Biblijsko krštenje i Novi savez

Terminologija

Novosavezni pojam „baptizo“ (u našem prevodu „krstiti se“) može se adekvatno prevesti riječju „uroniti“. Srodna ovoj je i grčka riječ „bapto“ – „zaroniti“, „biti ispod površine“, koja se pojavljuje na nekoliko mjesta (Luka 16:24; Jovan 13:26; Otkrivenje 19:13) ali nikada u vezi s krštenjem. Pojam „baptizo“ javlja se više od šezdeset puta i označava krštenje uronjavanjem posle pokajanja, kao kod Jovanovog krštenja, ili posle uskrsenja, u Hristovo ime. Isti pojam, koji nalazimo u Marku 7:4; Luki 11:38. i Jevrejima 9:10 odnosi se na jevrejsko ceremonijalno (obredno) pranje. Pet puta ovaj termin se odnosi na krštenje Duhom svetim (Matej 3:11; Marko 1:8; Luka 3:16; Jovan 1:33; Djela 11:16), gdje ne označava nikakvo fizičko uronjavanje. U Marku 10:38-39, pojam je upotrijebljen u figurativnom smislu: pretrpjeti ili propatiti.

Ne samo da upotrijebljena riječ podupire ideju o krštenju uronjavanjem, već i pojedinosti u novosaveznim izvještajima o krštenju jasno ukazuju na uronjavanje. Na primjer, Matej ističe da „krstivši se Isus iziđe odmah iz vode“ (Matej 3:16) i da je Jovan krštavao u blizini Salima „jer tamo je bilo mnogo vode“ (Jovan 3:23). U Djelima 8:38,39 i Filip i etiopski službenik su ušli u vodu i izašli iz nje.

 

Biblijska pozadina krštenja

Istorijski pregled krštenja treba da uzme u razmatranje i prethodnike ovog hrišćanskog obreda. Na primer, u 3. Mojsijevoj 15, deset stihova propisuju pranje i kupanje koje treba da ukloni nečistoću različitih oblika (3. Mojsijeva 15:5,6,7,9,11,13,21,22,27). Jevrejske banje očišćenja, koje su potvrđene arheološkim otkrićima od vremena Herodovog hrama, bile su uobičajena pojava u judaizmu. U kumranskoj zajednici, ta kupanja su izgleda bila izuzetno važna, predstavljala su oznaku pobožnosti. U opšteprihvaćenom judaizmu, krštenje prozelita je predstavljalo dio njihovog primanja u zajedništvo vjere.

 

Jovanovo krštenje

Prvi novosavezni izvještaj o krštenju govori o Jovanu Krstitelju (Vidi: Marko 1:4,5; Luka 3:3). Prema tekstu u Mateju 3:1-6, Jovan Krstitelj je objavljivao poruku o pokajanju jer se približava kraljevstvo Božje. Bog je uputio Jovana kako da prepozna Mesiju, Sina Božjeg, i to je bio osnovni razlog Jovanovog krštavanja vodom u to vrijeme (vidi Jovan 1:31-34). Kao rezultat njegovog propovijedanja, narod iz Jerusalima, Judeje, i sa područja Jordana počeo je dolaziti k njemu. Jovan je krštavao (obredno kupao) sve one koji su se kajali zbog svojih grijeha.

Jovanovo krštenje je označavalo početak novog života obraćenika, obećavajući krštenome oproštenje grijeha i očišćenje od grijeha. Drugim riječima, Jovanovo krštenje je bilo obilježeno gledanjem u budućnost, vjerovanjem u dolazak Božjega suda i spasenje zaslugama Mesije, koji će sve obraćenike krstiti u Duhu svetom i ognju (Matej 3:11).

 

Isusovo krštenje

Sva četiri jevanđelja izvještavaju da je Jovan krstio Isusa (Matej 3:13-17; Marko 1:9-11; Luka 3:21,22; Jovan 1:31-34). Matej ističe da je Jovan oklijevao da krsti Isusa: „Ti treba mene da krstiš, a ti dolaziš k meni?“ (Matej 3:14). Isus je odgovorio Jovanu: „Pusti sada, jer tako treba da ispunimo svu pravednost!“ (Matej 3:15) Isus nije primio krštenje na temelju priznanja krivice, već se izjednačio s pokajnicima u Izraelu koji su se odazvali na Jovanov poziv. Na taj način je učinio korak koji mi treba da učinimo. Isusovo krštenje je bilo važno zbog Njegove uloge u ostvarivanju Božjeg plana, i plana suda i plana otkupljenja. Njime je podvučena duboka važnost krštenja u životu Njegovih sledbenika.

