DA LI NAM JE ZAISTA STALO OD ISTINITOG ODGOVORA?
Prije nego što postavimo bilo koje pitanje, potrebno je da raščistimo sa motivima koji nas rukovode u traženju njegovog odgovora. Da li nam je do istine po ovome pitanju zaista stalo? Da li smo spremni da promijenimo svoja shvatanja kada uvidimo da smo u zabludi? Da li je naše filozofiranje posledica pokušaja da opravdamo svoje postojeće stanje ili je naše razmišljanje plod iskrene želje da ostvarimo promjenu i napredak u spoznaji istine.
Ako postoji Bog, realno je da On želi da istinu o sebi i svom karakteru otkrije čovjeku. Ako Bog postoji, realno je da On ima šta da kaže čovjeku. Pitanje je samo, da li je čovjek voljan da se ponizi sa svojim ličnim pretpostavkama do te mjere da bi uopšte čuo glas apsolutne Istine, tj. da li je čovjek voljan da se ponizi pred Bogom do te mjere da bi Božji glas nadjačao glas njegovih ličnih strahovanja i sebičnih želja i da bi mu tako Bog otkrio istinu o sebi i smislu čovjeka i svijeta koji je stvorio.
SVI LJUDI SU VJERNICI
Svi ljudi su vjernici. Razlika između ljudi postoji samo u objektu njihove vjere. Čak i onaj ko tvrdi da ne vjeruje ni u Boga ni u sebe ni u druge, i on vjeruje. U koga? U sebe, zato što se uzdao u sebe (sopstvene motive i sposobnosti) dok je donosio sud da ne vjeruje u sebe. A zašto je taj čovjek ipak u uvjerenju da ne vjeruje u sebe? On je samo na takav način izrazio svoj stav da je iracionalno vjerovati u sebe. Čovjek se može razočarati samo u onoga u koga je i pokazao povjerenje. Samo čovjek koji vjeruje u sebe može biti razočaran sobom. I dokle god čovjek bude vjerovao u sebe, ta vjera zasnovana na ograničenim sposobnostima i lošim motivima ljudske prirode će donositi svoj plod kroz neuspjeh, obeshrabrenje i sumnju u sebe. Sumnja u sebe je vrlo negativna jer unaprijed oduzima čovjeku snagu za životnu borbu i pobjedu. Nažalost, čovjek je sklon da zabludom i drugim odbrambenim mehanizmima izbjegava susret sa bolnom istinom o besmislenosti vjere u sebe. Ko god sa gnušanjem gleda na religiju kao na plod ljudske gluposti, morao bi sa još većim gnušanjem da gleda na čovjeka i njegovo jadno stanje u kojem on ima potrebu da se hvata za slamčicu i izmišlja sebi bogove i umišlja vjeru u njih.
Razumjeli smo da oni koji tvrde da ne vjeruju ni u koga, ipak vjeruju u sebe. A da li oni koji vjeruju u Boga, zaista vjeruju u Boga?
Iz ateističke perspektive, vjernici u Boga zapravo vjeruju u sebe jer se uzdaju u sebe, tj. oslanjaju na svoju prirodu i svoje motive i sposobnosti vjerovanja. Iako oni tvrde da vjeruju u Boga, oni zapravo umišljaju vjeru u Boga, jer po ateizmu Bog ne postoji.
Činjenica je da čovjek ima potrebu da izmišlja sebi bogove, kojim će kod sebe podražavati osjećanje sreće i sigurnosti. Ali, ta njegova patološka sklonost ne isključuje mogućnost postojanja stvarnoga Boga. Da li je čovjeku potreban pravi Bog? Potreban mu je upravo zato da bi ga oslobodio od njegove sklonosti da izmišlja sebi lažne bogove. Dok je čovjekov odnos sa lažnim (izmišljenim bogovima) zasnovan na sebičnosti, čovjekov odnos sa pravim Bogom bi morao da bude zasnovan na nesebičnoj ljubavi. Ali, kako pronaći pravog Boga, među tolikim izmišljenim bogovima? Nema sumnje da između bogova koje je izmislio čovjek i Boga koji je stvorio čovjeka, u ljudskom umu često dolazi do konflikta. Kako saznati koji je pravi a koji je izmišljeni Bog? Kako pronaći pravoga Boga?
