Većina hrišćanskih crkava tvrdi da su svi uputi Dekaloga pomenuti u Novom savezu ali da Četvrti uput (ili „zapovijest“) nije eksplicitno pomenut kao obavezujući. Zvuči li vam ovo kao valjan argument? Zatim će se pozvati na stihove kao Kološanima 2:16-17: „Zato neka vas niko ne osuđuje zbog jela i pića, bilo kao dio praznika ili mladina ili šabata, jer je to sjenka onoga što predstoji, tijela Hristova“,[1] ili Rimljanima 14:5: „Neko smatra da je jedan dan važniji od drugog, a drugi smatra da su svi dani jednaki. Neka svako bude potpuno uvjeren u svoje mišljenje.“ Odatle izvlače zaključak da je za hrišćanina svetkovanje subote stvar duhovne slobode, a ne Božja zapovijest. Svetkovanje subote je navodno pitanje o kojem nas Božja Riječ upućuje da ne osuđujemo jedni druge. Ili da je svetkovanje subote stvar o kojoj svaki hrišćanin treba biti potpuno uvjeren u svom umu.
Prema ovom dokazivanju, vi sami po svojoj savjesti „odlučujete“ da li ćete svetkovati subotu ili neki drugi dan ili nećete uopšte svetkovati bilo koji dan (ako se Pavlov komentar u Rimljanima 14:5 zaista odnosi na subotu, onda je to stvar ličnog uvjerenja)! Slijedeći ovu sofistiku, morali bismo isti kriterijum primijeniti i na sve ostale Božje Upute.
Zatim će preći na sledeću liniju pseudo argumentacije tvrdeći kako je subota zapravo jevrejska ustanova i kao takva neobavezujuća za hrišćane, jer eto, apostoli je nisu pomenuli na jerusalimskom saboru (Djela 15). Ali interesantno je da su naveli neke druge aspekte Zakona kao obavezujuće za obraćenike iz neznaboštva koji čak i nisu dio Dekaloga. Na tom saboru se nije raspravljalo o ukidanju Božjeg zakona i subote, jer je svima bilo jasno da je Božji zakon vječan, pa tako i subota, koja je dio tog zakona (1. Korinćanima 7:19).
Ali šta da radimo sa saznanjem da je Subota ustanovljena u prvoj sedmici Stvaranja, mnogo prije postojanja Jevreja ili bilo koje druge nacije? Kako ignorisati razlog koji je sam Bog u Dekalogu naveo za svetkovanje Subote?
„Sjećaj se subotnog dana i smatraj ga svetim. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmi dan je Subota posvećena Gospodu, tvom Bogu. Ne radi nikakav posao, ni ti, ni tvoj sin, ni tvoja kći, ni tvoj rob, ni tvoja robinja, ni tvoja stoka, ni stranac koji živi u tvom gradu. Jer je za šest dana Gospod stvorio nebesa i zemlju, more i sve što je u njima, a sedmog dana je počinuo. Zato je Gospod blagoslovio subotni dan i posvetio ga.“ (Izlazak 20:8-11; uporedi sa Postanje 2:2-3)
Iz ovog Uputa ne vidimo da je svetkovanje sedmog dana opciono, „po savjesti“ ili „ličnom uvjerenju“. Lično možete skloni svemu i svačemu i „uvjereni“ u mnoge netačne i pogrešne stvari.
Novi savez ne pominje Subotu?
Naprotiv, pominje je na više mjesta. I nijednom, bilo gdje, ne nalazimo da neko dovodi u pitanje svetkovanje sedmog dana ili da predlaže neki alternativni dan odmora. Zašto nema takvih diskusija ako su prvi hrišćani zaista namjeravali uspostaviti prvi dan sedmice („nedjelju“ tj. dan sunca) kao novi dan odmora „u čast Hristovog uskrsenja“? I kakve uopšte ima veze dan kad je Isus uskrsnuo – Praznik prvina (Levitska 23:15-16; Ponovljeni Zakon 16:9-10) – sa ustanovom Subote? Da li su ikad i igdje novosavezni pisci napravili tu vezu?
U Poslanici Jevrejima piše da i dalje postoji Šabat za Božji narod (Jevrejima 4:9). U ovoj dionici Subota je povezana sa jevanđeljem. Biblija se više puta poziva na Božji zakon i Upute, i da će Božji pravi narod slijediti Njegove upute i vjeru Hristovu (Otkrivenje 12:17; ref. Otkrivenje 22:14). U ovom kontekstu, to je Dekalog. Subota se nalazi u Četvrtom uputu. Tradicionalisti su pokušavali izdvojiti i odvojiti Subotu od ostalih, ali to nije moguće; Božji uputi su jedna cjelina i nedjeljivi. Ljudi su pokušali izopačiti i promijeniti Božje zakone i suočiće se s božanskim sudom zbog toga.
