Čovječanstvo u Adamu i u Hristu (11)

U prošlom proučavanju naučili smo da je Adam otac čitavog čovječanstva. Ova činjenica je naučno dokaziva. Cijeli ljudski rod je faktički jedna velika porodica. Riječ Adam se koristi više od 500 puta u originalu starosaveznih spisa i u velikoj većini slučajeva ima kolektivno značenje. Znajući ovo, u svijesti starih ljudi uvijek je bio izražen taj duh kolektivizma, nasuprot današnjem individualizmu.

Uporedo s tom spoznajom ide znanje o našem porijeklu, o Bogu Ocu i Sinu kroz kojeg je sve stvoreno. Na ovim faktima apostol Pavle bazira svoje izlaganje u Rimljanima poslanici 5:12-21, kao i u dijelu 1. Korinćanima 15. glava, gdje kroz paralelu o dva Adama dokazuje realnost uskrsenja. Umnom sklopu savremenog čovjeka ovo se može činiti čudno, jer želi provući sve kroz prizmu ljudskog racionalizma, dok Pavle nijednog trenutka ne sumnja u činjenice koje kratko obrazlaže, jer njegove čitaoce nije trebalo posebno ubjeđivati u očigledne istine.

Nakon konstatacija o opravdanju vjerom u Hristu, Pavle ima potrebu da objasni kako je to izvodivo.

„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili…“ (Rimljanima 5:12)

Grijeh je ušao kroz Adama. Pojam „svijet“ podrazumijeva ne samo ljudski rod, već i „inficiranje“ grijehom kompletne planete. Grijeh je za posledicu donio smrt koja je postala pratilac i egzekutor ljudi i svega živog na zemlji. Smrt je postala sveopšta.

Adamov život se dalje reprodukovao u onome u čemu su Adam i Eva bili: u grijehu. Tako je cijelo čovječanstvo sagriješilo u Adamu. Smrt je postala pravilo bez izuzetka, bez obzira na životnu dob i (ne)počinjene lične grijehe. Grijeh se u Bibliji definiše kao promašaj cilja. Adam je padom u grijeh promašio svrhu zbog koje je stvoren, zastranio, odvojio se od Boga u neposlušnosti i prestupu, i to njegovo zastranjenje se dalje reprodukovalo u potomstvu, lišenom Božje slave.

Pavle ovdje ne raspravlja o našim ličnim grijesima, jer se oni podrazumijevaju. Njegova namjera je da iskoristi Adama kao tip Hrista, da postavi paralelu. Pavlova poenta je da se mi sami nikako ne možemo spasiti bez intervencije drugog Adama tj. Hrista, bez obzira na lične grijehe, spoznaju pisanog Zakona i druge okolnosti, o čemu svjedoči tekst u nastavku:

„Jer do Zakona je grijeh bio u svijetu, ali grijeh se ne uračunava ako nema zakona. Ipak, smrt je od Adama do Mojsija vladala i nad onima koji nisu počinili grijeh sličan prestupu kakav je počinio Adam, koji je tip onoga koji je imao da dođe.“ (Rimljanima 5:13-15)

Dakle, bez obzira na lično stanje i okolnosti, mi svi dijelimo Adamovu krivicu i njene posledice, krivi smo pred Bogom, izgubljeni smo u Adamu i sami po sebi, ali spaseni smo i obnovljeni u Hristu, bez ikakve zasluge sa naše strane. To je jevanđelje i to je zaista dobra vijest!

Prestupnika Božjeg Zakona života čeka smrt, biološka smrt kojoj je podložno sve živo, i druga konačna ili vječna smrt, ukoliko odbije Dar spasenja. Samo zbog jevanđelja, zbog Plana spasenja, Adam je imao pravo na produženi život, čiji završetak je prva smrt. U protivnom, Zakon bi tražio drugu smrt za njega odmah.

Čovječanstvo se solidariše u Adamu po rođenju, to je ono što prirodno nasleđujemo i što ne možemo da biramo. U Hristu se solidarišemo vjerom, a neophodnost za efektivno solidarisanje sa Hristom je duhovno začeće ili novorođenje u Hristu. Samo u Hristu mi se možemo naći pod zaklonom spasonosne blagodati, i možemo biti opravdani od svega od čega se nikako sami ne bismo mogli osloboditi: od grijeha, od smrti, od ropstva Sotoni, i od prokletstva i kazne Zakona.

