Isusov razgovor sa bogatim mladićem bilježe Matej 19:16-30, Marko 10:17-31 i Luka 18:18-30.
Narativ započinje interakcijom između Isusa i osobe koju često nazivaju „bogati mladi poglavar“. Matej će otkriti da je i mlad i bogat u sledećim stihovima (Matej 19:20, 22). Lukin izvještaj opisuje tog čovjeka kao poglavara (Luka 18:18). Moguće je da se radilo o čovjeku koji je imao neku vrstu plemićkog porijekla i zagarantovan visoki status u društvu.
Čovjek prilazi Isusu s vrlo pronicljivim pitanjem. U stvari, to je pitanje koje svaka religiozna osoba mora postaviti u nekom obliku tokom svog života: Kako se mogu spasiti ili kako mogu zadobiti vječni život?
Način na koji ovaj čovjek postavlja pitanje otkriva njegove prethodne pretpostavke. Prvo, postavlja pitanje Isusu, koga je nazvao „učiteljem“ ili „rabinom“. Čuo je i vidio dovoljno o Isusu i judaizmu da vjeruje da bi Isus mogao konačno biti taj koji će dati smislen odgovor na ovo pitanje. Počinje na pravom mjestu.
Drugo, međutim, čovjek pretpostavlja da se vječni život oslanja na njegova djela. Pita Isusa kakvo „dobro“ mora učiniti da bi imao ili bio siguran u vječni život (Jovan 6:28). Ovo je prva upotreba izraza „vječni život“ u Mateju. To je ekvivalentno pitanju: „Kako mogu sigurno znati da ću biti primljen u kraljevstvo nebesko kada dođe vrijeme?“
Očigledno, neki su u Isusovo vrijeme vjerovali da bi samo jedna dobra radnja, možda više puta, bila dovoljna da zajamči vječni život. Ovaj čovjek želi znati identitet te stvari kako bi to mogao učiniti i biti siguran da će stići u kraljevstvo nebesko.
Osim toga, pitanje bogataša pokazuje da on ne vjeruje samozadovoljno da će mu samo to što je Jevrejin garantovati mjesto na nebu. Mnogi Jevreji tog doba su očigledno vjerovali u to, a Isus je direktno protivrječio toj ideji.
Ali njegovo pitanje pokazuje da je vjerovao da su njegovi postupci ono što će mu dati mjesto na nebu. Vjerovao je da mora dokazati da je dostojan Boga. Čini se da čovjek osjeća da mu još uvijek nešto nedostaje uprkos tome što prati judaizam. Ovo se nije uklapalo s onim što je Isus upravo poučio u prethodnom odlomku da kraljevstvo nebesko pripada onima s vjerom i poniznošću djece. Priznavanje nečije potrebe i zavisnosti o Bogu ključni je aspekt spasonosne vjere.
Isusov odgovor na čovjekovo pitanje i razgovor koji slijedi pokazaće zašto niko ne može učiniti dovoljno dobrih stvari da sebi garantuje vječni život. Samo Bog je dobar i sposoban. Mi ostali zavisimo o Njegovoj milosti da nas spasi kroz vjeru u Isusa (Efescima 2:1-10).
Kao što Isus često čini, on na mladićevo pitanje odgovara svojim pitanjem. On odmah osporava pretpostavku koju je čovjekovo pitanje otkrilo. Pita zašto ga mladić pita šta je dobro. Markov izvještaj malo drugačije formuliše i pitanje i Isusov odgovor. Mladić Isusa naziva „dobrim učiteljem“, a Isus pita zašto ga čovjek naziva dobrim (Marko 10:17-18).
Čini se da je Isusova poenta ista u oba slučaja. Zašto mladić vidi Isusa kao „dobrog“ ili izvor znanja o istinskoj dobroti? Suprotno onome što neki skeptici tvrde, Isus ne govori mladiću da nije dobar. Umjesto toga, Isus naglašava da je poenta težnja za dobrotom. Isus insistira da postoji samo jedan dobar. Taj Jedan je Bog. Na zaobilazni način, Isus pita čovjeka: „Zar misliš da ja reprezentujem Božju dobrotu?“ Ovo bi bilo izazovno za priznavanje Isusa kao Sina Božjeg i njegovog mesijanstva.