Kako u svijetu postoji hiljade radikalno različitih vjerovanja o bogu, realno je da čovjek ima sklonost da umišlja vjeru u boga. Da se Bog u pomenutim učenjima zaista otkrio, ne bi među njima postojale suštinske razlike kakve vidimo da postoje. (Koriste se isti pojmovi ali imaju radikalno različito značenje.)
Međutim, bogovi koje čovjek izmišlja ne nastaju slučajno u njegovoj glavi. Oni su logičan proizvod njegove psihološke potrebe za osjećanjem vrijednosti, pravednosti, pripadnosti, voljenosti, moći, itd. Ti bogovi tj. idoli – moraju da ispune osnovne psihološke uslove da bi u ljudskom umu dobili očekivanu funkciju.
FORMIRANJE PREDSTAVE O IZMIŠLJENOM BOGU
1) Da bi izazvali tražena osjećanja, objekti obožavanja moraju da imaju upravo takve osobine koje odgovaraju čovjekovim psihološkim potrebama. (Paganski bogovi imaju upravo osobine vrijednosti i moći kojima teži sebično srce, a posjeduju karakter i motive samih grešnika.)
2) Objekti obožavanja moraju da budu objavljeni i otkriveni na takav način koji će izazvati tražena osjećanja. (Oni se otkrivaju putem slika, kipova, meditacije, dakle, na način koji direktno djeluje na osjećanja i tako zadovoljava čovjekovu sebičnost.)
3) Da bi izazvali tražena osjećanja, mora doći do identifikacije čovjeka sa njima, preko vrijednosti koja predstavlja zajedničku sponu između subjekta i njegovog objekta obožavanja. Funkciju pomenute vrijednosti može imati zajednička osobina ili zajednički cilj između čovjeka i njegovog objekta obožavanja, zatim odgovor na zadatak koji stavlja božanstvo pred čovjeka (magija, rituali, žrtva, dobra djela…), kao i odgovarajući „pedigre“, vrijednost zasnovana na pripadnosti određenoj grupi, rasi, naciji, familiji, itd.
4) Da bi identifikacija bila uspješna, objekat obožavanja mora biti koliko god je to moguće nedjeljiva svojina subjekta obožavanja. (Materijalista će uzviknuti „to je moj novac,“ nacionalista „to je moja nacija,“ mnogobožac će reći „to je moje božanstvo,“ a tradicionalista „to je moj svetac.“)
Postojanje lažne religioznosti i umišljene vjere u boga ne može osporiti postojanje stvarnoga Boga, kao što ni postojanje falsifikovanih novčanica ne može osporiti postojanje pravih.
A ako postoji pravi Bog, realno je da će On, da bi sačuvao čovjeka od umišljene vjere u lažne bogove, da mu skrene pažnju na tu njegovu sklonost. I ne samo da će ga opomenuti na opasnost lažne religioznosti, nego pravi Bog nikada ne bi smio da pruži takva otkrivenja svoga karaktera čovjeku kakva će ga navesti da u Njemu on traži odgovor na svoje psihološke potrebe. Pravi Bog će u svom spasonosnom aktu osloboditi čovjeka od njegove sklonosti da vara pravoga Boga izmišljanjem sebi svojih lažnih bogova.
Za razliku od nebiblijskih religija koje su nekritične prema čovjekovoj sklonosti da umišlja sebi lažne bogove (što se može vidjeti prema njihovoj toleranciji prema različitim predstavama o Bogu), biblijsko otkrivenje upozorava čovjeka na njegovu sklonost samoobmane već u Prvoj zapovijesti Božjeg moralnog zakona:
„Nemoj imati drugih bogova osim mene.“ (2. Mojsijeva 20:3) „Znamo da idol zapravo nije ništa i da postoji samo jedan Bog… iako ima onih koji se nazivaju ‘bogovima’, bilo na nebu bilo na zemlji, jer ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara’…“ (1. Korinćanima 8:4-5)
Ne samo što Sveto pismo riječima naglašava sklonost čovjeka da gradi umišljenu vjeru u Boga, nego je ono i svojim smislom i sadržajem u sukobu sa psihološkim mehanizmima formiranja umišljene vjere u boga.
