Ima ljudi koji odrastaju i vaspitavaju se u vjeri, da bi se u jednom trenutku okrenuli ateizmu. U takvim slučajevima obično se radi o religioznosti koja je bila neutemeljena, neizgrađena, naslijeđena, zavisila od različitih spoljnih faktora, subjektivnog mišljenja i osjećaja, itd. Međutim, sigurno bi nas iznenadilo da čujemo od nekog kako je postao ateista zato što je počeo proučavati Bibliju.
Tvrdnja da se Bog ljubavi otkriva u Bibliji može biti opasna. Zašto? Jer će doći neko ko poznaje Bibliju, ili još gore neko ko se specijalizovao za pronalaženje mana biblijskoj religiji i suočiće nas sa nekim tekstovima koje smo možda izbjegavali, previdjeli ili čak nijesmo ni razmišljali o njima.
Poruka Biblije je nesumnjivo korjenito mijenjala mnoge živote kroz vjekove. Ali takođe postoje i ljudi koji su se odvratili od Boga nakon čitanja Biblije. Mi ne možemo tvrditi da je cijela Biblija Božja Riječ ako ignorišemo, preskačemo ili namjerno zaboravljamo neke problematične djelove Svetog Pisma. A takvih djelova ima!
Da li bismo s pravom mogli sporne izjave i problematične tekstove iz Biblije nazvati „stihovima za pravljenje ateista“?
Razmotrićemo nekoliko takvih mjesta u Bibliji.
Postanje 19:8
„Molim vas, saslušajte me. Imam dvije kćeri koje još nisu legle s muškarcem. Evo, njih ću vam izvesti pa činite s njima šta hoćete. Samo ovim ljudima ne činite ništa, jer su oni došli pod sjenu mog krova.“
U pitanju je događaj u Sodomu, kada su dva anđela u ljudskom obličju došli sa ciljem da obave sud Božji nad tom moralno izopačenom regijom. Stanovnici Sodoma u njima su vidjeli dva stranca i idealnu priliku za zlostavljanje i zadovoljenje niskih strasti. Lot je bio jedini građanin Sodoma koji je, poznavajući prilike u gradu, insistirao na gostoprimstvu, upravo u namjeri da ih sačuva. On je mogao jednostavno da gleda svoja posla, ali nije bio pasivan i rizikovao je u situaciji kada je znao kakvoj se opasnosti izlažu ti stranci noću u Sodomu. Kad je rulja navalila da izvede strance iz kuće, Lot je pokušao da pregovara. Srednje-istočno gostoprimstvo smatralo se svetinjom, što je tradicija koja se zadržala i do današnjeg dana u nekim krajevima svijeta. Međutim, da li to opravdava Lotovu ponudu da praktično žrtvuje svoje dvije neudate ćerke? Odgovorićemo kontra pitanjem: s kojim pravom mi osuđujemo Lota? Lotova ponuda bila je potez očajnika. Dalji razvoj događaja svjedoči da se Lot ne bi živ izvukao iz te situacije bez intervencije anđela. Ali Lotova primarna briga je bila da spasi svoje goste. Očigledno je da to nije bilo vrijeme „ljudskih prava“, „feminizma“ i „demokratije“, i da su žene tretirane manje vrijednim od muškaraca. Lotova glavna krivica bila je izbor Sodoma kao mjesta gdje će graditi svoj dom, preferiranje materijalnog u odnosu na duhovno. Ostalo su sve posledice te greške, uključujući i ovu očajničku ponudu, koju danas tako spremno nazivamo varvarskim činom. Što se tiče Lotovih ćerki, koliko su one zaista bile „nevine“ odrastajući u takvom okruženju, pokazali su događaji koji su neposredno uslijedili.
Konačno, da li je Bog odgovoran i da li Bog odobrava Lotovo postupanje? Iz ovog izvještaja nije teško shvatiti da je ponašanje anđela bilo ne samo završno kušanje za grad, već i test za Lota. Grešnici Sodoma bili su prešli granice Božjeg strpljenja i nepovratno zloupotrijebili Njegovu milost. Ko je, dakle, odgovoran za neispunjavanje ili zloupotrebu svrhe života? Naravno ljudi, kao slobodna moralna bića koja se mogu opredijeliti za dobro ili zlo. Na zemlji nije Božja volja, ali Bog čini sve da spasi što se spasiti može, vadeći grešnika kao iz ognja. To znači da nikad ne smijemo pripisivati Božjoj volji različite situacije u uslovima vladavine grijeha. Jedno je Božja volja a drugo je Božje dopuštenje razvoja događaja. Ali Bog će staviti svoj pečat odobravanja na svako djelo u skladu sa vjerom i nebeskim načelima, bez obzira na nesavršenost ljudi.