Značaj ovog pitanja utiče na ostatak ovog susreta. Ako je Isus živa demonstracija Božje dobrote, onda će oni koji istinski traže dobro slijediti njegove upute (Jovan 14:15). Hrist će ovom čovjeku pokazati da ne može biti dovoljno dobar da sam ima vječni život. On će morati da primi Isusovu dobrotu kako bi mogao imati vječni život.
Nastavljajući istu lekciju, Isus kaže čovjeku da drži Bože upute kako bi vidio spasenje. Savršena dobrota bila bi potrebna da bismo se spasili na osnovu naših vlastitih napora. Ipak, Isus ne poručuje čovjeku prezirno, „samo budi dobar.“ Svrha ove izjave je da ukaže na to da je čovjekova dobrota nesavršena. Na kraju, čovjekov odgovor pokazuje da on, u stvari, nije istinski voljan slijediti Boga (Matej 19:22).
Ova Isusova izjava je veoma važna jer izražava osnovnu istinu: ispravno vršenje Božje volje ne postoji izvan držanja Božjih uputa. Svako ko naučava drugačije na suptilan ili neki otvoreniji način odražava ideje pobune protiv Boga i Njegovog poretka života.
Bogataš želi detalje: koje su uputi zaista važni? Možda se pita da li mora držati samo Mojsijev zakon u Svetom pismu ili mora takođe držati sva pravila koja su fariseji dodali zakonu. Ovo je takođe pronicljivo pitanje o tome šta je prava dobrota.
Isus potkrepljuje ono što je ranije rekao nabrajajući samo upute direktno iz Svetog pisma. Konkretnije, Isus spominje samo upute od pet do devet iz Dekaloga: Ne ubij. Ne čini preljubu. Ne kradi. Ne svjedoči lažno. Poštuj roditelje svoje i voli bližnjega svoga kao samoga sebe.
Drugim riječima, ne čini nikakve grijehe, već živi po uputima Božjim. Isus želi da ovaj bogati, mladi poglavar zna da nije istinski dobar.
Razumijevanje da nismo dobri po Božjim standardima, da smo grešni, prvi je korak ka razumijevanju Isusovog jevanđelja: potrebna nam je njegova dobrota da bismo bili spašeni.
Međutim, Isus će pokazati čovjeku da se nije pridržavao čak ni ovih pet uputa. Naime, čovjek nije volio bližnjega kao što voli sebe. On samo misli da drži upute i ističe da to čini od svoje mladosti. Čovjekova ideja o ljudskoj dobroti je premala. On se samozavarava.
Ovo pitanje hrani Isusov konačni zaključak u sledećih nekoliko stihova. Ta lekcija je upravo ono što je Isus postavio svojim početnim odgovorom ovom čovjeku (Matej 19:17). Spasenje dolazi onima koji priznaju svoju potrebu i voljni su slijediti Boga, bez obzira na to što On od njih traži. Oni koji dolaze k Isusu po spasenje Božjom milošću to čine shvatajući da nisu istinski dobri i trebaju Isusovu dobrotu umjesto svoje. Oni koji insistiraju na vlastitim zaslugama ili neće slijediti kada je Božja volja neugodna, neće biti spašeni (Matej 19:21-22).
Tada ga Isus pogleda i s naklonošću mu reče: „Jedno ti nedostaje: Idi, prodaj ono što imaš i novac daj siromašnima i imaćeš blago na nebu. Onda dođi, uzmi krst i kreni za mnom.“ (Marko 10:21)
Isus ne smatra ovog mladića protivnikom. Njegova pitanja su iskrena i on iskreno želi da zna šta Isus ima da kaže. Isus mu je naklonjen.
Na površini, Isus daje čovjeku zadatak koji treba izvršiti kako bi bio savršeno dobar. On kaže bogatašu da se odrekne svog bogatstva i da proda sve što posjeduje i da novac da siromašnima i dođe i slijedi ga. Na ovaj način, kaže Isus, imaćeš blago na nebu.
