U knjizi proroka Malahije 3:16 spominje se „knjiga sjećanja“ napisana pred Gospodom. Kakva to „sjećanja“ sadrži ova knjiga? Pogledajmo cijeli kontekst.
U današnje doba kada su mnogi, ako ne i većina ljudi, zaboravili na strahopoštovanje prema Bogu, veoma je ozbiljna stvar kad zadržavamo, vraćamo ili počinjemo imati zdrav odnos prema Bogu. Ovo je stvar zdrave vjere, ispravnog teološkog znanja, razuma, poštenja i moralne odgovornosti.
Čovjek je sklon da „zaboravi“ Boga ili izopači sopstvenu predstavu o Bogu jer zbog grijeha odbija moralnu odgovornost. „Moj narod izgibe, jer nema znanja. Pošto si ti odbacio znanje, ja ću odbaciti tebe da mi više ne služiš kao sveštenik. I pošto ti zaboravljaš zakon svog Boga, ja ću zaboraviti tvoje sinove. Što je više sveštenika, to mi više griješe. Moju slavu zamijenili su za sramotu. Hrane se grijehom mog naroda i duša im žudi za njegovim prestupom.“ (Osija 4:6-8)
Biblija uči da se oni koji se boje Boga „uklanjaju od zla“ (Izreke 3:7; 16:6; 17:14; Isaija 59:19-20, itd.). Oni se okreću od svojih zlih i opakih puteva i kreću se prema suprotnom: dobrim i pravednim Božjim putevima.
U 5. Mojsijevoj 6:1-3 Izraelovim sinovima ponovljene su važne Gospodnje instrukcije: „Ovo je uput, odredbe i propisi, koje je Gospod, vaš Bog, dao da bi vas poučio, tako da postupate po njima u zemlji u koju idete da je zauzmete, da bi se sve dane svog života bojao Gospoda, svog Boga, i da bi držao sve njegove odredbe i njegova uputstva koje ti dajem, ti i tvoj sin i tvoj unuk, da bi ti se produžili dani. Poslušaj, Izraele, i postupaj po njima, da bi ti bilo dobro i da bi se umnožio u zemlji u kojoj teče med i mlijeko, kao što ti je obećao Gospod, Bog tvojih praočeva.“
Iskreno voljeti Boga, rekao je Isus, znači držati njegova uputstva: zapovijedi: „Ako me volite, držite moja uputstva… Ko ima moja uputstva i drži ih, taj me voli. A ko voli mene, njega će voleti moj Otac, i ja ću ga voljeti i objaviću mu se.“ (Jovan 14:15, 21)
Malahija 3:16 zapravo započinje sa: „Tada su oni koji se boje Gospoda razgovarali jedan s drugim, svaki sa svojim bližnjim, i Gospod je pazio i slušao.“
Oni koji se boje Gospoda su u zajednici. Oni komuniciraju jedni s drugima. A Bog sluša i čuje njihovu komunikaciju! Oni koji se istinski boje Boga imaće pozitivnu komunikaciju jedni s drugima, na međusobnu izgradnju u vjeri, ljubavi i razumu.
Apostol Jovan je o ovome puno govorio. Važno je zapaziti konačni test kojim se provjerava kakvoća vjerske zajednice: „Po ovome znamo da volimo Božju djecu: po tome što volimo Boga i vršimo uputstva njegova. Jer ovo je ljubav prema Bogu: da držimo njegova uputstva, a njegova uputstva nisu teška, jer sve što je začeto od Boga pobjeđuje svijet.“ (1. Jovanova 5:2-4)
Bog upozorava protiv uspostavljanja „iskvarene“ ili „prljave“ komunikacije, posebno s našim su-vjernicima u Hrista (Efescima 4:29; Kološanima 3:8).
Ne samo da se naše riječi čuvaju u Božjoj „knjizi sjećanja“, već se Bog sjeća i naših dobrih djela: „Jer Bog nije nepravedan pa da zaboravi vaš trud i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu, time što ste služili svetima i što im i dalje služite.“ (Jevrejima 6:10)
U konačnom sudu Isus će primiti – ili izbaciti – iz svog carstva ljudska bića prema onome što su dobro učinili ili nisu učinili, makar i najmanjoj Hristovoj braći (Matej 25:31-46). Isus je rekao da su njegova istinska braća (ili porodica) oni koji izvršavaju volju Očevu (Matej 12:50). Činiti dobro svojoj braći jednako je činjenju dobra samom Isusu Hristu.
U Mateju 18:5 Isus potvrđuje da se sve što neko učini u njegovo ime djetetu Božjem čini i za Njega, tj. pokazuje da ga je neko i primio.
