Bog kaže ali ja mislim

U 1. Kraljevima, u 13. poglavlju, nalazimo jednu veoma zanimljivu priču. Ona nas poziva da se u pitanjima religije oslanjamo jedino na Boga. Ona nas uči da se ne uzdamo ni u koga drugoga, čak ni u nekoga koji se izdaje za „čovjeka Božjeg“.

Solomon je umro i Roboam je preuzeo prijesto. U trenutku velike krize dobio je rđav savjet zato što se obratio pogrešnim ljudima. Došlo je do pobune. Deset plemena se otcijepilo od kraljevstva i postavilo Jeroboama za svog kralja. Tako su Roboamu ostala samo dva plemena od nekadašnjih dvanaest.

Jeroboam je bio oficir u vrijeme Solomonove vladavine, ali je morao da bježi u Egipat. Dok je tamo boravio, upoznao je bogove i običaje Egipćana. Kasnije, kao kralj Sjevernog kraljevstva, pobojao se da će njegovi podanici i dalje putovati u Jerusalim da služe Bogu u vrijeme praznika. Pobojao se da će njihova srca biti privučena onome koji je vladao Judinim kraljevstvom. Proglasio je zato nove praznike, nove datume i nova mjesta za službu Bogu. Jedno od njih je bilo u Danu, a drugo u Bet-Elu. Naravno nije postavio sveštenike koje je Bog odredio. Umjesto toga birao ih je i iz najnižih slojeva. Čak je i sebe proglasio sveštenikom.

Jednoga dana Jeroboam je stajao kraj oltara u Bet-Elu, spremajući se da prinese žrtvu, kada ga je neki glas zaustavio. Tekst u 1. Kraljevima, u 13. poglavlju, opisuje šta se dogodilo.

Ovo proročanstvo je bilo objavljeno 300 godina prije nego što se ispunilo! Iako neki kažu da proročanstvo i njegovo ispunjenje podliježu promjeni i slučajnoj podudarnosti, prilično je to teško prihvatiti kad postoji neko tako detaljno proročanstvo kao što je ovo, koje sadrži i ime čovjeka i šta će on tačno učiniti. Jedno je reći: „Padaće kiša u neko doba tristote godine.“ A sasvim je drugo dati pojedinosti kao u ovom slučaju.

Čitamo dalje:

Tog je dana dao i znak:

Dan kada su zaista neobične stvari događale na očigled mnoštva ljudi i kralja.

Šesti stih počinje da opisuje kralja koji se prividno kaje:

Sada je kralj postao veoma ljubazan:

Očigledno je da je kralj, čije je srce i dalje ostalo isto, želio da mu čovjek Božji oprosti dotadašnje nepoštene postupke. Ako bi pred očima naroda čovjek Božji prihvatio kraljev poziv na večeru, izgledalo bi kao da je kralj povratio ugled, iako nije bilo tako. Čovjek Božji je objasnio zašto ne može da prihvati kraljevo gostoprimstvo:

U jedanaestom stihu zaplet je na vrhuncu:

Da nije možda sjedio tamo razmišljajući o nagradi koju je propustio?

Ovdje se vidi u čemu je suština pogreške Božjeg čovjeka. Čak i pobožni ljudi, proroci, ponekad su dozvoljavali sebi da se oslanjaju na ljude.

Izvještaj dalje kaže:

U to vrijeme ljudima je bilo veoma važno da budu sahranjeni u porodičnoj grobnici. Zato je ovo proročanstvo bilo teška prijetnja.

