U vrlo poučnom članku „Bog kaže ali ja mislim“ opisan je slučaj neimenovanog proroka koji se dogodio u vrijeme podijeljenog kraljevstva Izraela i Jude, negdje oko 1000 godina prije n.e. Ukoliko to već nijeste uradili, pročitajte ovaj članak da biste bolje shvatiti ono što slijedi.
Ukratko, ovaj Judin prorok je imao vrlo važan nalog i poruku od Gospoda vezano za novi bogoslužbeni centar koji je instalirao kralj Jeroboam u Bet-Elu za sjeverno kraljevstvo odnosno deset ocijepljenih plemena. Važno je zapaziti da je Jeroboam mogao narodu dati neke ubjedljive argumente u korist uspostavljanja paralelnog bogoslužbenog mjesta i sistema, a koji se ne tiču samo političkih konotacija i mogućnosti da se narod opet prikloni Judi zbog zajedničke službe. Bet-El je bio jedna od najznačajnijih istorijskih lokacija za Božji narod jer tu su očevi nacije imali iskustva sa Bogom: Abram je prizvao Boga u Bet-Elu (Postanje 12:8), i upravo tu se Bog javio Jakovu, po čemu je i dobio ime „Kuća Božja“ (Postanje 28:10-22). Bogoslužbeni značaj Bet-Ela pomenut je i u 1. Samuelovoj knjizi na više mjesta. Osim toga, paralelna služba koju je uspostavio Jeroboam bila je vrlo nalik onoj u Jerusalimu. Tako su oni mogli navesti dobre razloge za svoju odluku.
Ali problem je što od Boga nijesu dobili nikakav nalog za takvo postupanje. Bog je odredio mjesto gdje je mogao postojati samo jedan hram posvećen Njegovim prisustvom u kojem se vršila tipska služba koja ilustruje Plan spasenja. Očigledno je da Bog nije podržavao umnožavanje hramova kao „demonstraciju pobožnosti“. Čak ni replika službe nije bila po Njegovoj volji. Ali oni su mislili da je to u redu. Skrivena pretpostavka koja se nalazi iza takvog mišljenja proističe iz sklonosti da se služba Bogu posmatra kao da je sama sebi svrha.
Na osnovu samo ovog jednog slučaja, da ne pominjemo druge kompromise koje su Izraelci pravili na štetu Božjeg djela, šta bismo mogli kazati za razna „bogosluženja“ i „bogoslužbena svetilišta“ koja su nam poznata kroz istoriju ili ih znamo i danas, koja uz to ne mogu proći ni blaži test Božje Riječi? To je dobro razmišljanje.
Da se vratimo opet proroku. Iz biblijskog izvještaja čitamo da je on bio apsolutno dosledan Gospodnjem nalogu sve do momenta susreta sa drugim prorokom koji ga je na izvjestan način obmanuo. To znači da je bio prorok sa iskustvom i da je dobro znao kakvu odgovornost podrazumijeva taj poziv. Interesantno je da je drugi prorok koji je živio u Bet-Elu bio stari čovjek (1. Kralj. 13:11), sigurno stariji od „kolege“ iz Judeje. Pozne godine mogu dati ljudima na (prividnom) autoritetu. Kad je ovaj stari prorok od svojih sinova čuo sve šta se dogodilo kod oltara u Bet-Elu, sinula mu je ideja kako da „popravi stvar“ u korist sjevernog kraljevstva. Znao je da će njegova priča ubjedljivije djelovati ako pođe sam. Pozvao se na navodno otkrivenje od Boga preko anđela, što je bio uobičajeni metod primanja instrukcija od Gospoda. I uspio je u prevari.
Gdje je tu odgovornost proroka iz Judeje? Prvo, bio je neodlučan zbog pojave starijeg „kolege“, što ga je navelo na pretpostavku da govori istinu. Tako je podredio Božju Riječ ljudskoj riječi. Dalje, morao je biti svjestan da Bog ne daje kontradiktorna uputstva, naročito ne bez ozbiljnog razloga. Jedini razlog za povratak koji je stari prorok sklon manipulisanju naveo bio je da se vrati kako bi jeo i pio. To je bio poziv na tjelesnu potrebu i zadovoljstvo i ništa više.
Vrhunac ovog zapleta bio je kada je Gospod zaista upotrijebio starog proroka da mu otkrije predstojeću kaznu zbog neposlušnosti.
Kroz ovaj primjer, Bog je pokazao koliko su važni povjerenje i poslušnost u Njegovu Riječ. Isto tako slučaj sa uvođenjem paralelne službe imao je posebnu težinu. Božja Riječ ima autoritet i validnost koje moramo biti svjesni. To je standard za istinu, ne naše subjektivno mišljenje, čak i kad nam se čini da je zasnovano na vrlo dobrim razlozima. Zbog toga zdrava vjera počiva na objektivnim istinama. Štaviše, Bog je u Zakonu upozorio na mogućnost zastranjivanja u vjeri zbog subjektivnih sklonosti i osjećaja.
U Ponovljenom Zakonu Gospod je obrazložio da ni oni koji se predstavljaju kao proroci (5. Mojs. 13:1-5) niti čak naše najrođenije ili najvoljenije osobe ne smiju biti uzrok zastranjivanja koje se prepoznaje po tome što na neki način sugeriše odstupanje od Boga i izvorne Božje objave (5. Mojs. 13:6-11).
