Božja inicijativa u korist grešnika (9)

„A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hristos, dok smo još bili grešnici, umro za nas.“ (Rimljanima 5:8)

Hrist nije umro za grešnike u hrišćanskoj eri nego za sve od postanja svijeta (vidi Otkrivenje 13:8; uporedi sa Jevrejima 9:15; 10:14).

Tendencija Adama i Eve koja se odmah ispoljila u stanju grijeha bila je usmjerena u dva pravca: 1) izbjegavanje Boga; 2) samoopravdavanje sebe kao jedinke. Oba pravca se razvijaju u mnoštvu ideja i formi. Čovjek u grijehu ne želi da bude viđen onakav kakav zaista jeste ni od strane Boga ni od strane drugog čovjeka. Grešnik stoga ima potrebu za lažiranjem svog stanja i stalnim samodokazivanjem pred drugim ljudima od kojih je otuđen, i ima potrebu za lažiranjem svog odnosa sa Bogom od kojeg je takođe otuđen.

Ali Bog čovječanstvo nije prepustio samima sebi. Bog se odmah umiješao i stavio na stranu svojih palih stvorenja na jedini način koji je bio moguć: da im obezbijedi Posrednika. Božja inicijativa omogućila je ljudima prolongirani, pozajmljeni život koji se trebao živjeti vjerom, koristeći Bogom date sposobnosti pod tom opštom blagodaću za življenje u pobožnosti. Ljudskom rodu je dato obećanje koje nosi u sebi najvišu cijenu: prolivanje nevine krvi za njihovo iskupljenje, koje se trebalo praktikovati kao stalni podsjetnik na strahotu grijeha i obećanje o iskupljenju.

Iako se Hrist postavio kao posrednik između grešnika i kazne koju je zahtijevao Božji pravedni Zakon, Bog nije mogao koristiti nikakva sredstva prinude u smislu da čovjek mora prihvatiti spasenje. Grijeh jeste prožeo sve aspekte ljudskog življenja, ali čovjek je i dalje bio slobodan i sposoban za pravljenje izbora, iako na kvalitativno mnogo nižem stupnju života u sistemu mješavine dobra i zla. U tom smislu Bog je pristupio čovjeku tamo gdje se on nalazi. Ljudi su mogli da koriste svojom Bogom date potencijale i Božje obličje tako što će sarađivati sa Njim u Planu spasenja, ili se pak opredijeliti za sopstveni put dalje nezavisnosti od Boga. Druga opcija neminovno vodi većoj ekspanziji grijeha, i koliko god čovjek „pronalazio sebe“ u grijehu, posledice su neminovno bivale sve veće i strašnije. I dok je čovjek mogao dobiti utjehu i iskusiti sreću, radost i ljubav čak i u uslovima grijeha, dotle su različiti mehanizmi bola, patnje i stradanja, između ostalog, služili kao vaspitno-disciplinske mjere.

U takvim okolnostima svakom čovjeku je moglo biti jasno osnovno ishodište dva različita puta: poslušnost koja vodi u život i neposlušnost koja vodi u smrt. Adamu i svim patrijarsima kroz istoriju, svemu Božjem narodu, bila su poznata ova osnovna načela i neophodnost saradnje sa Bogom. Prava vjera je uvijek išla ruku pod ruku sa konkretnim aktima poslušnosti.

Tako je Božji Zakon, prvobitno upisan u samom ljudskom biću, sada postao neophodnost kao set namjenski proširenih uputstava, poduka, propisa, usmjerenja, obaveza i zahtjeva Božjih, čija svrha se ogleda u dva osnovna pravca: 1) regulisanje pobožnosti u skladu sa Planom spasenja; 2) upravljanje grešnika u skladu sa Planom spasenja (uključujući prevenciju i sankcionisanje bezbožnosti). Sve te objave zajedno čine ono što nazivamo Božjom Riječju.