Svrha ovog komentara je razotkriti sljepoću ovog bogatog mladića i njegov krajnji nedostatak iskrenosti. Čovjek je vjerovao – ili je želio da vjeruje – da je već volio svog bližnjeg kao samog sebe. Isus je pokazao da to nije istina jer je čovjek još uvijek imao veliko bogatstvo, a njegovi susjedi su i dalje bili siromašni. Mladić ipak nije bio savršeno dobar.
Postoje dvije tačke u ovom Isusovom komentaru. Jedno je odmah jasno, drugo izlazi na vidjelo kada bogataš reaguje na Isusov savjet. Prvo, ovo pokazuje da niko nije dovoljno dobar da mu se garantuje vječni život sa Bogom na nebu. Jevanđelje Isusa Hrista je da je on jedini dovoljno dobar i da umre da plati za naš grijeh i da svojom dobrotom pokrije naš nedostatak dobrote. Samo vjerom u Isusa i Božjom milošću bilo to može biti spašen (Efescima 2:1-10). Koliko god se nadali da smo bili „dovoljno dobri“, ne možemo da živimo u skladu sa Božjim standardom savršenstva.
Reakcija mladića dokazuje da on na kraju nije voljan slijediti Boga osim ako Bog ne učini stvari na način koji odgovara bogatašu (Matej 19:22). Mladić nije srećan što zna da može postići vječni život – tužan je jer ne želi poslušati Boga kada mu je ta poslušnost preteška. On želi da radi stvari na svoj način i da mu u isto vrijeme bude zagarantovan vječni život.
Ovaj odgovor je ključan za razumijevanje komentara koje je Isus dao do sada. Isus je dokazao da bogataš nije tako dobar kao što je mislio da jeste. Mladić je vjerovao da je ispunio sve zahtjeve zakona. Isus mu je pokazao poseban način da voli svoje bližnje kao što je volio sebe. Čovjek je jasno vidio da voli sebe više od svojih siromašnih susjeda. I, u ovom trenutku, donosi jasnu odluku da će radije zadržati svoje bogatstvo, nego slijediti Hrista. Isusov poziv ovom čovjeku da se odrekne svog novca nije bila izjava za sve vjernike – to je bio izazov ovom čovjeku koji je pokazao njegovu krajnju neiskrenost.
Problem bogatog mladića sa novcem je ekvivalentan duhovnom snobizmu fariseja. Isus tri puta osuđuje fariseje jer su učinili nešto javno kako bi dobili javnu pohvalu (Matej 6:2; 6:5; 6:16). Objašnjava da je pohvala koju dobiju od ljudi njihova jedina nagrada, a nagradu na nebu neće dobiti. Slično tome, bogati su opskrbljeni na zemlji. Koliko god da bogati mladić želi vječni život, teško mu je da se „okrene na ono što je gore“ kada su stvari na zemlji tako prijatne (Kološanima 3:2). Teško je izabrati da patite za jevanđelje kada vam je patnja uopšte strana.
Teško je odustati od udobnosti u svjetskim stvarima. Čak i jedan od Isusovih učenika, Juda, upada u tu zamku. Kada Marija iz Betanije pomaže Isusove noge skupim parfemom, Juda se ruga rasipništvu, ali je stvarno uznemiren jer da je ona donirala novac, mogao bi ga ukrasti (Jovan 12:1-6). Ubrzo nakon toga, naravno, Juda predaje Isusa prvosvešteničkim glavama za trideset srebrnika (Matej 26:14-16). Juda smatra da je mamac novca jači od njegove odanosti Isusu, i to ga ubija (Matej 27:3-10). Mnogi bogataši kroz istoriju su se borili i sa svojom ljubavlju prema svijetu.
Ali borba nije beznadežna. Zakhej je glavni sakupljač poreza i veoma je bogat. Nakon susreta s Isusom, on se dobrovoljno javlja da preda polovinu svoje imovine i vrati četvorostruko onima koje je zakinuo. On to čini u voljnoj podložnosti Isusovom autoritetu, a Isus odgovara govoreći: „Danas je došlo spasenje ovoj kući“ (Luka 19:1-10). Poenta nije u tome da bogati ljudi moraju dati svu svoju svjetovnu imovinu da bi bili spašeni. Zakhej, na primjer, nije to učinio. Umjesto toga, svi bismo trebali toliko voljeti i slijediti Isusa da imetak više nije na prvom mjestu u našim osjećajima.
