Da li je biblijski izvještaj o Izlasku moguć i u skladu s arheološkim dokazima?
Moderni naučnici uglavnom slijede pretpostavku naturalizma – to jest, događaji moraju biti objašnjivi bez pribjegavanja Bogu ili čudima. Nije iznenađenje da je narativ o Izlasku, jedno od mjesta gdje Bog najspektakularnije interveniše u istoriji kako bi oslobodio Izrael, stalno napadan. Jedan detalj je broj ljudi za koje se kaže da su napustili Egipat sa Mojsijem. U Izlasku je izbrojano šest stotina hiljada muškaraca borbene dobi, a kada se starci, žene i djeca pobroje sa tim brojem, stanovništvo Izraela će se lako popeti na dva miliona. Kako je Izrael mogao preći od porodice od 70 ljudi do milionske nacije u rasponu od nekoliko generacija i nekoliko stotina godina?
Postoji nekoliko podataka koje moramo utvrditi kako bismo ispravno odbranili biblijsku tvrdnju da je 600.000 muškaraca napustilo Egipat s Mojsijem u Izlasku (ref. Izlazak 12:37). Prvo, moramo procijeniti populaciju koja je otišla u Egipat sa Jakovom, količinu vremena i generacija koje su protekle od tada do Egzodusa, i sve relevantne podatke koji bi objasnili rast populacije. Kada to učinimo, neka prilično jednostavna matematika će pokazati da je račun ne samo moguć, već i uvjerljiv. I kao „trešnja na torti“, pogledaćemo nedavno arheološko otkriće koje dodaje kredibilitet argumentu.
Koliko je ljudi otišlo u Egipat sa Jakovom?
Na prvi pogled, pitanje koliko je ljudi otišlo u Egipat sa Jakovom je jednostavno. Postanje kaže: „Sve duše koje su s Jakovom došle u Egipat potekle su od njega, ne računajući žene Jakovljevih sinova. Bilo je ukupno šezdeset i šest duša. Pored toga još dvije duše – Josifovi sinovi koji su mu se rodili u Egiptu. U Egipat je došlo ukupno sedamdeset duša Jakovljevog doma.“ (Postanje 46:26-27) Međutim, ovaj zbir konkretno ne uključuje žene svih sinova. Muškarci koji su imali sinove imali su barem po jednu ženu. Ako je neko doveo više od jedne žene, to još više povećava ukupni iznos. U tekstu se takođe spominju Jakovljeve kćeri – množina – iako je Dina jedina koja se eksplicitno pominje, i unuke, iako je samo Ašerova kćer Sara eksplicitno navedena. Osim ako Jakovova porodica nije bila na neki način vrlo genetski izuzetna, statistički bi bilo mnogo više djevojaka koje nisu imenovane.
Postoji još jedna grupa ljudi kojom se tekst ne bavi, ali koja je tu morala biti — sluge i članovi šireg domaćinstva. Abram je imao veliko domaćinstvo koje je Isak naslijedio i kojem je dodao još slugu (Postanje 26:14) i koje bi na kraju prešlo na Jakova. Ove sluge su bile obrezane od Abramovog vremena i takođe su smatrani dijelom savezne zajednice. Jakovljevo veliko bogatstvo koje je akumulirao dok je živio s Labanom uključivalo bi i sluge (Postanje 32:5). Tako je lako moguće da bi stotine ljudi došle zajedno sa porodicom da prežive glad. Jakovljevi muški potomci možda su kćeri ovih slugu vidjeli kao prikladnije žene od paganki koje ih okružuju.
Dakle, karavan koji je otišao u Egipat činio je najmanje stotine ljudi, što je važno uključujući i moguću populaciju za produkciju žena koje nisu u srodstvu za Jakovljeve muške potomke. Ovo je samo kratak rezime Jakovljevog porodičnog stabla u tom trenutku, međutim, i ne uključuje nove potomke rođene u Egiptu. Na primjer, znamo da je Johaveda, Mojsijeva majka, bila Levijeva kćerka rođena nakon što je on emigrirao u Egipat.
