Anatomija crkve

Istraživanje porijekla riječi „crkva“ može nas dovesti do nekih zapanjujućih otkrića. Prva pomisao navodi nas da taj termin potražimo u Bibliji. Zar se u Novom Savezu ne pominje na mnogo mjesta? Da, ali pogrešno prevedena riječ! Odmah se postavlja sledeće pitanje: zašto bi iko želio zloupotrebu ovog termina? I odgovor je veoma jednostavan: treba opravdati postojanje ustanove zvane „crkva“.

Da bismo shvatili svu ozbiljnost i težinu ovog pitanja, uporedićemo biblijski koncept Božje zajednice sa istorijskim izvorima koji nas vode do porijekla današnje crkve.

Najprije da razjasnimo da li je crkva „dom Gospodnji“. Sa biblijskog stanovišta, dom Gospodnji mogao je biti samo Šator od sastanka, gdje se obavljala obredna tipska služba, ili, kasnije Hram u Jerusalimu. Na tom mjestu Bog je kazao da će se sastajati sa svojim narodom (vidi 2. Mojsijeva 29:42, 43). Svaki pokušaj pravljenja drugih oltara ili „Bet-Ela“ (kuća Božjih) Božja Riječ osuđuje kao idolopoklonstvo i službu demonima ili balima[1] (vidi 2. Dnevnika 33:1-3; 2. Kraljevima 23:1-27).

Nakon Hristovog prvog dolaska i prinošenja velike Žrtve, zemaljska tipska služba je ispunjena (vidi Danilo 9:27), i otpočela je stvarna antitipska služba pomirenja, gdje sam Mesija služi u nebeskoj svetinji (vidi Jevrejima poslanicu). Tu novu stvarnost najteže je bilo prihvatiti Jevrejima vezanim za jerusalimski hram. Ali Isus je prorekao da od hrama kojim se toliko ponose neće ostati ništa (vidi Matej 24:1, 2). Razumljivo, učenici su taj događaj smatrali krajem svijeta.

Šta su, dakle, vjernici koji su prihvatili Isusa Hrista za svog Spasitelja i Prvosveštenika u Nebeskoj Svetinji trebali činiti? Držati se postojećeg hrama i službe ili izgraditi neki novi hram? Da, zbog ukorijenjene tradicije i pritiska okruženja, neki, makar oni iz Jerusalima i okoline, težili su staroj praksi (Djela 21:20), ali mnogo je važnije sledeće pitanje: da li je iko od novoobraćenih imao svešteničke pretenzije? Da li je neko namjeravao vršiti neki oblik svešteničke službe? Naravno da nije! Na primjer, kad pogledamo različite darove Svetog Duha, nigdje nećemo naći da je neko trebao služiti kao sveštenik. Niti na bilo kojem drugom mjestu u Novom Savezu. Apostol Petar u svojoj poslanici (1. Petrova 2:5, 9) govori o sveštenstvu svih vjernika, pozivajući se na Božje (uslovno) obećanje iz Tore (vidi 2. Mojsijeva 19:5, 6). Pod novim savezom ne postoji nikakva podjela na sveštenstvo i vjernike, već duhovni hram (vidi 1. Korinćanima 6:19; 2. Korinćanima 6:16) čine zajedno svi oni koji su prihvatili Isusa za Hrista i Gospoda. Hrist je taj koji sada obavlja svešteničku službu! On je svojim životom, smrću, uskrsenjem i preuzimanjem stvarne – antitipske – svešteničke službe u nebeskoj Svetinji ispunio obredni zakon (vidi Efescima 2:15; Kološanima 2:16, 17) i ukinuo žrtve i prinose (vidi Danilo 9:27), te stoga nikakva dodatna ili druga sveštenička služba nije prihvatljiva niti ima teološko opravdanje.

Tako stoji u direktnom Božjem otkrivenju, Njegovoj Riječi, sviđalo se to nekome ili ne.

 

Eklesija nije crkva

Pogrešno prevedena riječ koju smo u početku pomenuli je „eklesija“. Grčka riječ „eklesija“ označava skupštinu ili sabor pozvanih (od Boga). „Eklesija“ se koristi umjesto hebrejske riječi „kahal“ (zbor, sabor, skupština – vidi 2. Mojsijeva 12:6; 5. Mojsijeva 18:16; Psalam 22:22). U Novom Savezu javlja se na oko 115 mjesta. U širem smislu, eklesija predstavlja vjerni Božji narod, duhovnu Hristovu zajednicu (Izrael) iz svih naroda i svih vjekova.