Izlazak 21:20,21
„Ako neko udari štapom svog roba ili svoju robinju tako da umru pod njegovom rukom, moraju biti osvećeni. Ali ako prežive dan ili dva, ne moraju biti osvećeni, jer ih je kupio za novac.“
Možemo s razlogom pretpostaviti da su ovaj tekst rado citirali robovlasnici. Rob se smatrao svojinom svog gospodara, što je značilo i primjenu kaznenih mjera u slučaju neposlušnosti.
Osnovno pitanje koje se ovdje postavlja je šta je Božja namjera. Da li Bog podržava i afirmiše ropstvo kroz jedan ovakav propis? Ako se vratimo unazad, vidjećemo da gotovo cijelo 21. poglavlje tretira pitanje ropstva. Dakle, Bog ne negira surove realnosti života u grijehu, među kojima je i ropstvo, već u toj situaciji upućuje svoj narod u građanske zakone koji štite interese i prava slugu. To je uključivalo godine predviđene za službu nakon čega se rob morao otpustiti, saosjećanje u ophođenju, poštovanje lične odluke ako je neko i dalje želio ostati sluga, zabranu otmica po cijenu smrtne kazne, kažnjavanje gospodara koji bi usmrtio svog slugu, te pravične i recipročne mjere u slučaju ranjavanja ili pričinjavanja štete.
Svaki čovjek je Hristova otkupljena svojina i svako bi trebao cijeniti slobodu ali ljudi, na žalost, većina preferira zloupotrebu i svog i tuđih života u grijehu. Bog poštuje našu slobodnu volju kakva god ona bila, ali i predočava posledice ispravnog i pogrešnog izbora.
Levitska 25:44,45
„Tvoj rob i tvoja robinja koje stekneš neka budu od naroda koji su oko vas, od tih naroda možete kupovati roba i robinju. Možete ih kupovati i od sinova došljaka koji žive s vama kao stranci i od njihovih porodica koje žive s vama, sve one koji su im se rodili u vašoj zemlji. Oni neka postanu vaše vlasništvo.“
Još jedan propis o robovima, ali u ovom slučaju uključena su i djeca, na šta smo posebno osjetljivi.
Ako pogledamo kontekst cijele ove glave, vidjećemo da je naglasak na šabatnoj godini. To je bila svaka sedma godina u Izraelu. Svake pedesete godine bila je oprosna godina, jubilej kad se svako nasledstvo u Izraelu vraćalo svom prvobitnom vlasniku. Takođe su postojali propisi o mogućnosti otkupa imovine onih koji su je zbog siromaštva i drugih razloga morali prodati od strane njihovih rođaka. Bog je u svim propisima učio svoj narod nesebičnosti i nebeskim vrijednostima, pa tako i po pitanju ropstva.
Ropstvo nije Božji izum nego posledica života u grijehu. Bog na više mjesta upućuje svoj narod da ne budu okrutni prema robovima i slugama.
Kako sve ovo pravilno razumjeti? Hajde da postavimo stvari ovako: ako je neko primoran da živi i radi kao sluga ili rob, šta je zaista za njegovo dobro – da živi sa gospodarom koji zna za Boga i od kojeg se razložno može očekivati fer tretman ili da bude sluga i rob na nekom drugom mjestu? Odgovor je jasan. Veći dio stanovnika svijeta ni dan danas ne živi u ružičastim uslovima nego u modernom ropstvu. Mi ne možemo promijeniti svijet ni riješiti njegove osnovne probleme, ali možemo nastojati da izvučemo najbolje iz date situacije, i to je upravo ono na šta je Gospod upućivao ljude.