I tako se zbilo. Razmotrimo tragičnost ovih događaja. U Edenskom vrtu vidimo dvoje ljudi kojima je Gospod nešto kazao. Oni su znali šta je Bog rekao, ali su smatrali da će njihov put ipak biti ispravan. „Bog je rekao, ali mi mislimo da ćemo to poslušati na svoj način.“

Vidimo zlatno tele[1] u pustinji. Kratko vrijeme prije toga narod je čuo opomenu protiv idolopoklonstva iz usta samoga Boga. Ipak, narod je rekao: „Mi znamo šta je Bog rekao, ali mislimo da se obožavanje teleta tome ne suproti.“

Vidimo kralja Saula kako postupa na svoju ruku sa ratnim plijenom, suprotno Božjim nalozima.[2]

Vidimo Ananiju i Sapfiru koji su znali za Uput da ne svjedoče lažno, ali su mislili da im Bog neće zamjeriti ako slažu apostole.[3] Vidimo Uzu kome je, kao i drugima, rečeno da ne stavlja ruke na kovčeg. Međutim, on je mislio: „Nije ta zabrana tako stroga.“[4]

Vidimo i proroka koji se vraća iz Bet-Ela. On zna šta je Bog rekao, ali misli… Prorok je učinio dvije greške: prvo, oslonio se na svoju mudrost i drugo, oslonio se na drugog čovjeka.

Čemu nas uči ova priča?

Prva je da i čovjek Božji može da posrne. Čovjek Božji može i da padne. Da li je pao ili je samo posrnuo? Zavisi od toga kako čitate biblijski tekst. Postoje dva načina za čitanje biblijskog teksta. Njenim riječima možete prići potpuno intelektualno, čak i pseudo intelektualno. Razumijevanje biblijskih istina ne zavisi toliko od intelektualne moći onoga koji proučava koliko od iskrenosti namjera i ozbiljne želje za pravednošću.

Kada bismo ovoj priči pristupili intelektualno, filozofski, mogli bismo kazati: „Kako to da jadnog čovjeka Božjeg koji je posrnuo zato što je bio žedan, pojede lav na putu prema kući, a da Jeroboam, koji je zaslužio da ga sretne deset lavova, prođe bez kazne?“ Da li je to pošteno pitanje? Intelektualno, čini se da jeste. Jeroboam je bio kralj deset plemena izraelskih. Ruka mu se paralizovala i sve što je trebalo da učini bilo je da jednostavno zamoli i ruka je ponovo bila zdrava. A čovjeka Božjeg je rastrgnuo lav, neopozivo i nepopravljivo. Zar je to pravo!

Ako ovom problemu pristupimo čisto intelektualno, sa stavom nadobudnog istraživača, šta bismo pomislili? „Upravo to sam i tražio – dobar razlog da odbacim Bibliju i Boga i religiju. Da sve zaboravim i postanem cinik i skeptik.“

Kako da razriješimo ovu zagonetku? Najprije treba da prihvatimo činjenicu da je Bog pošten i pravedan, da je to oduvijek bio i da će uvijek biti. Da li vam ovo tvrđenje zvuči naivno? Ili ste i vi došli do istog zaključka?

Ako nemamo ovu dilemu, onda ovoj priči možemo pristupiti znajući da je Bog ljubav, da nas voli i da je volio i svoje sluge u prošlosti. Treba da se upitamo: „Da li tražim razloge da sumnjam u Bibliju ili želim da pronađem istinu koju Bog želi da mi otkrije preko ove priče?“

Onaj koji sumnja mogao bi da kaže: „Iako je prorok bio čovjek Božji, Bog je samo čekao priliku da ga ubije.“

Uvijek je opasno za nas ako zastajemo razmišljajući o tome kakve ćemo prednosti steći ako odbacimo poslušnost Bogu. Grijeh donosi propast, ali ima nešto u njegovoj prirodi što zasljepljuje i vara i tako nas primamljuje lažnim prikazivanjem. No jednom kad stupimo na Sotonino tlo, nije nam obećana zaštita od njegove sile.

Kad je prorok odlučio da bude neposlušan, Bog je dozvolio Sotoni da učini s njime ono što želi. Prema izvještaju koji smo pročitali, očigledna je natprirodna kontrola nad ovim slučajem. Biblija kaže da je proroka ubio lav. Ko je taj što ide ričući kao lav i tražeći koga da proždere?[5] Imamo dobre razloge da zaključimo da je Sotona bio odgovoran za smrt čovjeka Božjega. Bog nas ne štiti bez našeg pristanka. Ako odlučimo da se odvojimo od Njega, mi gubimo Njegovu zaštitu, ne zato što On to želi, već zato što mi to želimo.