Prvi hrišćani sabirali su se u sinagogama (zbornicama) ili privatno u kućama. Nema nikakvih naznaka da je bilo ko od njih planirao ili namjeravao graditi hramove ili crkve.

 

Istorija riječi „crkva“

Prvobitna upotreba riječi „crkva“ nema ništa zajedničko sa „domom Gospodnjim“. U Smitovom rečniku Biblije (Smith's Dictionary of the Bible) nalazimo da engleska riječ „church“ potiče od pojma „krug“, što je srodno riječi „cirkus“. I drugi naučnici, kao recimo prof. Lipsius iz Njemačke, ustanovili su isto. Naučnici koji su kompilovali Enciklopediju biblijske, teološke i duhovne literature u članku „Crkva“ takođe opisuju pagansko porijeklo te riječi:

Riječ „crkva“: Porijeklo ove riječi je neizvjesno. U germanskim i slovenskim jezicima nalazimo sledeće: anglosaksonski, cyrica, circ, cyric; engleski, church; škotski, kirk; njemački, kirche; nizo-njemački, karke; frizijski[2], tzierke; danski, kyrke; švedski, Kyrka; bohemijanski, cyrkew; poljski, cerkiew; ruski, церков. Vjerovatno je postojala neka riječ, na jeziku iz kojeg su teutonski i slovenski potekli, koja označava stara neznabožačka mjesta vjerskih okupljanja, i ova riječ je, uzevši različite oblike na različitim dijalektima, prihvaćena od hrišćanskih misionara. Vjerovatno je povezana sa latinskim circus, circulus, i grčkim kuklos. (Cyclopaedia of Biblical, Theological and Ecclesiastical Literature, Volume II, p.322).

Za engleske čitaoce, jedan od najvećih istoričara porijekla riječi bio je Bruer (Brewer). U svom Rečniku fraza i priča (Dictionary of Phrase and Fable) pod pojmom „crkva“ (originalno izdanje), Bruer konstatuje: „Generalno se pretpostavlja da etimologija ove riječi potiče iz grčkog, kuriou oikos (Gospodnja kuća); ali ovo nije nimalo vjerovatno, pošto je riječ postojala u svim keltskim dijalektima mnogo prije uvođenja grčkog. Nema sumnje da ova riječ znači „krug“. Mjesta bogosluženja među germanskim i keltskim narodima bila su uvijek kružnog oblika.“

Drevni primjer koji vidimo i danas je Stounhendž u Engleskoj.

Na šta se tačno u prošlosti odnosio „krug“? Nesumnjivo, krug je povezan sa obožavanjem sunca, i vrlo je značajan simbol u svijetu magije. Ali nalazimo da ova imenica nije bila samo zajednička već i vlastita koja se odnosila na jednu drevnu boginju. Kirka, ćerka Heliosa, boga Sunca! Ona je bila poznata i kao krotiteljka divljih životinja u svom cirkusu. Ona je takođe srela Odiseja (Ulixes na latinskom) na povratku iz Trojanskog rata s kojim je imala preljubnički odnos iz kojeg je proizveden, kao jedno od djece, Latinus, navodni osnivač latinske rase.

Da vidimo sada kako je Kirka prikazana u klasičnim izvještajima. Ona se prikazuje kako drži zlatnu čašu u ruci mješavine vina i droge kroz koju je kontrolisala vladare svijeta (među kojima je bio i Odisej). I već pogađate, istu tu proročku sliku nalazimo u Bibliji!

„Dođi, pokazaću ti sud bludnice velike, koja sjedi na mnogim vodama, s kojom su zemaljski kraljevi blud činili, a oni koji žive na zemlji opijali se vinom njenog bluda. Tada me je u duhu odnio u pustinju. I ugledao sam ženu kako sedi na skerletnoj zvijeri punoj hulnih imena, koja ima sedam glava i deset rogova. Žena je bila obučena u purpur i skerlet, i ukrašena zlatom, dragim kamenjem i biserima. U ruci je imala zlatnu čašu punu gadosti i nečistote svog bluda. Na čelu joj je bilo napisano ime: Misterija, Vavilon veliki, majka bludnicama i zemaljskim gadostima.“ (Otkrivenje 17:1-5)

Kad je Kirka, velika čarobnica, umrla, sahranjena je na jednom od ostrva u Egejskom moru koje se vidi sa Patmosa, gdje je Jovan primio najveći broj svojih vizija.

