Nebuhadnezarov unuk Belšazar vladao je vavilonskim kraljevstvom između 553. i 539. godine prije n.e. Prema vavilonskim hronikama, Nebuhadnezar je umro 562. godine prije n.e. u 104. godini života. Te godine Belšazar je imao 26 godina i bio je general vavilonske armije. U hebrejskoj genealoškoj misli, termin „otac“ često ima značenje mnogo daljeg (znamenitog) pretka, te otuda relacija otac-sin u biblijskom tekstu. Danilo kao pisac i sudionik dvorskog života bez sumnje je poznavao rodbinske veze kraljevske porodice. On ne bilježi direktne naslednike Nebuhadnezara, a istorijski izvori o tome su donekle konfuzni. Nije sasvim jasno da li je Belšazar zapravo bio suvladar sa svojim ocem Nabonidusom koji je naslijedio Amel-Marduha (Evil-Merodaha) na vavilonskom prestolu. Evil-Merodah se zbog svoje despotske i razuzdane vladavine zadržao svega dvije godine na prestolu, kada je ubijen od Neriglisara koji je vladao sledeće četiri godine. Pošto su zavjerenici ubili njegovog sina koji je još bio dijete, na presto je postavljen Nabonidus. Zapravo, sve do arheološkog otkrića Nabonidusovog cilindra i određenih klinastih zapisa, postojao je samo biblijski izvještaj o kralju Belšazaru.
Istorijska rekonstrukcija događaja opisanih u Danilo 5. glava, navodi na zaključak da je Belšazar počeo vladati 553. godine prije n.e. u vrijeme kad je Nabonidus otputovao i ostao u Temi (ili Tejmi – sjeverozapadna Saudijska Arabija). Stoga su se Danilove vizije opisane u 7. i 8. glavi hronološki morale desiti oko 12 godina prije događaja u 5. glavi, u noći pred sam pad grada Vavilona. Dotle je Nabonidus u borbi sa Medijancima i Persijancima bio zarobljen tako da je cijela teritorija oko grada već bila pokorena.
Belšazarova drska idolatrija
„Kralj Belšazar priredio je veliku gozbu za hiljadu svojih velikaša, i pred hiljadu njih pio je vino. Opijen vinom, Belšazar je zapovijedio da se donesu zlatne i srebrne posude koje je njegov otac Nebuhadnezar odnio iz hrama u Jerusalimu, da iz njih piju kralj i njegovi velikaši, njegove žene i inoče. Tada su donijeli zlatne posude odnesene iz hrama, Božjeg doma u Jerusalimu, i iz njih su pili kralj i njegovi velikaši, njegove žene i inoče. Pili su vino i hvalili bogove od zlata, srebra, bakra, gvožđa, drveta i kamena.“ (Danilo 5:1-4)
Kao što smo već mogli zaključiti, situacija u kojoj je priređen ovaj banket bila je vrlo neobična. Opsada Vavilona nije spriječila Belšazara da napravi gozbu tih razmjera, što govori o njegovom hedonističkom i nemarnom karakteru. Posvećeno posuđe zaplijenjeno iz hrama u Jerusalimu očito je dotle stajalo neupotrebljavano u nekom spremištu. Suluda drskost Belšazara ogleda se i u tom bogohulnom činu. Ni Nabonidus (najpoznatiji graditelj mnogobožačkih hramova) niti Belšazar nijesu slijedili Nebuhadnezarovu vjeru, iako su bili dobro upoznati sa slučajem svog pretka. To je još jedan dokaz da se biblijska religija ne prenosi nasleđem, već se prima duhovnim novorođenjem. Nasleđem se može prenijeti samo tradicija.
Belšazarovo orgijanje nije bila samo reakcija usmjerena protiv preminuloga djeda nego i njegovo ismijavanje Boga koga je njegov djed prihvatio. On se u stvari osjeća ugroženim od strane tog Boga. On pokušava da uništi istinu koja ga muči i plaši. To ne čini toliko iz svoga uvjerenja koliko iz slabosti i nesigurnosti. On je sličan religioznom kriminalcu koji nastoji da uništi sve što bi moglo biti istina, i pokušava da obeščasti sve što je sveto.
„U taj čas pojavili su se prsti ljudske ruke koji su pisali pred svijećnjakom, po omalterisanom zidu kraljevog dvora, i kralj je vidio ruku koja je pisala. Tada je kralj preblijedio, misli su ga uplašile, popustili su zglobovi kukova njegovih i koljena su mu udarala jedno o drugo.“ (Danilo 5:5;6)
Na natprirodnu akciju, uslijedila je reakcija kukavice.
