Gotovo kod svih vjerskih pitanja, adventisti sedmog dana konsultuju „nadahnute“ spise Elen G. Vajt kako bi zauzeli „ispravan stav“. Tako je i za slavljenje Božića.
Smjernice o Božiću pojavile su se u crkvenom časopisu Review and Herald 1879. i 1884. godine. Ona opširno govori o Božiću, božićnim jelkama i kako bi adventisti trebali pristupiti tome.
„‘Božić dolazi’, to je zvuk koji odjekuje širom našeg svijeta od istoka do zapada i od sjevera do juga. Za mlade, one u zrelijoj dobi, pa čak i za starije, to je period opšteg veselja, velike radosti. Ali šta je Božić da zahtijeva toliko pažnje? Ovaj dan se vjekovima veliča. Nevjerujući svijet, i hrišćanski svijet uopšteno, prihvata ga kao dan kada se Hrist rodio. Kada svijet u cjelini slavi taj dan, ne iskazuje nikakvu čast Hristu. Odbijaju ga priznati kao svog Spasitelja, odati mu počast dragovoljnom poslušnošću njegovoj službi. Ukazuju prednost danu, ali ne i onome za koga se taj dan slavi, Isusu Hristu.“[1]
„Dvadeset peti decembar bi trebao biti dan rođenja Isusa Hrista, a njegovo obilježavanje postalo je uobičajeno i popularno. Ali ipak nema sigurnosti da obilježavamo pravi dan rođenja našeg Spasitelja. Istorija nam ne daje sigurno uvjeravanje u to. Biblija nam ne daje tačno vrijeme. Da je Gospod smatrao ovo znanje bitnim za naše spasenje, govorio bi preko svojih proroka i apostola, kako bismo mogli znati sve o toj stvari. Ali šutnja Svetog pisma o ovoj tački dokazuje nam da je to skriveno od nas iz najmudrijih razloga. U svojoj mudrosti, Gospod je sakrio mjesto gdje je sahranio Mojsija. Bog ga je sahranio, a Bog ga je uskrsnuo i uzeo ga na nebo. Ova tajnost je trebala spriječiti idolopoklonstvo. Onaj protiv koga su se pobunili dok je bio u aktivnoj službi, koga su provocirali gotovo preko ljudske izdržljivosti, bio je gotovo obožavan kao Bog nakon što se od njih odvojio smrću. Iz iste svrhe sakriven je tačan dan Hristovog rođenja; da taj dan ne dobije čast koja bi trebala biti data Hristu kao Otkupitelju svijeta – onome koji treba biti primljen, kome treba da vjerujemo, da se na njega oslanjamo kao na onoga koji može u potpunosti spasiti sve koji mu dolaze. Divljenje duše treba biti dato Isusu kao Sinu beskonačnog Boga.“[2]
„Ne postoji božanska svetost koja počiva na dvadeset petom decembru; i Bogu nije ugodno da se bilo šta što se tiče spasenja čovjeka kroz beskonačnu žrtvu prinesenu za njih tako žalosno izopači od svoje ispovijedane namjere. Hrist bi trebao biti vrhovni cilj; ali kao što se Božić do sada slavi, slava se okreće od njega ka smrtnom čovjeku, čiji je grešni, manjkavi karakter učinio nužnim da dođe na naš svijet. Isus, Veličanstvo neba, Kralj neba, odložio je svoju kraljevsku vlast, napustio svoj prijesto slave, svoju visoku komandu i došao na naš svijet da palom čovjeku, oslabljenom u moralnoj snazi i iskvarenom grijehom, donese božansku pomoć. On je svoju božanstvenost odjenuo u ljudskost, da bi mogao dosegnuti same dubine ljudske patnje i bijede, da uzdigne palog čovjeka. Uzimajući na sebe ljudsku prirodu, uzdigao je čovječanstvo na ljestvici moralne vrijednosti s Bogom. Ove velike teme su gotovo previsoke, preduboke, suviše beskonačne za razumijevanje konačnih umova.“[3]
Dakle, Elen Vajt ovdje i sama izjavljuje da 25. decembar nije božanski posvećen. Ona takođe zna da 25. decembar nije pravi dan Hristovog rođenja. Način na koji se Božić slavi, pripisuje slavu čovjeku umjesto Hristu.