Prava Subota, koja traje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, sedmog dana u sedmici, svake sedmice, nikada se nije promijenila. Ona je dio Stvaranja. Dok god traje tvorevina, traje i Subota. Prava Subota je spomenuta preko 100 puta u Novom savezu; prvi dan u sedmici 8 puta. Pet od tih osam puta, to je bilo prilikom uskrsnuća, što uopšte nema nikakve veze sa Subotom. U stvari, Biblija kaže da je Subota završila, a ONDA je počeo „prvi od šabata“ koji su računati do Pedesetnice, poslednjeg iz seta proljećnih praznika. Dakle, to NIJE isto i ništa nije promijenjeno, preneseno, pomjereno ili preuređivano. Tradicija je stavljena iznad Svetog pisma u tim crkvama, iako one to poriču i očigledno je da lažu.
Uobičajeni izgovor za nepoštovanje jasnog Božjeg Uputa o suboti je uskrsnuće Hristovo prvog dana u sedmici. Iako se to pretpostavlja kao konačni „dokaz“ i neoboriv konačni zaključak, stvarnost je takva da prosto lažu. Uskrsnuće nema nikakve veze sa subotom, a sigurno ni s promjenom subote. Učenici su nastavili ići u sinagogu subotom sve dok ih jevrejski narod nije odbacio i morali su se sastajati negdje drugdje. To je sve kroz knjigu Djela apostolska.
Svjedočanstvo istorije o promjeni na svetkovanje „nedjelje“
Promjena svetkovanja Subote na nedjelju desila se kad je car Konstantin (272-337) zvanično proglasio „dan sunca“ (lat. dies Solis) danom odmora 321. godine. On je bio i ostao obožavalac „Nepobjedivog Sunca“ (lat. Sol Invictus),[2] iako je proglasio vjersku ravnopravnost Milanskim ediktom 313. godine koja je uključila promjenu politike prema hrišćanima. Na saboru u Laodikeji 363/4. crkva je zabranila svetkovanje Subote i nametnula hrišćanima nedjelju.
Kult sunca bio je veoma rasprostranjen u staro vrijeme. U drugom vijeku posle Hrista u Rimskom carstvu je osobito bio raširen kult boga Mitre. Obožavaoci boga Mitre ili boga sunca posvetili su svom božanstvu prvi dan sedmice – nedjelju, koju su nazvali „dies solis“ (tj. sunčev dan). I danas se nedjelja na njemačkom i engleskom jeziku naziva sunčev dan (Sonntag, Sunday).
Bog sunca poslednjih neznabožačkih careva ustupio je u kalendaru mjesto Spasitelju… Sunčev dan, dies solis, postao je hrišćanska nedjelja, praznik uskrsnuća. Godišnjica sunčevog rođenja (Natalis Solis Invicti), koja se slavila 25. decembra, prihvaćena je kao dan Spasiteljevog rođenja – Božić.
Drugi i možda presudni činilac u prilog svetkovanja nedjelje bio je čuveni zakon cara Konstantina izdat 7. marta 321. godine koji nalaže svetkovanje „časnog dana sunca“ kojim je želio da sjedini neznabošce i hrišćane. Taj zakon glasi:
„U časni dan sunca [nedjelju] neka se svi gradski službenici, zanatlije i stanovnici gradova odmaraju. Samo oni koji se bave zemljoradnjom mogu slobodno obavljati svoje poslove, jer se dešava da drugi koji dan nije tako pogodan za sijanje ili obrađivanje vinograda. Ne smije se dopustiti da zbog neiskorišćavanja pogodnog vremena propadnu dragocjeni plodovi koje nam nebo šalje.“ (Justinijanova kodifikacija, knjiga 3, tit. 12. 13.)
Zapazite da Konstantin nije imao problem da nazove ovaj dan svojim pravim imenom: DANOM SUNCA.
Treći faktor je političke prirode i netrpeljivosti prema Jevrejima koja se posebno razvila nakon razorenja Jerusalima i hrama 70. godine prvog vijeka. Hrišćani su kasnije obeshrabrivani da ne „judaiziraju“ tj. da ne slijede Jevreje, posebno u njihovoj tradiciji svetkovanja subote.
Poslednji činilac je uticaj crkvenih sabora i rimskih biskupa.
Nedelju uzdižu sabori, u Nikeji (325.), u Sardu (345.) i naročito u Laodikeji (364). U svom 29. Kanonu Laodikejski sabor donosi sledeću odluku kojom nastoji da potkopa subotu i uvede nedjelju.
