkva“ (originalno izdanje), Bruer konstatuje: „Generalno se pretpostavlja da etimologija ove riječi potiče iz grčkog, kuriou oikos (Gospodnja kuća); ali ovo nije nimalo vjerovatno, pošto je riječ postojala u svim keltskim dijalektima mnogo prije uvođenja grčkog. Nema sumnje da ova riječ znači ‘krug’. Mjesta bogosluženja među germanskim i keltskim narodima bila su uvijek kružnog oblika.“

Paganska arhitektura je u uskoj vezi sa mjestima bogosluženja. Paganski hramovi reprezentuju ljudska tijela ili tijela „bogova“. To je posebno primjenljivo na genitalije muškog i ženskog tijela. Falus (obelisk) je „spomen obilježje“ rašireno po cijelom svijetu. Zašiljeni stub uperen prema Nebu! Sa krstom (znakom Tamuza) ili bez njega, kako god. Vrhunac drskosti. Ova simbolička strategija koristi se za duhovno „prosvjetljenje“ vjernika putem raznih kodiranih dizajna odjeljenja i inventara koji sačinjavaju hramove. Cijeli religijski svijet je u teškoj idolatriji, čak i oni koji misle da su protiv idola. Taj otpali sistem Božja Riječ i dalje označava kao „Misterija, Vavilon veliki, Majka bludnicama“ (zapazite termin „misterija“, jer radi se o tajni drevnih misterija).

 

Razlog br. 9 – Religijski biznis, prevara i zaglupljivanje vjernika

Idolatrijska upotreba relikvija, možda najveće praznovjerje, otkriva nam svu obmanu i nedoslednost crkve. U Srednjem vijeku razvio se veliki biznis i još veće praznovjerje na račun raznoraznih prevara povezanih uglavnom sa „čudotvornim“ relikvijama, „svecima“ i čak navodno sa Hristom („čestice“ ili ostaci „časnog krsta“, „netruležni“ posmrtni ostaci Hristovih savremenika i kasnijih „svetaca“ i sl.). Važno je zapaziti da iza cijele te obmane stoji premisa o zagrobnom životu i kontaktu živih sa „onostranim“. Izlišno je napominjati da su priče o „svecima“ i „svetilištima“ uglavnom obične izmišljotine, povezane sa paganizmom i mistikom, a često i sa subjektivnim okultnim iskustvima inicijatora i pronosilaca takvih zabluda. Ukoliko su zaista u pitanju natprirodna iskustva, stvar je jednostavna: antibiblijska vjerovanja i prakse izlažu sudionike djelovanju i obmanama demona. I dok se narod sve više zaglupljivao, crkva je umnožavala svoje bogatstvo i moć na račun onoga što bi se danas moglo nazvati visoko profitabilnim vjerskim turizmom. Nevjerovatno je da ove groteskne tradicije opstaju u moderno doba kada su ljudima dostupne relevantne informacije.

 

Razlog br. 10 – Zagrobni život, raj i pakao

Sveto Pismo uči da je samo Bog apsolutno vječan, bez početka i kraja. Stvorena moralna bića po Božjem obličju imaju uslovnu besmrtnost sve dok su poslušni Bogu i dok se kreću u okvirima poretka i svrhe života koje je Bog uspostavio. Pobuna znači podložnost smrti, a jedini razlog zašto Bog odlaže presudu je aktivacija Plana spasenja za čovječanstvo nakon pada u grijeh. Smrt je suprotnost životu. Biblija pominje i drugu odnosno vječnu smrt (anihilaciju) za sve nepokajane grešnike, uključujući Sotonu i pale anđele. U međuvremenu, za pripadnike ljudskog roda ne postoji nikakav oblik zagrobnog života, što je potpuno logično ako uzmemo u obzir principe stvaranja čovjeka.

Zagrobni život, bez obzira na razlike u vjerovanjima, promoviše koncept navodno besmrtne duše. Ali to je samo eho i razrada prve Sotonine obmane u Edenu kada je navukao u pobunu Evu lažnom tvrdnjom da će ako otkažu poslušnost Tvorcu postati kao bogovi i da neće umrijeti. Taj koncept takođe promoviše suvječno postojanje dobra i zla i neuništivost zla i njegovih nosilaca. Svaka paganska religija i filozofija sadrži ove ideje, uključujući i pravoslavlje sa dogmama o zagrobnom „raju“ i „paklu“.