„Roditelji bi trebali ove stvari [velike teme o Hristovom utjelovljenju] držati pred svojom djecom i poučavati ih, redak po redak, zapovijest po zapovijest, u njihovoj obavezi prema Bogu – ne u njihovoj obavezi jednih prema drugima, da poštuju i slave jedni druge darovima i prinosima. Ali treba ih učiti da je Isus Otkupitelj svijeta, predmet misli, mukotrpnog truda; da je njegovo djelo velika tema koja bi trebala zaokupiti njihovu pažnju; da mu trebaju donositi svoje darove i prinose. Tako su činili mudraci i pastiri.“[4]
Elen ovdje, pozivajući se na darove koje su donijeli mudraci kad se Isus rodio, priprema svoje čitaoce za smjernice koje će uslijediti:
„Na Božić, koji uskoro dolazi, neka roditelji ne zauzmu stav da je zimzeleno drvo postavljeno u crkvi radi zabave učenika subotnje škole grijeh; jer se može učiniti velikim blagoslovom. Neka imaju na umu dobrotvorne ciljeve. Ni u kom slučaju puka zabava ne bi trebala biti cilj ovih okupljanja. Iako će možda biti onih koji će ove prilike pretvoriti u sezonu bezbrižne lakomislenosti i čiji umovi neće primiti božanski uticaj, za druge umove i karaktere ova sezona će biti vrlo korisna. Potpuno sam uvjerena da se za mnoga okupljanja koja demorališu mogu smisliti nevine zamjene.“[5]
Prema ovoj izjavi, postavljanje zimzelenog drveta unutar crkve nije grijeh. Posjedovanje zimzelenog drveta može biti zabavno za djecu (učenike subotnje škole), ali to ne treba biti cilj. Elen Vajt predlaže smišljanje „nevinih zamjena“ za ta inače demoralizirajuća okupljanja. Prije nego što saznamo o čemu se tačno radi, podsjetimo se da su i „crkveni oci“ smislili „nevine zamjene“ kad su „pokrstili“ paganske bogove i svetkovine.
„Božić dolazi. Neka svi imate mudrosti da ga učinite dragocjenim sezonom. Neka se stariji članovi crkve ujedine, srcem i dušom, sa svojom djecom u ovoj nevinoj zabavi i razonodi, u smišljanju načina i sredstava da pokažu istinsko poštovanje Isusu donoseći mu darove i prinose. Neka se svako sjeti Božjih zahtjeva. Njegovo djelo ne može ići naprijed bez vaše pomoći. Neka se darovi koje ste obično darivali jedni drugima stave u Gospodnju riznicu. Predstavljam vam, braćo i sestre, cilj, evropsku misiju. U svakoj crkvi neka se vaši manji prilozi stave na vašu božićnu jelku. Neka dragocjeni simbol, ‘vječno zelen’, sugeriše sveto Božje djelo i njegovu dobročinstvo prema nama; i ljubazni rad srca biće spašavanje drugih duša koje su u tami. Neka vaša djela budu u skladu s vašom vjerom. Čula sam starješinu Batlera kako čita dirljivo pismo prije nekoliko dana od starješine Vitnija iz Evrope. Dobro djelo tamo napreduje, ali trebalo je biti urađeno prije šest godina. Neka se ovo djelo ne ometa. Neka napreduje. Ako svi, i stari i mladi, ako se odreknemo davanja poklona jedni drugima i sebičnog trošenja sredstava tokom ovih predstojećih praznika, na nebu će postojati najdragocjeniji zapis samoodricanja radi Hrista.“[6]
I evo nas, proročica je konačno otkrila plan. Ona ovdje podstiče vjernike da Božić učine „dragocjenim vremenom“ u „nevinoj zabavi i razonodi“. Ona predlaže da svaka crkva ima božićno drvo. Zašto? Pa da se na njega stavljaju prinosi! Darove koje bi ljudi namijenili jedni drugima treba umjesto toga donijeti u „Gospodnju riznicu“. Naravno, „riznicom“ raspolaže Generalna konferencija. „Vječno zeleno“ drvo može biti očigledan primjer Božje dobrote prema nama i našeg rada na spašavanju drugih. Prema tome, zimzeleno drvo postaje „posvećeno“ kad ga, umjesto uobičajenih ukrasa, okitite dolarima i donacijama! Važno je da donacije nadmašuju obične ukrase. Proročica u nastavku otklanja svaku dilemu šta je vjernicima činiti.