1) Biblijski Bog svojim karakternim osobinama ne zadovoljava čovjekove psihološke potrebe. On svojim osobinama, koje su otkrivene i definisane Njegovim zakonom, upravo ukorava sve ono što bi čovjek po svojoj prirodi želio, a stavlja na čovjeka teret dužnosti i odgovornosti koje on po svojoj prirodi svakako nije voljan da prihvati. Bog traži od čovjeka da spontano iz srca ljubi svoje neprijatelje (Matej 5:44), a uz sve to da bude ponizan i radostan (Filipljanima 4:4-5). Božji karakter je suprotan ljudskim očekivanjima. On voli grešnika a ne voli grijeh, dok ljudi vole grijeh a preziru grešnike. Itd.
2) Da bi odgovorili na čovjekovu potrebu za određenim osjećanjima, objekti obožavanja moraju da budu objavljeni i otkriveni na takav način koji će izazvati tražena osjećanja. Međutim, odnos čovjeka sa biblijskim Bogom uopšte nije zasnovan na osjećanjima, već na razumnom povjerenju u Božji karakter (koji je otkriven obećanjima koje je Bog dao palom čovjeku putem svoje svete Riječi). Sama riječ nije dovoljna da bi čovjeku pružila osjećanje sigurnosti. Zato tjelesan čovjek ima potrebu da traži psihološku potporu u magijskim ritualima, slikama, kipovima i meditaciji, kojima pokušava da osjeti Boga. Sveto pismo sve pomenute psihološke oblike „spoznaje Boga“ osuđuje sa prve dvije zapovijesti Dekaloga (2. Mojsijeva 20:2-5). Karakter osobe za koju ispitujemo da li je dostojna našeg povjerenja, ne može se provjeriti i spoznati njenim izgledom, niti osjećanjima koja ona u nama pobuđuje, već razumnom analizom njenog karaktera. Zato vjera u Boga nije zasnovana na onome što se osjeća i vidi (Jevrejima 11:1) već na spoznaji Boga putem razuma (1. Jovanova 5:20). Nerazumna spoznaja Boga je veoma omiljena zato što je eliminacijom razuma uklonjen zahtjev za duhovnom i moralnom odgovornošću koju nosi razumna spoznaja Boga.
3) Identifikacija čovjeka sa objektom obožavanja na osnovu svojih ličnih vrijednosti, truda, žrtava, „pedigrea“ itd, u Svetom pismu ne postoji. Čovjek se spasava na osnovu vrijednosti Božjeg karaktera, a ne na osnovu vrijednosti sopstvenog. „Blagodaću ste spaseni kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio.“ (Efescima 2:8-9) „Jer ako pravednost dolazi preko Zakona, onda je Hristos uzalud umro.“ (Galatima 2:21)
4) Suprotno čovjekovim psihološkim potrebama, nedjeljivost objekta obožavanja sa svim drugim ljudima je strana Svetom pismu. „On čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima, i šalje kišu i pravednima i nepravednima.“ (Matej 5:45) Bog voli sve i Njegova je volja da se svi ljudi spasu. Izraelski narod je bio izabran upravo zato da bi vijest spasenja raznio cijelom svijetu. Bog govori u Starom savezu: „Jer će se dom moj zvati dom molitve svim narodima.“ (Isaija 56:7)
Za razliku od boga koga čovjek izmišlja kao odgovor na sopstvene psihološke potrebe, pravi Bog čovjeka oslobađa od psiholoških potreba. Za razliku od izmišljenih božanstava koja imaju svrhu da čovjeku promijene njegova osjećanja, stvarni Bog ima za cilj da promijeni čovjekov karakter (pobude njegovog srca):
„Očistiću vas od svih vaših nečistota i od svih vaših odvratnih idola. Daću vam novo srce i u vas ću nov duh staviti. Izvadiću iz vašeg tijela kameno srce i daću vam mesno srce. Staviću u vas svoj Duh, pa ćete živjeti po mojim propisima i držaćete se mojih zakona i izvršavaćete ih… I bićete moj narod, a ja ću biti vaš Bog.“ (Ezekijel 36:25-28)
Zaključak do koga dolazimo na kraju je da, ukoliko čovjek nije izmislio biblijskog Boga, onda je biblijski Bog stvaran.