Čovječanstvo sve do velike poslepotopne degradacije nije imalo potrebu za pisanim oblikom Božje Riječi. Ali Bog je iskoristio izvođenje svog naroda za Egipta za jednu veliku sistematizaciju svog Zakona za ljude. Dakle, Zakon jeste formulisan na način prikladan palom čovjeku, ali za palog čovjeka koji SARAĐUJE SA BOGOM u djelu spasenja, povratnika Bogu. Zakon dodat zbog grijeha ima funkciju da nam pomogne da nas Bog opet vrati vječnim načelima Zakona upisanim u našem biću. Prošireni Zakon zbog grijeha je takođe svet, jer potiče od Svetog. Vječnim načelima života se ništa ne može dodati ni oduzeti, može samo grešnik primalac Božje blagodati da im se približava, što se poistovjećuje sa rastom u posvećenju. Međutim, u jednom ranijem proučavanju dokazali smo da je jevanđelje integrisano u Zakon, a srž jevanđelja je iskupljenje kroz posredničku žrtvu. Sada možemo ući u detalje odnosa Zakona i jevanđelja.

 

Razumijevanje Zakona i jevanđelja

Božji Zakon je slika Njegovog pravednog karaktera. Božji Zakon nije bio samo otkrivenje Božje volje i milosti, već i otkrivenje Njegove svetosti. Ali cilj moralnog Zakona nije rješavanje problema grijeha. Ovo zato što odvajanje čovjeka od Boga onemogućava grešniku da tvori Zakon ljubavi, jer je lišen Božje slave. To može učiniti samo Hristova žrtva pomirenja koju, da bi bila djelotvorna na individualnom nivou, svaki čovjek mora prihvatiti vjerom. Bog je svoj Zakon dao zbog definicija – da pokaže kakvo je stvarno stanje u vezi sa životom, Bogom i grijehom. Ostvarujući drugi cilj, Zakon daje smjer u hrišćanskom životu i pokazuje način na koji Bog želi da Njegov narod živi u zahvalnosti, vjeri i poslušnosti. Zakon se ne može mijenjati zato što je Božja volja savršena. Božji zakon pruža upute za život Njegove djece.

Svrha Zakona je da reguliše život i da zaštiti život.

Božji život i Njegov karakter najbolje se mogu vidjeti u životu Isusa Hrista, o čemu ćemo govoriti zasebno.

Nema i ne može biti nikakvog sukoba između Zakona i jevanđelja, to se ne može razdvojiti. Istinsko jevanđelje objavljuje Božju pravdu, i ko god odbacuje Božji Zakon taj ne razumije jevanđelje. Blagodat ne oslobađa potrebe za pravednošću, i to ćemo jasno pokazati.

Samo u uslovima pobune duhovni vječni Zakon se „aktivira“ protiv grešnika, koji se okreće sebičnosti i „tjelesnosti“, čija svrhovitost postaje izopačena i čija volja više nije izraz Božje volje i karaktera. Zakon grešniku pokazuje da je bezakonik i osuđuje ga.

Zakon definiše načela duhovnosti i moralnosti, odnos prema Bogu i međusobne odnose stvorenih bića. Ovo je istina u Božjem kraljevstvu i takođe je primjenljivo u uslovima pobune. U drugom slučaju takav Zakon – obznanjen od Boga kao Dekalog – pokazuje čovjeku da je grešnik i služi kao ograda od grijeha.

Zašto je ovo važno? Čovjek želi sakriti činjenično stanje i lažno predstaviti sebe, svijet oko sebe i samog Boga. Stoga je duhovni Zakon „protivnik“ tjelesnosti palog čovjeka, jer tjelesnost želi da robuje grijehu (Rimljanima 7:14). Tako i oni koji se zovu „Božjim narodom“ (kao drevni Izrael) i „neznabošci“ svi se po prirodi bune protiv Boga, imaju tendenciju da žive nezavisno od Boga (vidi Rimljanima 3:9-12)!