1. Petrova 2:18
„Neka sluge budu pokorne svojim gospodarima s dužnim poštovanjem, i to ne samo dobrima i razumnima nego i onima kojima je teško ugoditi.“
Kao da i Petar podržava ropstvo. Ali Petar ovdje daje samo jedan vrlo praktičan hrišćanski uput: potrebu za poslušnošću i negriješenjem. Mi smo obavezani na građansku lojalnost i na pokornost ukoliko radimo za gazdu. Gazda ne mora biti svetac, ali ni mi nećemo izgraditi karakter u pobuni, prkosu, inatu, neposlušnosti, niti snošenjem posledica svojih grešaka (vidi 20. stih).
U zaključku, Biblija ne promoviše ropstvo, već ga tretira kao realnost ljudskog društva.
Ponovljeni Zakon 22:20,21
„Ali ako se pokaže da je optužba istinita, da se nije našao dokaz da je ta djevojka bila djevica, neka djevojku izvedu na vrata kuće njenog oca, i neka je ljudi njenog grada zaspu kamenjem da pogine, jer je počinila sramno i bezumno djelo u Izraelu odajući se bludu u kući svog oca. Tako ukloni zlo iz svoje sredine.“
Ovakvi tekstovi posebno sablažnjujući učinak imaju na društvo čija životna filozofija se bazira na premisama o „slobodnoj ljubavi“, predbračnim i vanbračnim odnosima i drugim „demokratskim tekovinama“. Međutim, ako znamo da je brak i porodica prva Božja ustanova na Zemlji i temelj moralnosti društva, ovakve odredbe u krivično-pravnom sistemu teokratskog Izraela bile su opravdane i razumljive. Kaznama za seksualni nemoral su bila podložna oba pola, ne samo žene. Zapazimo da kvalifikacije seksualnog delikta uključuju pojmove „sramno“ i „bezumno“, što je apel i na moralno i na razumsko obavezivanje čovjeka. Razlog za smrtnu kaznu je prevencija zla. Uzročno- posledične veze širenja zla putem samo jednog grešnog čina na više mjesta su dokumentovane kroz Bibliju. Grešnik je sklon opravdavanju grijeha pozivanjem na slobodu da „sam odlučuje šta će činiti sa svojim životom“, dok će pri suočavanju sa posledicama spremno okriviti društvo ili samog Boga. Na sličan način, mrzitelji Boga istine, pravde, ljubavi i milosti pomno će tražiti u Bibliji razloge za svoje nevjerstvo. Kao da je Bog odgovoran za zlo na zemlji.
Ponovljeni Zakon 23:1
„Onaj ko je osakaćen tako što su mu sjemenici zgnječeni ili mu je ud odsječen, ne može biti dio Gospodnjeg zbora.“
Skeptici bi sigurno ovaj problem dodatno proširili pitanjem kako su uopšte znali ko je u ovom smislu bio podoban za Gospodnji zbor a ko nije, te da li je neko vršio inspekciju.
Ovo je zaista osjetljiva stvar koja zavređuje svu našu pažnju.
Evnuh je kastrirani muškarac. Termin se obično odnosi na one koji su kastrirani radi vršenja neke specifične dužnosti u društvu, kao što je to bio običaj u mnogim društvima u prošlosti. Najraniji zapisi o namjernoj kastraciji radi stvaranja evnuha datiraju iz sumerskih vremena, iz 21. vijeka prije n.e. Tokom vjekova, evnusi su vršili razne dužnosti u mnogim različitim kulturama, kao što su bili čuvari i sluge harema, operski pjevači, religijski stručnjaci, državni službenici, vojni komandanti. Smatralo se da evnusi nijesu bili lojalni ni vojsci ni aristokratiji, ili sopstvenoj porodici (jer nijesu imali djece) i da su zbog toga bili od povjerenja i manje zainteresovani da stvore „sopstvenu dinastiju“.
Očigledno je da Gospod u Bibliji govori protiv primjene te prakse u Izraelu. Izvjesno niko od Izraelaca nije bio podstican na kastraciju, naprotiv. Ali ono što jeste bilo obilježje muškaraca u Izraelu je obrezanje, tako da bi to bio odgovor na pitanje skeptika kako se „vršila inspekcija“ podobnosti.