Novi savez solidariše čovječanstvo u Adamu. To znači da Isus Hrist kao drugi Adam nije samo jedinka među drugim ljudima. On je opšti Čovjek, ili Sin čovječiji, koji termin je na sebi često primjenjivao. Ali Hristov originalni identitet je Sin Božji. Bez tog identiteta, On ne bi mogao biti ništa drugo do pojedinac, pripadnik ljudskog roda kao svi ostali. Kao takav ne bi imao nikakve kvalifikacije da zastupa čovječanstvo. Sin Božji polaže božansko pravo na ljudski rod, kao naš Otac na višem nivou od Adama, kroz kojega je i za kojega je sve stvoreno po volji Boga Oca. Ali da bi spasenje moglo biti djelotvorno, da bi Hrist zaista mogao da posreduje u našu korist, On se morao spustiti na nivo stvorenja kojima je spasenje potrebno. To se moglo realizovati na samo jedan način: Njegovim utjelovljenjem, baš kao što je najavljeno Adamu, patrijarsima i prorocima. Isus je prenio svoj identitet, ali u svemu drugom je postao Čovjek, na nivou čovječanstva kojemu je potrebno iskupljenje. Jedini način na koji Hristova pravednost može biti naša nije putem prenošenja već zato što sudjelujemo u Hristovoj poslušnosti tj. uključeni smo u nju, a jedini način na koji se to može desiti je tako što je Hristova ljudska priroda morala postati zajednička priroda palog roda kojemu je bilo potrebno iskupljenje. Pavle to objašnjava na sledeći način:

„Ali s darom nije kao što je bilo s prestupom. Jer ako su zbog prestupa jednog čovjeka mnogi umrli, Božja blagodat i njegov dar – koji je s blagodaću dat kroz jednog čovjeka, Isusa Hrista – u izobilju su darovani mnogima. A s darom nije kao s grijehom jednog čovjeka. Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prestupa dovela je do osude, a blagodatni dar zbog mnogih prestupa za ishod ima opravdanje.“ (Rimljanima 5:15,16)

Isus Hrist je došao na drugačiji način nego Adam. On je došao u Duhu koji daje život.

„Tako je i napisano: Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša, poslednji Adam u duhu koji daje život.“ (1. Korinćanima 15:45) Ovo se odnosi na Hristovo začeće Duhom i Njegov život u Duhu koji jedini može dati život.

„Prvi čovjek je od zemlje i zemaljski, a drugi čovjek je Gospod sa nebesa.“ (1. Korinćanima 15:47; vidi: 1. Mojsijeva 2:7; 3:19; uporedi sa Isaija 9:6; Jovan 3:31)

Zapazite Pavlov paralelizam:

„Kakav je zemaljski, takvi su i drugi koji su zemaljski, a kakav je onaj koji je nebeski, takvi su i drugi koji su nebeski. I kao što nosimo obličje onoga koji je zemaljski, nosićemo i obličje onoga koji je nebeski.“ (1. Korinćanima 15:48,49)

Drugim riječima, zemaljski su osuđeni da budu svi kao opšti, prvi čovjek od kojeg su dalje reprodukovani, tj. Adam. S druge strane, Hrist nam omogućava da postanemo kao On, da nosimo obličje Njegovog uskrslog i proslavljenog tijela, jer je On svojim rođenjem, životom, posredničkom žrtvom, smrću, uskrsenjem i zastupništvom u nebeskoj Svetinji, omogućio to kao buduću realnost svima koji prime dar spasenja! Sada to sve primamo vjerom. Apostol Pavle u 1. Korinćanima 15. glava dokazuje uskrsenje i upravo zato je ova argumentacija od ključne važnosti. Za naše spasenje i naše uskrsenje postoji realna osnova, i to nije nikakva fikcija ni vjerska uobrazilja. Da bi se to ostvarilo, Hrist je morao steći sva legalna prava, najprije za Njegovo uskrsenje, u kom smislu je On prvina ili prvjenac ljudskog roda. Time je On stekao pravo nad ljudskim rodom, ili bolje rečeno povratio sva ona prava koja je Adam izgubio i predao Sotoni. „Zato je Hristos umro i oživio, da bude Gospodar i mrtvima i živima.“ (Rimljanima 14:9) „Ne boj se. Ja sam Prvi i Poslednji, i živ sam. Bio sam mrtav, i evo živim u vjekovima vjekova, i imam ključeve od smrti i hada.“ (Otkrivenje 1:19)

Otuda potreba za duhovnim začećem u Hristu, za životom koji dolazi odozgo.