„Istinu vam kažem,“ reče Isus svojim učenicima, „teško će bogataš ući u Kraljevstvo nebesko. I ovo vam kažem: lakše je kamili da prođe kroz iglene uši nego bogatašu da uđe u Božje kraljevstvo.“ (Matej 19:23-24)
Isus izjavljuje da će bogata osoba samo s mukom ući u kraljevstvo nebesko. Upravo je obećao vječni život mladom čovjeku ako će prodati sve što posjeduje, dati novac siromašnima i slijediti ga. Taj izazov je bio namijenjen samo tom čovjeku – ne svim ljudima – i dokazao je da bogataš nije bio istinski voljan da se pokori Bogu. Čovjek to nije mogao ili nije htio.
Ovaj Hristov komentar osporava pretpostavke ljudi njegovog vremena o bogatstvu. Mnogi su vjerovali da su bogati ljudi bogati jer ih je Bog – ili bogovi – blagoslovio. Pretpostavljali su da bogatstvo i uspjeh znače da Bog te ljude vidi kao bolje, superiornije ili vjernije od običnih siromašnih ljudi. Budući da je Bog već davao prednost bogatima, mora da im je lakše da uđu u kraljevstvo nebesko, tako se razmišljalo.
Isusova izjava pokazuje da to nije tako. Kao prvo, bogati nisu bogati jer su bolji ljudi od siromašnih. Na bogatstvo i uspjeh svakako utiče donošenje promišljenih odluka (Izreke 3:1-4), ali ono takođe može biti rezultat nepoštenja, pohlepe ili zlobe (Izreke 20:17).
Bogati ljudi, samopouzdani i dobro opskrbljeni, mnogo teže će da se ponize i priznaju svoje potrebe, čak i Bogu, nego oni koji su siromašni. Zato im je tako teško ući u kraljevstvo sa potrebnom poniznošću vjere u Isusa. Ovaj isti princip može se primijeniti na one koji se umjesto na Boga oslanjaju na svoju inteligenciju, vještinu, sreću ili druge osobine.
Neki učenjaci kažu da se „iglene uši“ odnose na „iglenu ušicu“, nisku kapiju u Jerusalimu. Bila je to manja kapija veličine čovjeka koja se otvarala noću kada je glavna kapija bila zatvorena. Bilo bi veoma teško provući kamilu, ali ne i nemoguće. Životinju koja je tako velika morali bi rasedlati i osloboditi sve njene „imovine“ da bi prošla. Dok ove slike funkcionišu, drugi sugerišu da nema dovoljno dokaza da su takva vrata zaista postojala.
Neki primjećuju da je grčka riječ za „kamilu“, kamelon, vrlo slična aramejskoj riječi za „debelo uže“, kamilon. Međutim, Markovo jevanđelje je napisano na grčkom, pa da je Isus namjeravao reći, „debelo uže“, riječ kao što je kalodio bila bi zabilježena. Međutim, ta slika je u skladu s njegovim značenjem.
Vrlo je moguće da je Isus mislio na to kao na hiperbolu – dramatičnu metaforu, sa svim implikacijama koje ona nosi – pretjerivanje radi postizanja efekta.
Isus će takođe nastaviti govoriti učenicima da, kako bi naslijedili kraljevstvo Božje, moraju odustati od svoje želje za moći i vlašću. Spasenje mora zavisiti o našem povjerenju u Isusa koji će nositi naše grijehe, inače niko nikada neće biti spašen (Marko 10:27). Međutim, da bismo ga u potpunosti slijedili, Isus nas poziva da budemo spremni predati svoje idole. Za neke je to ogromno bogatstvo. Ali, za druge, idol može jednostavno biti osjećaj „finansijske sigurnosti“, gdje ne osjećamo nikakav rizik ili žrtvu u našem davanju. To može biti lično zdravlje, sigurnost u okviru političkog sistema ili sloboda da izaberemo ono što je najbolje za nas i naše porodice. Isus ne obećava ništa od ovoga. Zaista, Pavle je žrtvovao sve, uključujući i svoj život, u svojoj misiji širenja jevanđelja. Ipak, rekao je: „Zato smatram da patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u poređenju sa slavom koja će se otkriti u nama.“ (Rimljanima 8:18)
Moramo razmisliti za koje ovozemaljsko blago se tako čvrsto držimo da bi naš stisak mogao biti kao provlačenje „kamile“ kroz iglene uši. Tada trebamo otvoriti svoje ruke i ponuditi to Bogu.