Matej, Marko i Luka spominju tri zbivanja posle Hristovog krštenja: nebo se otvorilo, Isus je vidio Svetoga Duha koji se spustio na Njega u obliku goluba, i čuo se glas koji je progovorio: „Ovo je Sin moj voljeni, koji je po mojoj volji!“ (Matej 3:16,17; Marko 1:11; Luka 3:22) Sva tri izvještaja kažu da je Duh sveti, pošto je Božji glas objavio Isusa kao Sina Božjeg, odveo Isusa u pustinju, da mu je tamo Sotona pristupio da ga iskuša (Matej 4:1; Marko 1:12; Luka 4:1).

U toku sedmice Njegovih patnji, visoki sveštenici, književnici i poglavari pitali su Isusa čijom vlašću se služi (Matej 21:23-27; Marko 11:27-33; Luka 20:1-8). Odgovorio je pitanjem: „Da li je Jovanovo krštenje ljudskog ili božanskog porijekla?“ Pošto nisu željeli da mu odgovore, Isus je odbio da odgovori na njihovo prvobitno pitanje. Međutim, On je potpuno odobravao misiju i krštenje Jovana Krstitelja (Matej 11:11; 17:12,13; Luka 7:24-28).

Nijedan novosavezni pisac ne dovodi Isusovo krštenje u vezu sa hrišćanskim krštenjem. Za to postoji jednostavan razlog: iako je On bio kršten zajedno i sa ostalim ljudima, Njegovo krštenje je bilo jedinstveno, jer je bio kršten tj. javno uveden u službu kao Mesija. Međutim, iako je Isusovo krštenje bilo jedinstveno, ono je ipak povezano s našim krštenjem, jer je Mesija predstavnik i Boga i čovjeka (opšti Čovjek – vidi Rimljanima 5). Prema tekstu u Marku 1:11 glas s Neba priznao je Isusa kao Božjeg ljubljenog Sina. Prema tekstu u Galatima 3:26, svi vjernici su Božji sinovi i kćeri vjerom u Isusa Hrista.

 

Misionski nalog

Sva sinoptička jevanđelja potvrđuju da je posle svog uskrsenja Isus svojim učenicima povjerio zadatak da propovijedaju i šire dobru vijest po cijelom svijetu. Matejev izvještaj o Hristovom nalogu sledbenicima govori o trostrukom nalogu:

(1) Idite i učinite mojim učenicima pripadnike svih naroda;

(2) krstite ih u moje ime[1];

(3) naučite ih da drže sve što sam vas uputio (Matej 28:18-20; ref. Marko 16:15,16).

Isus je ovdje opisan kao uzvišeni Gospod kojemu je od Boga Oca povjerena sva vlast. U 20. stihu Isus objašnjava da se učenici stvaraju poučavanjem vjernika svim Isusovim učenjima i nalozima; i da oni koji postanu učenici treba da se krste. Prema tome, krštenje je javno proglašenje sledbeništva i stupanje u savez sa Bogom.

Svi vjernici su dobili odgovornost da svima objave poruku o Božjem kraljevstvu. Vjernici treba da šire svoju vjeru i da na taj način zadobijaju za Hrista pripadnike svih naroda. Hrišćanstvo prevazilazi sve nacionalne, etničke i druge granice da bi se približilo svim narodima i zadobilo ih za Hrista i za Njegovo kraljevstvo odnosno omogućilo im da se kvalifikuju za vječni život na obnovljenoj zemlji.

Prihvatanje Hrista treba da bude razumno izražene volje. Zato je vrlo značajno poučavanje svim osnovnim biblijskim istinama prije nego što se donese ta značajna odluka. Krštenje je dokaz vjerovanja (Marko 16:16) i dolazi posle poučavanja (vidi Rimljanima 10:17).

 

Krštenje u Djelima apostola

Od samog početka, hrišćansko krštenje je povezano s pokajanjem. Krštenje u ime Gospoda Isusa ne samo da predstavlja simboličko očišćenje od grijeha, već je to i znak da vjernik više nema nikakvog učešća u odbacivanju Mesije i Plana spasenja.