„Ali vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Božji Duh zaista prebiva u vama. Ali ako neko nema Hristov Duh, taj nije Njegov. A ako je Hristos u vama, tijelo vam je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh vam donosi život zbog pravednosti. A ako Duh onoga koji je Isusa podigao iz mrtvih prebiva u vama, onaj koji je Hrista Isusa podigao iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tijela svojim Duhom koji prebiva u vama.“ (Rimljanima 8:9-11)

Pavle kaže da ono što neminovno mora da propadne je tijelo koje je svakako mrtvo zbog grijeha, ali da je garancija života Hristov Duh koji prebiva u nama.

„Tijelo i krv ne mogu naslijediti Božje kraljevstvo, niti raspadljivost nasleđuje neraspadljivost… Jer ovo raspadljivo mora da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno mora da se obuče u besmrtnost.“ (1. Korinćanima 15:50,53)

„Sije se u sramoti, a uskrsava u slavi. Sije se u slabosti, a uskrsava u sili. Sije se tjelesno tijelo, a uskrsava duhovno tijelo. Postoji zemaljsko tijelo, a postoji i duhovno tijelo.“ (1. Korinćanima 15:43,44)

„A naše je građanstvo na nebesima, odakle željno očekujemo spasitelja, Gospoda Isusa Hrista, koji će naše poniženo tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog tijela, silom kojom može sve da pokori sebi.“ (Filipljanima 3:20,21)

Sada možemo da se vratimo ostalim aspektima Pavlove diskusije o dva Adama u Rimljanima 5. glava. Zašto on u 13. stihu kaže „do Zakona“? Jer se obraća čitaocima kojima je Zakon poznat kao legalni kodeks, dat u pisanom obliku preko Mojsija. Pavle želi da dokaže da bi svi svakako umirali, bilo to prije davanja Zakona u eksplicitnom obliku ili poslije, zato što je cijelo čovječanstvo sagriješilo u Adamu, bez obzira na lične grijehe i ličnu odgovornost pred Zakonom. Da su ljudi itekako bili odgovorni pred Bogom za svoje grijehe, najveće svjedočanstvo je Potop. Pretpotopni svijet nije imao Zakon u eksplicitnom obliku, i ti ljudi su teško zloupotrebljavali Božji dar opšte blagodati i drsko kvarili Božje obličje u odavanju grijesima, ali Bog ih je opominjao svojim Duhom dokle je god to bilo moguće (vidi: 1. Mojsijeva 6:3; uporedi sa 1. Petrova 3:19,20). Ali to nije cilj Pavlove argumentacije. Prestup u pravnom smislu te riječi se dešava kad imamo poznanje zakonskih propisa u legalnom obliku. U tom smislu, dok nije bilo Zakona kao pravnog kodeksa, ljudi jesu griješili ali se taj grijeh nije tretirao kao Adamov prestup koji je tačno znao koji prekršaj pravi (14. stih). Pavle je bio ekspert za Zakon i zato je mogao da daje ovakva obrazloženja.

Pavle dalje naglašava (15-17. stih) da je naš položaj u Hristu dar. Naravno naš položaj u Adamu nije dar, to je nešto što prirodno nasleđujemo. Ali dar je neophodno primiti. Dar se takođe može i odbiti. Kako se prima dar spasenja u Hristu? Vjerom. „Koji njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorodnog Sina Božjeg.“ (Jovan 3:18)

Legalno, cijelo čovječanstvo je u Hristu. Hrist je obezbijedio spasenje za sve. „Jer Bog nije poslao svog Sina u svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spase kroz njega.“ (Jovan 3:17) Da bi nas spasao, Bog je uzeo tebe, uzeo je mene, uzeo je cijeli ljudski rod, i stavio nas u Hrista. „Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je volio, još dok smo bili mrtvi u grijesima – oživio nas je zajedno sa Hristom – blagodaću ste spaseni – i uskrsnuo nas s njim i postavio nas s njim na nebesima u Hristu Isusu.“ (Efescima 2:4-6) Bog svima omogućava dar života, ali spasenje postaje djelotvorno samo za one koji ga prihvate, za koje je položaj u uskrslom Hristu obezbijeđen.