„Neka različite crkve u svakoj crkvi prinesu Bogu božićna drveta; a zatim neka na njih objese plodove dobročinstva i zahvalnosti – prinose koji dolaze iz spremnih srca i ruku, plodove koje će Bog prihvatiti kao izraz naše vjere i naše velike ljubavi prema njemu za dar njegovog Sina, Isusa Hrista. Neka zimzeleno drveće bude prepuno plodova, bogatih, čistih i svetih, prihvatljivih Bogu. Zar nećemo imati takav Božić kakav Nebo može odobriti? Hiljade dolara se nepotrebno troše svake godine na poklone jedni drugima. To znači izgubljeno za Boga, izgubljeno za njegovu stvar. To ugađa taštini, podstiče ponos, stvara sve vrste nezadovoljstva, gunđanja i pritužbi, jer možda pokloni nisu baš ono što se željelo, nisu visoke vrijednosti koju su željeli ili očekivali. Božić se ne slavi onako kako mu ime govori da bi trebao biti. Čovjek je napustio Boga gotovo u svemu i usmjerio pažnju na sebe.“[7]
Elen jasno ističe da crkvene božićna jelke trebaju biti pune plodova prinosa. Vjernici ne bi trebali trošiti mnogo novca na davanje poklona jedni drugima, već za Božje djelo. Nepotrebno davanje poklona ima mnoge negativne posljedice poput podsticanja taštine i ponosa, stvara gunđanje, nezadovoljstvo zbog kakvoće poklona itd. Ali ako taj isti novac priložite crkvi, takvih problema nećete imati. Zar to nije sjajno rješenje?
„Molim svoju braću i sestre da imaju poseban cilj na umu. Evropskoj misiji su potrebna sredstva za nastavak rada. U Švajcarskoj grade štampariju koja je prijeko potrebna; i potrebna su sredstva da se ovaj rad nastavi do kraja. Sada se čini nemogućim zadovoljiti ovu veliku potrebu zbog nedostatka sredstava. Misionarski rad mora ići naprijed. Sada, braćo, uložimo posebne napore na Božić da izađemo pred Gospoda s darovima i zahvalnim prinosima za dar Isusa Hrista kao Otkupitelja svijeta. Neka se ništa sada ne troši nepotrebno; već neka se svaki peni koji se može uštedjeti uloži u mjenjačnice. Sotona je uspio upravljati ovim prilikama kako bi njemu odgovarale. Sada okrenimo sadašnjost prema nebu umjesto prema zemlji. Pokažimo svojim prinosima da cijenimo samoodricanje i Hristovu žrtvu za nas. Neka svako dijete i roditelj spomenu Boga; i neka se prinosi, i mali i veliki, donesu u Božju riznicu.“[8]
Ona poziva na „posebne napore“ koji se ulažu za Božić prilozima i darovima za misionarski rad, kakav je bio rad u Evropi u to vrijeme. Sve što se može uštedjeti treba donijeti u crkvu, a božićna jelka je pravo mjesto da se ostave ti prilozi, u protivnom Sotona će upravljati „ovim prilikama“.
„Vi koji imate sredstva, koji ste imali naviku da dajete donacije svojim rođacima i prijateljima sve dok ne izgubite znanje šta da izmislite što će im biti novo i zanimljivo, pokušajte da testirate svoju domišljatost, kao i svoj uticaj, da vidite koliko sredstava možete prikupiti za unapređenje Gospodnjeg djela. Neka vaša vještina i vaše sposobnosti budu iskorišćene da predstojeći Božić učinite izuzetno zanimljivim, obraćajući se Bogu nebeskom dragovoljnim, zahvalnim prinosima. Ne slijedite više svjetovne običaje. Napravite pauzu ovdje i vidite da li ovaj Božić može pokazati hiljade dolara koji se slijevaju u blagajnu, da Božja riznica ne bude prazna. Možda nećete biti nagrađeni na zemlji, ali ćete biti nagrađeni u budućem životu, i to obilno… Neka se u nebeskim knjigama zapiše takav Božić kakav još nije viđen, zbog donacija koje će biti date za održavanje Božjeg djela i izgradnju njegovog kraljevstva.“[9]
Proročica poziva svoje sledbenike da upotrijebe domišljatost koliko mogu skupiti sredstava da se za Božić sliju u crkvenu blagajnu. To je ujedno način da više ne slijede svjetovne običaje.
Sledeći odlomak je iz Review and Heralda iz 1882. godine. On posebno skreće pažnju na praksu darivanja i kako bi se to trebalo činiti.
„Praznična sezona se brzo približava s razmjenom poklona, a stari i mladi pažljivo proučavaju šta mogu pokloniti svojim prijateljima kao znak drage uspomene. Ugodno je primiti poklon, ma koliko mali bio, od onih koje volimo. To je uvjeravanje da nismo zaboravljeni i kao da nas malo više veže za njih…
Nemojte trošiti vrijeme i sredstva na pripremanje darova koji neće koristiti ni davaocu ni primaocu. Zapamtite da su vam i vaše vrijeme i sredstva povjereni od Boga i da će vas on pozvati na odgovornost za način na koji koristite njegove darove. Kao hrišćani ne možemo poštovati običaj koji nije odobren od Neba. Radije, nastojmo dovesti svoja srca u pravo stanje, osloboditi se ponosa, taštine, sebičnosti i svakog drugog zla, i neka u njima prebivaju milost, istina, dobrota i ljubav. Sjetimo se Gospoda, našeg Stvoritelja, i prinesimo mu prinos zahvalnosti, i on će prihvatiti ne samo dar već i davaoca. Možemo imati takav duh ljubavi i radosti u svojim srcima i domovima koji će obradovati anđele.