Apostol Pavle je bio duboko svjestan ove odgovornosti kada je napisao u poslanici Galatima:
„Mi“ odnosno apostoli ili čak anđeo sa natprirodnim otkrivenjem nemaju i ne mogu imati autorizaciju da mijenjaju autentičnu Božju objavu.
No iz istorije i njihovih sopstvenih izvora znamo da su se pojavili crkveni i državni autoriteti koji su tvrdili da imaju takva ovlašćenja. Kasnije su naslednici tih istih „autoriteta“ sklonili Bibliju izvan domašaja naroda. Za svaki slučaj.
Već krajem 1. vijeka, apostol Jovan je nazvao „antihristima“ neke ljude koji su proistekli iz hrišćanske zajednice i izašli sa određenim teološkim tvrdnjama vezano za prirodu Isusa Hrista kojom su zapravo poricali Boga kao Oca i Hrista kao jedinorođenog Sina Božjeg. Možemo pretpostaviti da su „argumente“ crpili i bazirali na dominantnoj grčkoj filozofiji koja je imala svoje ustanovljene „poglede“ o Bogu, te da je cijela teorija zvučala ubjedljivo. Međutim, ostarjeli apostol ih je prepoznao kao „antihriste“ (1. Jov. 2:18-23) i upozorio na važnost ostanka u Božjoj Riječi, jer se to tiče onog najvažnijeg – primanja vječnog života (1. Jov. 2:24-29)!
Nakon smrti apostola, razni mistici i filozofi utrkivali su se u „tumačenjima“ Novog Saveza, proglasivši Stari Savez „prevaziđenim“ i „jevrejskim“. Zbog tih „zasluga“ kasnije su dobili status „crkvenih očeva“, čija tradicija je postavljena iznad Biblije. Osim što su zadovoljavali svoju sujetu i bolesne ambicije preko religije, oni su mislili da čine velike stvari. Rezultat je bio slabljenje hrišćanstva na svim frontovima i sve veća podložnost kompromisima sa paganizmom. Konačno su i rimski imperatori prepoznali političke benefite ekumenizacije hrišćana kao već respektabilnog društvenog faktora i mogućnost lake manipulacije sa hrišćanskim vođama sve više sklonim materijalizmu i privilegijama u društvu. Tako Konstantin „Veliki“, potpuni laik za Bibliju, nije imao nikakvih problema da predsjedava na „hrišćanskom“ saboru u Nikeji 325. godine, na kojem su donesene neke ključne odluke i dogme potpuno kontradiktorne Svetom Pismu. Isti ovaj cezar svega 4 godine ranije (7. marta 321.) donio je edikt o obaveznom svetkovanju „časnog dana sunca“ (venerabilis die Solis) odnosno nedjelje koji je u tradicionalnom „hrišćanstvu“ ubrzo skoro potpuno istisnuo biblijsku Subotu. Bog je bio eksplicitan u svojoj Riječi, ali Konstantin je imao svoje mišljenje i, kao obožavalac „Nepobjedivog Sunca“ (Sol Invictus), očito nije mario za to, niti ga je izgleda iko od „hrišćana“ s kojima je imao komunikaciju uputio na važnost poslušnosti pravom Bogu.
Još jedan laik za biblijsku religiju, Teodosije, takođe imperator, stupio je na scenu na drugom „vaseljenskom“ saboru 381. godine u Konstantinopolju, novoj prestonici Imperije na Bosforu. Sabor je imao namjeru da zaokruži ono što je prethodno započeto u Nikeji i proglasi dogmu o trojstvu (tri Boga u jednom i jednom u trojici), koju crkveni teolozi svih kasnijih vjekova nikako nijesu uspijevali razložno objasniti. Ali imperator je izdao strogu naredbu da se proglase jereticima i budalama svi koji vjeruju drugačije. Valjda mišljenje jednog imperatora ima težinu. Napokon stroga i duga ruka zakona uvijek može „lude jeretike“ dovesti u red.
Koga briga što tamo u nekoj Bibliji koju su Isus, apostoli i svi vjerni ljudi u prošlosti držali za Božju izvornu i nepromjenljivu Riječ eksplicitno stoji da je Bog samo jedan i jedini (2. Mojsijeva 20:2,3; 5. Mojsijeva 6:4; Isaija 45:5,18; Malahija 2:10; Marko 12:28-34; Jovan 17:3; Rimljanima 3:30; 1. Korinćanima 8:6; 1. Timoteju 1:17). Kako odbaciti mišljenje toliko crkveno-državnih „velikodostojnika“ okupljenih na jednom mjestu?
I tako dalje kroz istoriju do današnjih dana.
Bog kaže ali ONI misle. Ne samo što misle, već i tvrde da ZNAJU bolje. Kako i ne bi kad su završili tolike škole i došli do tako važnih položaja. Ako su čitali Novi Savez, vjerovatno su ovlaš prešli preko izjave čovjeka koji je žrtvovao društvene ambicije radi Hristovog jevanđelja:
Tačno je da Božja Riječ poziva na razum i razumno preispitivanje vjere, ali isto tako je tačno da nas nigdje ne poziva na podređivanje Božjih objava subjektivnim mišljenjima. Ne poziva nas ni na „demokratsko“ glasanje i usvajanje mišljenja većine koje bi na bilo koji način ugrozilo osnovna biblijska vjerovanja. Ali sve dok postoji sljepilo koje uzrokuje i navlači „bog ovog svijeta“ (2. Korinćanima 4:4) i dok postoji tjelesna priroda koja teži dominaciji nad duhovnim (1. Korinćanima 2:14), postojaće i to iskušenje.