Strahota ideje o „paklu“ kao „vječnom mučilištu“ navela je mnoge misleće ljude da odbace Boga jer su zaključili da je on sigurno neki zli tiranin. Ideja o paklu i raju ušla je u paganizovano hrišćanstvo, ponajviše preko grčke filozofije. Ovaj lažni koncept suvječnog dualizma dobra i zla, koji potiče od Lucifera (Sotone), nanio je više štete nego bilo koja druga izopačena religijska ideja. Poruka dogme o paklu je da su zlo i njegovi nosioci neuništivi i vječni – što je sama srž satanizma.

 

Razlog br. 11 – Crkva kao progonitelj istinskog Božjeg naroda

Već od 4. i 5. vijeka na crkveno-državnim saborima počinju se uspostavljati rigorozni kanoni za tretman „jeretika“ odnosno neistomišljenika crkve i onih koji ne prihvataju njene dogme u očiglednoj suprotnosti sa Svetim Pismom i prvobitnim hrišćanstvom. U progonstvima je prednjačila Rimska crkva koja je stekla veliku moć kao faktički naslednik Rimske imperije, što je kulminiralo neljudskom inkvizicijom. S druge strane, istočna crkva ili pravoslavlje nakon tzv. velike šizme nikad nije imala toliku moć i bila je donekle tolerantnija, ali je takođe činila zlodjela sa pozicija sprege klerikalne i državne sile. Kao primjer na našim prostorima može se navesti tretman bogumila koje su istrijebili Nemanjići, rodonačelnici Srpske pravoslavne crkve. Činjenica je da pravoslavna crkva nikad nije bila blagonaklona prema biblijski vjerujućim ljudima i da je radila sve što je mogla da bi pripadnike drugačijeg vjerovanja ozloglasila kao „sektaše“ ili izopštenike nacije s obzirom da se uveliko baštini na nacionalizmu i tzv. etnofiletizmu.

 

Razlog br. 12 – Lažirana sveštenička hijerarhija i službe

Već smo pomenuli jedinu vrstu sveštenstva i službe odobrene od Boga pod Starim savezom. Duhovno sveštenstvo svih vjernika je jasan stav Novog saveza.

Međutim, u vjekovima otpada neki su uzeli za sebe pravo da se uzvise kao „gospodari nad Božjom baštinom“ i poučavali ljude da im treba sveštenik kao posrednik pred Bogom i za razne službe. U stvarnosti, stari paganski hramovi su proglašeni hrišćanskim „crkvama“ a paganski sveštenici se preobukli u „hrišćanske sveštenike“. Koristeći novosavezne termine iz organizacije ranih hrišćanskih zajednica kao masku napravljena je sveštenička hijerarhija po uzoru na paganske. Mnogobožačko porijeklo svešteničke hijerarhije se može prepoznati u raznim aspektima, između ostalog i kroz oslovljavanje tih lica sa „oče“ (uvriježena riječ „pop“ takođe ima isto značenje). To je u direktnoj suprotnosti sa Hristovim učenjem: „I nikoga na zemlji ne zovite ocem jer imate samo jednog Oca – onog na nebu.“ (Matej 23:9)

Monaški (kaluđerski) celibat takođe ima direktno pagansko porijeklo. I umjesto da promovišu čednost i moralnost takve zabrane su proizvele poplavu tajnih i gnusnih grijeha koji se i danas nastavljaju povremeno otkrivati unutar katoličke i pravoslavne crkve.

Među raznim „misterioznim“ svešteničkim službama treba pomenuti i „tajnu pričešća“, ritual kojem se u katolicizmu i pravoslavlju pripisuje najveća važnost za spasenje.

