Božji Zakon: kome i zašto? II

Pavlovo učenje o Zakonu

Pavle se služi riječju „zakon“ na različite načine. Može se odnositi na Mojsijev zakon (Gal. 4:21), na cijeli Stari savez (1. Kor. 14:21), na Dekalog (Rim. 2:17-23; 7:7; 13:8-10) ili na neki poseban zakon, kao onaj koji vezuje muža i ženu (Rim. 7:2). On uzima riječ „zakon“ (nomos) i u slikovitom smislu, kao kad govori o „zakonu“ zla ili „zakonu grijeha“ (vidi Rim. 8:2; Gal 6:2).

Pavle nikad o „zakonu“ ne govori u množini; Zakon je uvijek jedan, otkrivenje Božje volje. To ga vodi do jasnog zaključka da se Zakon ne može ukinuti. „Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.“ (Rim. 3:31) Vjernik je „po zakonu vjere“ poslušan Zakonu.

Premda je Zakon prikazan dobrim i pravednim (Rim 7:12), on ne opravdava niti spašava. Ako se opravdavamo vjerom, ne možemo Zakonom. Opravdanje – obnova grešnikovog raskinutog odnosa sa Bogom – vodi čovjeka iz nezavisne, buntovne i grešne odvojenosti u smirenu prisnu zajednicu s Bogom. Ona se postiže samo po Isusu Hristu, jedinom sredstvu opravdanja. Čovjek Ga prima samo vjerom (Rim. 5:1-10).

Ko god se pokušava opravdati djelima, živi „pod Zakonom“, a ne „pod milošću“ (Rim. 6:14). Da bi bio pravedan, čovjek mora biti savršeno poslušan Zakonu. No grešnik je pred Zakonom nesavršen i ne može se opravdati djelima. Da bi to izbjegao, grešnik mora vjerom prihvatiti Isusa Hrista. To što Pavle odbacuje Zakon kao sredstvo opravdanja, ne znači da odbacuje poslušnost Zakonu od strane opravdanog grešnika, koji je sada pomiren s Bogom i hodi po Duhu.

U Rimljanima 7:5-12 Pavle raspravlja o učinku Zakona. Zakon nikoga ne čini grešnikom; to čini grijeh. Zakon donosi spoznaju o grijehu i uzrokuje da grešnik postane svjestan da živi u grijehu. S jedne strane, grešnik stalno umanjuje značenje i posledice grijeha, dok Zakon, s druge strane, čini da grešnik vidi njegovu stvarnu veličinu.

U Galatima 3:19-29 Pavle ponovno raspravlja o svrsi Zakona i ističe da njegov cilj nije bio stvoriti pravednost ili život, jer život je mogao doći samo preko obećanja, vjerom u Hrista.

Jevrejski sistem trebao je biti „čuvar“ ili „nadzornik“, pedagog.

Glavna tema Poslanice Galatima je sloboda u Hristu. Sloboda hrišćanskog načina života u suprotnosti je s tradicionalnim jevrejskim načinom života – robovanja Zakonu (Gal. 3:13; 4:3, 5, 9), kao i paganskom načinu života i robovanju ljudskim požudama (Gal. 1:4; 5:13, 24). Gledano iz perspektive Božje volje (Gal. 1:3-5), sloboda znači oslobođenje, izbavljenje od zle sile koja vlada u „sadašnjem svijetu“. To izbavljenje je pravi cilj Hristove misije. Gledano iz perspektive poslušnosti istini, sloboda znači istinsku slobodu (Gal. 5:1-13; uporedi sa Rim. 8:21; 1. Kor. 10:29; 2. Kor. 3:17).

Hrišćanska sloboda nije razuzdanost. Naprotiv, ona je postojana, to je istinski predan i pravedan način života. Razlog tome je što hrišćanin ne donosi moralne odluke kao rob požuda ili pravila, već kao slobodna osoba u Hristu. Budući da je hrišćaninova volja sjedinjena s Hristovom (Gal. 2:20) i osnažena svetim Duhom, hrišćanin može odlučivati i djelovati u skladu s plodom Duha (Gal. 5:22, 23). Svi spoljašnji postupci hrišćana rezultat su novog odnosa s Hristom u slobodi.