Koliko dugo je Izrael bio u Egiptu?
U stvari, Johaveda je važan oslonac za hronologiju koliko je dugo Izrael bio u Egiptu, jer Izlazak kaže da je ona rođena Leviju nakon što je on došao u Egipat. Takođe je teško tvrditi da je ona bila jedini ženski potomak, a ne njegova stvarna kćer, jer se u Izlasku 6. izričito stoji da je sestra Kehata, Amramovog oca, koji je bio jedan od 70 koji su došli u Egipat.
Da bismo sastavili hronologiju, moramo se vratiti na hronološke izjave date ranije u Postanju. Jakov je pobjegao kod Labana i dobio 11 od svojih 12 sinova u 13 godina između ženidbe sa svojim ženama i napuštanja Labanovog doma (Postanak 31:38). Levije je rođen treći, a Josif jedanaesti. Josif je došao na vlast kada je imao 30 godina, a Jakov je došao u Egipat sa 130 godina nakon 7 godina izobilja i 2 godine gladi, tako da je Josif imao 39 godina. Zatim možemo zaključiti da je Josif rođen kada je Jakov imao 91 godinu, a Levije je mogao biti, najviše, oko 10 godina stariji, tako da bi Levije imao oko 50 godina kada je emigrirao u Egipat. Usherova hronologija takođe navodi da je Levije imao 50 godina kada je emigrirao u Egipat.
Izlazak 6:16 nam govori da je Levije živio do 137 godina, što znači da je bio u Egiptu nešto manje od 90 godina. Johaveda je mogla biti rođena u bilo kojem trenutku tokom tog perioda jer plodnost muškaraca nije toliko zavisna od starosti kao žena. Ali čak i da je Johaveda rođena iste godine kada je Levije umro i da je imala svoju djecu relativno kasno u životu za ženu (što nije bez presedana u izraelskoj lozi, posebno za djecu koja će postati značajna u biblijskim događajima), Mojsije se jedva uklapa u kratko-boravišnu vremensku liniju, a kamoli u vremensku liniju dugog boravka.[1]
Kratki naspram dugog boravka nije tema ovog članka, ali ovaj članak nastoji da uzme u obzir „najgori scenario“ koji proizilazi iz običnog čitanja teksta i odbrani ga. Da je Johaveda bila ženski potomak Levija, a ne njegova direktna kćerka i da je bilo nekoliko stotina godina nedostajućih genealoških podataka, to bi olakšalo rast populacije. Dakle, ako se problem kratkog boravka riješi s manje vremena, to rješenje jednako dobro funkcioniše i za duži boravak gdje ima više vremena za moguće generacije.
Dakle, može li populacija porasti sa stotina ljudi na milione u roku od nekoliko stotina godina? Ispostavilo se da je uz povoljne uslove odgovor da.
Kako razviti naciju
Biblijski izvještaj ukazuje da je izvanredan rast izraelskog naroda bio iz Božjeg blagoslova (Izlazak 1), tako da ne bismo bili ograničeni samo na naturalistička objašnjenja. Ako je Izrael imao bolju stopu preživljavanja novorođenčadi i plodnosti žena, nije teško zamisliti da samo to čini veliki dio objašnjenja. Izrael se tako brzo množio da je faraon tlačio narod i naredio babicama da ubiju dječake kada nije bilo drugo rješenja za smanjenje njihove populacije.
Ali ubijanje dječaka i ostavljanje djevojčica u životu moglo je imati minimalan učinak na rast nacije. Beba se računala kao Izraelac sve dok je i otac bio je potomak Abrama, Isaka i Jakova, a neki muškarci su vjerovatno uzeli više žena i konkubina ako su mogli da ih izdržavaju. Jefrem i Manasija su bili isto toliko Izraelci kao i njihovi rođaci, iako im je majka bila Egipćanka. Šela, sin Hananke, bio je otac mnogih Judejaca. Kada bi poligamiju praktikovala čak i značajna manjina stanovništva, to bi uticalo na rast populacije jer muškarci mogu imati mnogo više dece sa više majki. Ako je zbog genocida neko vrijeme bilo manje muškaraca, dodatne žene bi mogle biti „apsorbovane“ u porodice tako što bi postale dio poligamnih brakova ili konkubine, a obje prakse su opisane u Izraelu prije i nakon ove tačke u istoriji.