Ono što je još važnije za nas da znamo je da li Gospod ima nešto protiv evnuha, očito pripadnika drugih naroda, u smislu spasenja. Čitamo u Isaiji 56:3-5: „Neka tuđinac koji je stao uz Gospoda ne kaže: ‘Sigurno će me Gospod odvojiti od svog naroda.’ Neka uškopljenik ne kaže: ‘Evo, ja sam suvo drvo.’ Jer ovako kaže Gospod: ‘Uškopljenicima koji drže moje Subote, koji biraju ono što je meni ugodno i koji se drže mog saveza, daću u svom domu i među svojim zidovima spomenik i ime, nešto što je bolje od sinova i kćeri. Daću im vječno ime, koje se neće zatrti.’“
Ponovljeni Zakon 25:11,12
„Ako se dvojica potuku, pa žena jednog priđe da izbavi svog muža iz ruku onog koji ga bije i pri tom pruži ruku i uhvati onog drugog za polne organe, odsjeci joj ruku. Neka oko tvoje ne žali.“
Skeptici bi opet pitali da li je to bila uobičajena situacija kad se dva muškarca potuku a žena jednog od njih se umiješa u tuču na pomenuti način.
Iako brojni komentatori knjiga Zakona pokušavaju ovom tekstu pridati simboličko značenje, da se odredba odnosila zapravo na novčanu naknadu i slično, očigledno je da to nije tačno. Inače, ovo je jedini slučaj da se u Zakonu kao kazna pominje sakaćenje, ako ne računamo „oko za oko, zub za zub“ (Leks talionis ili zakon odmazde) iz 5. Mojsijeve 19:21.
Ovaj neobična stavka krivičnog zakona bi bila u kontradikciji sa Leks talionisom da eventualni delikt ne podrazumijeva dva različna pola gdje recipročna kazna nije moguća. Takođe postoje indicije da je ovo smatrano nekom vrstom tabua u antičkom društvu tog vremena. Ugrožavanje genitalija muškarca istovremeno znači potencijalno lišavanje potomstva, što se smatra najvećom vrijednošću koju donosi porodica odnosno bračna zajednica. Pored toga, na pomenuti način nanijela bi se velika sramota oštećenom, te je tako ovaj član krivičnog zakona sigurno služio kao opomena ženama da se ne smiju upustiti u takav delikt bez očekivanja rigorozne kazne. Vrlo je moguće da su Izraelci imali prilike da vide slične stvari među okolnim narodima.
Levitska 21:17-22
„Nijedan čovjek od bilo kog budućeg naraštaja tvog potomstva na kom bude nekakva mana neka ne pristupa da prinosi hranu svog Boga. Ako neko ima neku manu, on neka ne pristupa: čovjek koji je slijep ili hrom ili s unakaženim nosom ili kome je jedan od udova predug, ili čovjek kome je slomljena noga ili ruka, ili onaj ko je grbav, neprirodno mršav, bolesnih očiju, krastav ili ima lišaj ili zgnječene sjemenike. Nijedan čovjek od potomstva sveštenika Arona koji ima neku manu neka ne pristupa da prinosi žrtve koje se spaljuju pred Gospodom. Mana je na njemu. Neka ne pristupa da prinosi hranu svog Boga. On može da jede hranu svog Boga od najsvetijih stvari i od svetih stvari. Ali neka ne ulazi do zavjese i neka ne pristupa oltaru, jer je mana na njemu. Neka ne oskrnavi moje svetilište, jer sam ja Gospod koji ih posvećujem.“
Očigledno ovaj propis je bio vezan za službu u Šatoru od sastanka i odnosio se isključivo na Levite. Obredna služba u svetilištu je zahtijevala i životinjske žrtve bez mane, kao i precizno slijeđenje propisa, što je razumljivo ako poznajemo tipologiju svetilišta i obredne službe. Iz konteksta ove odredbe takođe vidimo da se ni u kojem slučaju ne dovodi u pitanje učešće u zboru hendikepiranih ili fizički deformisanih osoba niti naravno njihovo spasenje.
Levitska 20:9 (ref. Izlazak 21:17)
„Ako neki čovjek kune svog oca ili svoju majku, neka se pogubi. Prokleo je svog oca i svoju majku. Neka njegova krv padne na njega.“
Skeptici će od ovoga napraviti veliku galamu i tumačiti stih na način da Bog upućuje roditelje da pobiju svoju djecu u slučaju da ih kunu.