Međutim, toj slobodi prijeti jedna opasnost: tijelo. Kad je Izraelcima dao svoj Zakon, Bog je želio da se ujedine s Njim pod Njegovom voljom. No u Zakonu je postojala opasnost od legalizma koji bi Zakon, a ne Boga, učinio odlučujućom moralnom snagom u životu. Kad je Hrist došao osloboditi sva ljudska bića, pojavila se opasnost od razuzdanosti, korištenja slobode kao prilike za tijelo.

U Galatima 3:13 i 4:5 nalazimo slobodu iz perspektive Hristova djela koja ukazuje na otkupljenje. Tu se sloboda definiše mnogo preciznije i obuhvata stanje iz kojega je hrišćanin oslobođen, prokletstvo Zakona, i novo stanje postignuto takvom slobodom, odnosno usvojenjem u Božju porodicu.

Biti slobodan od Zakona znači biti otkupljen od njegova „prokletstva“ (Gal. 3:13). Pavle kaže da su oni koji pripadaju djelima Zakona „pod prokletstvom“. Ovaj izraz Pavle koristi samo ovdje; njime želi reći da je otkupljenje sloboda od robovanja „prirodnim silama svijeta“ (Gal. 4:19, 21-25; 5:1; uporedi sa 2:4, 5). S druge strane, Jevreji su bili pod „prokletstvom“ Zakona. Ovo prokletstvo nije moglo biti ni Zakon ni neposlušnost Zakonu, jer je sam Hrist postao „za nas prokletstvom“ (Gal. 3:13), to jest On je na sebe uzeo božansku osudu za grijeh da bi vjernik mogao primiti Avramov blagoslov i obećanje Duha.

Pavle navodi četiri starozavjetna teksta da pokaže u čemu je prokletstvo Zakona (Pnz. 27:26; Havakuk 2:4; Lev. 18:5; Pnz 21:23). On ne govori o radikalnom razdvajanju vjere i Zakona, već o radikalnom razdvajanju prokletstva i opravdanja. Prokletstvo je posljedica za onoga „koji ne bude držao riječi ovoga Zakona i vršio ih” (Pnz 27,26). Za zločinca se prokletstvo sastojalo u tome što ga je čekala smrt vješanjem o stablo (Pnz 21:22, 23). Prokletstvo nije bilo Zakon ni sama neposlušnost, već posljedica neposlušnosti, smrt. Svrha Zakona bila je da zaštiti život; onaj koji ga vrši, živjeće (Lev. 18:1-5). No ljudski rod je bio neposlušan Zakonu i neposlušnost je donijela smrt. U takvim uslovima postojao je samo jedan način da se dobije život: vjera (Hav. 2:4). Međutim, čovječanstvo nije moglo živjeti po vjeri jer se nalazilo pod prokletstvom Zakona. Ono je prvo moralo biti oslobođeno tako što će Hrist postati prokletstvo za nas. Hrist nije bio zločinac, ali se s Njim postupalo kao sa zločincem da bi se s nama moglo postupati kao da nismo bili zločinci. Svojom smrću Hrist nije ukinuo Zakon ili poslušnost Zakonu. Hrist je oslobodio one koji su bili pod prokletstvom Zakona, uzimajući na sebe njegovo prokletstvo. Umro je umjesto prokletih.

Onaj ko je oslobođen prokletstva Zakona, više nije rob, već Božji sin. Posljedica slobode je novi odnos posinjenja koje je sam Bog izvršio; u tom odnosu dijete Zakonodavca uživa u poslušnosti Božjoj volji izraženoj u Deset zapovijesti. Time vjernici dobivaju sve što pripada Bogu; oni postaju Božji „naslednici“ (Gal. 4:5-7), nisu više robovi „pod Zakonom“, već gospodari „svega“, i sinovi i kćeri pod Duhom. Oni se s neiskazanom zahvalnošću raduju ovom novom stanju i, zahvaljujući Hristu koji prebiva u njima, vrše Božje zapovijesti.