Krštenje u pravoslavlju je obred koji se obavlja ritualno nad malim bebama (rjeđe nad odraslim „nekrštenim“ ili prozelitima), što je potpuno nebiblijski kako po načinu izvedbe tako i u neprikladnom pokrštavanju (žigosanju ili etiketiranju) nesvjesnog ljudskog bića koje to ne izabira svojom voljom i ličnim ulaskom u savez sa Bogom. Tako je taj čin ništa drugo do zloupotreba i paganski ritual.

Ispovijedanje grijeha svešteniku je još jedna velika obmana i takođe odličan način da se dođe do tajnih informacija i narod drži pod kontrolom i strahom.

I kao što su Božje sveštenike i uopšte sve ljude posvećene službi Njemu, odlikovali visoka svijest o potrebi za posvećenjem, razum, trezvenost, smjernost i skromnost, razborita vjera, mudrost, znanje Zakona i svetih stvari i stroga poslušnost Bogu, tako i lažna sveštenička služba ima svoje znake raspoznavanja: obrede i rituale osmišljene da očaraju čula, simuliranje svetosti, idolopokloničku nakinđurenu odeždu, krcatu okultnom simbolikom, idolopokloničke grandiozne objekte za vršenje vjerske službe, lažno moralne i često vrlo nemoralne sveštenike oskrnavljene grijesima, lažno posredništvo između čovjeka i Boga mimo Hrista, idolske žrtve, vrlo često od nečistih životinja (vidi 1. Korinćanima 10:19-21), zaluđeni i nemoralni narod koji se nikad ne poziva na stvarno pokajanje i obraćenje te im stoga „odgovaraju“ takvi „bogovi“, mrtvi sveci i mrtva religija, što sve može biti praćeno demonskim čudima i znacima u cilju utvrđivanja na zlom putu (vidi 2. Solunjanima 2:7-12; Otkrivenje 13:12-15).

 

Razlog br. 13 – Podmetanje paganskih kao „najvećih hrišćanskih praznika“

„Najradosniji hrišćanski praznik“ – Uskrs – ima jasno pagansko porijeklo iz vavilonskih misterija. Farbanje jaja je povezano sa drevnim kultom plodnosti i vjerovanjem da je život nastao iz jajeta.

Ni sa „najvećim hrišćanskim praznikom“ – Božićem – nije ništa bolje, naprotiv. Isus nije rođen 25. decembra (ili 7. januara po julijanskom kalendaru kojeg se drži pravoslavna crkva), već negdje polovinom septembra po današnjem kalendaru. Otkud onda taj datum? Tek pri kraju četvrtog vijeka Rimska crkva je počela da svetkuje Božić 25. decembra. Konačno je u petom vijeku izdata naredba da se Hristovo rođenje zauvijek proslavlja na taj datum, iako je to bio dan stare rimske proslave rođenja Sola, što je bilo jedno od imena pod kojim je bio poznat bog sunca! „25. decembar… festival proslavljan među neznabošcima, u precizno vrijeme u godini, u slavu rođenja sina vavilonske nebeske kraljice … boga sunca Nimroda … isti praznik je usvojila Rimska crkva davši mu ime Hristovo.“ (Alexander Hislop, The Two Babylons) „Zimski solsticij (25. decembar) bio je vrijeme u kojem su svi bogovi sunca od Ozirisa do Jupitera i Mitre proslavljani (njihov rođendan). Proslava je bila dekorisana Adonisovom jelkom, Saturnovim oreolom i granama imele koje su predstavljale paljenje vatre novorođenom bogu sunca.“ (Homer W. Smith, Man and His Gods, p. 2013) Razni običaji povezani sa slavljenjem Božića su svi odreda paganskog porijekla.

 

Razlog br. 14 – Paganska nehigijena, gadosti i kršenje zakona zdravlja

Pravoslavna idolatrijska praksa uključuje radnje i rituale koji krše načela najelementarnije higijene, kao što su celivanje ikona, krstova i drugog crkvenog mobilijara, celivanje u ruku sveštenih lica, celivanje mrtvaca i grobova, pričešćivanje zajedničkom kašičicom, te celivanje posmrtnih (mumificiranih) ostataka (tzv. mošti) osoba koje su proglašene svecima. Crkve su vrlo često smještene unutar mjesnog groblja a svaka je povezana sa kultom mrtvih.

