Izvještaj o Stvaranju naše planete i života na njoj jasno razdvaja svrhu stvaranja čovjeka i svih ostalih živih bića. Iz knjige Postanja vidimo da su prva stvorena živa bića bile ribe i ptice – petog dana stvaranja. Šestog dana stvorene su kopnene životinje po svojim vrstama (1. Mojsijeva 1:24, 25). U svim slučajevima to su bile odrasle jedinke, spremne za dalju biološku reprodukciju. Kompletni biljni i životinjski svijet stvoren je u savršenoj harmoniji i svrsishodnosti (1. Mojsijeva 1:31).
Šestog dana stvoren je i čovjek, ali kao moralno odgovorno biće sa slobodnom voljom, po Božjem obličju. „Zatim Bog reče: ‘Hajde da načinimo čovjeka po svom obličju, sličnog nama, i neka vlada nad morskim ribama, nad stvorenjima koja lete po nebu, nad stokom, nad svom zemljom i nad svim drugim životinjama što se miču po zemlji.’ Tada je Bog stvorio čovjeka po svom obličju, stvorio ga je po Božjem obličju – stvorio je muškarca i ženu. Zatim ih je Bog blagoslovio i rekao im: ‘Rađajte se i množite se, napunite zemlju i vladajte njom, i budite gospodari nad morskim ribama i stvorenjima koja lete po nebu i nad svim stvorenjima što se miču po zemlji.’“ (1. Mojsijeva 1:26-28)
Kao što vidimo, čovjek je dobio vlast nad Zemljom, kao vrhovno odgovorno biće, Božji upravitelj. Treba znati da u Božjem poretku i sistemu vrijednosti termin „vladati“ nipošto ne znači dominaciju, tlačenje i iskorištavanje podređenih subjekata, već, naprotiv, upravu i brigu o njima u ljubavi i skladnom odnosu.
Biljni svijet je imao drugu funkciju. „Zatim Bog reče: ‘Evo, dajem vam sve bilje koje nosi sjeme po svoj zemlji, i sve drveće s plodovima u kojima je seme. Neka vam to bude za hranu. A svim divljim životinjama zemaljskim i svim stvorenjima koja lete po nebesima i svim živim dušama što se miču po zemlji dao sam za hranu svo zeleno bilje.’“ (1. Mojsijeva 1:29-30)
„Gospod Bog je uzeo čovjeka i smjestio ga u edenski vrt da ga obrađuje i da se brine o njemu. Tada je Gospod Bog dao čovjeku ove upute rekavši: ‘Sa svakog jestivog drveta u vrtu jedi…’“ (1. Mojsijeva 2:15,16)
Ukratko da sumiramo:
i) Prvobitno, čovjeku su za hranu bile namijenjene sjemenke i jestivo voće.
ii) Plodovi i lišće sa jedne naročite biljke zvane drvo života (1. Mojsijeva 2:9) služili su za obnavljanje vječne mladosti i života i iscjeljivanje usljed mogućih povreda i sl. Nakon pada u grijeh, ljudima je bio zabranjen pristup tom drvetu koje bi oni u takvom stanju izvjesno zloupotrijebili da ovjekovječe zlo (1. Mojsijeva 3:24). Po realizaciji Plana spasenja, ovo drvo opet će biti dostupno na obnovljenoj Zemlji. „A s jedne i s druge strane rijeke nalazilo se drveće života koje je godišnje donosilo dvanaest rodova – svakog mjeseca davalo je plod. Lišće tog drveća bilo je za liječenje naroda.“ (Otkrivenje 22:2)
iii) Životinjama za hranu bilo je namijenjeno raznovrsno bilje. Zapazite da nijedno živo stvorenje nije stvoreno kao mesojed.
iv) Životinje su stvorene i da uživaju, igraju se i raduju životu (vidi Psalam 104:26; Jov 39:13; 40:20) i da budu radost i društvo čovjeku.
Odnos čovjeka i životinja
„Gospod Bog je od zemlje stvorio sve divlje životinje poljske i sva stvorenja koja lete po nebesima, i dovodio ih je pred čovjeka da vidi kako će koje stvorenje nazvati. Kako je čovjek nazvao svaku živu dušu, tako joj je bilo ime. Tako je čovjek davao imena svoj stoci i svim stvorenjima koja lete po nebesima i svim divljim životinjama poljskim.“ (1. Mojsijeva 2:19, 20)
Odavde i takođe iz drugih izvještaja u Bibliji vidimo da Bog ima mehanizme komunikacije i uprave nad životinjama i da su one poslušne svom Tvorcu, čak i u uslovima grijeha. Na primjer, Noje nije morao da uvodi životinjske parove na Barku, već je Bog kontrolisao tu operaciju (1. Mojsijeva 7:9; uporedi sa 1. Carevima 17:4-6). Takođe, sve životinje su prije Pada imale povjerenje, pokornost i ljubav prema čovjeku.
