Bježanje od istine i gubljenje razuma

Religija treba da čovjeka učini mudrim, sposobnim da razlikuje dobro od zla, a njegovu savjest odgovornom, ali i rasterećenom. Ona treba da čovjekovu volju učini slobodnom u izboru dobra, a njegovo srce očišćenim od grijeha. Međutim, religija može da dobije i suprotnu funkciju ukoliko čovjek ne želi da na sebi ponese odgovornost da razumno misli i postupa u skladu sa svojom savješću.

U suštini – religija, i uopšte bilo koja druga životna filozofija, može da ima samo jednu od dvije funkcije: ili da svojim moralnim idealima čovjeka čuva od zla, ili da mu pruža izgovor za zlo koje će on da čini upravo u ime tih ideala. U srazmjeri sa izopačenjem svoje funkcije sama religija trpi i izopačenje svoje nauke. Umjesto da pruži mudrost kojom će čovjek razlikovati dobro od zla, ona pruža površnost kojom čovjek svoje zlo proglašava dobrim. Umjesto da njegovu savjest učini odgovornom, ona mu pruža sistem za psihološku satisfakciju njegove nečiste savjesti. Umjesto da usmjeri volju grešnika na pokajanje, ona ga navodi da svojom voljom samo sputava manifestacije zla u svom izražavanju. Umjesto da ga navede na revnost onim motivima koji su plod duhovnog novorođenja, ona pobuđuje fanatične porive njegove grešne prirode.

U nemoći da razumno opravda svoje grešne porive pred svojom savješću, čovjek dolazi u iskušenje da izgubi zdrav razum. Razum nam je dat da bismo shvatili svrhovitost dobrote naspram grijeha, te da bismo je tako, razlikujući je od zla, svojom slobodnom voljom izabrali.

Za razliku od grijeha, prava božanska ljubav je razumno shvatljiva, zato što je ona sama razuman i svrsishodan odgovor na zahtjeve Neba i potrebe bližnjih. Kada bi grešni motivi mogli razumno da se opravdaju, tada oni više ne bi bili grešni. Zato, kada izabiramo grijeh, tada se bojimo da mislimo jer smo u opasnosti da raskrinkamo sopstvene motive kao grešne. Od mudrosti bježimo u površnost, dok razum više nema funkciju da razlikuje dobro od zla, već da zlo predstavi kao dobrotu pred našom savješću. Kako je grijeh nemoguće opravdati razumnim argumentima, mi se pozivamo na iracionalne argumente: osjećanja, autoritete, broj zastupnika ideje … umjesto na smisao, što izaziva gubljenje zdravog razuma.

Čovjek koji je u svojoj suštini nezadovoljen ne samo što traži ono što nema – sreću, već pruža ono što ima – nesreću. Zato grešan čovjek ima potrebu da se „psihički prazni“. Izgleda da su sa ovom činjenicom vrlo dobro upoznati vlastodršci, jer, primijetićemo, nema vlasti koja ne organizuje i podržava događaje upravo sračunate na psihičko pražnjenje „podanika“, bilo da su oni „zabavne“, sportske ili čak destruktivne prirode (režirane „revolucije“, ratovi).

U čemu je razlika između duhovnih i psiholoških potreba čovjeka? Duhovna potreba je analogna potrebi bolesnog čovjeka za ljekarom, dok je psihološka potreba analogna potrebi bolesnog čovjeka za uklanjanjem posledica njegove bolesti (osjećaja bola, iscrpljenosti, itd). Kao što tableta protiv bolova ne uklanja uzrok bolesti, tako ni odgovor na psihološku potrebu ne rješava suštinu čovjekovog duhovnog problema.

Iskonsko nezadovoljstvo i trka za lažnom srećom

Iskonsko nezadovoljstvo čini čovjeka zavisnim od situacije u kojoj se nalazi. Zbog toga što njegov doživljaj sreće zavisi od srećnih okolnosti, on mora da ih održava takvima. Zato je grešan čovjek opterećen. Njegova volja nije slobodna. On čini da bi bio srećan, a ne jer je srećan i zato njegov život postaje moranje, prinuda, ropstvo. Umjesto da promijeni sebe, on pokušava da promijeni svijet oko sebe, kao da je problem u svijetu, a ne u njegovom sopstvenom srcu. U životnoj borbi za izgradnju vrijednosti koja će mu pružiti osjećajnu satisfakciju, čovjek, zbog same brige da je ostvari, gubi unutrašnji mir i postaje sve nesrećniji.