To je dobra vijest – jevanđelje!

Dakle, cilj Pavlovog poređenja je da dokaže da je ono što je učinio Adam obuhvatilo cijelo čovječanstvo, i da je ono što je učinio i čini Hrist takođe obuhvatilo cijelo čovječanstvo. Ali postoji razlika u onome kako su to učinili. Ovdje moramo uočiti i izbjeći jednu laku zamku jeftinog jevanđelja milosti, da nas je Hrist zapravo vratio iz položaja u koji nas je doveo Adam, da nas je okrenuo za 180 stepeni u pravcu života, da je riješio „grijeh“ razdvojenosti (koje nije grijeh već stanje nastalo zbog grijeha), i da samo to treba da prihvatimo i spaseni smo, da Zakon više ne igra nikakvu ulogu u našem životu.

Mi moramo razumjeti pravni osnov Božjeg Plana spasenja. Bog i Hrist ne mogu djelovati na nijedan način koji bi eventualno kršio Božji Zakon. Adamov grijeh jeste donio osudu na cijelo čovječanstvo, ali ne zato što Bog prenosi Adamovu krivicu na nas. „Neka očevi ne budu pogubljeni zbog djece, i djeca neka ne budu pogubljena zbog očeva. Neka svako bude pogubljen zbog sopstvenog grijeha.“ (5. Mojsijeva 24:16; uporedi sa 2. Kraljevima 14:6; Ezekijel 18:1-20) Svi umiru jer su svi sagriješili u Adamu. Bog nas je stvorio u Adamu, a od svojih roditelja samo smo biološki reprodukovani, i oni od svojih i tako dalje do Adama i Eve. Tako smo mi množina Adamovog života.

Isto tako, sjedinjavanjem Hristovog božanstva sa opštom ljudskom prirodom čovječanstva kojemu je bilo potrebno iskupljenje, Hrist se kvalifikovao da bude drugi, poslednji Adam. Njegova poslušnost može nam se legalno pripisati, svakom ljudskom biću. To se može legalno izvršiti zato što je čitavo čovječanstvo bilo poslušno u Hristu. Mi smo sudjelovali u Njegovoj poslušnosti. Bili smo uključeni u Njegovoj poslušnosti zakonu i Njegovoj poslušnosti na smrt. Dakle, nije pojedinac umro za sve, niti bi to Zakon dozvolio, nego su svi umrli u jednom opštem Čovjeku. „Jedan čovjek je umro za sve, pa su tako svi umrli.“ (2. Korinćanima 5:14) Hrist je došao da obuhvati cijelo čovječanstvo, i već smo rekli kako je to moguće. Bez ispravnog shvatanja ovog predmeta, nema šanse da razumijemo opravdanje vjerom, ni jevanđelje.

Mi smo prirodno u Adamu, ali nijesmo prirodno u Hristu, jer ono što Hrist nudi čovječanstvu je dar. Sa Hristovim darom uključena je spasonosna blagodat (15-17. stih). To znači da nije samo Adamov prestup problem koji Hrist rješava. On je morao ponijeti i naše grijehe, zbog čega je Njegov dar izobilje blagodati. Hrist je donio i opravdanje na život: „Zato, dakle, kao što je sagrešenjem jednog na sve ljude došla osuda, tako i pravdom jednog dođe na sve ljude opravdanje života.“ (18. stih) Jedan čovjek je legalno osudio sve ljude. Jedan Čovjek je legalno iskupio sve ljude.

Zahvaljujući Hristu mi možemo u Njemu stajati pravedni, opravdani pred Božjim Zakonom. „Jer Hristos je ispunjenje Zakona, za pravednost svakom koji ga vjeruje.“ (Rimljanima 10:4)

Zakon nas u Hristu ne može osuditi na smrt, jer je On pobijedio smrt! U Njemu imamo dar života (17. stih). Hrist nas uzdiže na Njegov nivo i zato se kaže da ćemo vladati u životu, jer smo sunaslednici sa Njim (vidi: Rimljanima 8:17)! Hrist dijeli sa nama svoj život i svoje nasleđe (vidi: Efescima 2:6; Otkrivenje 22:5)!