Posle Pada čovjeka u grijeh, došlo je do poremećaja odnosa u tri ravni: i) čovjek – Bog, ii) čovjek – čovjek, i iii) čovjek – priroda. Cijela tvorevina, uključujući životinjski svijet, postala je otuđena i podložna sili grijeha, propadanja i smrti, jer je čovjek praktično izgubio vlasništvo nad Zemljom i predao ga palom anđelu Luciferu odnosno Sotoni, Božjem i ljudskom neprijatelju.
Životinje generalno više nijesu imale povjerenja u svog gospodara koji nije umio da vlada ni samim sobom.
Iako postoje neke životinje veoma privržene čovjeku kao što je pas, čak i taj odnos može biti narušen do tragičnih posledica.
Zašto životinje pate i stradaju?
Po prirodi stvaranja, sva živa stvorenja trebala su biti podređena vlasti čovjeka. Čovjek je, dakle, bio odgovoran za ovu planetu i prokockao je ukazano povjerenje. Ova planeta je promijenila upravitelja i to se odnosi na sve aspekte egzistencije, apsolutno sve na zemlji. Jedina garancija povratka prvobitnog stanja je realizacija Božjeg plana spasenja. Ne postoji nijedan drugi alternativni način za to. Ali ono što ljudi mogu i treba dotle da rade je da daju sve od sebe da učine sadašnji život što boljim i kvalitetnijem ne samo sebi već i ostalim živim stvorenjima.
Posle Potopa nastali su još veći problemi na našoj planeti zbog drastično promijenjene konfiguracije tla, odnosa vodenih i kopnenih površina, velike promjene klimatskih uslova (gubljenje efekta staklene bašte i ujednačene klime, te pojavu godišnjih doba sa velikim temperaturnim oscilacijama i padavinama), izloženosti kosmičkim zračenjima i negativnim uticajima, i napokon znatno oskudnijoj flori i fauni. Usljed nedostatka elementarnih životnih namirnica, brojne životinje postale su mesožderi i po svemu sudeći sam Bog je aktivirao određene mehanizme prilagođavanja životinja novonastalim uslovima.
U odnosima čovjeka i životinja, Bog je unio još element straha. „Neka vas se boje i neka pred vama strahuju sva stvorenja na zemlji, sva stvorenja koja lete po nebesima, sve što se miče po zemlji i sve morske ribe. U vaše je ruke sve to predato. Sve životinje što se miču i što žive neka vam služe za hranu. Sve vam to dajem, kao što sam vam dao i svo zeleno bilje.“ (1. Mojsijeva 9:2, 3) Dok su ljudi bili još malobrojna zajednica koja se praktično sastojala od nekoliko porodica, ovo je sigurno bilo neophodno da ne bi poslužili kao hrana gladnim divljim životinjama, a i kasnije zbog sve većih zloupotreba faune od strane čovjeka. Kad ne bi bilo tog straha divljih životinja od čovjeka, i najgori lovac bio bi u stanju napraviti masakr među njima. Gospod je, dakle, aktivirao određene mehanizme radi dobrobiti kako čovjeka tako i životinja. Zapravo, velikoj većini životinja je najbolje na mjestima gdje ima najmanje ljudi ili „civilizacije“ ili gdje ih uopšte nema, jer u prirodi nijesu izložene destrukciji i bolestima čiji uzročnik je upravo čovjek.
Bog je posle Potopa dozvolio da se životinje mogu koristiti za ljudsku ishranu, ali ne sve kako to može se učini iz navedenog citata. U tom pogledu, osnovna podjela životinja je na čiste i nečiste, s kojom su bili upoznati i ljudi prije Potopa (vidi 1. Mojsijeva 7:2-4, 8, 9). Shodno tome, ne samo (prinudna) upotreba za hranu već i tretman čovjeka prema svim životinjama nije trebao biti isti. Nečiste životinje nijesu bile dozvoljene za hranu (vidi 3. Mojsijeva 11. glava) i sam kontakt s njima izazivao je stanje tjelesne nečistoće pred Bogom. Naravno, ova podjela i danas važi, s tim što će svaki razuman i bogobojazan čovjek težiti potpunoj vegetarijanskoj ishrani, ne samo zbog fizičkog i duhovnog zdravlja (životinje su sve podložnije raznim boleštinama), već i zbog spoznaje o nenormalnom i surovom činu oduzimanja života zbog hrane ako se ona može pribaviti na drugi način, a jasno je da može ukoliko nijesmo robovi hedonizmu i izopačenom apetitu.
Situacija da su brojne divlje životinje postale mesojedi i da zbog toga pate i stradaju nezavisno od djelovanja čovjeka ipak ne umanjuje činjenicu da se one mnogo svrsishodnije ponašaju od ljudi. Iako životinje nijesu moralna bića, one se rukovode po zakonima ugrađenim od Tvorca i prinudnim zakonima opstanka, što uključuje i određeni stepen rezonovanja u cilju donošenja svrhovitih odluka. Nijesu, dakle, u pitanju samo tzv. instinkti, kako to želi prikazati savremena (kvazi) nauka. To ne samo da se potvrđuje kroz mnoštvo primjera u životinjskom svijetu, već takođe i u Bibliji (vidi 4. Mojsijeva 22:21-33).