„Hrišćani ne treba da se odmaraju i lenstvuju u subotu, već treba tog dana da rade. Neka svetkuju dan Gospodnji (nedjelju), i neka se čuvaju, koliko je moguće, da ne rade u taj dan. Ako i dalje svetkuju subotu, neka su prokleti.“
Nedjelja, dakle, vuče korijen iz neznaboštva, proširena je kultom sunca, poduprta carskim zakonima i nametnuta odlukama sabora i rimskih biskupa. Sve je ovo bilo potrebno jer joj nedostaje biblijski temelj. Nedjelja je čedo tradicije, i to ne hrišćanske tradicije, već neznabožačke, ljudske.
Zaključak
Čak i da nekim slučajem nema pomena o suboti u Novom savezu, ultimativna glupost je pozivati se na to kao referencu za ukidanje Subote. Stvari koje su poznate i neupitne same po sebi nema potrebe da se posebno naglašavaju.
Isus Hrist i apostoli su živjeli i propovijedali u društvu koje je poštovalo subotu. Isusovi sukobi s farisejima bili su oko toga kako poštovati subotu, a nikada oko toga da li je treba poštovati.
Kada su apostoli proširili svoju poruku izvan granica Judeje, poštovanje subote bilo je dobro poznato u drugim djelovima Rimskog carstva. Zapazite, na primjer, šta je jevrejski istoričar Josif Flavije, pišući tokom perioda Novog saveza, rekao: „Mnoštvo čovječanstva već dugo ima veliku sklonost da slijedi naše vjerske običaje; jer nema nijednog grada Grka, niti ijednog od barbara, niti ijednog naroda, gdje naš običaj odmora sedmog dana nije došao… Kao što sam Bog prožima cijeli svijet, tako je i naš zakon prošao kroz cijeli svijet.“ (Protiv Apiona, Knjiga 2, poglavlje 40)
Primjeri Isusa i apostola potvrđuju da su vjerovali u svih Deset Uputa i da su ih poštovali. Kroz cijelu knjigu Djela apostolska – koju je napisao Luka, neznabožac – Subota i godišnji šabati opisani u Levitskom zakoniku 23 spominju se prilično rutinski (Djela 13:14, 42-44; 16:13; 17:2; 18:4, 21; 20:6, 16; 27:9). Da li držati Subotu jednostavno nije bilo pitanje. Sveto pismo koje će kasnije biti nazvano Starim zavjetom bilo je njihova Biblija, njihov vodič za život (Rimljanima 15:4; 2. Timoteju 3:16-17).
Tvrdnja da je Subota ukinuta ili njeno svetkovanje prenijeto na neki drugi dan u osnovi je učenje o Božjoj nedoslednosti. Ako ne postoji sistem za dosledne referentne tačke osobe, tada je na kraju ta osoba neprepoznatljiva, jer se referentne tačke stalno mijenjaju. Za nas je životno važno da dosledne referentne tačke u odnosu na: 1. Božju ličnost, 2. Božji Zakon, i 3. Jevanđelje budu pokorene Bibliji i njenom otkrivenom Planu spasenja. Doslednost Zakona i doslednost Jevanđelja zavisi od doslednosti Božje ličnosti. Znajući da je Božji zakon prepis Božjeg karaktera, onda isti proces kojim je Zakon segmentiran omogućuje segmentaciju ličnosti samog Boga. Svako učenje te vrste je direktno antibiblijsko i jeretičko.
_______________________
[1] Da li Kološanima 2:16-17 zaista govori o ukidanju Subote, detaljno se možete informisati u ovom radu. Takođe treba primijetiti da je u Biblijama koje kontrolišu svetkovatelji nedjelje izraz „šabati“ u množini namjerno stavljen u jednini kako bi se moglo manipulisati sa porukom ovog stiha. Na sličan način u modernim prevodima „Isus je proglasio svu hranu čistom“ u Marku 7:19.
[2] Sol Invictus bio je službeni bog sunca kasnog Rimskog carstva i kasnija verzija boga Sola. Car Aurelijan oživio je njegov kult 274. godine nove ere i promovisao Sol Invictusa kao glavnog boga Carstva. Aurelijan je te godine ustanovio festival Dies Natalis Solis Invicti („rođendan Nepobjedivog Sunca“) 25. decembra, datum zimskog solsticija u rimskom kalendaru (kasnije poznat kao „Božić“). Invictus („nepobjedivi“) bio je epitet koji se koristio za nekoliko rimskih božanstava, uključujući Jupitera, Marsa, Herkula, Apolona i Silvana. Koristio se od 3. vijeka prije nove ere. Rimski kult Sola kontinuiran je od „najranije istorije“ grada i revidiran uspostavljanjem sinkretizovane verzije hrišćanstva kao isključive državne religije. Rimska crkva odabrala 25. decembar kao rođendan Isusa Hrista kako bi prisvojila festival rođenja Sol Invictusa, koji se održavao istog datuma. Da bi stvar izgledala ubjedljivija, povezivali su Isusa Hrista sa Suncem i nazivala ga „pravim Suncem“ ili „Suncem pravednosti“.