Postoji još jedan podjednako važan segment koji Bog cijeni. Malahija 3:16 kaže da je Božja „knjiga sjećanja“ takođe za one koji „razmišljaju o Njegovom imenu“.
Razmišljanje o Božjim djelima daje istinski smisao našem životu. U Psalmu 139:13-16 Izraelski kralj David imao je viziju kako Bog formira svaki ljudski embrion ili fetus u materici svoje majke – mnogo prije doba ultrazvuka i kasnijih modernijih uređaja. „Jer si ti stvorio bubrege moje, zaklanjao si me u utrobi majke moje. Hvalim te i pun sam strahopoštovanja što sam tako divno stvoren. Divna su djela tvoja, dobro zna to duša moja. Kosti moje nisu bile od tebe sakrivene dok sam nastajao u tajnosti, satkan u najvećim dubinama zemlje. Oči su tvoje vidjele dok sam zametak bio, u knjizi su tvojoj svi djelovi njegovi bili zapisani, i dani kad su nastajali, kada još nije bilo nijednoga.“
Od suštinske je važnosti da shvatimo da je naša percepcija realnosti o Bogu i nama samima pomračena usled grijeha koji nas razdvaja od Boga. Nespremni da preispitamo svoje stanje, mi postajemo neopravdano sumnjičavi prema Bogu. Razlog koji stoji u korijenu problema je uvijek isti – ljudska pala priroda bi htjela da je Bog automat za ispunjavanje želja, da „uživa“ i spasi se u grijehu. „Gle, Gospodnja ruka nije kratka, pa da ne može spasti, niti je njegovo uho neosjetljivo da ne može čuti. Ne, nego su prestupi vaši postali ono što vas razdvaja od Boga, i zbog vaših grijeha on je okrenuo svoje lice od vas da ne čuje. Jer su vaše ruke uprljane krvlju, a vaši prsti prestupom. Vaše usne govore laž, vaš jezik gunđa zlobom. Niko ne poziva na ono što je pravedno, niti ko sudi u vjernosti. Uzdaju se u smutnju i govore ono što je isprazno, začinju patnju i rađaju bezakonje… U rukama njihovim je dovitljivost na nasilje… Njihove su misli zle misli… Iskvarili su svoje puteve, ko god njima ide neće znati za mir… Zato je sud daleko od nas, i pravičnost do nas ne dopire. Očekujemo svjetlost, a ono tama, i svjetlosti, a po mraku idemo. Kao slijepci pipamo zid, pipamo kao oni koji nemaju oči. Spotičemo se u podne kao u sumrak… Svi bučno negodujemo kao medvjedi i tužno gučemo kao golubice. Nadamo se pravdi, a nje nema, i spasenju, a ono je daleko od nas. Jer je mnogo naših prestupa pred tobom i svi naši grijesi svjedoče protiv nas… Činili smo prestupe i odrekli smo se Gospoda, odstupili smo od svog Boga…“ (Isaija 59:1-11)
Zbog toga su čak i oni koji se nazivaju Božjim narodom skloni donošenju vrlo pogrešnih zaključaka.
„Cion je govorio: ‘Gospod me je ostavio, Gospod me je zaboravio.’ Može li žena zaboraviti dijete koje je dojila i ne smilovati se sinu utrobe svoje? A ako bi ga ona i zaboravila, ja tebe neću zaboraviti. Gle, urezao sam te na svojim dlanovima. Tvoje su mi zidine stalno pred očima.“ (Isaija 49:12-16)
Očito, nije problem sa Božjim sjećanjem, već sa našim shvatanjem stvari. Istina je po svojoj prirodi jednostavna i lako shvatljiva. To podrazumijeva izbor koji moramo sami načiniti.
„‘Dođite, molim vas, da ispravimo stvari’, kaže Gospod. ‘Ako vaši grijesi budu kao skerlet, postaće bijeli kao snijeg; ako budu crveni kao grimiz, postaće kao vuna. Ako se odazovete i poslušate, ješćete dobra ove zemlje. Ali ako se opirete i budete buntovni, mač će vas proždrijeti.’ To su riječi iz Gospodnjih usta.“ (Isaija 1:18-20)
„Sjeti se toga, Jakove, i ti, Izraele, jer si ti moj sluga. Ja sam te stvorio… Neću te zaboraviti, Izraele. Rasuo sam kao gustu maglu tvoje prestupe, i kao oblak tvoje grijehe; vrati se k meni, jer sam te otkupio.“ (Isaija 44:21,22)