Bog se brine o svakom živom biću. To naglašava i tekst u Mateju 10:29-31 koji govori o Božjoj brizi i za malu pticu kao što je vrabac. Bogu znači život i smrt svakog i najmanjeg stvorenja, koliko god mi to prihvatali kao nešto „normalno“ i uobičajeno. Bog, za razliku od čovjeka, nije sklopio savez sa smrću (vidi Isaija 28:14-18), već je Bog živih (Matej 22:32) koji daje život i želi da živimo, ne da patimo i umiremo (Ezekijel 18:32).
Možemo zaključiti da životinje pate i stradaju zajedno sa čovjekom zbog grijeha i ljudskih destruktivnih aktivnosti kao i zbog međusobne borbe za opstanak usljed sve surovijih i neprirodnijih uslova života.
Duhovna realnost i životinje
Biblija svjedoči da su mnoge životinje otvorenije za opažanje duhovnih realnosti od čovjeka. U događaju koji je imao problematični prorok Balam, spominje se njegova magarica koja je htjela da skrene s puta kad je ugledala Gospodnjeg anđela, nevidljivog Balamu (vidi 4. Mojsijeva 22:21-35). Ako pažljivo čitamo ovaj izvještaj, uočićemo da anđeo nije natprirodnim putem omogućio magarici da ga vidi, već da je životinja zapravo samoinicijativno djelovala suprotno njegovom planu sa Balamom. Ono što jeste bila natprirodna intervencija je davanje moći govora magarici. Kad treba da se ispuni Božja namjera, ako božanskim proviđenjem određena ljudska oruđa ne ispune svoju misiju, čak i neživa materija može progovoriti ukoliko je to potrebno. Isusov ulazak u Jerusalim pred praznik Pashe bio je ispunjenje proročanstva o dočeku cara Izraela. „Blagoslovljen car koji dolazi u Gospodnje ime!“ uzvikivali su učenici i narod. „A neki fariseji iz naroda rekli su mu: ‘Učitelju, prekori svoje učenike.’ A on (Isus) im je na to rekao: ‘Kažem vam, ako oni ućute, kamenje će vikati.’“ (Luka 19:38-40)
Životinje kao živa pouka čovjeku
Životinje otkrivaju Božji suverenitet i stvaralačku silu čovjeku. Bog je podsjetio patrijarha Jova da On brine o životinjama (Jov 38:39-41) kojima je namijenio njihovo mjesto u tvorevini (Jov 39:6), uključujući i one nedostupne čovjeku (Jov 40:19; 41:10).
Životinje ne samo što odaju Bogu slavu (Psalam 148:7, 10; 150:6), već samo njihovo postojanje ukazuje na Tvorca, Njegovu ljubav, dizajn i umjetničku kreativnost. To je očigledna pouka. „Jer im je očigledno ono što se može znati o Bogu – Bog im je to učinio očiglednim. Jer njegova nevidljiva svojstva, naime njegova vječna moć i božanstvo, jasno se vide još od stvaranja svijeta, budući da se prepoznaju po onome što je stvoreno, tako da nemaju izgovora.“ (Rimljanima 1:19, 20)
Bog je u svojoj Riječi dao još jednu funkciju životinjama o kojoj nerado govorimo. Naime, radi se o pouci čovjeku o grijehu i pravdi. Biblija nas uči da je pobuna protiv Boga grijeh. Božji Zakon zahtijeva kaznu u odgovoru na ovu pobunu. Drugim riječima, Bog zahtijeva pravdu. Ili krivac ili prihvatljiva zamjena mora odgovoriti na ljudski grijeh. Bog je uspostavio žrtveni sistem kako bi pomogao ljudima da shvate ovu realnost. On je zapovijedio da se u toj tipskoj službi redovno ubijaju nevine životinje kako bi se zadovoljili zahtjevi božanske pravde (3. Mojsijeva 16:1-34). Nevine životinje su nosile grijeh ljudi. Ovaj krvavi prikaz služio je kao simbolika onog što je došlo kasnije kad je nevini Sin Božji ponudio sebe kao istinsku, vječnu, posredničku Žrtvu za grijehe čovječanstva (Rimljanima 3:21-26; 2. Korinćanima 5:21; Jevrejima 10:1-18).[1]
U zaključku
Životinje je Bog stvorio za koegzistenciju sa ljudima, a tako će biti i na obnovljenoj Zemlji (vidi Isaija 11:6-9).
Biblija nam pruža zdravi uvid o odnosu čovjeka i životinja i ukazuje da sva Božja stvorenja imaju pravo na brigu, pažnju, ljubav i pomoć od čovjeka. Zapazimo da posle Potopa Bog nije učinio savez samo sa čovjekom već i sa svim ostalim živim stvorenjima (1. Mojsijeva 9:11-17). Životinje zaslužuju i zavređuju naše poštovanje.
Pavle Simović
________________
[1] O tipskoj službi će zasebno biti riječi u nekoliko vezanih članaka.