U nastavku diskusije o dva Adama, Pavle dodaje još neke misli: „Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i poslušnošću jednoga mnogi postati pravedni.“ (19. stih) Mi sami po sebi ne možemo promijeniti prvo stanje, po Adamu, ali možemo prihvatiti drugo stanje, pravednost po Hristu. Ova Pavlova konstatacija je važna i za potvrđivanje jedne očigledne istine koju mnogi ne priznaju, jer i ne razumiju problem grijeha: da se ne rađamo nevini, rađamo se sa sklonošću ka grijehu (vidi: Efescima 2:3). I bebama i odraslima je potreban Spasitelj. Ovakvi kakvi jesmo mi nikad sami po sebi ne možemo imati ili proizvesti pravednost koja bi nas kvalifikovala za Božje kraljevstvo. „Svi smo mi postali kao nečisti, i sva je naša pravda kao prljava haljina; svi kao lišće uvenusmo, i naše izopačenosti odniješe nas kao vjetar.“ (Isaija 64:6)

Gramatika u ovom retku je vrlo važna: u Adamu smo u svršenom vremenu grešnici, dok ćemo u Hristu u budućem vremenu postati pravedni. To znači da sada Hristovu pravednost primamo vjerom, a da će to postati buduća realnost tek o Hristovom drugom dolasku i našem konačnom oslobođenju. Imajući ovo na umu, lakše nam je da shvatimo zašto Pavle u svojim poslanicima naziva vjernike „svetim“ u Hristu, iako oni i dalje imaju probleme sa grijehom. Mi smo još u „tijelu“ i to nikad ne smijemo zaboraviti, ali, s druge strane, ne smijemo ni pasti u vjeri.

„A Zakon je došao kasnije kako bi se prestup još jasnije pokazao. Ali gdje se pokazao grijeh, blagodat se pokazala u još većoj mjeri. Da bi, kao što grijeh vlada u smrti, tako i blagodat vladala pravednošću za život vječni kroz Isusa Hrista, Gospoda našega.“ (20. i 21. stih)

Božja namjera je bila da se pokaže grijeh, da se zaista vidi koliko je grešan. Tada se blagodat Božja pokazuje u još većoj mjeri! Zakon nas nije načinio grešnim, niti je Zakon grijeh, ali Zakon eksponira sve naše grijehe, i one najdublje. Riječ Božja je dvosjekli mač.

Kraljevstvo grijeha rezultira smrću grešnika, a blagodat vlada pravednošću kroz Hrista za vječni život. „On nas je spasao i pozvao nas svetim pozivom, ne zbog naših djela, već zbog svoje namjere i blagodati, koja nam je prije mjerljivih vremena data u Hristu Isusu, a objavljena je sada kad se pojavio naš Spasitelj, Hristos Isus, koji je ukinuo smrt, a obasjao život i neraspadljivost posredstvom dobre vesti.“ (2. Timoteju 1:9,10) Tako Božje kraljevstvo može da začne u nama.

Koju je smrt Hrist ukinuo? Izvjesno ne prvu, jer prva smrt nije plata za grijeh. Plata za grijeh je druga, vječna smrt. Prva smrt nije realni problem. Prva smrt je problem samo za one koji su odbili Dar života u Hristu, jer slijedi drugo uskrsenje i poziv na sud Božji da sami odgovaraju za svoje grijehe i svoja djela, počinjene u zloupotrebi Božje opšte blagodati. Ti grijesi ostaju, jer nijesu pokriveni zaklonom milosti spasonosne Božje blagodati u Hristu, te stoga ni tretirani u Hristovoj posredničkoj službi pomirenja u nebeskoj Svetinji. Na krstu nije sve završeno, i o tome ćemo zasebno govoriti. Prvo uskrsenje koje se dešava prilikom Hristovog drugog dolaska je garancija da druga smrt nema ništa sa primaocima spasenja (vidi: Otkrivenje 20:6; uporedi sa Jovan 5:29).