Bizarni i morbidni paganski običaji oko tretmana mrtvaca i sahrana veoma su prisutni među stanovništvom koje se izjašnjava kao pravoslavno, a sveštenici ne samo što predvode takve rituale nego i ubiraju prihode na račun narodnog sujevjerja.

Pored toga, pravoslavlje uči da je od Hrista „sva hrana čista“ pa jedu meso nečistih životinja među kojima je posebno popularna svinjetina. Upotreba alkohola, duvana i drugih narkotika uobičajene su među pravoslavcima, kao i gotovo sve destruktivne navike koje uništavaju ljudsko zdravlje.

 

Razlog br. 15 – Odnos prema Bibliji

Dok nas u Svetom Pismu Hrist poziva da upoznamo istinu koja nas jedina može osloboditi, pravoslavci i katolici se uče da samo sveštenici i „duhovnici“ mogu razumjeti i tumačiti Bibliju, dok je sami tumače na mističan i nebulozan način koji je plod akumuliranog nasleđa tzv. crkvenih očeva, što je priča za sebe. To vjernike stavlja u pasivan položaj da se pokore crkvi bez obzira na mnoštvo kontradikcija sa Biblijom i onesposobljava ih da sami razumno brane svoju vjeru. Sve što im ostaje je pozivanje na autoritet svoje crkve, tradiciju ili na sveštenike koji ni sami nisu u stanju da biblijski argumentuju nijednu dogmu.

Pravoslavna crkva uči da je tradicija iznad Biblije. Ona nikad ne poziva i podstiče na proučavanje Svetog Pisma. Naprotiv, ukoliko to činite bićete najvjerovatnije etiketirani kao „sektaši“. Šta nam to govori? Bog je sebe otkrio u Svetom Pismu, svoj Zakon, Plan spasenja, te prošlost, sadašnjost i budućnost u tom kontekstu. U Bibliji su izloženi uslovi pod kojima ulazimo u savez sa Bogom i kako kao pojedinci možemo postati dio Božjeg naroda koji će naslijediti spasenje. Isus Hrist je personifikovao svog Oca na zemlji i naglasio da samo kroz Njega ljudi mogu biti spaseni, kao i da je put spasenja uska staza. Odatle je očito da masovne nacionalne paganizovane religije nemaju ništa s tim. Kako, dakle, možete polagati pravo da ste na Božjoj strani ako negirate i odbacujete Božju Riječ, učeći i čineći upravo suprotno od onoga što Bog zahtijeva? Samoproglašavanje svoje ustanove „Božjom crkvom“, „apostolskom crkvom“ i sl. je pretenciozno i lažno predstavljanje koje ne može izdržati ni najjednostavniju provjeru zasnovanu na biblijskim standardima (vidi: 5. Mojsijeva 5:32-33; 28:14; Matej 15:8-9; Kološanima 2:8; Galatima 1:8-9). Da li je sad jasno zašto je crkva u stvari neprijatelj Svetog Pisma i zašto se tako ponašala vjekovima? To što crkva upotrebljava Bibliju u ritualnim službama ne znači ništa ako njena učenja nisu standard za odvajanje istine i zablude. Isto tako, Biblija kao jedna od knjiga u vašem domu nema značaja ako ne prihvatate i ne primjenjujete Božju Riječ u svom ličnom životu, već radije preferirate tradiciju i vjerujete u svoju crkvu čiju etiketu nosite od rođenja (ne po vašem ličnom izboru i na osnovu objektivnog prosuđivanja).

 

Razlog br. 16 – Pravoslavlje je razvodnjena religija

Etiketa „pravoslavac“ u najvećem broju slučajeva označava nacionalnu i etničku pripadnost. U stvarnosti pod tim religijskim „brendom“ možete sresti sve profile ljudi, od ateista do revnih fanatika za crkvene i lokalne forme i običaje. Pravoslavci upražnjavaju faktički sve oblike paganstva, uključujući vračanje i gatanje, istočnjačke široko popularizovane discipline, sujevjerni su i čine sve što i ostali. Prosječan pravoslavac je biblijski i teološki nepismen, nezainteresovan za obraćenje i moralnu i duhovnu reformu.