U Galatima 5:24 i 6:14 sloboda je definiše riječju „razapeti“. Ovdje nalazimo značenje slobode i Zakona u kontekstu hrišćaninova načina života – života novog stvorenja. Onaj ko pripada Hristu, „razapeo“ je tijelo (Gal. 5:24) i svijet je njemu „razapet“ (Gal. 6:14). Pojam raspeće znači etiku slobode koju čuva volja. Dragovoljna smrt tijelu, uključujući požude i želje, odluka je volje. Ovaj tekst tijesno je povezan s Galatima 2:19, 20, gdje je lično duhovno raspeće iskustvo zajedništva s Hristom. U tom kontekstu Zakon je definisan kao život i hod po Duhu. Citirajući Stari zavjet, Pavle definiše Zakon kao ljubav. Zatim objašnjava da to znači živjeti po Duhu. A živjeti pod Duhu znači biti slobodan od Zakona i od požuda. To znači odbaciti i jevrejske i neznabožačke sisteme samoopravdanja. I legalizam i raskalašnost protive se Bogu. Bog nije dao Zakon kao skup pravila koja treba poštovati, već kao otkrivenje svoje volje. Bog je dao slobodu ne za raspuštenost, već da omogući djelovanje čovjekove slobodne volje. Pavle ne otklanja Božju volju ili djelovanje ljudske volje. On objašnjava da je jedini način za usklađivanje ovih dviju volja život u Duhu. On vodi volju. Zbog toga Pavle potvrđuje da je razapeti se svijetu i imati svijet razapet sebi, ili hoditi u Duhu, „mjerilo“ hrišćanstva (Gal. 6:16).

Dakle, vršenje Zakona ukazuje na ljudsku inicijativu i djelovanje; ispunjenje Zakona inicijativa je i djelo Duha. Pavle u suštini kaže da ispunjenje Deset zapovijesti može biti potpuno samo zahvaljujući djelovanju Svetoga Duha. Poslušnost je rod Duha.

 

Zakon u Otkrivenju

Otkrivenje ne samo što svjedoči o prihvatanju Božjih zapovijesti od strane hrišćana krajem prvog stoljeća, već ukazuje i na to da Dekalog vrijedi za hrišćansku zajednicu kroz cijelu istoriju do Hristovog drugog dolaska.

Kada opisuje ostatak, vjerne hrišćane poslednjeg vremena, Jovan posebno ističe njihovo vršenje Božjih instrukcija u množini (vidi Otk. 12:17) Vjerni hrišćani držaće Božje upute do samog svršetka vremena; to će uspjeti vjerom u Isusa. Jovan opisuje ostatak kao one „koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu“ (Otk. 14:12). Kontekst govori o klanjanju „Stvoritelju neba i zemlje, mora i vodenih izvora“. Ovo se može odnositi samo na četvrti uput budući da se jedino u njemu u Zakonu zahtijeva obožavanje Stvoritelja.

 

Zakon i spasenje

Božji zakon je na mnogo načina povezan sa spasenjem.

i) Zakon i Savez. – Savez je zahtijevao poslušnost Bogu, jer je Božji zakon bio izraz Njegove volje i temelj Saveza. Kad je narod zaboravio jedinog Boga čija je volja bila izražena u Zakonu i pristupio Zakonu kao skupu propisa o ponašanju ili kultnih odredaba, Bog je poslao svojeg proroka da kaže: „Oni moj Savez prestupiše, otpadoše od moga Zakona.“ (Osija 8:1) Poslušnost bez poštovanja Boga bila je pobuna. Jedino moguće rješenje za takvo stanje bilo je sklapanje novog Saveza. Bog je rekao: „Evo dolaze dani … kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi Savez.“ (Jer. 31:31) I ponovno je Božja volja bila jasno izražena u Savezu i Zakonu: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce.“ Savez i Zakon otkrivali su Božju volju narodu Saveza, Božjem narodu. Oni su tvorili duhovno jedinstvo koje je daleko nadilazilo formalnosti kulta ili ispravnog ponašanja. Oni su otkrili jedini način kako On može biti njihov Bog, a oni Njegov narod.

Da bismo razumjeli odnos između izraelskog sistema Zakona i Saveza, moramo shvatiti da riječ „savez“ u Bibliji označava posebnu spasiteljsku zajednicu između Boga i Izraela. Bog je začetnik Saveza koji je Izrael dragovoljno prihvatio i potvrdio žrtvom. Savezni odnos uključivao je Božja obećanja i Izraelove obaveze, definisane moralnim Zakonom koji je određivao poseban način života unutar Saveza. Građanski zakoni utvrđivali su identitet nacije, obredni zakon je naciji pomogao da ispuni moralni Zakon i razumije Plan spasenja, a zdravstveni zakoni su omogućavali zdrav i dug život u zavjetnoj zajednici.