„A znamo da sve što Zakon kaže rečeno je onima koji su pod Zakonom, da se svaka usta zapuše i da sav svijet bude kriv Bogu.“ (Rimljanima 3:19)

Priznavali ljudi Božji Zakon ili ne, on je fakat, Božja pravda ne zavisi od naših subjektivnih stavova, sviđanja i nesviđanja. Tragikomični su pokušaji čovjeka da „podesi“ Zakon onako kako bi njemu odgovaralo, da ga skloni ili mu pripiše privremenu funkciju. Tačno je da se Zakon ispunjava u određenom smislu, ali to je istina zato što je u njemu integrisano jevanđelje. Nešto kasnije ćemo govoriti o tome.

Čak i „neznabošce“ Zakon opominje preko savjesti u smislu spoznaje šta je dobro a šta zlo, šta valja činiti a šta ne valja. Potrebni su zaista veliki napori koje čovjek mora uložiti u ispiranju mozga i degradaciji karaktera i ličnosti kroz nemoral i različite oblike paganizma i ateizma da se „oslobodi“ Božjeg Zakona. Što se čovjek više „oslobađa“ Zakona, to je teži rob grijehu.

Međutim, Bog ne želi da ljudima Zakon ostane na nivou opomena i zabrana, već da postane pozitivno proaktivan, da se upiše u srce, u dubine našeg bića, da postane prožet silom ljubavi i vrati se svojoj originalnoj funkciji. Upravo u tom smislu jevanđelje i Zakon su na istom zadatku! Ali Zakon sam po sebi to nikako ne može da postigne, jer Zakon definiše pravednost, što istovremeno znači da osuđuje grešnika. Grešnik je zakonski odgovoran, i Zakon ga ne može osloboditi te odgovornosti tj. posledice grijeha koje je smrt.

Mi se sami nikad ne možemo opravdati pred Zakonom Božjim. Zakon je „zapušio svaka usta“. Otuda nauka koju nazivamo „opravdanje vjerom“. Na žalost, mnogi opravdanje vjerom pretvaraju u ukidanje ili negiranje Zakona.

„Stoga iz djela zakona ni jedno tijelo se neće opravdati u njegovim očima, jer preko Zakona dolazi spoznaja o grijehu.“ (Rimljanima 3:20)

Drugim riječima, ne postoji mogućnost da se tjelesan čovjek opravda pred Bogom pomoću djela Zakona. To je ono što smo već konstatovali. Da je to moguće, Plan spasenja bi jednostavno bile norme koje čovjek mora ispuniti da bi bio spasen. Da je to bilo moguće, Gospod ne bi imao potrebu da Adamu daje obećanje i u svim narednim generacijama ponavlja i razrađuje to isto obećanje. „Jer ako su naslednici oni koji se drže Zakona, vjera je postala beskorisna i obećanje je poništeno.“ (Rimljanima 4:14)

Učenje o Zakonu i spasenju je konzistentno kroz cijelu Bibliju, ne postoje različiti načini spasenja. Bog nikad nije dao Zakon da se ljudi spasu djelima Zakona – u vrijeme starog Izraela, ili samo blagodaću – u hrišćanskom dobu. Bog ne može biti nepravedan i pristrasan. Jevreji su zloupotrijebili Zakon i od Zakona napravili skup pravila za tjelesna djela; hrišćani su zloupotrijebili spasonosnu blagodat i omalovažili Zakon, ali Bog nema udijela u tom zastranjivanju ni u jednom ni u drugom slučaju. Apostol Pavle je od svog obraćenja najveće probleme imao upravo od takvih „čuvara“ i „držaoca“ Mojsijevog Zakona po tijelu, a ne po Duhu. U tom kontekstu treba razumjeti sve njegove diskusije na temu Zakona. Pavle je razumio i Zakon i jevanđelje, razumio je vjeru i opravdanje vjerom, razumio je situaciju grešnika i kako se grešnik miri sa Bogom. Za Pavla Plan spasenja i sudjelovanje u njegovoj realizaciji bila je životvorna istina, ne isprazno teoretisanje niti religija koja je sama sebi svrha.

Dakle, možemo zaključiti da Zakon nije dat grešnom ljudskom rodu ni kao sredstvo spasenja prije Hrista, niti kao podrška spasenju u Hristu.