Kada bi se sva sredstva koja će se u ovo praznično vrijeme potrošiti na zadovoljavanje neposvećenih želja ili koja će se nepotrebno uložiti, donijela kao prinos zahvalnosti Bogu, da se koriste za unapređenje njegovog djela, kakva bi se količina slila u riznicu! Ko je ove godine spreman odstupiti od svojih uobičajenih običaja? Koliko će ih usmjeriti svoje misli i planove u uzvišeniji, nebeski kanal? U ovom vremenu opasnosti i otpadanja od Boga zbog sebičnog prepuštanja, zar nećemo gledati s ljudskog na božansko? Zar nećemo pokazati svoje sjećanje na Boga i svoju zahvalnost za njegove neprestane milosti, a prije svega, za dar njegovog dragog Sina? Zar nećemo nastojati da se prilagodimo Božanskom modelu? Da oponašamo Onoga koji je činio dobro?
Obraćam se svojoj braći kojoj je Bog darovao ovozemaljska dobra: Šta ćete učiniti na početku ove nove godine da pokažete svoju zahvalnost Davaocu sve vaše blagodati? Hoćete li mu dragovoljno vratiti dio darova koje vam je On slobodno darovao? Hoćete li svojim božićnim i novogodišnjim darovima priznati da sve pripada Bogu i da su svi blagoslovi koje primamo rezultat božanskog dobročinstva?
U svakoj crkvi, ma koliko mala bila, treba uložiti posebne napore da pokažemo svoju zahvalnost Bogu donoseći svoje priloge za Njegovu stvar. Neka oni koji žele božićno drvo učine njegove grane plodnim darovima za potrebite i prilozima za Božju riznicu. I neka djeca nauče blagoslov davanja donoseći svoje male darove kako bi ih dodali prilozima svojih roditelja.
Iako pozivam sve da prvo prinesu svoje darove Bogu, ne bih u potpunosti osudila praksu davanja božićnih i novogodišnjih poklona našim prijateljima. Ispravno je da jedni drugima darujemo znakove ljubavi i sjećanja ako pritom ne zaboravimo Boga, našeg najboljeg prijatelja. Trebali bismo davati poklone koji će biti od stvarne koristi za primaoca. Preporučila bih knjige koje će biti od pomoći u razumijevanju Božje riječi ili koje će povećati našu ljubav prema njenim propisima. Obezbijedite nešto za čitanje tokom ovih dugih zimskih večeri…“[10]
Kao što vidimo, smjernice iz 1882. su bile vrlo slične, uz jednu razliku: naime, proročica je ipak progledala kroz prste međusobnom darivanju.
Još jedan članak na temu slavljenja Božića nalazimo u Review and Herald od 11. decembra 1888.
„Naša djeca su odgajana da očekuju poklone od roditelja i prijatelja za Božić. Božić se slavi u spomen na Hristovo rođenje. Ako ga slavimo samo nastojeći da obradujemo svoju djecu i jedni druge, naši prinosi se odvraćaju od pravog cilja. Trebali bismo donijeti svoje zahvalne darove Gospodu, polažući svoje darove pred noge Onoga koji nam je otvorio nebeska blaga.
Neprijatelj planira da ljudske umove i srca odvrati od Boga i njegovog djela, da bi hvalili i častili jedni druge. Bog je isključen iz razmatranja i potpuno obespravljen. Božić je učinjen danom gozbe proždrljivosti, sebičnog prepuštanja. Neka sada svaka porodica razmotri ovo pitanje u svim njegovim aspektima. Neka roditelji to stave u svom divnom značaju pred svoju djecu i prijatelje i kažu: ‘Ove godine nećemo trošiti novac na poklone za sebe, već ćemo častiti i slaviti Boga. Svjedočićemo o našoj zahvalnosti onome koji je dao svog Sina da umre kao našu žrtvu, da bismo mi mogli imati dar vječnog života.’ Pokažimo da cijenimo ovaj dar i odgovorimo, koliko je u našoj moći, zahvalnim prinosima. Slavimo Božić sjećajući se Boga, umjesto da se sjećamo svojih prijatelja i rođaka darovima koji im nisu potrebni.“[11]
Opet se ponavljaju iste sugestije: umjesto trošenja na sebe i svoju djecu ili darivanja prijatelja i rođaka, donesete darove u crkvu. Evo i članka iz nešto ranijeg perioda, objavljenog 1879.