Biblija spominje dva Saveza – stari i novi. Premda oba izražavaju Božju volju ljubavi, očite su i određene razlike. Oba se odnose na Božji zakon.

 

Stari Savez

Bog je od naroda očekivao (1) da budu poslušni Njegovim uputima i (2) drže Njegov Savez. Ako to Izrael učini, Bog će učiniti svoj dio: „A sada ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate savez moj, bićete moje blago mimo sve narode, premda je moja sva zemlja. I bićete mi kraljevstvo svešteničko i narod svet.“ Sav je narod prihvatio uslove Saveza: „Vršićemo sve što je Jehova naredio.“ Tada je pripremljen nacrt Saveza i Bog im je dao Dekalog (Izl. 20) da pokaže kako narod Saveza treba stvarno živjeti.

Manjkavost starog Saveza bila je u odnosu Izraela prema njemu, načinu na koji ga je pokušao držati – u duhu legalizma. Pavle objašnjava: „Što ćemo dakle zaključiti? Pagani, koji nisu težili za pravednošću, postigli su pravednost, i to pravednost koja dolazi od vjere; dok Izrael, idući za nekim zakonom koji bi činio pravednost, nije stigao k ispunjenju Zakona. Zašto? Jer je htio postići pravednost ne po vjeri, već – kao da bi bilo moguće – po djelima.“ (Rim. 9:30-32) Pravednost po vjeri osnova je Mojsijeve nauke o Zakonu i temelj čitavog Starog saveza (vidi Pnz. 30:11-14), kao i osnova Pavlovog učenja u Novom zavjetu. Objašnjavajući pravednost po vjeri u Rimljanima 9 i 10, Pavle citira ono što je Mojsije napisao u Ponovljenom zakonu 30:11-14. Obojica, i Pavle i Mojsije, govore o istoj istini: pravednost, spasenje, život i čak poslušnost mogući su samo vjerom.

 

Novi Savez

Svrha novog Saveza bila je stvoriti spasonosni savezni odnos bez kojega je poslušnost Zakonu nemoguća. Poslušnost po vjeri Božja je volja koja preko Duha djeluje na slobodnu čovjekovu volju da ispuni Zakon u okviru zajednice vjere. Kao dio novog Saveza Bog je obećao: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce.“ Preko proroka Ezekiela Bog je obećao: „Daću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i daću vam srce od mesa. Duh svoj udahnuću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.“ (Ez. 36:26, 27)

Prirodu Saveza određuju dva elementa: vrijeme njegove potvrde žrtvom i prisutnost Duha. Žrtva kojom je potvrđen stari Savez bila je prvi put prinesena pod Sinajem. Žrtva kojom je potvrđen novi Savez bila je prinesena na Golgoti. Stari Savez uspostavljen je pod Sinajem i odmah potvrđen krvlju žrtvovane životinje (Izl. 24:5-8; Jevr. 9:18-20). Novi Savez bio je prvi put sklopljen s Adamom i Evom nakon što su sagriješili (Post. 3:15), ponovljen Abramu i potvrđen Hristovom žrtvom na krstu (Jevr. 9:15).

Za oba Saveza postojao je samo jedan Zakon: Dekalog; razlika je bila u vrsti poslušnosti. Jedna je bila legalistička, a druga vjerom po Duhu.

 

Zakon i novi Savez

Poslušnost moralnom Zakonu rezultat je novog Saveza ozakonjenog na boljim obećanjima od onih u starome (Jevr. 8:6). Obećanje ne ukida Zakon na način da ga hrišćani ne moraju slušati. Naprotiv, umjesto da bude napisan na kamenim pločama, Zakon je urezan u misli i srce Božjeg naroda. Tako je zauvijek utvrđena njegova vječna narav i ostvarena mogućnost istinske poslušnosti moralnom Zakonu. Poslušnost postaje potpuna stvarnost u srcu, umu i djelima.

 

Moralni Zakon i milost

Kao što je pokazano u Abramovom slučaju (Post. 15:6; Rim. 4:1-5.22. Gal. 3:6), odnos između Zakona i milosti isti je u oba Saveza; uvijek je uključena i vjera. Cijelo Sveto pismo potvrđuje da ljudska bića, budući da su sagriješila, prema Zakonu moraju umrijeti. Međutim, Božja milost otvara mogućnost spasenja vjerom u žrtvu Isusa Hrista.