To nas dovodi do drugog pitanja. Da li to znači da je čovjek Božji izgubljen za vječnost? Da li je ova neposlušnost zauvijek zapečatila njegovu vječnu sudbinu?

U prvi mah, većina od nas bi odgovorila: „O da, dobio je što je zaslužio. Nema nikakvih izgleda da bude spasen.“ Ovo mišljenje je zasnovano na ideji da ako posrnete ili pogriješite i umrete prije nego što ste imali priliku da priznate svoj grijeh, bićete izgubljeni zauvijek. Ali teško da se taj obrazac može primijeniti na slučaj čovjeka Božjeg. Nemamo nijedan biblijski tekst koji kaže da je on zauvijek izgubljen, niti da je spasen zauvijek. Međutim, našu vječnu sudbinu ne određuju povremena djela ili nedjela, već smjer u kome se naš život kreće.

Takođe znamo da je Mojsije bio čovjek Božji. Posrnuo je i izgubio pravo da uđe u Obećanu zemlju. Zašto? Zato što je ozbiljan prestup da neko ko je Božji predstavnik pruži loš primjer i da ima rđav uticaj dok prenosi poruku od Boga. Ali Mojsije je, prema Bibliji[6], upravo sada na Nebu. Bez namjere da i ovog drugog čovjeka Božjeg proglašavamo stanovnikom Neba, na osnovu onoga što znamo o Bogu, ne možemo tvrditi da je izgubljen za vječnost.

Druga činjenica koju otkrivamo u ovoj priči je da Bog ponekad govori i preko lažova. To je zanimljiva pojava, zar ne? Ali istinita. Bog govori preko onoga koga On izabere. Isus je rekao da bi kamenje progovorilo i pjevalo hvale Bogu da to nisu učinila djeca i svi ostali onoga dana kada je On trijumfalno ušao u Jerusalim![7] Bog je čak progovorio preko magarice[8]. Zato nemojmo misliti da On ne može da pošalje i neku poruku preko osobe koja je spremna da slaže, iako to izgleda prilično neobično.

Šta je motivisalo starog proroka iz Bet-Ela da laže svom kolegi proroku implicirajući da je i on primio nebesku poruku znajući za nalog koji je dat?

Jasno je da je, nakon što je Judin prorok ubijen, stari prorok izrazio kajanje, tugujući za svojim „bratom“, sahranivši ga i želeći da bude sahranjen s njim. Čak je i Bog iskazao počast neposlušnom proroku koristeći sredstvo suda (lava koji ga je ubio) da zaštiti njegovo mrtvo tijelo sve dok ga stari prorok nije preuzeo.

Božja milost na pokopanim kostima obojice muškaraca nastavila se više od tri stotine godina, sve do ispunjenja proročanstva protiv Jeroboama koje je izrekao kralj Josija. Dok je Josija uklanjao kosti lažnih proroka i spaljivao ih na idolopokloničkom oltaru u Bet-Elu, naišao je na grobnicu dvojice proroka i ostavio njihove kosti netaknute. Moglo bi se tvrditi da ako je stari prorok iz Bet-Ela koji je lagao bio lažni prorok koji je služio Jeroboamu, Josija bi dao ukloniti njegove kosti i spaliti ih s ostalima.

Zašto je, dakle, stari prorok u Bet-Elu lagao mladom proroku iz Judeje? Zašto ga je sabotirao? Budući da je živio u istom gradu kao i zli kralj Jeroboam, stari prorok je podržavao kralja Jeroboama. Očito je stari prorok imao pomiješane osjećaje dužnosti prema Bogu i lojalnosti vlastima. I on je na neki način želio iskoristiti svoj autoritet da uhvati mladog proroka u istu matricu polovične poslušnosti Bogu. Ali judejski prorok je morao biti mnogo oprezniji i posumnjati da bi Bog davao kontradiktorne upute zbog poziva na ručak, što je već jednom odbio!