„Božić, dragocjeni podsjetnik na žrtvu prinesenu za čovjeka, ne bi trebao biti posvećen proždrljivosti i samodopadnosti, čime bi se stvorenje uzdizalo iznad Stvoritelja.“[12]
Ovaj članak iz 1879. godine baca malo svjetla na vruću temu božićnog drveta koje uopšte nema biblijsko, već pagansko porijeklo. Američki doseljenici i puritanci su vrlo dobro znali da je slavljenje Božića čisti paganizam. Božićne jelke često se postavljaju iz godine u godinu u domovima onih koji slave Božić i raskošno su ukrašene šarenim lampicama, šljokicama i ukrasima. Ispod božićnih jelki obično se mogu pronaći pokloni za članove porodice. Ali adventistička proročica je, umjesto da kaže svojim sledbenicima da potpuno napuste bilo kakvo slavlje u te dane, imala drugo „rješenje“:
„Bogu bi bilo ugodno kada bi za Božić svaka crkva imala božićno drvo na kojem bi se vješali prilozi, veliki i mali, za ove bogomolje. Stigla su nam pisma s upitima: Trebamo li imati božićno drvo? Zar nećemo biti kao svijet? Mi odgovaramo: Možete ga učiniti poput svijeta ako imate sklonost tome, ili ga možete učiniti što je moguće drugačijim od svijeta. Nema posebnog grijeha u odabiru mirisnog zimzelenog drveta i njegovom postavljanju u naše crkve; ali grijeh leži u motivu koji podstiče radnje i upotrebi darova stavljenih na drvo.
Drvo može biti visoko, a grane široke koliko najbolje odgovara prilici; ali neka njegove grane budu natovarene zlatnim i srebrnim plodovima vaše dobročinstva i prinesite ih Njemu kao svoj božićni poklon. Neka vaši prilozi budu osvećeni molitvom i neka se plodovi na ovom posvećenom drvetu iskoriste za uklanjanje dugova iz naših bogomolja u Batl Kriku, Mičigen, i Ouklandu, Kalifornija.“[13]
Elen konstatuje da imati božićno drvo u crkvama nije grijeh. Međutim, motiv za postavljanje drveta u crkvu i način na koji se darovi koriste odrediće hoće li to biti grijeh ili ne. Ona poziva vjernike da prinose božićne darove, kao i donacije za otplatu dugova crkava. Ovaj tekst je specifičan odgovor na pisma koja su joj poslana u kojima je pitana da li je imati božićno drvo svjetovno ili pogrešno. Očito, adventisti su kao i većina drugih hrišćana u Americi tog doba, znali da je slavljenje Božića i unošenje paganskih dekoracija u crkvu pogrešno. Ali proročica ih je uvjeravala da nema grijeha ako jelke iskoriste za kačenje novaca i donacija crkvi. Genijalan način za pravljenje razlike, zar ne?
Sledeći odlomak je takođe zanimljiv. Nalazi se u Review and Heraldu od 29. januara 1884. godine i opisuje posjetu Elen Vajt univerzitetskoj dvorani ukrašenoj tradicionalnim božićnim ukrasima oko Božića. Na ovom događaju je direktno upitana da li odobrava ono što se dešavalo. Molimo vas da pažljivo pročitate ovaj odlomak kako biste primijetili da, iako su tradicionalni božićni ukrasi, postavka je bila znatno drugačija od onoga što je danas popularno. Pogotovo ono što je visilo na jelki.
„Na kraju mog dugog putovanja na Istok, stigla sam kući na vrijeme da provedem Novu godinu u Hildsburgu. Dvorana fakulteta bila je opremljena za okupljanje bivših učenika subotnje škole. Vijenci od čempresa, jesenje lišće, zimzeleno drveće i cvijeće bili su ukusno aranžirani, a veliko zvono od zimzelenog drveća visilo je sa lučnog svoda na ulazu u prostoriju. Drvo je bilo prepuno donacija, koje su trebale biti iskorišćene za dobrobit siromašnih i za kupovinu zvona. Osim u nekoliko slučajeva, imena donatora nisu navedena, ali su se čitali odgovarajući biblijski tekstovi i motoi dok su se darovi skidali sa drveta. Ovom prilikom nije rečeno ili učinjeno ništa što bi trebalo opteretiti nečiju savjest.