Mojsijev Zakon je predviđao najmanje dva svjedoka da bi se uopšte mogao pokrenuti postupak protiv grešnika ili primijeniti smrtna kazna kao sankcija (4. Mojsijeva 35:30; 5. Mojsijeva 17:6,7; 19:15). Isus je potvrdio ovaj zakonski propis (vidi Matej 15:4).
Proklinjanje roditelja je neprirodan zločin. U ovom slučaju proklinjanje ima konotacije ataka na život i obesvećivanje Božjeg imena.
2. Kraljevima 2:23,24
„Odatle je otišao u Bet-El. Dok je išao putem, iz grada je izišla grupa mladih i rugala mu se: ‘Penji se, ćelo! Penji se, ćelo!’ Eliša se okrenuo i kad ih je vidio, prokleo ih je u Gospodnje ime. Tada su iz šume izašle dvije medvjedice i rastrgle četrdeset i dvoje dječaka.“
Prorok proklinje djecu a Bog ih ubija. Djeco, ne rugajte se ćelavima, naročito ako su Božji proroci. Ovako rezonuje skeptik kojemu naravno ne pada na pamet da istraži ovaj slučaj.
Najprije treba razumjeti prilike u Izraelu tog vremena. Otpad od Boga, što je jednako ugovoru sa smrću, bio je gotovo sveopšti. Bog je na poseban i upečatljiv način preko svojih proroka davao najveća svjedočanstva, kao što je to činio preko Ilije kojeg je živog uzeo na Nebo kao tip konačnog spasenja Njegovog naroda. Eliša je bio Ilijin kolega i naslednik.
Prema tome, ruganje velike grupe omladinaca Eliši imalo je povod u Ilijinom vaznesenju. Oni su nipodaštavali taj događaj i Božje proroke, sugerišući da je i Eliša među njima nepoželjan i da stoga može i on da ide na nebo (u posprdnom smislu). U prenosnom smislu, to je bio otvoreni bunt protiv Božjih svjedočanstava. Ovu grupu danas bi nazvali tinejdžerskom bandom, ali u ovom slučaju ne radi se o običnom adolescentskom buntovništvu već o otvorenoj mržnji na Boga Izraela i nosioce svjetlosti i ukora za grijehe.
Psalam 137:8,9
„Kćeri vavilonska, što ćeš opustošena biti, srećan će biti onaj ko ti vrati onako kako si ti nama činila. Srećan će biti onaj ko zgrabi i razbije o stijenu djecu tvoju.“
Da bi razumjeli ovaj tekst, moramo imati uvid u varvarsku okrutnost koja je pratila mnoge antičke ratove. Pojam o tome i samom Vavilonu dobijamo iz biblijskih izvještaja (vidi: Isaija 13:16; Osija 10:14; 2. Kraljevima 8:12).
U Bibliji piše da je osveta Gospodnja (5. Mojsijeva 32:35, Rimljanima 12:19), i Bog je kroz istoriju u više navrata dopuštao da okrutnost i zločini dominantnih nacija stignu njih same od drugih naroda koji su se podizali u sili.
Još od gradnje Vavilonske kule, Vavilon je simbol pobune protiv Boga i Plana spasenja, čiju ideologiju sukcesivno nasleđuju svjetske sile i koja će trajati sve do Božje direktne intervencije prilikom Drugog Hristovog dolaska.
Rezime
Šta, dakle, da radimo sa ovakvim i sličnim tekstovima u Bibliji?
Generalno, vjernici pribjegavaju jednoj od pet opcija: 1) zabijaju glavu u pijesak i jednostavno ih preskaču; 2) konstatuju da se takvi tekstovi ne mogu pravilno razumjeti; 3) pokušavaju dokazati da pripadaju prošlom vremenu koje nema veze sa sadašnjošću (posebno misleći na novosavezno vrijeme; 4) proglašavaju ih tekstualnim greškama u Bibliji; 5) prihvataju da je njihov cilj prikazivanje problematike života u uslovima vladavine grijeha onakvom kakva ona zaista jeste, te prevencija i osuda zla, što je jedini ispravni stav.
Bog je ljubav i milost, ali Bog je isto tako pravda i istina. Svaki Božji postupak prema čovječanstvu ima konotacije spasenja čovjeka, uključujući i kazneno-popravne mjere. Koncept mješavine dobra i zla nikad ne bismo shvatili bez posebnog otkrivenja od Boga, s obzirom da smo i sami rođeni i živimo u njemu. Bez posmatranja stvari sa Božje tačke gledišta nema ni najmanje šanse da spoznamo istinu, pod uslovom da to uopšte želimo. Stoga ne treba da nas iznenađuju neumjesni skepticizam i „potreba“ ljudi da se svaki način otarase čak i ideje o Bogu.