Milost sama ne može riješiti problem grijeha. Krst, to središte djelovanja Božje milosti, potvrda je Zakona upravo po smrti i poslušnosti. Hrist nije ukinuo Zakon; On je podnio prokletstvo zakona i bio poslušan njegovim odredbama. Hrist je posrednički umro smrću koju je Zakon zahtijevao od grešnika. Da bi grešnicima omogućio spasenje, Hrist je postao „prokletstvo Zakona“, bio je obješen na stablo (Pnz. 21:22, 23). Bio je učinjen „umjesto nas grijehom“ (2. Kor. 5:21), i umro na krstu pod prokletstvom Zakona „za nas“ „da Obećanje, Duha, primimo“ (Gal. 3:13, 14). Na krstu je Hrist ponio osudu Zakona, a Bog je pokazao „svoju ljubav prema nama“ (Rim. 5:8).

Ono što je Božja i Hristova milost uklonila na krstu nije bio Zakon, već osuda. „Zakon naknadno dođe da se poveća prestup. Ali gdje grijeh postade većim, tu se milost izli u preizobilju da bi, kao što je grijeh vladao smrću, tako i milost po pravednosti vladala za vječni život po našem Gospodu Isusu Hristu!“ (Rim. 5:20, 21)

 

Nepravilna funkcija Zakona: legalizam

Ako moralni Zakon nije ukinut na krstu, onda ga treba vršiti. Ali ga ne treba vršiti da bi se dobilo opravdanje ili posvećenje. Legalizam smatra da nas Bog prima ili da možemo ostati u Njemu samo zbog poslušnosti. To je bezuman grijeh samopravednosti i velika greška u primanju pravednosti, koju Božja milost u Hristu daje besplatno.

Pavle zaključuje da je nezavisnost legalizma navela njegove protivnike da se hvale pouzdanjem u tijelo, tražeći pravnu nevinost i nastojeći postići svoju pravednost djelima Zakona (Fil. 3:1-11). Oni koji su tako prihvatili legalizam i postali „neprijatelji krsta Hristova“, neće postići spasenje, već „propast“.

Legalizam navodi ljude da misle kako se mogu spasiti poslušnošću Zakonu. Time se odvraćaju od milosti, od vjere i izvrću jevanđelje (Gal. 1:6, 7). Izopačeno jevanđelje više uopšte nije jevanđelje. Grčka riječ za „izvrtanje“ znači „naglavce postaviti stvari“. Upotreba političkog izraza metastrefō koji aludira na revolucionarne aktivnosti, ukazuje na to da je Pavle legalizam smatrao pobunom protiv Božje milosti i samoga Boga. Legalizam pogrešno prikazuje spasenje i odvodi ljude od njega.

 

Svjedočanstvo prave poslušnosti

U Svetome pismu nema proturječnosti između Zakona i milosti, kao da su se ljudi u starozavjetna vremena spašavali poslušnošću Zakonu (pravednost koja dolazi od Zakona), a u novozavjetna milošću (pravednost po Hristu). Zapravo je riječ samo o prelazu s obećanja na ispunjenje (Gal. 3:4).

Prema Rimljanima 9:30–10:13, Izrael je bio poslušan Zakonu kao sredstvu samoopravdanja, ali opravdanje nije postigao. Međutim, nije uvijek bilo tako. Najmanje je za dvije osobe zapisano da su se opravdale vjerom: Avram i David. Citirajući Stari zavjet, Pavle je rekao da je „Abram vjerovao Gospodu, i to mu je uračunato za pravednost“ (Rim. 4:3). U jednom autobiografskom psalmu David kaže: „Srećan je onaj kome je prestup oprošten, kome je grijeh pokriven!“ (Ps. 32:1). Pavle to objašnjava kao pravednost uračunatu „bez djelā“ (Rim. 4:6-8).