Neki su mi rekli: ‘Sestro Vajt, šta mislite o ovome? Je li to u skladu s našom vjerom?’ Odgovorila sam im: ‘Jeste s mojom vjerom.’ U Hildsburgu, San Francisku i Ouklandu postoji mnogo stvari koje privlače našu djecu; velike sume se troše svake godine za Božić i Novu godinu na kupovinu poklona za prijatelje. Ovi pokloni uglavnom nisu zadovoljavajući, jer mnogi dobijaju poklone koji im ne trebaju, a rado bi imali neki drugi predmet; neki dobijaju isti predmet od nekoliko različitih osoba, a drugi ne dobijaju ništa.“[14]
Dakle, Elen Vajt posjećuje mjesto koje je bilo ukrašeno onim što bismo mi smatrali božićnim ukrasima: vijencima i zimzelenim drvetom sa stvarima obješenim na njega. Na sumnjičave upite nekih članova, ona potvrđuje da je ta praksa bila „u skladu s njenom vjerom“. Kako to? Zapazite da je drvo bilo „ukrašeno“ i donacijama, biblijskim tekstovima i motoima. Većina imena donatora nije navedena. Dakle, očito su donacije i prilozi to što mijenja stav proročice i usklađuje Božić i jelke s njenom „vjerom“. Njena formula je bila jednostavna: uobičajena proslava Božića = svjetovni Božić; uobičajena proslava Božića sa donacijama na božićnoj jelci = „bogougodni“ Božić!
Međutim, da ne bismo pomislili kako je crkvena pijavica sav novac uzimala za sebe, dodata je i humana strana:
„Proslave Božića i Nove godine mogu se i trebaju održavati u ime onih koji su bespomoćni. Bog se proslavlja kada dajemo da bismo pomogli onima koji imaju velike porodice koje moraju izdržavati.“[15]
Ovdje Elen Vajt konkretno spominje proslave Božića i Nove godine i ne osuđuje ih, već ohrabruje te proslave, ali za one koji su bespomoćni, poput ljudi s velikim porodicama koje moraju izdržavati. Rekli bismo, ovo je sasvim u redu, ali zašto to na bilo koji način povezivati sa Božićem i Novom godinom? Da li samo zbog toga što ljudi, uhvaćeni prazničnom euforijom, najlakše otvaraju novčanike? Ako je tako, zar to nije manipulacija?
Prigodne knjige i slatkiši
I to nije sve. Postojao je još jedan način da adventisti ne troše svoj novac na nepotrebne stvari. Kako? Preusmjeravanjem svoje praznične potrošnje na adventističke izdavačke kuće – ili preciznije, na knjige koje su Elen i njen suprug objavljivali. I opet, ono što je naizgled izgledalo kao poziv na dublju pobožnost možda je bilo podstaknuto sumnjivim motivima.
„Ovo je veliko polje gdje se novac može sigurno uložiti. Postoji veliki broj mališana kojima treba obezbijediti čitanje. Serija Sunshine, serija Zlatno žito, Poeme, Subotnja čitanja itd., sve su to dragocjene knjige i mogu se sigurno uvesti u svaku porodicu. Mnoge sitnice koje se obično troše na slatkiše i beskorisne igračke mogu se sačuvati za kupovinu ovih knjiga….
Neka oni koji žele dati vrijedne poklone svojoj djeci, unucima, nećacima i nećakinjama, nabave im gore spomenute dječje knjige. Za mlade ljude, Život Džozefa Bejtsa je blago; takođe i tri toma Duha proroštva. Ove knjige trebale bi biti dostupne svakoj porodici u zemlji.“[16]
Gospođa Vajt je preporučila roditeljima da kupe knjige iz serije „Sunshine“, serije „Golden Grains“ i Subotnja čitanja“ kao božićne poklone za djecu. Zanimljivo je da su Džejms i Elen Vajt bili uključeni u razvoj i proizvodnju ovih knjiga. Adventistička izdavačka kuća u Oklandu proizvela je gotovo četvrt miliona primjeraka ovih knjiga krajem 1870-ih i 1880-ih.[17] Nije jasno koliki je dio tantijema od prodaje ovih knjiga otišao u džep Vajtovih. U vezi sa Subotnjim čitanjima i drugim knjigama koje je gospođa Vajt podsticala svoje sledbenike da kupuju, njen bliski saradnik D.M. Kenrajt objasnio je motiv profita:
„Svaka od ovih knjiga je bila njihova. Novac je došao, a oni su sve uzeli u džep. Bio sam tamo i znam.“[18]
To što vjernici troše svoj božićni novac na knjige Vajtovih zaista izgleda kao pametan način da Vajtovi pretvore Božić u profitabilnu sezonu za sebe.
