Hrišćanski svijet je kao nikad ranije kontaminiran onim što bismo mogli nazvati liberalnim, hedonističkim ili jeftinim interpretacijama jevanđelja gdje se ponavljaju mantre kao „samo vjeruj“, „ljubav“, „zakon u srcu“, „vođeni duhom“… To je jednako prisutno u crkvama koliko i u raznim nezavisnim „službama“ koje nerijetko izlaze sa svojim „pakovanjima“ jevanđelja kao ekskluzivom za ovo vrijeme. Ono što ih sve zajedno karakteriše su poricanja određenih fundamentalnih istina – najčešće validnosti Božjeg Zakona, grijeha kao prestupa i lične odgovornosti za grijehe, te devijacije i pretjerivanja u prikazivanju predmeta kao što su stanje čovjeka u uslovima grijeha, opravdanje vjerom, život pod blagodaću, sigurnost spasenja i sl. Pri tome se naročito pozivaju na subjektivna duhovna iskustva koja poistovjećuju sa onima u fazi ranog hrišćanstva posle Pedesetnice. Takvo „hrišćanstvo“ se spremno odriče Boga pod Starim Savezom jer je navodno bio „previše strog“, a ta religija namijenjena za „primitivne ljude“.
Ako ne pazimo na cjelokupnu biblijsku nauku i ako nijesmo sposobni da sagledamo različite predmete u širokom kontekstu Božjeg plana spasenja, ako smo skloni relativizovanju stvari, poistovjećavanju sa savremenim društvenim trendovima, nepoštenju bilo koje vrste i oslanjanju na subjektivna mišljenja, možemo pasti kao žrtve sve lukavijih verzija liberalne teologije. Takva opasnost svakako je postojala i u ranoj hrišćanskoj zajednici, što pažljivi čitalac novosaveznih spisa lako može zapaziti. Ono što je najbitnije u svemu je očuvanje svijesti da jevanđelje – dobra vijest o spasenju u Hristu – nije ni na koji način promijenilo Božje kriterijume i odnos prema grijehu. Istina oslobađa, ali ne na tjelesnost i grijeh (Galatima 5:13; Rimljanima 6:1-4); Hrist oslobađa, ali ne u grijehu već iz grijeha (Matej 1:21; Jovan 8:34-36). Jevanđelje nam omogućava da pripadnemo Hristu u kojem imamo slobodu od svega čemu smo robovali: grijehu (Jovan 8:32-36; Rimljanima 8:3), smrti (Jovan 5:24; Jevrejima 2:14,15; 2. Timoteju 1:10; 1. Jovanova 5:12; Otkrivenje 20:6), Sotoni (Jovan 12:31; 16:11; Jevrejima 2:14), osudi (Rimljanima 8:1), prokletstvu Zakona (Galatima 3:13). Ali sve ovo primamo vjerom i u nadi čekamo konačno oslobođenje i ispunjenje svih Božjih obećanja (Rimljanima 8:18-25; Jevrejima 11:39,40). Dotle smo u borbi koja iziskuje samoodricanje, poniznost, pokornost, postojanost u vjeri, razboritost, trpljenje, iskušenja (1. Petrova 1:3-21; 2. Petrova 1:2-9), čuvanje od otpada i jeresi (2. Petrova 2. i 3. glava)…
Dakle, i rani hrišćani bili su izloženi raznim opasnostima. Novoj zajednici koja se rapidno širila prijetila je opasnost liberalizma i olakog shvatanja pravednosti Božje i Njegovog odnosa prema grijehu. Stoga je Gospod kroz jedan upečatljiv primjer pokazao da su strahopoštovanje prema Bogu i posvećenost ništa manje bitni u tom i svakom budućem vremenu nego što je to bilo u vrijeme kad je dat Zakon u eksplicitnom obliku. Sveti Duh nikad nije dat Božjem narodu za promociju liberalizma, već za prosvjetljenje (ispravno razumijevanje Riječi Božje), izgradnju hristolikog karaktera i silu nošenja svjedočanstva svijetu. Ukoliko se duhovnost manifestuje na bilo koji drugi način, možemo biti sigurni da su u pitanju satanski falsifikati.
Slučaj Ananija i Sapfire kao velika pouka i upozorenje
Posle otprilike tri sata, ušla je njegova žena, ne znajući šta se dogodilo. Petar ju je upitao: „Reci mi, jeste li za toliko prodali imanje?“ A ona je rekla: „Da, za toliko.“ Tada joj je Petar rekao: „Zašto ste se dogovorili da iskušate Gospodnji Duh? Evo, pred vratima su noge onih koji su sahranili tvog muža, a sad će i tebe iznijeti.“ I ona se odmah srušila pred njegovim nogama i izdahnula. Kad su ušli mladići, našli su je mrtvu, pa su je iznijeli i sahranili pored njenog muža. Veliki strah je obuzeo cijelu zajednicu pozvanih i sve koji su čuli za to. (Djela 5:1-11)
Snažan duh posvećenog zajedništva i solidarnosti krasio je rane hrišćane. „A svi koji su prihvatili Božju nauku bili su zajedno i sve im je bilo zajedničko. Prodavali su svoja dobra i imovinu i prihod dijelili svima, koliko je kome trebalo.“ (Djela 2:44,45) Ananija i Sapfira su se željeli pridružiti zajednici kroz istu praksu. Oni su prodali jedno imanje s namjerom da taj novac prilože zajedničkom fondu. Ali to nijesu učinili u dobroj vjeri i iskrenog srca. Dozvolili su da duh pohlepe i materijalnog kalkulantstva nadvlada prvobitnu dobru namjeru. Plan je bio da se dvostruko obezbijede tako što bi kroz veći prilog stekli pravo na korišćenje zajedničkih sredstava, dok bi istovremeno zadržali u tajnosti zalihu novca da se „nađe za svaki slučaj“. Na taj način ispoljen je i duh nepovjerenja u Boga, nepovjerenja u hrišćansku braću i sestre i nepovjerenja u Božje djelo.