U poslanici Galatima Pavle objašnjava da je grešnik pod prokletstvom Zakona, jer ga je prekršio i ne ispunjava sve zahtjeve Zakona (Galatima 3:10). Ko sagriješi u jednoj odredbi Zakona postaje krivac za sve (Jakov 2:9-11). Upravo ovdje je potrebna inicijativa i akt Spasitelja: da nas oslobodi prokletstva Zakona. Ne Zakona, jer Zakon nije grijeh (Rimljanima 7:7), on je duhovan i svet (Rimljanima 7:12), već prokletstva Zakona tako što će nas staviti pod zaklon spasonosne blagodati svojim posredovanjem za nas! U Spasitelju, u Hristu, mi smo zaštićeni od prokletstva Zakona i možemo biti pomireni sa Bogom! Zaklon milosti je nad nama. To je istinsko jevanđelje i to je koncept kojem uči cijela Biblija. Prokletstvo nije bilo Zakon, već posljedica neposlušnosti Zakonu koje je grijeh koji donosi smrt. Od presudne je važnosti da shvatimo ove stvari, u protivnom bićemo, kao mnogi, u iskušenju da se ratosiljamo Zakona.

Sve dok živimo u uslovima grijeha, mi imamo potrebu za vođstvom, uputima i smjernicama, o čemu govori cijela Biblija pod oba saveza. Spontani, prirodni život bez bilo kakve opterećenosti Božjim načelima života, biće moguć na Nebu i na obnovljenoj Zemlji, kad naše oslobođenje postane realnost. Predukus tog života moguć je sada samo životom vjerom u Hristu po Duhu.

 

„Tijelo“ pod grijehom na udaru Zakona – potreba za oslobođenjem

„Ali nikada ne bih shvatio šta je grijeh da nije bilo Zakona. I ne bih shvatio šta je požuda da Zakon nije rekao: Ne poželi! A grijeh je, našavši uporište u propisu, prouzrokovao u meni svakakvu požudu, jer bez Zakona grijeh je bio mrtav. U stvari, ja sam bio živ dok nije bilo Zakona, ali kad je stigao propis, grijeh je oživio, a ja sam umro. I ustanovio sam da propis koji je trebalo da vodi u život vodi u smrt. Jer grijeh me je, našavši uporište u propisu, zaveo i ubio preko njega.“ (Rimljanima 7:7-11)

Isus je u propovijedi na gori objasnio da se Zakon krši već u domenu grešne želje (vidi Matej 5:21-40), i da to što možda nedostaje prilika da se grešna želja realizuje ne mijenja stvari. Bog je dao Zakon da izvede sve grijehe iz njihovih skrovitih mjesta, da se eksponira grijeh koji se na sve načine pokušava kamuflirati i predstaviti kao nešto drugo.

„Ali grijeh jeste, da bi se pokazao kao grijeh koji mi preko onoga što je dobro uzrokuje smrt, kako bi grijeh preko propisa postao još mnogo grešniji.“ (Rimljanima 7:13)

Ako zaista ne shvatimo problem grijeha, sve dok smo saučesnici u njegovim kamuflažama, mi ne možemo cijeniti ni spasenje ni Spasitelja.

Ali staviti grešnog čovjeka pod Zakon je fatalno. U 1. Korinćanima 15:56 vidimo i zašto: „Žalac smrti je grijeh, a sila grijeha je zakon.“ Zakon daje grijehu vlast da ubije. Kad bismo odstranili Zakon, grijeh logično ne bi imao vlast da ubije. Tako ako smo pod Zakonom i grešnik u isto vrijeme, tada smo pod prokletstvom i osudom zakona i to je problem. „Ali hvala Bogu što nam daje pobjedu kroz našeg Gospoda Isusa Hrista!“ (1. Korinćanima 15:57) Hvala Bogu što nas spasava.

Spasitelj nas oslobađa od takvog ropstva Zakonu, jer je On umro u tijelu (koje je, vidjeli smo, pod prokletstvom Zakona), da bismo mi U NJEMU mogli biti oslobođeni i služiti Bogu u duhu Zakona!