Hrist jeste legalno obezbijedio spasenje za cijelo čovječanstvo, ali Bog nema legalno ni drugo neko pravo da nas natjera da primimo Dar spasenja. On ne može kršiti načelo slobodne volje. Zato se najveći i neoprostivi grijeh u Bibliji naziva hula na Duha svetoga, kada ljudi namjerno, smišljeno, voljno i uporno ignorišu i odbacuju Božje djelo. Tada prestaje bilo kakva mogućnost da takvi budu spaseni. Hula na Božje djelo stoji kao opcija i posle primanja jevanđelja, što je važno da znamo preventive radi, jer postoje „jevanđelisti“ koji uče jednom spasen, zauvijek spasen (vidi Jevrejima 2:2,3; 10:26-31).

Mi jesmo u tijelu koje nasleđujemo od Adama, ali ne možemo biti istovremeno u Adamu i u Hristu, u smislu opravdanja vjerom. Ne možemo kazati: U redu, prihvatam spasenje u Hristu, ali želim uživati u grijehu, jer je On svakako pokrio sve moje grijehe. Jevanđelje zahtijeva da počnemo sa smrću U HRISTU (vidi: Rimljanima 6. glava), a završavamo sa životom. Mi moramo služiti gospodaru kojega smo odabrali: grijehu na smrt ili pravednosti na život; ne možemo imati oboje. Čin krštenja sam po sebi ne znači ništa ako ovo nijesmo shvatili. „Jer ja kroz zakon zakonu umrijeh, da Bogu živim. Sa Hristom se razapeh. Ne živim više ja, nego Hristos živi u meni. Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene.“ (Galatima 2:19,20) Već smo rekli da nas Hrist oslobađa od ropstva grijehu. Iz ove Pavlove izjave vidimo da nas oslobađa i prokletstva kazne Zakona, jer u Hristu mi legalno umiremo i Zakonu tj. osudi Zakona (vidi: Rimljanima 7:1-6). Zakon nas ne može osuditi jer smo već umrli u Hristu. „A oni koji pripadaju Hristu Isusu razapeli su tijelo zajedno sa strastima i požudama tijela. Ako živimo po Duhu, dozvolimo Duhu da nas vodi!“ (Galatima 5:24,25) Ako odbijemo smrt u Hristu, Zakon je neumoljiv, nećemo mu umaći. Otuda možemo da shvatimo „potrebu“ mnogih hrišćana da se ratosiljaju Zakona. Mi moramo svakodnevno primjenjivati istu formulu: Ne ja, već Hrist. To je borba vjere, borba izbora.

„Ko ne uzme svoj krst i ne ide za mnom, nije me dostojan. Ko nađe svoj život, izgubiće ga, a ko izgubi svoj život radi mene, naći će ga.“ (Matej 10:38,39) „Krst“ je simbol žrtve i samoodricanja (vidi: Luka 9:23; 14:27; Galatima 6:12; Filipljanima 3:17-19).

Jevanđelje mijenja naš život, ali ne bez naše saradnje. Ne postoji autopilot. „Mislite na ono što je na nebu, a ne na ono što je na zemlji. Jer ste umrli, i vaš je život sakriven s Hristom u Bogu. Kada se pokaže Hristos, naš život, tada ćete se i vi s njim pokazati u slavi.“ (Kološanima 3:2-4) Pavle u nastavku 3. glave do Kološanima 4:6 objašnjava konkretno kako se obavlja ovaj proces pripreme za nebesko građanstvo.

Hristovo jevanđelje nije legalizam, a nije ni liberalizam. Nije ni antinomizam (poništavanje Zakona). Istina je da nas Bog oslobađa od svega čemu smo robovali u Adamu, ali sloboda nikad ne znači nezavisnost od Boga i Zakona života. Naprotiv, sloboda je upravo u tome: usaglašavanju sa Bogom i zakonima života! Slobodom se veoma manipuliše u ljudskim poslovima i zato ljudi uglavnom imaju vrlo pogrešne pojmove o tome. Pitajte o tome političare ili tzv. borce za ljudska prava i slobode.