Da bi umirio svoju savjest pred svojim životnim neuspjehom, čovjek snižava svoje ideale, izmišlja relativne kriterijume istine, ili priznaje svoje unutrašnje nezadovoljstvo i pokušava da ga opravda:

„Dobro je što sam nezadovoljan, jer je to pokretačka snaga koja me navodi da radim, da stvaram i da postižem uspjeh!“

Ako čovjek može biti pokrenut unutrašnjim nezadovoljstvom, zašto ne bi mogao da bude pokrenut i unutrašnjim ispunjenjem, koje želi da izrazi i podijeli sa drugima kroz rad, stvaralaštvo i službu drugome?!

Mnogi psiholozi smatraju ispravnim i normalnim čovjekovu psihološku potrebu za osjećanjem vrijednosti, uspjeha, moći, pripadnosti, posjedovanja i sl. Međutim, dokle god je čovjek opterećen, on ne može da voli. Opterećen zadovoljavanjem svoje psihološke potrebe, on nema ni vremena ni volje da voli ni sebe ni druge. Stavljajući na sebe zadatak da živi radi sreće, a ne iz sreće, čovjek stavlja na sebe zadatak koji ga onesposobljava da se ponaša svrsishodno tuđem i sopstvenom dobru.

Mnogi postaju svjesni besmislenosti materijalističkog principa života. Postaju svjesni nesigurnosti i ropstva koje donosi vezanost za njegove vrijednosti. I na kraju, postaju svjesni njegove nesvrsishodnosti ostvarenju čovjekovih stvarnih interesa. Zato ga odbacuju i prihvataju idealistički princip života. Oni bježe od ružne stvarnosti u svijet svojih doživljaja, koje, bar se tako nadaju, niko neće moći da im pokvari.

Idealistički princip „rješenja“ čovjekovog životnog problema je karakterističan za istočnjačke religije.

Utočište u lažima i gubljenje zdravog razuma

Da bismo mogli da odbacimo istinu koja nas ukorava za naše grijehe moramo da budemo nepošteni prema sebi i Bogu. Tako pored ostalih grijeha padamo i u grijeh nepoštenja, što nam otvara vrata za pad u još dublje grijehe, a da i dalje ne budemo svjesni svog stvarnog duhovnog stanja.

Zbog svog nepoštenja ne smijemo racionalno da mislimo jer bi onda morali da se suočimo sa nepoželjnom istinom. Pošto racionalnim putem ne možemo da opravdamo svoje grijehe, pozivamo se na iracionalne argumente, a takvim postupkom izazivamo gubljenje zdravog razuma.

Ako čovjek kasnije iskreno odluči da spozna istinu imaće teških iskušenja, jer je iracionalnim pristupom ometen da dođe do istine. U susretu sa više različitih shvatanja ne zna kako da razluči koje je istinito zato što se njegovi iracionalni kriterijumi miješaju sa zdravorazumskim kriterijumima istine. Jedno shvatanje mu se čini ispravnim zato što ga potvrđuje njegov omiljeni autoritet; drugo mu se takođe čini ispravnim jer svi tako misle; treće takođe pošto mu se veoma sviđa, a i četvrto zato što je zaista razumno. I tako on ne zna više šta da misli, jer mu sva mišljenja izgledaju razumna. Često takve osobe, koje su zbog svog nepoštenja i izgovaranja izgubile zdrav razum, dolaze do zaključka da je razum neupotrebljiv, jer njime „sve može i da se dokaže i da se opovrgne“.

Neki kažu: „Pa svako za sebe tvrdi da je u pravu. Kako sada da znam ko to zaista jeste?“ To je slučaj onih koji ne upotrebljavaju razum. Kada ne mogu da dokažu ispravnost sopstvenih ideja takvi obično kažu: „Ali, ja mislim ovako!“ Kao argumenat ispravnosti svoga shvatanja oni navode svoje uvjerenje što oni misle da su u pravu. I kada sretnu još nekoga ko takođe ima uvjerenje da je u pravu a misli drugačije, oni ostaju zbunjeni.

Onaj ko je zaista na strani istine neće imati potrebe da kao argumenat ispravnosti svoga shvatanja iznosi svoje uvjerenje (svoj sud) da je u pravu. On će iznijeti svoje shvatanje, dozvolivši drugima da, ako oni to žele, donesu objektivan sud o njegovoj ispravnosti. Zašto bi se ispravnost njegovog shvatanja podrazumijevala?

Pošto se boje preispitivanja sopstvenih životnih stavova, mnogi su skloni da kažu: „Nemoj da diraš u moje mišljenje, jer ni ja ne diram u tvoje!“ Oni to nazivaju „tolerancijom“. Možda bi to bilo ispravnije nazvati „kolektivnim bježanjem od istine“. Tako, na primjer, velike svjetske religije, iako doktrinarno isključuju jedna drugu, međusobno se „priznaju“ i „tolerišu“. Onaj ko je zaista na strani istine nema čega da se boji, jer istina će ostati istina makar je izložili najoštrijoj kritici.