 

Hoćete da se zovete crkva?

Šta nam pokazuje istorija ustanove zvane hrišćanska crkva? Od trenutka kad se ustanovila bila je sve samo ne novozavjetni model Hristove eklesije. Naravno riječ je o navodnim pretendentima na nasleđe, svjetskoj instituciji crkve, koja je zaživjela od vremena cara Konstantina Velikog. Poročka viđenja iz Danila i Otkrivenja, uključujući vremenska proročanstva, jasno je identifikuju. Toliko jasno da ne može biti nikakve zabune niti drugačije primjene.

Protestantska reformacija otkrivala je sloj po sloj pomračenih biblijskih istina. Na žalost, zdravi vjerski pokreti transformisani su opet u instituciju crkve. Bilo im je jako važno da ih priznaju „hrišćanska zajednica“ i svijet. Važnije od Boga i istine. I to se pokazalo kao obrazac neumitnog zastranjivanja. Ali Bog je preko svojih oruđa i dalje slao svjetlost. Međutim, ono što su svi manje ili više izbjegavali bio je upravo naglasak na Hristovoj svešteničkoj službi i razobličavanje crkve. Nijedna crkva neće govoriti protiv sebe niti sjeći granu na kojoj sjedi. One će se truditi da „priznaju“ jedna drugu, uprkos razlikama i konkurenciji, jer su svjesne da su sve u istom „klubu“. Biblija nam kaže da postoji Majka i ćerke bludnice. Pomenuta „grana“ vremenom se pozlati i niko ne želi da se odrekne „koke koja nosi zlatna jaja“. Međutim, to „blago“ pokazaće se kao bezvrijedna bižuterija na Dan Gospodnji.

Oni koji malo dublje razmišljaju, u Božjem dopuštenju ovakvih stvari zapaziće nevjerovatnu mudrost i majstorsko rešeto za odvajanje „pšenice i kukolja“.

 

Veza između izopačene seksualnosti i religije

Kirka svojim pojavom, između ostalog, poziva na seks. Sve antičke religije usko su povezane sa seksualnom izopačenošću. Jedina religija koja se sasvim ograđuje od perverzija svih vrsta je biblijska. Za ritualno stupanje u kontakt sa demonima, seksualna izopačenost izgleda da je jako važna.

Da bismo ovo bolje razumjeli, razmotrićemo jedan događaj iz Biblije. Kad se Mojsije zadržao na gori Horevu da primi upute od Boga, narod, kojemu je dosadilo čekanje, napravio je pritisak na Arona da izliju zlatno tele kao obličje njihovog boga (vidi 2. Mojsijeva 32. glava). Bog je bio gnjevan, ali narod je mislio da mu služi svojom idolatrijom i raskalašnošću na ispravan način. Ovo je vrlo važno zapaziti. Oni su služili „Bal-Feoru“, što na hebrejskom znači „gospodar otvora“ ili „gospodar vagine“ (vidi takođe Psalam 106:28-29 koji ovu službu povezuje i sa obožavanjem mrtvih). Najstariji simbol te vrste, poznat pod imenom „Vesica piscis“ ili „mandorla“ pronađen je u Ozirisovom hramu u Abidosu (Egipat).

Kako izgledaju paganska božanstva, možemo vidjeti na brojnim „kulturno-istorijskim spomenicima“ iz antičke i srednjovjekovne prošlosti, što, prije svega, uključuje i lokacije zvane „crkve“ i „hramovi“.

Božji Zakon stoga zabranjuje pravljenje bilo kakvih slika u vjerske svrhe. Dugokosi „Isus“ koji danas dominira u crkvenim prikazima je zapravo Zevs (obično u obliku egipatskog boga Serapisa). Apostol Pavle kaže da je sramota i protivprirodno muškarcu da ima dugu kosu (vidi 1. Korinćanima 11:14) tako da nije nimalo razložno vjerovati da bi Isus bio preteča pomodarstva kao Čovjek na Zemlji. Štaviše to je bogohulna ideja.