„Kralj je povikao iz sveg glasa da dovedu one koji prizivaju duhove, Haldejce i astrologe. Tada se kralj obratio vavilonskim mudracima: ‘Onaj ko pročita ovo što je napisano i otkrije mi šta to znači biće obučen u purpur, nosiće zlatan lanac oko vrata i biće treći vladar u kraljevstvu.’“ (Danilo 5:7)
U ovom retku treba zapaziti da je purpurna boja bila obilježje paganske kraljevske vlasti, dok obećanje o trećem vladaru ukazuje da je Belšazar zaista dijelio presto sa Nabonidusom.
„Tada su pristupili svi kraljevi mudraci, ali nisu mogli da pročitaju ono što je napisano niti da kralju kažu šta to znači. Zato se kralj Belšazar mnogo uplašio i preblijedio je, a njegovi velikaši ostali su zbunjeni.“ (Danilo 5:8)
Vračari, gatari i astrolozi još jednom su se pokazali beskorisnim u suočavanju sa božanskim otkrivenjem.
Beltešazar protiv Belšazara
Tada na scenu stupa kraljica koja je očigledno dobro poznavala Nebuhadnezarevo iskustvo. Sudeći po samom biblijskom izvještaju i istorijskim izvorima, nije riječ o Nabonidusovoj ili Belšazarovoj ženi, već o Niotkris, Nebuhadnezarevoj ženi, koja je podsjetila Belšazara upravo na ono što se toliko trudio da zaboravi.
„Kada je kraljica čula za riječi kralja i njegovih velikaša, ušla je u dvoranu gdje je bila gozba. Kraljica je rekla: ‘Kralju, da si živ dovijeka! Neka te ne plaše misli tvoje i neka ti lice ne blijedi! U tvom kraljevstvu ima jedan čovjek u kome je duh svetih bogova. Još u danima tvog oca u njemu je prebivala pronicljivost, razboritost i mudrost slična mudrosti bogova. Kralj Nebuhadnezar, tvoj otac, postavio ga je za poglavara nad mudracima – lično tvoj otac, kralju – jer Danilo, koga je kralj nazvao Beltešazar, ističe se vrsnoćom duha, znanjem i razboritošću za tumačenje snova i sposobnošću da rješava zagonetke i da razmrsi ono što je zamršeno. Neka sada pozovu Danila da otkrije šta ovo znači.’“ (Danilo 5:10-12)
Pritisnut uza zid, Belšazar nije imao drugog izbora nego da pozove sada već starog jevrejskog proroka koji je tada bio negdje u svojim osamdesetim godinama.
„Tada su Danila doveli pred kralja. A kralj se obratio Danilu: ‘Jesi li ti Danilo, jedan od Judinih izgnanika, koga je kralj, moj otac, doveo iz Jude? Čuo sam da je u tebi duh bogova i da u tebi prebiva pronicljivost, razboritost i izvanredna mudrost. Sada su doveli pred mene mudrace i one koji prizivaju duhove da pročitaju ovo što je napisano i da mi kažu šta to znači, ali oni ne mogu otkriti šta znače ove riječi. A ja sam za tebe čuo da možeš davati tumačenja i razmrsiti ono što je zamršeno. A sad, ako možeš pročitati ovo što je napisano i kazati mi šta to znači, bićeš obučen u purpur, nosićeš zlatan lanac oko vrata i bićeš treći vladar u kraljevstvu.’“ (Danilo 5:13-16)
Interesantno je ovo Belšazarevo obraćanje koji Danila naziva pravim imenom. On priznaje Danilove sposobnosti ali nije voljan da kaže ništa pozitivno u korist Danilovog Boga, čak ne koristi ne pridjev „sveti“ uz „bogovi“ u množini.