Poslušnost nije sredstvo postizanja spasenja. Naprotiv, ona je dokaz djelovanja Božje milosti vjerom u čovjekovu životu, izraz zahvalnosti za već primljeno spasenje. Poslušnost je jedini način na koji možemo pokazati da je u nama na djelu Božja sila. Svjedočiti sâm za se ne računa se; pravo svjedočanstvo dolazi od svetoga Duha. Mi možemo pokazati poslušnost samo kad sveti Duh djeluje i proizvodi djela poslušnosti moralnom Zakonu. Ova djela hrišćanin vrši vjerom samo zato što Duh djeluje u obraćenom životu punom milosti.

Prema Efescima 2:4-10 spasenje je, kao dar od Boga, u potpunosti „milošću … po vjeri“. Dobra djela, djela poslušnosti Zakonu, ne pokreću Božju milost da opravda ili posveti. Spasenje, uključujući opravdanje i posvećenje, dar je Božje milosti. Dobra djela samo su posledica novorođenja. „Njegovo smo djelo, stvoreni u Hristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.“ Zato je poslušnost kao rezultat milosti vidljiv dokaz da u životu hrišćanina milost djeluje vjerom.

 

Zakon i krst

Na Golgoti su se zbila dva važna događaja povezana sa Zakonom. Prvi je bio kraj obrednog sistema, a drugi potvrda moralnog Zakona.

i) Kraj obrednog sistema

Ritualni sistem sa svim svojim obrednim zakonima imao je jedan glavni cilj: najaviti Hristovu žrtvu i učiti o njezinom značenju. Kad je Isus umro na krstu, simboli su prerasli u stvarnost; zato više nisu bili potrebni. Sva sinoptička evanđelja bilježe da se nakon Hristove smrti hramski zastor, koji je razdvajao Svetinju od Svetinje nad svetinjama, „razderao na dvoje“ (Mat. 27:51; Mar. 15:38; Luka 23:45). Hrist je umro u vrijeme večernje žrtve, kad je sveštenik prikazao krv prinešenog janjeta pred zastorom. On nije smio ući u Svetinju nad svetinjama jer je tamo mogao ući samo prvosveštenik jednom godišnje na Dan pomirenja. Kidanje zastora, što je svešteniku omogućilo da vidi Svetinju nad svetinjama, značilo je kraj cijelog obrednog sistema.

Danilo je već prorekao da će Mesija svojom smrću sklopiti „savez s mnogima“ i da će prestati „žrtva i prinos“ (Dan. 8:27). Ista se misao javlja u Novom zavjetu. Budući da je obredni sistem bio samo „sjena budućih dobara“ (Jevr. 10:1), on je bio na snazi samo „do časa uvođenja pravog reda“ (9:10) ili „dok ne dođe Potomak“ (Gal. 3:19).

Kad je Hrist umro, prestao je obredni sistem sa svojim složenim žrtvama i ceremonijama. Prinesena je prava žrtva za grijeh. Budući da je oprost ponuđen besplatno, krst je „izbrisao pisani dokument koji je svojim odredbama bio protiv nas, koji nam se protivio. Uklonio ga je s puta pribivši ga na krst“ (Kol. 2:14). Hrišćani se više ne moraju brinuti za obrednu hranu ili piće, obredne blagdane, mladine ili godišnje subote, jer je cijeli obredni sistem bio „sjena stvarnosti koja je imala doći“. Stvarnost te sjene, „srž“, bila je Hristova žrtva. To je bila jedina žrtva koja je mogla očistiti savjest i uzeti grijeh (Jev. 9:12-14; 10:4).

Kao što je na krstu Isus ukinuo žrtveni sistem, tako je srušio „pregradu koja … je rastavljala“ Jevreje i neznabošce. Jevrejski obredni sistem, koji je Bog dao u vaspitno-ilustrativne svrhe da sve ljude dovede Hristovom krstu, postao je „neprijateljstvo“ i udaljio neznabošce otuđivši ih od izraelskoga građanstva. Svojom žrtvom Isus je pomirio Jevreje i neznabošce s Bogom i učinio ih jednim tijelom (Ef. 2:11-18).

 

Krst – potvrda moralnog Zakona

Krst je najveći dokaz da se Dekalog ne može ukinuti ili proglasiti nevažećim. Ako je Bog naumio ukinuti moralni Zakon, to je mogao lako učiniti prije krsta. Reći da nije potrebno ispuniti Zakon prije nego što se ukine, značilo bi da se Bog potrudio poslati svojeg Sina na krst samo zato da grešnike opravda u njihovoj grešnosti. Spasenje bi se postizalo samo pravnom formalnošću, oslobađanjem od suda, a ne i od grijeha.