U Djelima 1:5 spominje se i krštenje vodom i krštenje Duhom svetim. Ovo drugo krštenje je postalo stvarnost na dan Pedesetnice (Djela 2:1-4) i imalo je svrhu da osposobi učenike da postanu aktivni učesnici u globalnoj misiji širenja hrišćanstva. Međutim, krštenje Duhom svetim nije ukinulo potrebu za krštenjem vodom, jer su ljudi, koji su čuli Petrovu propovijed, pitali šta treba da čine. Petar im je odgovorio: „Pokajte se i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grijeha; i primićete dar svetog Duha.“ (Djela 2:38)

Za vrijeme svoje misije u Samariji, Filip je propovijedao radosnu vijest o kraljevstvu Božjemu. Bilo je kršteno mnoštvo „ljudi i žena“ (Djela 8:2). Značajno je da se zapazi: „A kada čuše apostoli koji su bili u Jerusalimu da Samarija primi riječ Božju, poslaše k njima Petra i Jovana, koji, sišavši, pomoliše se Bogu za njih da prime Duha svetoga; jer još ni na jednoga nije bio došao, nego su bili samo kršteni u ime Gospoda Isusa.“ (Djela 2:14-16) Apostoli nisu dali novokrštenim vjernicima dar Duha svetoga, već su jednostavno zatražili od Gospoda da izlije svoga Duha na vjernike kao dokaz da ih je Bog prihvatio. Međutim, u današnjem vremenu, kada su lažne (demonske) manifestacije duhovnih darova široko rasprostranjene u svijetu koji sebe naziva hrišćanskim, insistiranje na darovima natprirodnog karaktera (npr. govorenje stranim jezicima, iscjeljivanje, proroštvo) može potencijalno biti vrlo opasno. Stoga je mnogo važnije da osoba ima duhovne rodove (vidi Galatima 5:22-23), a darove će sama prepoznati, shodno Božjoj blagodati namijenjenoj za tu osobu.

Za vrijeme svoga susreta sa Gospodom na vratima Damaska Pavle je oslijepio. Vid mu se vratio kada je Ananija kasnije položio ruke na njega. Tada se ispunio i Duhom svetim i kasnije krstio (Djela 9:3,4,8,17,18). Ananija je tom prilikom posavjetovao Pavla riječima: „Ustani i krsti se, i operi se od grijeha svojih, prizvavši ime Gospoda Isusa!“ (Djela 22:16)

Krštenja Kornelija i tamničara u Filipi posebno su zanimljiva, jer su bila praćena naročitim božanskim djelovanjem. Kornelije je bio prvi kršteni obraćenik iz neznaboštva. U viđenju je Petru bilo pokazano da ne smije praviti razliku između Jevreja i neznabožaca. Bilo mu je rečeno: „Što je Bog očistio, ti ne pogani!“ (Djela 10:15) Dok je Petar propovijedao Korneliju, Duh sveti se izlio na njegove neznabožačke slušaoce. U svjetlosti ovog božanskog djelovanja, Petar nije oklijevao da krsti Kornelija, zajedno s nekoliko njegovih rođaka i prijatelja (Djela 10:44-48).

Dok su Pavle i Silas hvalili Boga u tamnici u Filipi dogodio se veliki zemljotres. Mogući gubitak zatvorenika tako je užasnuo tamničara da je bio spreman da se ubije (Djela 16:23-34). Pavle ga je zaustavio da to ne učini. Odgovarajući na tamničarevo pitanje: „Šta moram raditi da bih bio spasen?“ Pavle i Silas su kazali da treba da vjeruje u Gospoda Isusa i da će biti spasen i on sam i članovi njegovog doma (Djela 16:31). Apostoli su tada propovijedali Riječ Gospodnju njemu i članovima njegovog doma. I svi su bili kršteni (Djela 16:33). U istom poglavlju zabilježeno je nešto ranije i krštenje Lidije (Djela 16:14-15).

Ovi primjeri zabilježeni u Djelima jasno opisuju krštenje kao dokaz da je vjernik prihvatio Boga spasonosnim Hristovim djelovanjem. Krštenje je bilo i javni čin u toku kojega je bilo prizivano Isusovo ime (Djela 8:12; 10:48; 16:30-33; 22:16). Naravno, krštenju je prethodilo proučavanje Božje Riječi (Djela 8:12,35; 16:32).