 

Zaključak

Da bismo bili u stanju prepoznati falsifikat, neophodno je da poznajemo original. Tako je i sa vjerom. Samo vjera koju je Bog dao kroz svoju Riječ i koja je ustanovljena još od Adama ima status izvorne religije koja može proći svaki test kroz istoriju čovječanstva. S druge strane, nijedna religija nastala kao rezultat kvarenja izvornih Božjih objava, kršenja Božjeg Zakona, kompromisa, subjektivnih stavova i iskustava palog čovjeka nikada i ni pod kojim okolnostima ne može zamijeniti onu pravu. Na nesreću, pošto živimo na planeti koja je uzurpirana od strane prvobitnog pobunjenika Sotone gdje dominira koncept mješavine dobra i zla, subjektivnosti i relativizacije svih stvari, svaki oblik lažirane religije i ideologije može se predstavljati kao „pravi“. Upravo zbog toga Bog je stavio pečat autentičnosti na Svetom Pismu kako bismo bili u stanju razlikovati istinu od zablude.

Test Svetog Pisma, uz relevantne dokaze iz istorije, pokazuje da je pravoslavlje krivoslavlje. Pravoslavlje grubo iskrivljuje najvažnije biblijske istine o Bogu i spasenju i krši Božji Zakon. To je koncept koji podržava osnovnu satanističku premisu o suvječnom postojanju dobra i zla, svojstvenu svim nebiblijskim religijama i filozofijama. Među pravoslavnim življem evidentna je elementarna teološka nepismenost na nivou Srednjeg vijeka gdje prevlađuje sujeverje, kult mrtvih, paganska idolatrija, isprazni običaji, mantranja i mrtvi formalizam, što su sve činioci koji dovode do gubljenja zdravog razuma i podložnosti fanatizmu. Pravoslavlje glavno uporište nalazi u tradiciji i nacionalizmu putem kojeg dobija na omasovljenju i sili kroz poistovjećivanje sa etničkim odnosno nacionalnim identitetom, gdje se „pronalaze“ svi slojevi društva, uključujući i one najnemoralnije. Na taj način, to je formalistička, destruktivna, primitivna, idolopoklonička, mitomanska i nasilna ideologija koju promovišu i crkva i država i koja se koristi kao poluga za političku homogenizaciju i stvaranje antagonizma prema svemu što joj ne pripada. Povrh toga, postoji psihopatološka veza između takve kvazi religioznosti i svih drugih destruktivnih oblika religije ili čak ateizma, te će se sigurno zajedno s njima naći na istoj strani fronta u borbi protiv Boga i istine. Nacionalističko-vjerska osjećanja su jaka i najjeftinija droga za neprosvećene mase ljudi koji nikad nisu kritički i razumno preispitivali svoja religijska uvjerenja, čineći ih tako objektima lake manipulacije i fanaticima na krilima masovnosti.

Međutim, slobodu izbora daje sam Bog i mi smo ti koji treba da se odlučimo. Stajanje na Božjoj ili na pogrešnoj strani (kako god je nazivali) je pitanje izbora između života i smrti. Poziv da napravite pravi izbor je uvijek govor ljubavi, i nikada govor mržnje, jer takav poziv vam upućuje i sam Bog. Naravno ovdje diskutujemo o konceptima izloženim provjeri pomoću Svetog Pisma, ne o pojedincima, jer časnih i poštenih ljudi ima u svakoj religiji. Kako je to sažeto izrazio Albert Kami: „Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je poželjno.“

Na kraju možemo se samo složiti sa slavnim ruskim piscem:

„I ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž, a praktično je skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.“ (Lav Nikolajevič Tolstoj, Moskva, 4. aprila 1901.)

_________________________

[1] Crkveni teolozi čin krštenja bebe poistovjećuju sa novorođenjem, što je potpuno netačno, ostavljajući tako osobu koja odrasta u pravoslavlju u uvjerenju da je „u pravoj vjeri“, lišenu svijesti o potrebi za obraćenjem i stvarnim ličnim duhovnim novorođenjem (vidi: Jovan 3. glava).

[2] Detaljnije u knjizi Trojstvo i promjena Božjeg identiteta.