Prema modelu rasta stanovništva koji su predstavili Karter i Hardi,[2] moguće je postići potreban rast stanovništva u roku od 215 godina pod povoljnim uslovima. Pod Božjim blagoslovom, izraelski narod je sigurno mogao iskusiti ove povoljne uslove. Ali ako su Izraelci bili u Egiptu 430 godina, mnogo je lakše postići tu veličinu populacije.
Model je jedno od oruđa koje nam pomaže da izračunamo vjerovatnoće, ali da li nam Biblija daje konkretnije podatke koji nam omogućavaju da sami izračunamo? Postanje 50:22–23 kaže: „Josif je ostao da živi u Egiptu, on i dom njegovog oca. On je živio sto i deset godina. Josif je vidio Jefremove sinove do trećeg pokolenja.“ Znamo da je Josif došao na vlast kada je imao 30 godina, a njegova dva sina su rođena tokom sedam godina izobilja, što znači da je najstariji rođen kada je Josif imao 31-36 godina. Jefremovi praunuci rođeni su kada je Jefrem imao 80 godina, a vjerovatno nekoliko godina ranije. To nam daje prosječno vrijeme generacije od 20 godina ili nešto manje.
Imamo i podatke da su se neki brakovi morali desiti mnogo kasnije. Mojsije je samo Levijev praunuk preko njegovog oca Amrama i unuk preko majke Johavede. Kehat je bio uključen na listu ljudi koji su otišli u Egipat, što znači da je sledeća generacija rođena u prosječnoj starosti od 60 godina. Ovo nije nečuveno čak ni u modernim vremenima, jer deseti predsjednik SAD, Džon Tajler, rođen 1790. godine, i dalje ima ostarjelog živog unuka 2022. godine.
Broj djece koju su patrijarsi imali takođe je varirao. Benjamin je imao 10 sinova uključenih u Postanje 46, dok je Dan imao samo 1 sina. Važno je napomenuti da su to samo sinovi koje su imali u to vrijeme, a znamo da je Levije barem imao Johavedu nakon što se preselio u Egipat, a Josif je imao druge sinove koji su bili uključeni u Manasijina i Jefremova plemena (Postanje 48:6). Ali vidimo da je 12 patrijarha imalo 51 nabrojanog sina, a to nam daje u prosjeku 4,25 djece po sinu. Ako bi se Izrael nastavio razmnožavati tom stopom, dostigao bi 600.000 muških potomaka u sedmoj generaciji, što se poklapa s vremenskim rasponima generacija koje možemo izračunati iz podataka koje pruža Sveto pismo.
Zar tako velika populacija ne bi ostavila arheološke dokaze?
Čak i da je takav rast stanovništva bio moguć, skeptici ukazuju na nedostatak dokaza da je bilo koja nacija imala tako veliku populaciju. Ruševine drevnih gradova ukazuju na mnogo manju populaciju u tom trenutku istorije, tvrde oni. Ali arheološki nalaz je pokazao da čak i velike, uspostavljene, sofisticirane grupe ljudi mogu ostaviti malo dokaza ako su nomadske i stoga ne napuštaju ostatke gradova.
Arheolozi su bili iznenađeni kada je drevni rudnik u Timni, bogat dokazima o sofisticiranim alatima i uvezenoj robi, datirao ne iz ranijih egipatskih aktivnosti, već iz vremena Davida i Solomona, dugo nakon što su Egipćani otišli.[3] Taj datum čini vjerovatnim da je rudnik bio Edomski. Ali većina arheologa je vjerovala da su Edom izmislili biblijski autori zbog nedostatka dokaza o Edomcima u arheološkim zapisima – do sada.