Kako jedan grijeh nikad ne ostaje usamljen i izolovan, već za sobom povlači lavinu drugih grijeha, Ananija i Sapfira su napravili interni dogovor i plan za prevaru. Prevara je bila praćena licemjerstvom. Ali šta god planirali, mi ne možemo prevariti Boga.
U ovom vrlo važnom slučaju za opstanak i dalji razvoj Božjeg djela, Bog je odlučio direktno eksponirati prevaru i kazniti smrću prevarante. Tadašnja mlada zajednica morala se zaštititi od moralne dekadencije, a narednim generacijama hrišćana postaviti jasan znak upozorenja.
Ananija i Sapfira su se pojavili sa svojom unaprijed pripremljenom obmanjivačkom pričom pred apostolima, nosiocima Djela i istine. Da je ova prevara prošla bez razotkrivanja i kazne, to bi unijelo podmukli duh slobode na grijehe u zajednici, liberalizma i olakog odnosa prema životu u Duhu Božjem i spasonosnoj blagodati.
Obratimo pažnju na Petrove riječi: „Ananija, zašto te je Sotona naveo da slažeš Svetom Duhu i potajno zadržiš dio novca dobijenog od prodaje zemlje? Zar nije ona bila tvoja i prije nego što si je prodao? A kad si je prodao, zar nisi mogao s tim novcem raditi šta si htio?“ Ananija je očito već bio obraćeni hrišćanin, sudionik nove svjetlosti, inače ne bi mogao lagati Svetom Duhu, počevši od prvobitno smišljene i dogovorene prevare do otvorenog iznošenja iste pred apostolima. Time je Sotona preuzeo kontrolu nad ovim parom, dok su oni i dalje mislili da mogu služiti i da služe Bogu. Takođe je jako bitno primijetiti da su Ananija i Sapfira imali potpunu slobodu raspolaganja sa svojim imovinom. Ni Bog niti apostoli nijesu imali nikakve zahtjeve prema njima da prodaju to imanje. To je bila lična odluka, zasnovana na dragovoljnosti prilaganja Božjem djelu. Isto tako, oni su mogli prodati imanje i zadržati sav novac za svoje potrebe. Dakle, problem je bio pokušaj prevare pod okriljem Božjeg djela. Na taj način oni su lagali samom Bogu: „Zašto si u svom srcu naumio učiniti tako nešto? Nisi slagao ljudima, već Bogu.“
Nešto kasnije, Sapfira je javno demonstrirala isti pokušaj obmane i jednako završila kao njen muž.
To što je sam Bog presudio u njihovom slučaju je od posebne važnosti. Da je suđenje prepušteno ljudima, taj bi se proces sigurno okončao drugačije. Ili kakav god da bi bio ishod, to bi kasnije nekim čitaocima knjige Djela apostola moglo služiti za različite špekulacije i relativizovanje Božjeg odnosa prema grijehu pod Novim Savezom. Ako bi presuda bila suviše „stroga“, moglo bi se insinuirati da su njeni donosioci još uvijek robovali „legalizmu“. No Boga ne možemo optužiti da „robuje legalizmu“. Tako imamo primjer sa jasnim Božjim odgovorom koji pokazuje da se Njegov odnos prema grijehu nikada ne mijenja. „Veliki strah je obuzeo cijelu zajednicu pozvanih i sve koji su čuli za to.“ Bez ovog strahopoštovanja i bez odlučnog opredjeljenja i stajanja na Božju stranu, samo je pitanje vremena kad će nas Sotona ubijediti da „Bog nije tako pravedan i strog prema grijehu kao što izgleda“, da „Božji Zakon više ne važi“, da „držanje Božjih instrukcija nije neophodno za spasenje“, da se možemo spasti sa podijeljenom lojalnošću, u hedonizmu i sl.
Ovakvi primjeri svakako nijesu pravilo u Božjem ophođenju sa ljudima, ali jesu svjedočanstvo da nemamo izgovora. Naša odgovornost je uvijek u skladu sa svjetlošću koju imamo. Mi ne smijemo zloupotrebljavati neke specifične primjere iz Hristovog ophođenja sa grešnicima, često žrtava zabluda, predrasuda i licemjerja zvaničnog judaizma tog vremena, da bismo relativizovali i obezvređivali Božji Zakon ili Njegovu pravednost. Isto tako, ne smijemo izvrtati značenje izjava apostola Pavla iz nekih njegovih poslanica u istu svrhu i projektovati spasenje bez poznavanja i držanja Zakona u ljubavi prema Bogu i bližnjima. U Bibliji smo čak i na tu mogućnost zloupotrebe upozoreni (vidi: 2. Petrova 3:15-17).
Danas na sceni ne samo što nalazimo brojne religijske manipulante, uhvaćene u lažima na razne načine, već i otvorene i drske promotere obmana koji djeluju iza autoriteta svojih ustanova ili lične reputacije i akademskih titula. Neki čak otvoreno uče svoje sledbenike da se služe lažima, „bijelim“ ili drugim „po potrebi“. Ali ako adekvatna plata za grijeh možda izostane u ovom životu, nadahnuto svjedočanstvo ne ostavlja sumnje u pogledu profilacije onih koji je primiti spasenje i budući život: „Ali ništa nesveto i niko ko čini gadosti i služi se lažima neće ući u njega [Božji grad], već samo oni koji su zapisani u Jagnjetovoj knjizi života.“ (Otkrivenje 21:27)