 

Krštenje u Pavlovim spisima

„Zato vas ja, zatvorenik u Gospodu, usrdno molim da živite životom dostojnim poziva kojim ste pozvani, sa svom poniznošću i blagošću, s dugim trpljenjem, podnoseći jedni druge s ljubavlju, istinski se trudeći da održite jedinstvo duha, u miru koji vas povezuje. Jedno je tijelo i jedan duh – kao što je i jedna nada na koju ste pozvani – jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac svih, koji je nad svima i kroz sve i u svima vama.“ (Efescima 4:1-6)

Pavlova najopširnija rasprava o krštenju zapisana je u Rimljanima 6:1-11, ali se mora sagledati i u širem kontekstu. U petom poglavlju apostol je pokazao da je Isus jedino rješenje problema grijeha – jer „gdje se pokazao grijeh, blagodat se pokazala u još većoj mjeri“ (Rimljanima 5:20). U šestom poglavlju apostol naglašava da su njegovi čitaoci umrli grijehu. Nastavlja zatim: „Ili ne znate da svi koji se krstismo u Isusa Hrista, u smrt njegovu krstismo se? Tako se s njime sahranismo krštenjem u smrt da kao što usta Hristos iz mrtvih slavom Očevom, tako i mi u novom životu da hodimo!“ (Rimljanima 6:3,4)

U trećem stihu apostol naglašava da odnos vjernika sa Hristom putem krštenja uključuje i odnos prema Njegovoj smrti. U drugom stihu Pavle govori da osoba koja je prihvatila Isusa kao svog Gospoda i Spasitelja umire grijehu. Na temelju toga možemo zaključiti da hrišćanin, sjedinjen sa Hristom putem krštenja, raskida s grijehom i da sada živi novim životom koji je posvećen Bogu (Rimljanima 6:4).

Isus je jasno rekao da je svakome koji želi da uđe u Božje kraljevstvo neophodno duhovno obnovljenje, koje je posledica obnavljanja srca pod uticajem Božjega Duha i krštenja vodom (Jovan 3,5). Na isti način i Pavle govori da kandidat za Božje kraljevstvo mora da postane novo stvorenje (2. Korinćanima 5:17). Kao rezultat preobražavanja cijelog bića, taj proces zahtijeva smrt i pogreb tjelesnog i uskrsenje na novi duhovni život u Hristu prilikom krštenja (Kološanima 2:11-12).

Pošto je Hrist na krstu umro za sve nas, hrišćani se sahranjuju s Njime krštenjem, odričući se svoje tjelesne prirode i umirući, simbolično, s Njime toga dana, da bi dozvolili Njemu da svoj život ponovo živi u njima, kao što isti apostol izjavljuje u Galatima 2:20 i 6:14. Hrišćani umiru grijehu i uskrsavaju prilikom krštenja, prihvatajući na taj način Božju ponudu oproštenja u Isusu Hristu. Krštenjem „oblače se u Isusa Hrista“ (Rimljanima 13:14; Galatima 3:27). Na taj način hrišćani stiču iskustvo novog života (Kološanima 2:9-10).

Vidjeli smo da je krštenje simboličko sahranjivanje našeg starog života u smrti Isusa Hrista (6:3,4), i ustajanje na novi život kao što je On ustao Njegovim uskrsenjem (6:5-11). Ako ovo znamo, kako se onda neko može krstiti još „u ime Oca i Svetog Duha“? Nema nikakve sumnje da jedino biblijski validno krštenje može biti samo u ime Gospoda Isusa Hrista (Djela 19:5)!

Pavle shvata krštenje kao ulazak u život u Hristu, ali i kao ulazak u zajedničko Tijelo Hristovo (1. Korinćanima 6:11; 12:13). Krštenje ne stoji samo za sebe, niti je samo sebi cilj; ono uvek predstavlja vrata za ulazak u Hristovu zajednicu Novog saveza. To osim toga znači služenje svim duhovnim darovima Svetog Duha za izgradnju, tako da bi mogla dostići „mjera rasta visine Hristove“ (Efescima 4:11-13).

 

Ko se može krstiti i u kojoj životnoj dobi

Neki biblijski tekstovi govore o obraćenju i krštenju domaćinstva: (1) „A krstih i Stefanin dom!“ (1. Korinćanima 1:16); (2) Lidija: „A kada se krsti ona i kuća njena!“ (Djela 16:15); (3) čuvar tamnice u Filipi: „I krsti se on i svi njegovi odmah!“ (Djela 16:33); (4) „A Krisp, starješina zbornički, vjerova Gospoda sa svim domom svojim!“ (Djela 18:8); „Koji će ti kazati riječi kojima ćeš se spasti ti i sav dom tvoj!“ (Djela 11:14) Ovdje se izvjesno radi o prihvatanju vjere članova porodice na osnovu stava nosioca domaćinstva ili glave kuće, što je uobičajena biblijska praksa.