„Tada je Danilo odgovorio kralju: ‘Tvoji darovi neka ostanu tebi, i svoje poklone daj drugima. A ja ću kralju pročitati ovo što je napisano i kazaću ti šta to znači. Kralju, Bog Najviši je tvom ocu Nebuhadnezaru dao kraljevstvo, veličanstvo, dostojanstvo i slavu. I zbog veličanstva koje mu je on dao, svi narodi, plemena i jezici drhtali su pred njim i plašili ga se. Ubijao je koga je htio i udarao koga je htio, uzvisivao je koga je htio i ponižavao koga je htio. Ali kada mu se srce uzoholilo i duh mu otvrdnuo, tako da je postupao drsko, bio je oboren s prestola svog kraljevstva, i bilo mu je oduzeto dostojanstvo. Bio je prognan od sinova ljudskih, i srce mu je postalo kao životinjsko, i živio je s divljim magarcima. Davali su mu da jede travu poput goveda, a rosa nebeska kvasila mu je tijelo, dok nije spoznao da Bog Najviši vlada kraljevstvom ljudskim i da nad njim postavlja koga hoće. A ti, Belšazare, sine njegov, nisi ponizio svoje srce, iako si znao sve to. Nego si se podigao protiv Gospodara nebeskog i pred tebe su donijeli čak i posude iz njegovog doma. Iz njih ste pili vino ti i tvoji velikaši, tvoje žene i inoče, i hvalili ste ništavne bogove od srebra, zlata, bakra, gvožđa, drveta i kamena, koji ništa ne vide i ništa ne čuju i ništa ne znaju, a Bogu u čijoj je ruci tvoj dah i kome su u vlasti svi tvoji putevi nisi dao slavu. Zato je on poslao ruku i dao da se ovo napiše.’“ (Danilo 5:17-24)
Danilov oštar odgovor, bez formalnog pozdrava vladaru, i odbijanje mita ukazuje ne samo na prorokov prezir zbog skrnavljenja svetog posuđa iz hrama, već i na činjenicu da je kralj znao mnogo više nego što se pretvarao da zna o Bogu Izraelovom te da je istinu svjesno želio potrijeti i zaboraviti (5:22). Svima koji hotimično odbacuju istinu oličenu u Bogu stvoritelju i spasitelju kao alternativa ostaju idoli i hedonistička ideologija.
„A ovo su riječi koje su napisane: MENE, MENE, TEKEL i FARSIN.[1]“ (Danilo 5:25)
Aramejski jezik kao i hebrejski nema samoglasnika, i to je svakako bio jedan od razloga zašto je i samo čitanje natpisa predstavljalo poteškoću. Osim toga, moguće je da su riječi bile spojene, na šta ukazuje potreba za razmršavanjem zagonetnog natpisa.
„Ovo je značenje tih riječi: MENE – Bog je odbrojao dane tvog kraljevstva i učinio mu kraj. TEKEL – TEKEL – izmjeren si na mjerilima i našao si se manjkav. FERES – tvoje kraljevstvo je razdijeljeno i dato Miđanima i Persijancima.“ (Danilo 5:26,27)
Božanska presuda je izrečena.
Riječ MENE znači brojanje i u blisko-istočnom shvatanju usko je povezano sa Bogom i sudbinom (vidi Isaija 65:11).
TEKEL ima konotacije mjerenja, ne samo u trgovačkom rječniku, već i u smislu Božjeg suda (1. Samuelova 2:3; Jov 31:6).
FARSIN ili PARSIN znači razlomiti ili razdijeliti. Ova riječ je u množini što aludira na više dionika. Njen izgovor je slično zvučao kao Persijanci.
Svi ovi glagoli dati su u svršenom vremenu, i Belšazar je shvatio je da njegovom kraljevstvu došao kraj.
Treba zapaziti da se proroštvo iz Jeremije o 70 godina dominacije neo Vavilonske imperije ne odnosi samo na egzil Judejaca, već i na narode iz regiona.
„Zato ovako kaže Gospod nad vojskama: ‘Zato što niste poslušali moje riječi, poslaću i podignuću sve narode sa sjevera’, govori Gospod, ‘i poslaću po Nebuhadnezara, kralja Vavilona, svog slugu, i dovešću ih na ovu zemlju, na njene stanovnike i na sve ove okolne narode… Sva ova zemlja pretvoriće se u pustoš, strašan prizor, i ti narodi služiće kralju Vavilona sedamdeset godina. A kad se navrši sedamdeset godina, pozvaću na odgovornost kralja Vavilona i onaj narod zbog njihovog prestupa’, govori Gospod, ‘pozvaću na odgovornost cijelu haldejsku zemlju i pretvoriću je u vječnu pustoš…Jer ovako mi je rekao Gospod, Izraelov Bog: ‘Uzmi iz moje ruke ovu čašu s vinom gnjeva i njime napoji sve narode kojima ću te poslati. Ja sam uzeo čašu iz Gospodnje ruke i napojio sve narode kojima me je poslao Gospod: Jerusalim i Judine gradove, njegove kraljeve i njegove knezove, da postanu pustoš i strašan prizor, da ljudi zbog njih zvižde u čudu i da budu predmet prokletstva, kao što je to danas; zatim faraona, kralja Egipta, i njegove sluge, njegove knezove i cio njegov narod; sve tuđince, sve kraljeve zemlje Uz, sve kraljeve filistejske zemlje, Aškelon, Gazu, Ekron i ono što je ostalo od Ašdoda; Edom, Moab i Amonove sinove; sve kraljeve Tira, sve kraljeve Sidona i kraljeve ostrva na moru; Dedan, Temu, Buz i sve one koji šišaju kosu na sljepoočnicama; sve arapske kraljeve i sve kraljeve tuđinaca koji žive u pustinji; sve zimrijske kraljeve, sve elamske kraljeve i sve međanske kraljeve; sve kraljeve sjevera koji su blizu i koji su daleko, jednog za drugim, i sva druga zemaljska kraljevstva koja postoje na licu zemlje. A kralj Sisaha piće posle njih.“ (Jeremija 25:8,9,11,12,15, 17-26)
Neo Vavilonska imperija na vrhuncu svoje moći
U tom smislu prorečenih 70 godina vavilonske dominacije je isteklo upravo 539. godine prije n.e. nakon pojave rukopisa na zidu. Apsolutna dominacija Vavilona počela je nakon poraza Asirskog kraljevstva 609. godine prije n.e. Dani haldejske imperije kao biča narodima bili su odbrojani.
