Crvenilo je crvenjenje kože lica uzrokovano proširenjem krvnih žila lica koje se napune krvlju, obično zbog srama ili stida.[1] Poreklo crvenila je dugo bila ‘evoluciona enigma’. Darvina je to mučilo većinu njegovog radnog vijeka jer je ova osobina bila još jedan faktor koji je ljude razlikovao od naših navodnih najbližih rođaka, majmuna.[2] I to je još jedna osobina koja je jedinstvena za ljude – ne postoje dokazi da bilo koja životinja pocrveni. Darvinovim riječima, „crvenjenje je najneobičniji i najljudskiji od svih izraza.“[3] Takođe je zaključio da neke životinje mogu izgledati kao da pocrvene, ali njihova reakcija je vrlo različita od crvenila.
Darvin je svoje prve bilješke o crvenilu zabilježio još 1838. godine, pišući kako vjeruje da „tamnoputi ljudi sigurno crvene baš kao Evropljani, a životinje ne“. Bio je siguran da je vidio ženu Tierra del Fuego kako se crveni kada je posjetio njihovu zemlju tokom svog petogodišnjeg putovanja na Biglu.[4]
Darvin je posvetio cijelo poglavlje crvenilu u svojoj knjizi Izražavanje emocija kod čovjeka i životinja (The Expression of the Emotions in Man and Animals). Zaključio je da je crvenilo jedinstvena ljudska karakteristika koja se čini da prkosi evoluciji iz nekoliko razloga. Ti razlozi uključuju to što niko nije bio u stanju da objasni zašto bi se razvilo nešto poput rumenila, što najčešće ne pomaže – a može čak i da naškodi – rumenilo. Za razliku od većine emocionalnih reakcija, crvenilo nije svjesno ponašanje. Kao što je Darvin priznao, ne možemo izazvati crvenilo.[5] Umjesto toga, proizvodi ga autonomni nervni sistem, „koji je potpuno izvan naše kontrole“.[6]
„U Darvinovo vrijeme prevladavalo je mišljenje da je rumenilo dio Božjeg plana da razotkrije ljudski stid“.[7] Pošto je Darvin odbacio to objašnjenje, pokušao je da navede još jedan razlog, ali na kraju nije uspio. Ovaj neuspjeh je zabrinuo Darvina jer je ispravno zaključio da je „sklonost crvenilu naslijeđena“. Stoga se to nije moglo objasniti da je zbog učenja.[8]
Evolucijska objašnjenja
Očigledno pitanje za evolucioniste je: Koju specifičnu evolucijsku prednost crvenjenje daje osobi koja pocrveni? Jedno od objašnjenja zatvara činjenica da je rumenilo uglavnom nevidljivo među tamnoputim osobama, što ga posljedično isključuje „kao djelotvoran seksualni signal“.[9] Još jedno pitanje koje evolucijski pogled ne objašnjava je da neki ljudi vrlo lako pocrvene; drugi rumene daleko rjeđe ili nikako. Da bi formulisao evolucijsko objašnjenje, Darvin je anketirao svoje prijatelje i dopisnike o ovom „najčudnijem i najljudskijem od svih izraza“, postavljajući pitanja poput „da li djeca pocrvene i ako pocrvene, ali ne od rođenja, u kojoj dobi počinju.“[10] Čak je pitao neke od svojih dopisnika da li slijepe osobe crvene. Iz ovog istraživanja, Darvin je zaključio, nakon ispitivanja osoba „kod kojih su ožiljno tkivo ili albinizam dozvolili da boja prođe“ da „crvenilo nije zavisilo o boji kože“.[11]
Iz svojih studija, Darvin je također primijetio da je pojava rumenila obično ograničena na lice i vrat, ali osoba koja crveni može se osjećati kao da mu crveni cijelo tijelo.[12] Primjer je
„…butina uzbuđene nimfe [veoma osjetljive, nježne osobe] mogla bi postati crvena zbog sličnog efekta pojačanog protoka krvi kroz njene kapilare, ali to ima fiziološki, a ne mentalni uzrok, i tako nije rumenilo [naglasak u originalu].“[13]
Nakon što je Darvinovo istraživanje završeno, on je „…zaključio da crvenilo nastaje iz ljudske ‘navike da mislimo šta drugi misle o nama.’ To nije bio rezultat zbog kojeg je bio posebno srećan, jer je naglašavao jedinstvenost ljudske svijesti u odnosu na našu evolucijsku vezu s drugim vrstama.“[14]
Moderna istraživanja