U gornjem citatu iz 1879. godine, gospođa Vajt je ohrabrila svoje sledbenike da prestanu trošiti novac na božićne slatkiše i umjesto toga kupuju njene knjige. Ovu mantru je nastavila decenijama. Godine 1888. napisala je:
„Svaki cent potrošen na slatkiše… je novac za koji ćemo morati položiti račun pred Bogom.“[19]
Ova izjava implicira da će čak i trošenje jednog centa na slatkiše dovesti adventiste sedmog dana u sukob s Bogom. Godine 1908. napisala je:
„Našu djecu treba naučiti da se odriču nepotrebnih stvari poput slatkiša… kako bi novac ušteđen samoodricanjem mogli staviti u kutiju za samoodricanje…“[20]
Je li Elen naučila svoju djecu da sebi uskrate slatkiše? Godine 1859. napisala je svom sinu Viliju:
„U poslednjoj kutiji koju smo poslali u Batl Krik bile su neke male sitnice za tebe i mala kutija slatkiša.“[21]
Kao mlada majka, nije vidjela nikakvu veliku štetu u tome da Viliju dâ malo slatkiša, sve dok ih ne pojede odjednom. Ali opet, to je bilo prije nego što je od svog mentora, dr. Džeksona, saznala za zdravstvenu reformu. Možda još nije razumjela duhovnu opasnost od rasipanja novca. Ali šta je s kasnije u životu?
Grejs Skot je bila unuka gospođe Vajt. Rođena je 1900. godine i provodila je dosta vremena s gospođom Vajt u njenoj vili u Elmšavenu. U intervjuu s Džeraldinom Hes, Grejs je opisala božićne proslave u Elmšavenu. Grejs je opisala kako su se prepuštali „božanstvenim slatkišima, s komadićem orašastog voća“ za vrijeme Božića.[22] Za one koji nisu upoznati s ovom delicijom, poznatom i kao „božanstvena karamela“, ona se sastoji prvenstveno od šećera i kukuruznog sirupa.
Izgleda da Elen nije uspjela naučiti svoju djecu „da se odreknu nepotrebnih stvari poput slatkiša“.
Dakle, unuci Vajtovih su uživali u slatkišima umjesto da novac stave u „kutiju za samoodricanje“. Ali šta je s igračkama? Jesu li sebe uskratili igračkama kako bi mogli kupiti bakine knjige? Grejs se prisjeća da bi se Vili oblačio kao Djeda Mraz i dostavljao „igračke“ unucima. Ne zvuči kao da je porodica bila previše oduševljena kupovinom bakinih knjiga svojim „novcem za samoodricanje“.
Dok je Vili možda davao svojoj djeci igračke, gospođa Vajt je ostala vjerna svojim uvjerenjima – za promjenu – i dala je unucima knjige. Jesu li to bile knjige „Duha proroštva“? Jesu li bile iz serije Sunshine, serije Golden Grains ili subotnjih čitanja? Ne baš. Grejs je objasnila…
„…dala je knjige…ne svoje knjige… Dala nam je dječje knjige koje bismo voljeli. ‘Vrlo praktična, divna gospođa’, ‘Eloe, orao’, ‘Ujka Benove kaldrme’.“
Još jednom, ponašanje gospođe Vajt odstupilo je od onoga što je rekla svojim sledbenicima da rade. Njenim sledbenicima je rečeno da kupuju njene knjige kako bi ona mogla ostvariti profit. Ali kada su u pitanju njeni unuci, nisu im date monotone moralističke knjige te denominacije koje brže uspavljuju i roditelje i djecu od melatonina. Date su im nedenominacijske „knjige koje bi voljeli imati“…
Zabilježen je i jedan primjer kada je Elen Vajt govorila za Božić.
„Na Božić je naša dvorana bila puna. Mnogi su došli iz Sidneja, Adelejda, Balarata i manjih crkava. Gospod mi je dao mnogo svog Duha u govoru o prvom Hristovom dolasku, kada su anđeli najavili njegovo rođenje pastirima koji su čekali i pjevali svoje radosne pjesme nad betlehemskim ravnicama.“[23]
Elen Vajt govori u dvorani okupljenim vjernicima na Božić. Piše da ju je Bog blagoslovio svojim Duhom kada je odlučila govoriti o Isusovom rođenju i to povezuje sa Božićem…
Zaključak
Očito, Elen Vajt otvoreno ohrabruje crkve da imaju božićne jelke, ali ona preporučuje da se postavljaju u crkvama, ne da budu okićene samo svjetlucavim ukrasima, već prekrivene darovima i prilozima „za Božju riznicu“. „Božja riznica“ je naravno bila u Generalnoj konferenciji i kod familije Vajt. Mora da je bilo uzbudljivo skidanje „ukrasa“ sa tako okićene jelke.