Naša tjelesna priroda i posle obraćenja voli grijeh, to nije prestalo. Oslobođenje od konsekvenci Zakona i od prokletstva Zakona nije isto što i poslanički ili diplomatski imunitet. Stajanje pod Božjom blagodaću ne daje nam takvu slobodu. To se sasvim jasno vidi i kroz prikaz jevanđelja u žrtvenoj službi u zemaljskom svetilištu i vezanim praznicima, posebno Danu očišćenja. Zato svako ko vas uči da čitate samo Novi savez, a starosavezne spise shvatite „informativno“, uči vas na zlo, jer ima potrebu da manipuliše radi neke obmane. Mi moramo upotrijebiti i pravilno primijeniti svoju slobodu, i Pavle o tome detaljno govori.

Zakon je definicija pravednosti i on se ne može ukinuti. Zakon i blagodat nijesu međusobno suprotstavljeni. Kako nas onda Bog oslobađa ispod Zakona (Galatima 4:4,5) i stavlja pod blagodat (Rimljanima 6:14)? Pavle naravno nije protiv Zakona, ali imajući u vidu dvije činjenice, da smo svi pod Zakonom i svi smo pod grijehom, grijeh dobija silu da nas ubije od Zakona (1. Korinćanima 15:56). Kombinacija grijeha i Zakona ima za rezultat smrt. U Hristu, mi smo u zaklonu blagodati i Zakon nas ne može dotaći, ne može nas ubiti. Zakon je i dalje tu ali mi smo pod „kišobranom“ milosti. To je Pavlova misao i biblijska nauka o opravdanju. I sad ovdje imamo tragikomičnu situaciju, da opravdani grešnik pokušava zloupotrijebiti svoju slobodu tako što će ispod „kišobrana“ opet poseći za grijehom, izgovarajući se da mu Zakon ne može ništa ili da više ne važi (vidi: Galatima 5:13,14; uporedi sa Jevrejima 8:10). Blagodat je besplatna za grešnika, ali Hrist je taj koji strada. Bog je poslao Sina pod Zakon (Galatima 4:4). Hrist je zauzeo naše mjesto pod Zakonom. On je savršeno ispunio Zakon, ne ukinuo Zakon. Samo u tom smislu u Hristu mi imamo sigurnost. Tačno je da je u Zakonu bilo integrisano i tipsko prikazivanje Plana spasenja, i taj dio Zakona jeste ukinut, o čemu jasno govori Jevrejima poslanica, i proročka najava u Danilu 9:24.

Dakle, hrišćani su slobodni od Zakona u smislu ispunjavanja Zakona radi nagrade ili zbog straha od kazne. Ali mi smo sluge Božje, Isusa Hrista, a Hristos je Autor pravednosti, ne grijeha. Zapamtite da grijeh ima posledice. Pod zakonom grijeh kažnjava grešnika. Pod milošću, grijeh kažnjava Autora milosti. Drugim riječima, sagriješiti pod milošću ne znači izgubiti spasenje (vidi: 1. Jovanova 1:8 do 2:1), ali griješiti pod milošću znači kazati u redu je da se Hrist razapne. Znajući šta grijeh čini Nevinom mi ga nikad ne smijemo olako uzimati. Sjetimo se da je Adam odmah po prestupu morao žrtvovati nevino jagnje. Adama sigurno nije trebalo ubjeđivati u strahotu grijeha. Ali nas izgleda treba.

Zakon nije „čini i ne čini“, ne smijemo ga tako posmatrati. Zakon se izvršava u ljubavi kad je upisan u srcu. Upravo blagodat Božja nam daje tu silu. Tako su blagodat i Zakon međusobno kompatibilni. Ali blagodat i grijeh nijesu partneri. Mi možemo svojevoljno napustiti zaklon blagodati zbog grijeha, i zbog toga nikad, do drugog Hristovog dolaska ili do smrti, ne bi smjeli tvrditi da smo spaseni. Đavo može da nas izvede iz zaklona blagodati na četiri načina: 1) da nas vrati Zakonu kao sredstvu spasenja (legalizam protiv kojeg se Pavle sve vrijeme svog hrišćanskog življenja borio); 2) da nas vrati „čarima“ ovog svijeta (vidi primjer u 2. Timoteju 4:10); 3) progonstvom i silinom obmane demonske sile (Matej 13:4,20,21; 24:4,5,9-13); 4) zloupotrebom blagodati u odbacivanju Zakona, kada je čovjek prepušten stihiji vlastite vjerske uobrazilje.