„Stoga sada nikakve osude nema za one koji su u Hristu Isusu, koji ne hode po tijelu, već po Duhu. Jer zakon Duha koji daje život u Hristu Isusu oslobodio me je zakona grijeha i smrti. Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi Zakona ispunili na nama koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu.“ (Rimljanima 8:1-4)

Ovo je suština jevanđelja.

„Tijelo“ mora da strada pod udarom prokletstva Zakona, a Hrist je pristao da On postane prokletstvo za nas! Grijeh mora biti osuđen. Primanjem tog Dara, mi možemo živjeti duhovni život, koji se prima odozgo, darovani Hristovom pravednošću, i služiti Bogu po Duhu, boreći se protiv „tijela“, do primanja konačnog obećanja.

„A sada se pokazuje pravednost pred Bogom nezavisno od Zakona, o čemu svjedoče Zakon i Proroci. I to pravda Božja kroz vjeru Isusa Hrista za sve i na sve koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave, a opravdavaju se darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, kojega odredi Bog da bude žrtva pomirenja kroz vjeru u njegovu krv, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha.“ (Rimljanima 3:21-25)

„Nezavisno od Zakona“ ne znači da se Zakon uklanja a uvodi samo blagodat. Naravno da to nije Pavlova misao, jer on u nastavku izlaganja konstatuje: „Da li mi onda ukidamo Zakon kroz vjeru? Nipošto! Naprotiv, mi podupiremo Zakon.“ (Rimljanima 3:31) Drugim riječima, Zakonu se vraća njegova izvorna funkcija. Frazu „nezavisno od Zakona“ treba razumjeti u kontekstu prethodne misli da se djelima Zakona nijedno „tijelo“ ne može opravdati. Zakon samo po sebi nikad nije upitan, jer je vječan kao i sam Bog. Ali Zakon za grešnika je fatalan i Bog nas izvlači iz tog problema tako što nas kroz Hrista oslobađa prokletstva Zakona i uračunava nam Hristovu pravednost. Za nas je to Dar, ali za Boga i Hrista je najveća moguća žrtva. Stoga Pavle konstatuje: „Naime, smatramo da se čovjek opravdava vjerom, bez djela Zakona.“ (Rimljanima 3:28)

Kakva je to vjera? Preduslov za ovakvu vjeru je poznavanje jevanđelja. „Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ (Rimljanima 10:17) Izvorno jevanđelje se propovijedati po cijelom svijetu prije nego dođe kraj (Matej 24:14; uporedi sa Otkrivenje 14:6). Vjera Isusa Hrista je živa vjera, vjera u punu istinu. Da bismo zaista vjerovali u jevanđelje, neophodno je da budemo obraćeni, jer je jevanđelje kontradiktorno ljudskoj prirodi, kontradiktorno ljudskom rezonovanju i kontradiktorno ljudskoj pravednosti (vidi 1. Korinćanima 1:17,23; 2:14)!

Jevanđeoska vjera zahtijeva pokornost srca, poslušnost. O tome sam Pavle govori na više mjesta (Rimljanima 6:17; 10:16; Jevrejima 4:2; uporedi sa Jovan 12:38).

 

Legalni okvir opravdanja vjerom u Hristu

Šta tačno znači riječ „opravdati“? Da li jednostavno „proglasiti ili postaviti pravednim“? Mi ne možemo ovaj izraz ograničiti, jer je očigledno da ima zakonske i sudske konotacije. Božji Zakon nas osuđuje, ali nas Hristova pravednost opravdava. Zahvaljujući Hristovom posredništvu, mi nećemo morati da izlazimo na Sud (vidi: Jovan 5:24)! To što smo mi koji vjerujemo i prihvatamo Dar spasenja i Dar pravednosti oslobođeni od prokletstva Zakona i prisustva na Sudu nipošto ne znači da je Zakon prestao da važi ili da Suda neće biti. Apsurdno je čak i pomisliti tako nešto.

Mi Hrista razapinjemo svojim grijesima, a Hrist nam zauzvrat oprašta! To je ljubav i to je blagodat! Ali tu je i zakonska pravda, legalno opravdanje za nas! Bog nije mogao da izda dekret tipa: Ljudi jesu sagriješili, čovječanstvo je u problemu, ali Ja ih mnogo volim i zato proglašavam da im je oprošteno. Bog bi teoretski to mogao učiniti, ali samo pod uslovom odricanja od svoje pravednosti i Zakona života.