S druge strane, neki izražavaju otvorenu netoleranciju. Pošto ispravnost svojih shvatanja ne mogu da potkrijepe racionalnim argumentima, niti svojim životnim primjerom, oni koriste druge metode da bi dokazali da su u pravu. Boje se drugačijih shvatanja zato što nemaju nikakvih argumenata kojim bi mogli da opravdaju sopstvena. Pošto ne mogu da se uspješno bore protiv istine, oni vode borbu protiv njenih nosilaca.

Svjetovna religija (religija mnoštva) mora biti toliko površna da ne ukori nijedan grijeh svojih pristalica. Ona ne smije ulaziti u njihovu unutrašnju duhovnost, već se mora zadovoljiti određenom formom i/ili idolatrijom koja nikoga neće činiti moralno odgovornim. Naravno da je takva religija toliko duhovno slaba da ju je dovoljno izložiti i najblažem preispitivanju da bi izgubila svoju snagu zasnovanu na iracionalnim argumentima.

Da bi tako površna religija mogla da bude omasovljena, ona mora biti netolerantna prema drugačijim shvatanjima a istovremeno tolerantna prema grijesima svojih nosilaca. Ona mora svoju silu da zasniva na političkoj moći, jer moć i silu istine ona ne posjeduje.

Međutim, mi treba da budemo tolerantni prema zabludjelima, ali ne i prema zabludi. Kao što Bog poštuje naše pravo da griješimo, i mi treba da poštujemo pravo drugih da griješe. Ne treba da poštujemo grijeh, ali treba da poštujemo grešnika.

Ukoliko smo tolerantni prema grijehu i teoriji zablude (koja grijeh opravdava), a pokazujemo netoleranciju prema grešnima i zabludjelima, tada otkrivamo sotonski karakter. Lucifer voli grijeh, a prezire grešnike i poziva se na svoje pravo da ih uništi zbog njihovog prestupa. Hrist ne voli grijeh, ali ljubi grešnike i, pozivajući se na zasluge svoje krvi, produžava im priliku da se izbave.

Mnogi se boje da misle jer bi time bili u opasnosti da raskrinkaju svoje (iracionalne) izgovore za grijeh. Zato su svoje povjerenje poklonili nekom drugom (crkvi ili grupi kojoj pripadaju, svešteniku …) ili nečem drugom (astrologiji, radiesteziji …) koji će da misle i odlučuju umjesto njih.

Kada dođu u kontakt sa duhovnom literaturom mnogi odmah žele da saznaju ko je njen autor. Osjećaju se nesigurnim kada treba da misle, pa se zato „hvataju“ za iracionalne autoritete „istine“. Istinitost duhovne literature prosuđuju na osnovu onoga ko ju je napisao, umjesto na osnovu onoga šta je u njoj napisano. Lakše im je da budu zavedeni nego da misle.

U odbrani očiglednih zabluda, crkveni autoritet može se pozivati na Bibliju, ali to nije dovoljan argumenat.

Pogledajmo šta kaže apostol Pavle: „Ali, ako i mi, ili anđeo s neba vam javi Jevanđelje drukčije nego što vam javismo, proklet da bude.“ (Galatima 1:8) Drugim riječima, ukoliko neka tvrdnja nije u skladu sa Božjom otkrivenom voljom i Planom spasenja, možemo je slobodno odbaciti kao nevalidnu, ma od koga dolazila.

Zbog svog grešnog života svako od nas je doživio veće ili manje poremećaje u upotrebi razuma, i zbog toga stvorio teškoće u razumijevanju istine. Ne smijemo se obeshrabriti ako nam u istraživanju istine odmah sve ne postane jasno.

Ako se u Gospoda ponizno uzdamo, On će nas usmjeriti ka istini na nama prilagođen način: možda putem uzvišenih osjećanja, dubokim unutrašnjim osvjedočenjem, ili na neki drugi način. Ta posebna Božja milost prema nama će trajati sve dok ne budemo u stanju da normalnim putem, jednostavnim proučavanjem Božje riječi, razumski shvatimo istinu.

Moramo imati na umu da posebna Božja intervencija nema svrhu da nam pruži sistem koji će da nadomjesti upotrebu našeg razuma, već da osposobi naš razum da bi mogao pravilno da funkcioniše. U tome se vidi razlika između Božjih i Sotoninih metoda rada.

___________________

Preuzeto uz neznatne modifikacije iz knjige „Analiza psiholoških zamki i trikova raznih religijskih sistema“, Miloš Bogdanović, Beograd 2002.