 

Paganska arhitektura u uskoj vezi sa mjestima bogosluženja

Većina običnih ljudi koji nisu studirali istoriju arhitekture, mogu biti iznenađeni saznanjem da je standard fokusa u ponudi simetrije dizajna u izgradnji ranih objekata unutar klasičnog doba bilo ljudsko tijelo. To je posebno slučaj u gradnji drevnih paganskih hramova. Svaki dio drevnih paganskih hramova unutar klasičnog doba bio je odraz nekog dijela ljudskog tijela. Djelovi građevina mogli su se javiti kao ljudski antipod ili je oblik mogao biti preuveličan ili čak promijenjen u obliku, ako bi prikaz bio previše očit (ali inicijati su uvijek znali šta znači čak i ako je izvorni oblik bio ukrašen i glaziran dvosmislenošću). Ova činjenica tako je dobro poznata da je nema potrebe dokazivati, ali zato što ljudi modernog doba nijesu upoznati sa ezoteričnim izvedbama ranih arhitekata i umjetnika, moramo podsjetiti (vrlo odlučno) na ovaj princip učenja i prenošenja poruka preko simbola.

Dakle, paganski hramovi reprezentuju ljudska tijela ili tijela „bogova“. To je posebno primjenljivo na genitalije muškog i ženskog tijela. Falus (obelisk) je „spomen obilježje“ rašireno po cijelom svijetu. Zašiljeni stub uperen prema Nebu! Sa krstom (znakom Tamuza) ili bez njega, kako god. Vrhunac drskosti. Sjećate li se prve „kule“ prema nebu u Bibliji?[3]

Zamisao graditelja bila je da naprave „Bab-El“ ili „kapiju k nebu“ (centar religijske i političke uprave), ali Bog je osujetio ovaj projekat i nazvao ga „Vavilon“ [Babilon] – „zbrka“, od glagola „balal“ (pomešati; pobrkati). Dakle, ideja je bila urbano naselje (grad) sa tornjem (hramom) zašiljenim prema Nebu. Ovaj stil su kopirali svi kasniji vjersko-politički sistemi.

Ova simbolička strategija koristi se za duhovno „prosvjetljenje“ vjernika putem raznih kodiranih dizajna odjeljenja i inventara koji sačinjavaju hramove. Cijeli religijski svijet je u teškoj idolatriji, čak i oni koji misle da su protiv idola.

Uzgred, jerusalimski hram nije imao nikakvih tornjeva i šiljaka. Čisto da znate.

Ove istorijske činjenice omogućuju nam da shvatimo kako Sotona koristi svoje suptilne načine da obmane svijet. On se smije Bogu svaki put kad se podigne crkva sa penisom u erekciji na vrhu koji je identifikuje. Jedna od prvih stvari koju će crkveni odbor preduzeti je nabavka/izgradnja obeliska koji se postavlja na krov crkve pred ulaz. Zašto oni žele to obilježje? Ono nije zaštita od padavina. Nema praktične svrhe da zvonik stoji na krovu crkve u kojoj će se Božji narod sastajati. Jedini razlog postavljanja tornja je identifikacija objekta kao „crkve“. Bog ga, međutim, identifikuje kao nešto drugo. On to vidi kao prvobitni penis koji je podigla „boginja“ Izida (Semiramis) kao mjesto obožavanja za pagane koji su tražili izgubljeni penis egipatskog boga Ozirisa (Nimroda). I naši intelektualci znaju da je to slučaj. Neki će možda reći da su ti simboli danas izgubili svoje prvobitno značenje i niko više ne misli da je zvonik ili toranj u stvari penis u erekciji. Ali taj otpali sistem Božja Riječ i dalje označava kao „Tajna, Vavilon veliki, Majka bludnicama“ (zapazite termin „tajna“, jer radi se o tajni drevnih misterija).

I dok Biblija poziva palog čovjeka na pokajanje, skromnost i pokrivanje naše duhovne i fizičke golotinje, satanistički sistem radi suprotno koristeći prikrivene ili otvorene simbole seksa, razvrata, drskog ruganja Bogu i unižavanja ljudskog roda putem idolatrije.

Arhitektura današnjih crkava slijedi drevnu arhitekturu paganskih hramova. „Upućenici“ i danas žele da se „potpišu“ i obilježe svoju teritoriju.

Biblijska „eklesija“, međutim, nikada i u nijednom slučaju nije građevina.

Nakon svega, najmanje što možete da učinite za sebe jeste da dobro razmislite koji hram ili „crkva“ je zapravo vaša.

Pavle Simović