Zatim dolazimo do glavne činjenice u ovoj priči: onaj koji je prevaren proglašen je odgovornim što je prevaren. Dakle, ako čovjeka prevari lažni prorok, hoće li Bog lažnog proroka proglasiti odgovornim i dozvoliti prevarenome da prođe bez kazne? Odgovor je, naravno, ne. Svako odgovara za svoja djela! I prevareni je odgovoran.

Neko će reći: „Brojni teolozi i crkve šire lažne nauke i zato će mnogi izgubiti spasenje.“ Da li će zaista zbog toga? Svi koji se izgube biće izgubljeni zato što su to sami odlučili. To će biti njihova lična greška. Mi sami odlučujemo hoćemo li biti prevareni.

„Ali“, insistiraće neki, „jednoga dana će ljudi na Božjem sudu reći: Ja sam izgubljen, jer si ti znao istinu, a nisi mi je objavio.“

Da, to se može dogoditi. Ali njihovo dokazivanje neće imati nikakve vrijednosti! Oni će i dalje biti izgubljeni! Na osnovu ove priče sami možete zaključiti da će ljudi biti izgubljeni zato što su sami tako odlučili. Ljudi bivaju prevareni zato što su sami odlučili da izaberu prevaru!

Međutim, u vrijeme izvršnog Božjeg suda ljudi će iznenada shvatiti da su bili prevareni. Tada će se okrenuti protiv svojih učitelja i svojih vođa i rastrgnuti ih. To neće riješiti njihov problem, već će zadovoljiti samo njihov osvetnički bijes. Ljudi bivaju prevareni zato što ih istina ne zanima niti je istražuju, pa nisu u stanju da sami donesu zaključke.

Evo jedne priče koja raspravlja o ideji da se ljudi spasavaju ili propadaju zbog našeg uticaja i da smo, prema tome, mi odgovorni za njih.

Krenuli ste pješke iz stana prema svojoj školi. Dok idete, neko vas kolima sustiže i pita: „Kuda idete?“

Vi kažete: „Idem u školu.“

„I ja idem tamo!“, uzvikuje vaš novi prijatelj. „Uđite u kola, pa ću vas odvesti.“ Ulazite u njegova kola i stižete ranije nego što biste inače stigli. Vaš prijatelj vam je uštedio mnogo napora i doprinio je da stignete na cilj. Ali, vi biste tamo ionako stigli!

Još jednom ista priča, ali sa malom razlikom. Sada ste krenuli pješke iz stana prema susjednom gradu. Dok hodate, neko prolazi i pita: „Kuda idete?“ Vi kažete: „Idem u susjedno mjesto!“

„I ja idem tamo!“ uzvikuje vaš novi prijatelj. „Uđite u kola, pa ću vas odvesti!“ Ulazite u njegova kola i stižete mnogo ranije nego što biste inače stigli. Vaš prijatelj vam je uštedio mnogo napora i vremena i doprinio da ranije stignete na cilj. Međutim, vi ste ionako namjeravali da stignete upravo u to mjesto!

Sledeći prigovor je ovaj: pretpostavimo da hodate prema svojoj školi, a neko vam prilazi i kaže: „Zašto ne idete u susjedni grad?“ To je upravo ono o čemu govori ova priča, zar ne? Taj prijatelj vas je prevario da krenete u susjedni grad umjesto u školu, jer vas je ubijedio da je za vas korisnije da idete u susjedni grad. Ali, vi ste ipak odgovorni za svoj postupak, baš kao što uči ova priča u Bibliji.

Drugim riječima, Bog je odredio da svako sebi bude odgovoran i da je svako dužan da istražuje, kopa, moli se i proučava za sebe. Niko ne može da istražuje i moli se i proučava i kopa za drugoga. To je nemoguće kao što je nemoguće da za drugoga jedemo ili spavamo.

Postoji priča o jednom čovjeku koji je stalno bio zabrinut. Toliko se brinuo da su njegovi prijatelji počeli da se brinu zbog njegove zabrinutosti. Onda ga je jednoga dana jedan od njegovih prijatelja sreo na ulici i otkrio da je čovjek prestao da se brine.

„Šta se dogodilo?“ – upitao ga je prijatelj.