Interesantno je zapaziti da su mnogi među adventistima bili vrlo sumnjičavi oko ovog „praznika“ i stalno postavljali pitanja „proročici“ tražeći „nadahnute“ smjernice. Neki su otvoreno sugerisali da se slavljenje Božića ne slaže sa njihovom vjerom, ali zadnju riječ imao je „prorok“. Vajtovi su smatrali da su Božji kanal istine za sektu i nisu bili previše blagonakloni prema nekome ko bi zagovarao reforme bez njihovog prethodnog odobrenja.[24]
Iako je Elen očigledno znala da Božić nije biblijski odobren sveti dan, niti čak povezan sa Isusovim rođenjem, shvatila je da božićno vrijeme donosi posebno raspoloženje kad su ljudi mnogo spremniji za darivanje. Iz ove perspektive nije teško zamisliti omiljenu božićnu jelku gđe Vajt. To je dio „magije Božića“.
Da li bi ikada ijedan pravi Božji prorok navodio ljude da usvoje paganske svetkovine sa namjerom da se materijalno okoristi od toga? „Prophet or profit?“ Ovo je školski primjer kompromisa sa paganizmom iz koristoljublja. I potpuno suprotan savjet božanskom upozorenju u Ponovljenom Zakonu 7:25-26.
Napokon, da li adventisti danas slijede ove smjernice „s neba“ ili su „dozvolu za Božić“ jednostavno iskoristili da se što bolje uklope u „svijet“ – u „Vavilon“ koji su u žurbi napustili još davne 1844. pod vođstvom Džejmsa i Elen Vajt.
______________________
[1] Ellen G. White, Review and Herald, December 9, 1844
[2] Ibid.
[3] Ibid.
[4] Ibid.
[5] Ibid.
[6] Ibid.
[7] Ibid.
[8] Ibid.
[9] Ibid.
[10] Ellen G. White, Review and Herald, December 26, 1882.
[11] Ellen G. White, Review and Herald, December 11, 1888.
[12] Ellen G. White, Review and Herald, December 11, 1879.
[13] Ellen G. White, Review and Herald, December 11, 1879.
[14] Ellen G. White, Review and Herald, January 29, 1884.
[15] Ellen G. White, Manuscript 13, 1896.
[16] Ellen G. White, Review and Herald, Dec. 11, 1879.
[17] James White, Review and Herald, June 21, 1881.
[18] D.M. Canright, The Life of Mrs. E. G. White – Her False Claims Refuted, 1919, chapter 11.
[19] Ellen G. White, Letter 11, 1888.
[20] Ellen G. White, Manuscript 87, 1908.
[21] Ellen G. White, Letter 10, 1859.
[22] Transkript snimljene prezentacije koju je Geraldine Hess održala na programu subotnje škole, 7. decembra 1991. u Memorijalnoj crkvi Adventista sedmog dana Voker u Avon Parku, Florida. Transkript je na internetu objavio Robert Sanders.
[23] Ellen G. White, Bible Echo and Signs of the Times, January 1, 1892, par. 20.
[24] Tipičan primjer ovakvog odnosa Vajtovih može se zapaziti kad je iskrslo pitanje jedenja svinjetine. Kasnih 1850-ih, „proročica“ je korila porodicu Kurtis zbog toga što su na osnovu proučavanja Biblije došli do stava da ne jedu svinjetinu, uz uvijenu napomenu da Bog na njih „nije stavio teret svog djela“ (Ellen G. White, Testimonies vol. 1, 206.) Ovo svjedočanstvo je napisano prije interesovanja Vajtovih za zdravstvenu reformu i prije njihove posjete 1864. godine Zdravstvenom institutu dr Džejmsa Kejleba Džeksona u Dansvilu, Njujork, gdje je gospođa Vajt dobila svoju zdravstvenu poruku. (Prethodne godine Vajtovi su saznali za dr Džeksona i Džejms je naručio neke njegove knjige. Otprilike u isto vrijeme, Elen navodno dobija „veliku viziju zdravstvene reforme“ ali na tu temu je pisala tek sledeće godine kad se malo staložila „vizija“.) Džekson je zabranio jedenje svinjetine u svojoj klinici, vjerujući da uzrokuje tuberkulozu i skrofulozu. Ubrzo su Vajtovi usvojili ovaj način života. Od tada je Elen zauzela potpuno isti stav kao i gospođa Kurtis o svinjetini, a zatim je to iznijela sekti kao da je primila upute od Boga kroz vizije. Porodica Kurtis je to nesumnjivo smatrala zbunjujućim. Dok zdravstvena reforma još nije bila moderna u sekti, gđa Vajt se protivila onima koji su djelovali na osnovu uvjerenja iz Biblije. Kada je zdravstvena reforma postala nova religijska valuta u sekti, promijenila je kurs i zahtijevala poslušnost. Otkrivenje koje se kreće s kulturnim vjetrovima nije otkrivenje – to je prilagođavanje. Ako se svjetlost mijenja zavisno o ljudskim uticajima, onda to nije glas Neba, već glas pogrešivog čovjeka.