„Tada su na Belšazarovu zapovijest Danila obukli u purpur, stavili mu oko vrata zlatan lanac i proglasili ga trećim vladarem u kraljevstvu.“ (Danilo 5:29).
Iako je Danilo u početku odbio počasti, Belšazar je očigledno izdao zapovijest da se sve uradi kako je rekao. Insistiranje na ispunjenju takvih obećanja ili zakletvi na suptilan način krije u sebi ljudski ponos i nepokornu tvrdoglavost.
„Iste noći ubijen je haldejski kralj Belšazar, a kraljevstvo je preuzeo Darije Miđanin, koji je imao oko šezdeset i dvije godine.“ (Danilo 5:30,31)
Proročanstvo ruke koja je pisala po zidu ispunilo se za manje od dvadeset četiri sata. Medo-persijska vojska ušla je u Vavilon, osvojila ga, i te noći kralj Belšazar je ubijen. Kraljevstvo Medijanaca i Persijanaca smjenjuje kraljevstvo Vavilonjana. Proročanstvo drugog poglavlja Danilove knjige počelo se ispunjavati…
Proroci Isaija i Jeremija takođe su najavili pad Vavilona (Isaija 13:17-22; 21:1-10; Jeremija 51:33-58), s tim što treba naglasiti da neka od ovih proročanstava imaju konotacije i na duhovni Vavilon opisan u Otkrivenju 17. glava. Isaija je pisao o invaziji Medijanaca: „Naprijed, Elame! Počni opsadu, Medijo! … Pade! Pade Vavilon! Svi rezbareni likovi njegovih bogova razbijeni su o zemlju!“ (Isaija 21:2,9)
„‘Ustaću na njih’, govori Gospod nad vojskama. ‘Zatrću Vavilonu ime i ostatak, porod i potomstvo’, govori Gospod. ‘Učiniću ga prebivalištem bodljikavih prasadi i močvarom, pomešću ga metlom uništenja’, govori Gospod nad vojskama.“ (Isaija 14:22, 23)
„Vavilon je zlatna čaša u Gospodnjoj ruci, čaša koja je opila svu zemlju. Narodi su pili vino iz nje i zato se ponašaju bezumno. Vavilon je iznenada pao i razbio se… Jer njegova osuda dopire do nebesa i diže se do nebeskih oblaka… Gospod je podstakao duh kraljeva Medije jer namjerava da uništi Vavilon. To je Gospodnja osveta, osveta za njegov hram.“ (Jeremija 51:7-11)
Postoji više istorijskih izvora koji potvrđuju autentičnost biblijskih izvještaja i proroštva o Vavilonu i Persiji.[2]
Prvi korak koji Darije (Gobrijas) preduzima bio je da postavi upravitelje koji će biti pod njegovom kontrolom. Prema drevnim dokumentima i dnevniku Nabonidusa zapisanom na glinenim pločama, Gobrijas je umro godinu dana i tri sedmice nakon pada Vavilona, što objašnjava zašto je Kir preuzeo titulu kralja Vavilona već godinu dana nakon pada Vavilona. Tako doznajemo da je odmah nakon Gobrijasa ili Darija vlast preuzeo Kir (Danilo 6:28). Interesantno je da i sam Danilo spominje samo prvu godinu Darijeve vladavine (Dan 9:1).
_____________________________
[1] Doslovno: „mina, mina, sikal i pola sikla”. Aramejski: Mene Mene Tekel u-Farsin . Farsin je množina od Feres , što znači „polusikal”.
[2] Vidi: (1) Flavius Josephus. “Against Apion,” in Josephus 1:221-25. (2) Herodotus, History of the Persian Wars, 1:178-83. (3) Eusebius, Praeper. Ev. 9:41.