Istina je da je na krstu pokazana najveća moguća ljubav, i to se ne može prenaglasiti. Ali na krstu su se sreli Božja ljubav i Božja pravednost, i to je ono o čemu Pavle govori u Rimljanima 3:25,26. Bog je pokazao Njegovu pravednost na krstu, i to je za nas značenje iskupljenja. Bog nas na taj način iskupljuje od svega čega se sami nijesmo mogli osloboditi: 1) od grijeha (Rimljanima 6:22); 2) od prokletstva Zakona (Galatima 3:13); 3) od ropstva đavolu (Jovan 12:31; 16:11); 4) od smrti (Jevrejima 2:14,15).

„I da je u njemu svako ko vjeruje opravdan od svega od čega po Mojsijevom zakonu niste mogli biti opravdani.“ (Djela 13:39)

Krst, dakle, otkriva tri stvari: 1) Razotkriva Sotonu i obmanu satanizma; 2) pokazuje Božju ljubav; 3) pokazuje Božju pravdu.

Stoga je Plan iskupljenja zakonski zasnovan pod oba saveza, jer, između ostalog, daje legalni okvir djelu Božjem. Pravda zahtijeva ne samo puko opraštanje grijeha, već i izvršenje smrtne kazne. Bog je u daru svog jedinorodnog Sina, ispunio oba ova zahtjeva. Drugi zahtjev je ispunjen tako što je Hrist pristao da bude nosilac grijeha, ponio je grijehe svijeta i legalno se kvalifikovao za Spasitelja cijelog svijeta. Ali pošto Njegova posrednička žrtva može biti djelotvorna samo za grešnika koji prihvata dar spasenja, Hrist je efektivni Spasitelj samo pokajanim grešnicima. On jeste Posrednik, ali nije mogao platiti kaznu za grijeh koje je druga vječna smrt, jer bi u tom slučaju po automatizmu spasio sve ljude, i one koji hoće spasenje i one koji ga odbijaju. Naravno da je to nemoguće, jer spasenje iako jeste Božji čin, podrazumijeva saradnju božanskog i ljudskog. Otuda ono što se naziva savez sa Bogom. Hristova smrt objavljuje pravdu Božjeg Zakona u kažnjavanju prestupnika, u tome što je On sam pristao da položi svoj život u tijelu kojemu je potrebno iskupljenje da bi spasao pale ljude od njegovog prokletstva. „Bez prolivanja krvi nema oproštenja.“ (Jevrejima 9:22)

Mi živimo pod zaklonom Hristovog opravdanja, to je misao koja se u originalnom tekstu Biblije mnogo puta ponavlja, svaki put kad se govori o žrtvi i posredovanju za grešnika. Jevanđeoska vjera i opravdanje vjerom nipošto ne zaobilaze Zakon. I ne guraju grijehe „pod tepih“.

Hrist je utvrdio Zakon tako što je ispunio savršenu zakonsku pravednost (živio bez grijeha pod Zakonom) i napravio bajpas za sudsku pravdu Zakona koji traži smrt prestupnika. Mi sami nijesmo bili u stanju ispuniti ni jedan ni drugi zahtjev, i to je ono što Pavle i što cijela Biblija podrazumijeva pod opravdanjem vjerom.

„A prije nego što je došla vjera, bili smo čuvani pod zakonom, predati u zatočeništvo, čekajući vjeru koja je imala da se objavi. Tako nam je Zakon bio staratelj koji nas je vodio do Hrista, da bi se vjerom opravdali. A otkako je došla vjera, više nismo pod starateljem.“ (Galatima 3:23-25)

Pavle ovdje govori o određenoj vjeri (koristi se određeni član u originalu), što ukazuje da ova misao odnosi na objekat vjere – Isusa Hrista! Sve do tada smo bili legalno zarobljeni. Hrist nas je oslobodio na način koji smo već komentarisali. On nas je oslobodio od svega onog čega se sami nikako ne bismo mogli osloboditi, a Zakon je utvrdio! Mi možemo imati apsolutnu sigurnost u Hristu kroz opravdanje vjerom, jer u Hristu: 1) Bog nije protiv nas; 2) Zakon nije više protiv nas.