Uobičajena mudrost tog vremena tvrdila je da su ljudi bogati jer ih je Bog blagoslovio kao odgovor na njihovu dostojnost. Sa stanovišta učenika, nije bilo razloga da Bog blagoslovi nekoga bogatstvom ako ta osoba nije „dostojna“. Otuda njihovo pitanje ko bi se onda uopšte mogao spasti.
Istina je da bogati ljudi nisu ni manje ni više dobri od bilo koga drugog. Novac nije nužno pokazatelj Božje naklonosti. Mnogi ljudi ponekad postaju bogati odbijajući da čine dobro. Izraelski veliki prorok Jeremija je to shvatio i upitao Boga o tome: „Zašto je put zlikovaca uspješan, zašto sve varalice imaju mir?“ (Jeremija 12:1) Jevrejski narod Isusovog vremena došao je do zaključka da su bogati ljudi bliži Bogu preuzimajući bezbožne pretpostavke iz svijeta oko sebe.
Isusova poenta je bila da je za ulazak u kraljevstvo nebesko potrebna poniznost jednostavne vjere. Bogati ljudi – oni kojima je lako dobiti ono što žele i novcem rješavaju zemaljske probleme – teže će se poniziti. Priznati da im treba neko drugi da im se pobrine za život je neprirodno iskustvo. Ovo se može odnositi na više od novca. Oni koji se oslanjaju na svoj intelekt, ili izgled, ili moć, mogu upasti u istu zamku.
Učenici se u suštini pitaju, „ako oni za koje mislimo da su blagosloveni od Boga ne mogu biti spašeni, ko se onda može spasiti? Kakva nada postoji za nas ostale?“
Možda su očekivali da će Isus ukazivati na poniznost ili da ponovo naglašava da su siromašni duhom (Matej 5:3). Umjesto toga, on kaže nešto drugo zapanjujuće: da je to, u stvari, nemoguće… barem za čovjeka.
„Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.“ (Matej 19:26)
Ovo proširuje Isusove ranije izjave o tome koliko je teško spasiti bogate (Matej 19:23-24). U ljudskom smislu, niko ne može postići spasenje (Titu 3:5). Isus je rekao da je samo Bog dobar sa implikacijom da se samo dobro može spasiti. Dakle, ne samo bogati, već i siromašni i srednja klasa i religiozni i grešnici su svi u istom čamcu. Nemoguće je da ljudska bića učine bilo kakvu dobru stvar kako bi osigurala vječni život s Bogom na nebu. Bog je taj koji spašava, a ne naša djela, dobrota ili žrtve.
To ipak nije kraj Isusove izjave. On kaže da je kod Boga sve moguće. On ne zatvara vrata ljudskom spasenju, ali izjavljuje da ga Bog mora ostvariti. On u ovom trenutku ne objašnjava kako će Bog to ostvariti: Hristovom smrću na krstu za grijehe čovječanstva.
Pavle to jasnije objašnjava: „Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio.“ (Efescima 2:8-9)
Isus ne uvodi novi način spasenja. Jevrejima 11:1-2 kaže: „Vjera je, dakle, pouzdanje u ono što se očekuje, otkrivanje onog što se ne vidi; jer u ovome su i stari bili osvjedočeni.“ Odlomak zatim daje spisak ljudi iz Starog saveza koji su spašeni vjerom. Taj spisak nije počeo sa Mojsijem ili nekim drugim ko je primio zakon. Tačnije, počelo je sa Adamom ili Abelom, od druge generacije ljudi na zemlji. Svako ko jeste, bio ili će biti spašen, spasen je milošću kroz vjeru.
Sebični i arogantni kakvi jesmo, ljudi se još uvijek bore da prihvate ovu ideju.
Spasenje nije ograničeno na one koji su odrasli u crkvama, učili se religiji i trudili se da budu dobri. Lako je, i previše je uobičajeno, otpisati određene ljude kao „predaleko otišli“ ili „izvan nade“.