Ukidanje Zakona umjesto rješavanja problema grijeha produžilo bi opstanak grijeha i značilo bi njegovo prihvatanje kao stvarnosti od strane samoga Boga. Na krstu je Hrist platio zahtjeve Zakona, u stvari Božje zahtjeve, Zakonodavca. Hrist je došao uništiti grijeh, a ne ukinuti moralni Zakon. Hristova smrt ne oslobađa ljude od vlasti Zakona; naprotiv, ona pokazuje da je Zakon vječan kao i Božja pravda. Zbog toga je Isus Hrist rekao da nije došao ukinuti Zakon, već ga ispuniti (Mat. 5:17).

Ispunjenje Zakona na krstu njegova je apsolutna potvrda: potvrda njegove presude, izvršene kazne za grijehe (Rim. 5:6-21); potvrda njegove pravde, plaćene cijene grijeha u potpunosti (Rim. 6:23); potvrda njegove svrhe, potpunog postizanja poslušnosti Bogu (Fil. 2:5-16) sa savršenom Božjom ljubavi prema cijelom čovječanstvu (Rim. 8:31-39); i potvrda njegove zapovijesti, zahtjeva Zakona utvrđenog vjerom na krstu (Rim. 3:19-31).

Hrist potvrđuje moralni Zakon. „Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.“

 

Praktične posljedice po hrišćanski život

Budući da je moralan, duhovan i sveobuhvatan, Zakon u obliku Deset uputa prepis je Božjeg karaktera. On prenosi Božji uzorak ponašanja na sva ljudska bića, po cijelome svijetu i u svim vremenima. On je jedini dio božanske objave upisan prstom samoga Boga na kamene ploče, što ukazuje na njegovu trajnu vrijednost i vječnost.

Njegova podjela na dva dijela proističe iz dva temeljna načela ljubavi na kojima funkcionše Božje carstvo: „Voli Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe.“ (Luka 10:27; poredi sa Pnz. 6:4, 5; Lev. 19:18)

Ovaj Zakon je jedno od oruđa u rukama Duha, kojim nas osvjedočava o grijehu. Njegova svrha je da definiše grijeh i osvjedoči nas o našoj grešnosti. Nas grešnike Duh okuplja u podnožju gore Zakona da čujemo božanska načela pravednosti, da u nama izazove osvjedočenje o grijehu i osudi na vječnu smrt. U ovom beznadnom stanju On nas vodi do brijega Golgote i otkriva put oslobođenja. Pod dubokim osvjedočenjem o grijehu mi smo spremni čuti Radosnu vijest o spasenju vjerom u pomiriteljski život i smrt Isusa Hrista.

Zbog toga Zakon i jevanđelje rade ruku pod ruku na otkupljenju grešnih ljudskih bića. Oni ne mogu biti neprijatelji. Zakon ne može uzeti grijeh niti je Isus došao ukinuti Zakon, već osudu Zakona. Mi spasenje ne možemo steći svojim dobrim djelima ili strogom poslušnošću Zakonu. Poslušnost je plod našeg spasenja u Hristu. Ona je vidljivi izraz naše duboke zahvalnosti za Božju nedokučivu ljubav. Vjernici koji shvate koliko je naš Gospod cijenio Zakon i uveličao ga u svojem životu, vjerno će ići Njegovim stopama.

Činjenica je da Hristovoj poslušnosti dugujemo sve. Upravo to Pismo kaže: „Kao što su nepošnošću jednoga čovjeka mnogi postali grešnici, tako će poslušnošću Jednoga mnogi postati pravednici.“ (Rim. 5:19) Čitavo Hristovo otkupljenje sastoji se u osiguravanju mjesta poslušnosti koje joj pripada. Ono nas vraća u život poslušnosti, zahvalne poslušnosti, poslušnosti iz ljubavi. Ili smo možda zaboravili, kako to pita Pavle, da smo robovi „bilo grijeha – na smrt, bilo poslušnosti na pravednost“ (Rim. 6:16)? Opravdani poslušnošću Hristu, mi smo slični Njemu i u Njemu smo robovi poslušnosti za pravednost. Upravo zbog poslušnosti iz ljubavi Jednoga, poslušnost iz ljubavi mnogih ima svoje korijene i život.