Darvinova teorija je objasnila nekoliko zapažanja, uključujući „zašto dojenčad ne crvene, ali djeca da; zašto mentalno retardirani rijetko pocrvene, ali slijepi to čine; zašto ne pocrvenimo kada smo sami, ali ipak možemo pocrvenjeti od neugodnog sjećanja.“[15] Međutim, ono što Darvinovo objašnjenje nije postiglo „bilo je da objasni zašto smatramo da je crvenilo tako privlačno kod drugih, što je za Darvina, zainteresovanog za mehanizme i efekte reprodukcije, sigurno bila poenta.[16] Na ova pitanja je odgovoreno istraživanjem koje se odnosi na obraze kao na „dio lica koji će najvjerovatnije razotkriti nečija prava osjećanja jer su emocionalna osjećanja na njima istaknuta“.[17]
Na fiziološkom nivou, crvenilo se može shvatiti kao oslobađanje adrenalina kao odgovor na emocionalni okidač. Adrenalin uzrokuje širenje kapilara koji prenose krv u tijelo, uključujući kožu. Povećana količina krvi koja se približava površini kože je ono što uzrokuje rumenilo.[18]
Rumenilo ima i pozitivne i negativne psihološke efekte. Konkretno:
„… pozitivna strana vašeg rumenila je to što komunicirate nešto važno o onome što osjećate. Crvenilo je iskren odgovor… jer je jasan znak iskrenog žaljenja; signalizira drugima da priznajete svoju sramotu, nesreću ili društvenu nepravdu, i na taj način promoviše povjerenje i pozitivne sudove posmatrača [naglasak u originalu].“[19]
Ovo istraživanje je pokazalo da iako „Darvin nije pripisivao nikakvu adaptivnu funkciju rumenila (a samim tim i sramote)“, bio je u krivu.[20] Psihološka istraživanja na subjektima su zaključila da sramota uzrokovana crvenilom „služi umirujućoj funkciji i kreativno se koristi u složenim društvenim interakcijama“ kako bi se olakšalo stvaranje povjerenja, oprosta i podrške.[21]
Zaključci
Današnji naučnici mogu precizno „izmjeriti kapilarni protok krvi na licu, pa čak i temperaturu rumenih obraza, ali još uvijek nisu mnogo bliže odgovoru“ kako na problem zašto ljudi pocrvene, tako i na njegovo moguće evolucijsko porijeklo.[22] Dio problema u odgovoru na ovo pitanje je „ekstremna suptilnost i složenost nervne kontrole [facijalnih] izraza“, uključujući i rumenilo.[23] Ukratko, najbolje objašnjenje za crvenjenje je gledište koje je prevladavalo u Darvinovo vrijeme, naime to je dio Božjeg plana da pomogne drugima u prenošenju svojih emocija, uključujući stid. Psihološka istraživanja koja su gore prikazana podržavaju ovaj zaključak.
Jerry Bergman
____________________________
[1] Liggett, J., The Human Face, Stein and Day Publishers, New York, p. 261, 1974.
[2] Cohen, M., Perspectives on the Face, Oxford University Press, New York, 2006.
[3] Darwin, C., The Expression of the Emotions in Man and Animals, John Murray, London, UK, p. 310, reprint 1896.
[4] Aldersey-Williams, H., Anatomies: A cultural history of the human body, W.W. Norton & Company, New York, p. 228, 2013.
[5] Darwin, ref. 3, p. 312.
[6] Liggett, J., The Human Face, Stein and Day Publishers, New York, 1974.
[7] Aldersey-Williams, H., Anatomies: A cultural history of the human body, W.W. Norton & Company, New York, 2013.
[8] Darwin, ref. 3, p. 312.
[9] Aldersey-Williams, H., Anatomies: A cultural history of the human body, W.W. Norton & Company, New York, 2013.
[10] Darwin, ref. 3, p. 312.
[11] Aldersey-Williams, ref. 4, pp. 228–229.
[12] Darwin, ref. 3, pp. 313–314.
[13] Aldersey-Williams, ref. 4, p. 229.
[14] Ibid.
[15] Ibid.
[16] Ibid.
[17] Landau, T., About Faces: The evolution of the human face, Bantam Doubleday Dell Publishing Group, New York, p. 156, 1989.
[18] Leary, M. et al., Social blushing, Psychological Bulletin 112(3):446–460, 1992.
[19] Lamia, M., How blushing exposes you, and benefits you, Psychology Today, 23 Dec 2014.
[20] Keltner, D. and Anderson C., Saving face for Darwin: the functions and uses of embarrassment, Current Directions in Psychological Science 9(6):187–192, 2000; p. 187.
[21] Ibid.
[22] Aldersey-Williams, ref. 4, p. 229.
[23] Liggett, ref. 1, p. 260.