Rudnikom bakra Timna upravljala je sofisticirana grupa ljudi koji su vodili međunarodnu trgovinu (na osnovu pronađenih predmeta koji bi došli iz daleka). Ali nije bilo gradova, palata, hramova ili drugih arheoloških lokaliteta za koje bismo očekivali da takva grupa ljudi napusti. Arheolog Erez Ben-Josef formulisao je teoriju: Edomci su bili stvarni, i bili su nomadi. Ali uprkos nedostatku stalnih struktura, oni su ipak bili napredni.
S druge strane, ako je Edomce mogla previdjeti arheologija jer su uglavnom bili nomadi, isto bi moglo vrijediti i za Izraelce u istom vremenskom periodu. U stvari, ovo je u skladu s biblijskom naracijom.
„Biblijski skeptici ističu da ne postoje značajne strukture koje odgovaraju vremenu o kojem je riječ. Ali jedno uvjerljivo objašnjenje moglo bi biti da je većina Izraelaca živjela u šatorima, jer su bili nacija nomada. U stvari, tako ih Biblija opisuje – kao plemenski savez koji se kreće iz pustinje u zemlju Hanan, nastanivši se tek s vremenom. (Ovo je ponekad zamagljeno u prevodima Biblije. U Knjizi o kraljevima, na primjer, nakon što su Izraelci proslavili Solomonovo posvećenje Jerusalimskog hrama, neke engleske verzije zapisuju da su ‘otišli svojim kućama, veseli i radosni.’ Dok zapravo hebrejski kaže da su otišli u svoje ‘šatore’.) Ovi Izraelci su mogli biti bogati, organizovani i polunomadski, poput ‘nevidljivih’ Edomaca. Drugim riječima, ne naći ništa nije značilo da tamo nije bilo ničega. Arheologija to jednostavno neće moći da otkrije.“[4]
Spajanje komada
Dakle, kada pogledamo sve dokaze zajedno, dobijamo dobru predstavu o tome koliko je biblijski izvještaj vjerodostojan. Ljudi koji su otišli u Egipat mogli su se umnožiti u milionski narod tokom boravka u Egiptu čak i bez božanskog blagoslova koji tekst ukazuje da su imali. Sem toga, izvještaji u knjizi Izlaska ukazuju da je sa Izraelcima pošlo i puno svjetine. A ako su bili nomadi, kao što Biblija pokazuje da jesu, ne bi ostavili onu vrstu arheoloških dokaza koje skeptici često traže. Izraelci se spominju da još uvijek žive u šatorima od trenutka kada su ušli u Obećanu zemlju, kroz vrijeme monarhije, pa čak i nakon izgnanstva (Jošua 22:1–5; 2. Samuelova 20:1; 1. Kraljevima 12:16; Malahija 2:12).
Niko ko zna biblijski zapis dokazane tačnosti kada su u pitanju pitanja drevne istorije neće se iznenaditi da je biblijski izveštaj o boravku u Egiptu i izlasku vjerodostojan. Skeptici, međutim, često jednostavno prelaze na sledeću navodnu poteškoću u tekstu nakon što dobiju odgovor, samo zato što su odlučni u protivljenju.
___________________________
[1] Ukratko, u kratkom boravku, obećanje iz Postanja 15:13 počinje odbijanje od sise Isaka u dobi od pet godina i iznosi 215 godina boravka Izraelaca u Egiptu. Dugi boravak počinje kada se Jakovljeva porodica doselila iz Egipta i smatra se 400 ili 430 godina.
[2] Robert Carter and Chris Hardy, “Modelling Biblical Human Population Growth,” Journal of Creation 29, no. 1 (2015): 72–79.
[3] Matti Friedman, “An Archaeological Dig Reignites the Debate Over the Old Testament’s Historical Accuracy,” Smithsonian Magazine, December 2021.
[4] Friedman, “An Archaeological Dig.”