Tada Petar reče: „Evo, mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Šta ćemo, dakle, dobiti?“ (Matej 19:27)
Petar je poznat po tome što govori i čini tačno ono što mu padne na pamet, u tom trenutku, dobro ili loše. To je blagoslov za moderne vjernike. On je čuo kako Isus spominje uslov i obećanje. On i drugi učenici su već došli do tog stanja, tako što su napustili svoje prethodne živote. Nisu vjerovatno počeli kao bogati, ali su ostavili sve da bi slijedili Isusa.
Pitanje bi moglo zvučati sebično, ali Isus ne optužuje učenike za to. On im jednostavno kaže nešto najnevjerovatnije što su mogli zamisliti da im se ikada dogodi. Zapravo, vjerovatno to nisu mogli ni zamisliti.
Isus spominje novi svijet. U izvornom jeziku, on koristi izraz palingenezija, što doslovno znači nešto poput „regeneracije“. On opisuje trenutak kada će Sin čovječji, Isus, zauzeti svoje sjedište na slavnom prijestolu slave u vječnosti. Otkrivenje 21:1-5 u vrlo konkretnim terminima opisuje da će Božji i Hristov prijesto biti stvarnost na obnovljenoj zemlji.
Što se tiče učenika, konkretno, Isusov odgovor je da će oni biti tamo s njim. Svaki će sjediti na svom prijestolu. Oni će ispuniti specifičnu ulogu suđenja dvanaest plemena izraelskog naroda. Ovih dvanaest jednostavnih ljudi koji su ostavili sve iza sebe da slijede Hrista prvo će postati njegovi apostoli na zemlji, a zatim sudjelovati u sudu nad Božjim izabranim narodom na nebu. Ovo bi se moglo odnositi kako na revizioni sud za vrijeme milenijuma na Nebu, tako i na određeno starješinstvo na obnovljenoj zemlji.
Otkrivenje 21:12-14 ih takođe spominje kada opisuje novi Jerusalim.
Isus dalje proširuje svoj fokus na sve koji su za sobom ostavili kuće, porodicu i zemlju zarad Isusovog imena. Svaka osoba koja to učini dobiće stostruki povrat porodice i imovine. Još bolje, svako će naslijediti vječni život u kraljevstvu nebeskom s Isusom zauvijek. To je konačno obećanje konačne vječne nagrade.
Za one koji su spremni žrtvovati svoje zemaljske udobnosti i svoje živote za Isusa, nagrade vječnog života su više nego što možemo zamisliti (1. Korinćanima 2:9). Naravno, oni koji slijede Isusa neće primiti nagrade zbog vlastite dobrote, zasluga ili vrijednosti. Sve ovo će im biti dato, zauvijek, zbog onoga koga su slijedili: Hrista. To je teško prihvatiti kada su ovozemaljski blagoslovi i borbe svijeta pred nama.
„Ali, mnogi prvi biće poslednji, a poslednji – prvi.“ (Matej 19:30)
Isus pokušava ovu ideju ugurati u umove učenika nekoliko puta, na nekoliko različitih načina (Marko 8:34-35; 9:35; 10:42-45). Ali teško je promijeniti pogled na svijet sve dok ne shvatimo i jedan i drugi sistem vrijednosti – Božji i palog svijeta. Drugim riječima, sve dok su nam bitnije stvari ovog prolaznog svijeta, nalazimo se u opasnosti da nam ono što smatramo prednošću postane uzrok propasti kad se obnovi Božji poredak stvarnih vrijednosti. Isusova poenta ovdje je suprotstavljanje ta dva sistema, a ne uređivanje rasporeda ljudi u Božjem kraljevstvu. On jednostavno kaže da će se pokazati kako su mnogi koji su se smatrali „prvima“ jer u stvari odbacili ili zanemarili stvarne vrijednosti i pristali na satanistički koncept da bi zadovoljili svoje prolazne ambicije i želje. Ovo je takođe primjenljivo u domenu simulirane i lažirane religije, i stoga posebno opasno.
S druge strane, oni koje svijet smatra „poslednjim“ jer pokazuju drugačiji duh i ne dijele iste težnje s njima, tek će u svijetu koji dolazi biti postavljeni na mjesto koje im zaista pripada.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