„Prestao sam da se brinem!“ – odgovorio je čovjek.

„Kako si to uspio?“ – začudio se prijatelj.

„Unajmio sam nekoga da se brine umjesto mene.“

„Koliko ga plaćaš?“

„Plaćam ga hiljadu dolara mjesečno.“

„Kako možeš to sebi da dozvoliš?“

„Ne mogu“, rekao je čovjek koji se nekada brinuo. „To je prvi problem koji on treba da riješi.“

Priča je šaljiva i smiješna zato što je apsurdna. Ali, kada isti problem prebacimo na područje religije mislimo da nije. Iako to ne kažemo otvoreno, često nam je lakše da se oslonimo na nekoga drugoga da proučava umjesto nas (da jede umjesto nas) i da se moli umjesto nas (da diše umjesto nas). I ne smatramo da je to čudno ili smiješno! Mislimo da je to u redu, da je normalno. Smatramo da je to prihvatljivo. A ipak je to isto tako apsurdno, kao kada bismo prepustili nekome drugome da se brine umjesto nas.

Moguće je da smatramo kako smo tako obdareni, tako obrazovani, tako mudri, da se naše mišljenje mora uzeti u obzir kad se raspravlja o istini. Ali, naše subjektivno mišljenje uopšte nije važno kad je u pitanju istina. Bog je otkrio svoju istinu i mi svi moramo da je pronađemo i prihvatimo i upoznamo, svako ponaosob. Da li se slažete? Ili ćete nastaviti da procjenjujete istinu na osnovu mišljenja nekog drugog čovjeka – nekoga čiji vam karakter izgleda najprivlačniji ili nekog koga smatrate autoritetom?

Povučena je jasna granica između onih koji se oslanjaju na ljudski autoritet i onih koji ne prihvataju nikakav autoritet osim autoriteta Božje riječi; koji je istražuju, razmatraju i proučavaju za sebe. Bog kaže, ali ja mislim!

Bog kaže, ali čovjek misli. Bog kaže, ali neko drugi misli. Da li ste čuli šta on misli, šta oni misle? Ono što oni misle ne znači ništa!

A ovo se odnosi i na druga područja ponašanja. Neko može da kaže: „Znam da je Sin Božji rekao: ‘Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti’! (Matej 11:28) Ali, ja ne mogu da dođem k Njemu zato što sam suviše loš. Moraću da promijenim svoj život da bih došao k Njemu. Ali, ako budem morao da promijenim svoj život da bih došao k Njemu, nikada neću stići.“

Tako je! Kada Isus kaže: „Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“, nemojte dodavati ono što vi mislite. Njegov poziv još važi. Zar ne?

Neko će reći: „Znam da Isaija kaže: ‘Ako grijesi vaši budu kao skerlet, postaće bijeli kao snijeg.’ (Isaija 1:18) Ali, moji grijesi su suviše skerletni! Ja nemam nikakve šanse. Znam šta je Bog rekao, ali mislim da se to ne odnosi na mene.“

Nije važno šta vi mislite. Bog je rekao i to je važno! Niste li mu zahvalni na tome? Isus je rekao: „I kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi.“ (Jovan 12:32)

Isus je jasno rekao da Duh sveti djeluje na svako srce.

Ali vi kažete: „Nije tako sa mnom! Mene je zaobišao! Ja mislim…“

Ne, nemojte se oslanjati na ono što vi mislite ili osjećate! Imajte na umu da vam je Bog uputio poziv preko svoga Duha. To je ono što On kaže.

Prema tome, oslonite se na Boga. Vjerujte onome što On kaže i znajte da će On učiniti ono što je najbolje za vas.

 

__________________________

[1] Vidi 2. Mojsijeva 32. glava.

[2] Vidi 1. Samuelova 15. glava.

[3] Vidi Djela apostola 5:1-11.

[4] Vidi 2. Samuelova 6. glava.

[5] Vidi 1. Petrova 5:8

[6] Vidi Juda 9; Matej 17:3.

[7] Vidi Luka 19:40.

[8] Vidi 4. Mojsijeva 22. glava.