Pavle se obraća vjernicima u Galatiji koji su bili u velikoj opasnosti da nakon primanja jevanđelja budu izmanipulisani od judejskih legalista koji su od Mojsijevog Zakona napravili normative vjere i dodatno ga izopačili vlastitim pravilima i tradicijama. Izvrtanje jevanđelja (Galatima 1:6-9) uništava opravdanje vjerom (Galatima 2:16,21), i uništava slobodu života u Duhu i vraća čovjeka tjelesnosti (Galatima 3:3). Zato se Pavle trudi da objasni Galatima stvarnu funkciju pisanog Zakona, naglašavajući da nam Zakon ne može dati obećanje (Galatima 3:17,18) i život (Galatima 3:21), i da nas kao grešnike drži u zatočeništvu (Galatima 3:22), kao čuvar i pedagog (Galatima 3:23-25). U tom smislu mi ne smijemo ostati pod Zakonom, jer ćemo biti robovi Zakona (kao Jevreji) ili robovi načelima ovog svijeta (kao neznabošci), u oba slučaja osuđeni od Zakona na smrt (Rimljanima 2:12). Zato je „Bog poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da kupi i oslobodi one koji su pod Zakonom, kako bi nas Bog usvojio kao sinove.“ (Galatima 4:4,5) Zar biste opet iz slobode u ropstvo, pita Pavle sa čuđenjem Galate. Ako želite natrag u svijet, otpadoste od Hrista, ako želite da se opravdate djelima Zakona, otpadate iz okrilja Hristove blagodati (Galatima 5:4). Pavle bi želio kad bi mogli biti nekako odvojeni, separisani, oni koji zbunjuju Božji narod (Galatima 5:10-12). I mi to često poželimo, ali na žalost i dalje živimo na teritoriji neprijatelja.

Mi nikad ne bi smjeli ni pomisliti da odustanemo od Boga zbog zahtjeva „tijela“ u kojem smo još uvijek zarobljeni, jer u Hristu imamo zagarantovane tri stvari: 1) mir sa Bogom; 2) stajanje pod zaklonom blagodati; 3) nadu ulaska u slavu Božju koje je vječni život (vidi: Rimljanima 5:1,2)!

Da sumiramo. Ispunjenje Zakona na krstu njegova je apsolutna potvrda: potvrda njegove presude, posledica grijeha (Rimljanima 5:6-21); potvrda njegove pravde, plaćene cijene grijeha u potpunosti (Rimljanima 6:23), ne i kazne za grijeh koje je druga smrt i koja pripada uzročniku grijeha i onima koji odbiju Dar spasenja; potvrda njegove svrhe, potpunog postizanja poslušnosti Bogu (Filipljanima 2:5-16) sa savršenom Božjom ljubavi prema cijelom čovječanstvu (Rimljanima 8:31-39); i potvrda kompletne Riječi Božje, zahtjeva Zakona utvrđenog vjerom na krstu (Rimljanima 3:19-31).

Mi vjerom utvrđujemo Zakon, ali ne fiktivnom vjerom, već vjerom u ono što je Hrist već obavio u utvrđivanju Zakona. Naš život u Duhu je samo verifikacija te činjenice. Mi u Hristu stojimo savršeni pred zakonom Božjim, kako u pogledu njegovih pozitivnih zahtjeva tako i u terminima zakonske sudske pravde. Ali Zakon ne smije postati naše sredstvo spasenja.

Zapamtimo: spasenje nikad nije dato u formulama: 1) samo vjera (pod milošću); 2) vjera plus djela Zakona; 3) djela Zakona. Formula jevanđelja je vjera koja ima plod u obnovi poslušnosti u ljubavi. To je savez sa Bogom gdje se Zakon upisuje u naša srca, što vodi u vječni život.