Svjedoci smo da se u poslednje vrijeme u svijetu događaju brojne prirodne katastrofe. Veliki broj zemljotresa, uragana i cunamija, odnijeli su ogroman broj žrtava. Katastrofa u kojoj je dosad poginulo najviše ljudi bile su poplave 1931. godine u Kini. Poginulo je između milion i četiri miliona ljudi. Tome su prethodile velike suše od 1928. do 1930. godine, a zima 1930. godine bila je jedna od najtežih sa obilnim snjegovima koji su sa jakim proljećnim kišama donijeli poplave. Najgori tropski ciklon dogodio se 1970. u Pakistanu kada je ciklon Bola u decembru pogodio zemlju. Poginulo je između 300.000 i 500.000 ljudi. Najveća vulkanska erupcija u 20. vijeku desila se 8. maja 1902. godine na francuskom ostrvu Martinik na Karibima, pri čemu je poginulo oko 30.000 ljudi. Najsnažniji potres u istoriji pogodio je čileanski grad Valaparais 22. maja 1960. godine. Snaga potresa iznosila je 9,5 Rihtera. Zemljotres takve snage uzrokovao je cunamije u Čileu, Japanu, Filipinima i Novom Zelandu. Najsmrtonosniji tornado pogodio je Bangladeš 26. aprila 1989. godine. Tačan broj poginulih nije poznat, ali se procjenjuje da je život tog dana izgubilo oko 1.300 osoba. Katastrofa koja se 2004. godine dogodila u Indoneziji i dalje je u sjećanju mnogih ljudi koji su putem medija pratili dešavanja posle zemljotresa i cunamija. Poginulo je 230.000 ljudi, a materijalna šteta je iznosila preko 10 milijardi dolara. Nakon zemljotresa u Japanu 2011. godine, uslijedio je smrtonosni cunami. Poginulo je 18.000 ljudi, a veliki broj je ostao bez svojih domova. Južna Amerika je bila pogođena zemljotresima 2001. i 2010. godine. Peru je nastradao 2001. kada ga je pogodio zemljotres jačine 8,4 stepena po Rihteru. U Čileu je 2010. godine bilo 525 mrtvih, posle zemljotresa jačine 8,3 stepeni po Rihteru.
Zašto Bog dozvoljava uragane, zemljotrese, cunamije i druge prirodne katastrofe? Tužno je da se prirodne katastrofe obično karakterišu kao „Božja kazna“ ili „Božje djelo“, dok se godine, decenije lijepog vremena ne pripisuju Bogu. Ako ne razumijemo problematiku naše planete, bićemo skloni da donosimo zaključke kao ateisti ili pagani. U katastrofičnim situacijama, ljudi obično traže krivca ili žrtvu. Tako su mnogi paganski narodi zaista prinosili žrtve, uključujući ljudske, radi „umirenja gnjevnih bogova“. S druge strane, savremena ateistička filozofija vidi čovjeka i radnje koje može preduzeti čovjek kao rešenje problema.
Osnovno polazište za zdravo razmišljanje u ovom pravcu je činjenica da je Bog je stvorio Zemlju i kompletni univerzum i uspostavio zakonitosti koje nazivamo „prirodnim“ (1. Mojsijeva 1:1).
Prvi nesklad u prirodi i njenim zakonima dogodio se nakon pada čovjeka u grijeh. Pogledajte kako je to odlično razumio jedan od najumnijih ljudi 1. vijeka – apostol Pavle:
Pavle konstatuje da su poremećaji u prirodi rezultat problema grijeha i lišenosti Božje slave. To znači da je sve, uključujući naravno i čovjeka, podložno propadanju. Naša planeta propada i stari, izložena različitim mehanizmima destrukcije. Tvorevina takođe pati. I taj se problem neće i ne može riješiti dok se ne okonča Božji plan spasenja. Pavle kaže da su i patnje sadašnjeg vremena neznatne u poređenju sa slavom koja će se otkriti. Drugim riječima, upravo zahvaljujući Planu spasenja patnje su obuzdane, što se takođe odnosi na poremećaje i katastrofe u prirodi.