U cijelom Novom savezu nije spomenut nijedan jedini slučaj krštavanja novorođenčadi ili male djece.

U svjetlosti tekstova u Djelima, propovijedanje jevanđelja ili proučavanje Pisma i obraćenje kandidata i njegovo izražavanje vjere u Gospoda Isusa Hrista uvijek su prethodili krštenju (Djela 8:12-13, 35-38; 16:30-33). Sve to potvrđuje činjenicu da kandidati za krštenje nisu mogli biti djeca i novorođenčad. Novosavezni tekstovi o primanju kandidata polaze od pretpostavke da su primaoci krštenja odrasle osobe i da su spremne da svjesno i namjerno odbace grijeh i idole i da izraze svoju vjeru u Hrista i da mu budu vjerni i odani.

 

Ponovno krštenje

Jedini biblijski tekst koji govori o ponovnom krštenju je tekst u Djelima 19:1-7, koji izvještava o ponovnom krštenju 12 vjernika iz Efesa. Opisani su vjernici koji su jednom već bili kršteni. Odgovarajući na Pavlovo pitanje: „Kojim ste se krštenjem onda krstili?“, oni su odgovorili: „Jovanovim krštenjem!“ (Djela 19:3) Prema petom stihu, ova dvanaestorica vjernika bila su ponovo krštena. Izgleda da Pavle njihovo prvo krštenje nije smatrao dovoljnim ili pravovaljanim.

Ovi vjernici su opisani kao „učenici“ koji nisu bili kršteni u ime Isusa Hrista niti su znali za Duha svetoga. Jovanovo krštenje je bilo utemeljeno na pozivu na pokajanje i oproštenje grijeha (Marko 1:4; Luka 3:3). Hristovo krštenje je bilo drugačije. Razlog za njihovo ponovno krštenje, prema tome, izgleda očigledan. Oni su primili samo Jovanovo „krštenje pokajanja“ (obredno kupanje).

Izgleda da je Apolos znao jedino za Jovanovo krštenje (Dela 18:25), ali nemamo izvještaj o njegovom ponovnom krštenju. I neki od apostola su sigurno primili Jovanovo krštenje (Jovan 1:35-40), ali ništa nas ne navodi na pomisao da su ikada bili ponovo kršteni. I tako se može zaključiti da su neki od apostola i Apolos, iako kršteni jedino Jovanovim krštenjem, imali na raspolaganju dva važna elementa: svoje vjerovanje u Isusa Hrista i prisutnost Svetoga Duha u svom životu. Pošto su ova dva elementa nedostajala u krštenju učenika iz Efesa, Pavle je njihovo krštenje smatrao nepravovaljanim, pa je od njih zatražio ponovno krštenje. Primanje dodatnih osnovnih istina opravdava ponovno krštenje.

 

Ko može da obavi krštenje i da li ovaj obred može biti samostalan čin?

Prema novosaveznom učenju, krštenje nikada nije samostalan čin, već je svjedok ovog obreda uvijek najmanje jedan čovjek koji je sam obraćen i utemeljen u istinskoj vjeri, koji ima hrišćansko iskustvo i koji, kao takav, ima prava da obavi uronjavanje nakon što se uvjerio da se krštenik pokajao i od srca prihvatio spasonosnu vjeru zasnovanu na svim važnim istinama Svetog Pisma.

 

Zaključak

Ključni novosavezni tekstovi povezani sa krštenjem pokazuju da su zamisli o priznanju, pokajanju, očišćenju, umiranju grijehu i uskrsavanju u novi život vrlo usko povezane s krštenjem. Obred takođe pretpostavlja vjerovanje u Isusa i očišćenje savjesti. Misao o očišćenju je dominantna. Prema tome, krštenje po svojoj srži simbolički predstavlja očišćenje od grijeha i ulazak u novi život vjere i saveza sa Bogom, obdaren Duhom svetim. Bog Otac nas prima u Isusovo ime, a Duha svetog dobijamo kao dar.[2] Ovo je apsolutno u skladu sa Planom spasenja i kompletnim učenjem Biblije. Uvođenje bilo kakvih drugih rituala, obreda, ili pridavanje smisla mimo biblijske nauke, predstavlja skrnavljenje ovog svetog čina i izopačavanje Božje namjere, što vodi idolopoklonstvu i prihvatanju lažnih nauka i lažnih autoriteta.