Sveto Pismo se bavi činjenicama koje nikad nijesu uljepšane na račun „glavnih junaka“, jer im to nije ni cilj. Mi ne smijemo svojim nemuštim opravdanjima različitih problematičnih dionica dovoditi u pitanje nadahnutost Biblije. Nadahnutost se upravo vidi u nepogrešivoj identifikaciji i otkrivanju ljudske zablude. Mi vidimo sebe na stranicama Biblije, našu sklonost da demonizujemo neprijatelje, našu želju da prisvojimo nešto što nam ne pripada, našu sklonost da okrivimo Boga za svoje zle akcije i zle puteve, vidimo lakoću s kojom opravdavamo vlastiti grijeh i zatvaramo oči na sopstvene moralne propuste. Neki tekstovi i opisi događaja u Bibliji zaista mogu izazvati gnušanje, ali oni nijesu zapisani da opravdaju takvo ponašanje ili akcije, već da nam ukažu na strahotu grijeha i njegove neminovne posledice, i, iznad svega, na moralno obavezivanje pred Bogom.
Biblija nije knjiga koja lažira stvarnost, niti Bog neko ko daje nerealna obećanja. Bog se bavi čovječanstvom sa primarnim ciljem vraćanja prvobitnog statusa ljudima, u kom pravcu su usmjereni svi njegovi uputi i otkrivenja, umjesto sprječavanja grijeha i zla sa pozicije moći i sile. Kad bismo se potrudili da razumijemo Boga i način Njegovog djelovanja, makar upola koliko se trudimo da budemo što bolji skeptici i što popularniji u lošem društvu, tekstovi koji „hrišćane pretvaraju u ateiste“ ne bi nam bili problem. Istina ne zavisi od našeg subjektivnog mišljenja, kao što ateizam i skepticizam neće riješiti nijedan naš problem, ali će nam izvjesno iskvariti karakter.
„Ne kolje se vo zbog kila mesa.“
Pavle Simović
Pozdrav, da li može komentar- Knjiga o sudijama, 19 glava?
Očigledno se radi o velikom otpadu u Izraelu gdje su preljuba, nedostatak gostoprimstva, sodomija i ubistva postali stil života. Uopšte u vrijeme sudija ljudi su praktično sami sebi bili zakon, ne poštujući zakone koje je Bog dao Izraelu i bez uspostavljenog građanskog poretka. Bez Boga i bez reda, ljudi prepušteni sami sebi padaju u nezamislive oblike grijeha.
Pomenuti Levit je imao problematičnu situaciju sa konkubinom („pomoćnom“ ženom), jer po Zakonu Leviti su bili odvojeni za službu i trebali su se ženiti sa djevicama. Ništa više od tipičnih ljudskih postupaka i običaja ne vidi se ni u daljem razvoju događaja, boravku ovog Levita kod tasta i zadržavanju da ostane još koji dan u goste. Pri povratku, odluka Levita da ne noće u Jevusu nego da idu u Gavaju bila je logična, jer je Gavaja pripadala Izraelcima, tačnije Benjaminovom plemenu.
Te noći se praktično ponavlja mentalitet Sodoma, čiju strašnu cijenu je platila konkubina, kao žrtva koje su se najprije mogli odreći Levit i njegov domaćin.
Izraelcima je bukvalno trebala šok terapija da se povrate iz strašnog stanja, i Bog je kontrolisao događaje tako da ovaj slučaj podigne opštu uzbunu i da Izraelci među sobom budu sudije otpadnicima. Ti strašni događaji i veliko krvoproliće poslužili su da se Izrael kao cjelina pokaje i koliko toliko dovede u red (vidi Sudije 21:2-4).
Odlično pojašnjeno, i hvala ti Pavle što si mi razrešio nedoumice koja sam imala, a naročito mi je bio sporan i teško shvatljiv tekst – Postanje 19:8. Još jednom, hvala na svim tekstovima koje si dosad objavio, i neka ti Bog da još više svetlosti,snage i volje da nastaviš ovu misiju.