Dakle, posle pada u grijeh pokrenuli su se različiti mehanizmi propadanja u prirodi. Ali sve do globalnog Potopa, opisanog u Postanju 6-9. glava, prirodne posledice grijeha bile su neuporedivo blaže. Zbog opšte nepopravljive pokvarenosti pretpotopne generacije, planeta Zemlja je pretrpjela najveću prirodnu katastrofu ikad. O razmjerama te katastrofe svjedoče geologija i ogromni broj fosilnih ostataka na svim kontinentima. To ne samo da je drastično promijenilo opis naše planete nego i odnos kopnenih i vodenih površina. Kreacionistički naučnici smatraju da je prvobitno postojao jedan kontinent i da je razdvajanja kontinenata došlo tako što su granitne stijene „plovile“ po bazaltu, koji čine osnovu zemljine kore (vidi Postanje 10:25). Sasvim izvjesno to je period kad je došlo do najvećih tektonskih poremećaja i pucanja Zemljine kore, što periodično uzrokuje vulkane i zemljotrese. Zemljotres ili potres (trus) nastaje usled pomjeranja tektonskih ploča, kretanja Zemljine kore ili pojave udara, a posledica je podrhtavanje Zemljine kore zbog oslobađanja velike energije. Posledice Potopa rezultirale su i velikim klimatskim i drugim promjenama.
Stoga su većina prirodnih katastrofa kakve poznajemo danas rezultat prirodnih destruktivnih mehanizma na djelu. Uragani, tajfuni i tornada su posledica sudara divergentnih vazdušnih masa. Zemljotresi su posledica pomijeranja zemljinih ploča. Cunami nastaje kao posledica zemljotresa pod vodom.
Da li Bog može da spriječi prirodne katastrofe? Svakako da može, ali kao što Bog ne eliminiše posledice grijeha tako ni ne sprječava prirodne katastrofe koje su takođe nastale kao posledica grijeha. Bog ublažava i ograničava mehanizme destrukcije ali ih ne sprječava u potpunosti, jer služe kao stalni podsjetnik i opomena na grijeh i predstojeći Sud zbog grijeha. To su takođe znaci vremena (Matej 24:7, 29; Luka 21:10).
Mnogi ljudi imaju izraženu svijest povezivanja prirodnih katastrofa sa grijehom. I u pravu su. Ali način na koji to tumače ili Bogu pripisuju zlonamjeru najčešće je vrlo pogrešan.
Da li Bog ponekad utiče na vrijeme? Da, kao što to možemo vidjeti u 5. Mojsijevoj 11:17 gdje se blagoslovi na zemlji povezuju sa poslušnošću naroda Božjim načelima života (uporedi sa Jakovu 5:17). Postoje zabilježeni slučajevi neposredne kazne nad grešnicama putem uzrokovanja prirodne katastrofe, kao što je ona zabilježena u 4. Mojsijevoj 16:30-34. Knjiga Otkrivenja opisuje mnoge katastrofične događaje (Otkrivenje, poglavlja 6, 8, i 16).
Da li je, dakle, svaka prirodna katastrofa Božija kazna? Apsolutno ne. Na isti način na koji Bog dozvoljava zlim ljudima da čine zla djela, Bog dopušta da zemlja odražava posledice grijeha na sve što je stvoreno. To smo već čitali u Rimljanima 8. glava. Pad čovječanstva u grijeh je uticao na sve, uključujući svijet koji smo naslijedili. Cijela tvorevina je potčinjena „ništavnosti“ i „propadljivosti.“ Grijeh je ultimativni uzrok prirodnih katastrofa baš kao što je uzrok smrti, bolesti i patnji. Pored toga, Biblija opisuje destruktivne aktivnosti palih anđela. Za Sotonu se kaže da je „knez koji vlada u zraku“ (Efescima 2:2).
Da li možemo zaključiti da prirodne katastrofe po pravilu pogađaju stanovnike koji su u najvećem grijehu ili nemoralu? Izvjesno bi to bio jako pogrešan zaključak, slično kao kad bismo rezonovali da je neko mlad ili dijete izgubilo život u saobraćajnoj nesreći zbog težine svojih grijeha ili čak porodičnih grijeha. Ali jeste tačno da će Bog posebno zaštititi mjesta u kojima ima istinski pobožnih ljudi (vidi Postanje 18:20-33).
Kao što samo mogli vidjeti, Sveto Pismo je neprocjenjivi izvor znanja koji nam pomaže da formiramo ispravna i uravnotežena gledišta o svakom bitnom životnom pitanju, uključujući stanje na Zemlji i prirodne katastrofe. Možemo da shvatimo zašto se prirodne katastrofe dešavaju.
Nerazumijevanje problematike i posledica grijeha potresa naše pouzdanje u ovaj život ali nas istovremeno tjera da se uozbiljimo, da razmišljamo o Bogu, sudu i vječnim vrijednostima. Posle katastrofa ljudi shvataju koliko je njihov život prolazan i tanan i kako možemo da ga izgubimo u trenutku. Prirodne katastrofe podstiču milione ljudi da preispitaju svoje prioritete u životu. Humanitarne akcije doprinose zbližavanju ljudi u nevolji. Tako sve što se događa može poslužiti za veće i vječno dobro.
