DA LI NAM JE ZAISTA STALO OD ISTINITOG ODGOVORA?
Prije nego što postavimo bilo koje pitanje, potrebno je da raščistimo sa motivima koji nas rukovode u traženju njegovog odgovora. Da li nam je do istine po ovome pitanju zaista stalo? Da li smo spremni da promijenimo svoja shvatanja kada uvidimo da smo u zabludi? Da li je naše filozofiranje posledica pokušaja da opravdamo svoje postojeće stanje ili je naše razmišljanje plod iskrene želje da ostvarimo promjenu i napredak u spoznaji istine.
Ako postoji Bog, realno je da On želi da istinu o sebi i svom karakteru otkrije čovjeku. Ako Bog postoji, realno je da On ima šta da kaže čovjeku. Pitanje je samo, da li je čovjek voljan da se ponizi sa svojim ličnim pretpostavkama do te mjere da bi uopšte čuo glas apsolutne Istine, tj. da li je čovjek voljan da se ponizi pred Bogom do te mjere da bi Božji glas nadjačao glas njegovih ličnih strahovanja i sebičnih želja i da bi mu tako Bog otkrio istinu o sebi i smislu čovjeka i svijeta koji je stvorio.
SVI LJUDI SU VJERNICI
Svi ljudi su vjernici. Razlika između ljudi postoji samo u objektu njihove vjere. Čak i onaj ko tvrdi da ne vjeruje ni u Boga ni u sebe ni u druge, i on vjeruje. U koga? U sebe, zato što se uzdao u sebe (sopstvene motive i sposobnosti) dok je donosio sud da ne vjeruje u sebe. A zašto je taj čovjek ipak u uvjerenju da ne vjeruje u sebe? On je samo na takav način izrazio svoj stav da je iracionalno vjerovati u sebe. Čovjek se može razočarati samo u onoga u koga je i pokazao povjerenje. Samo čovjek koji vjeruje u sebe može biti razočaran sobom. I dokle god čovjek bude vjerovao u sebe, ta vjera zasnovana na ograničenim sposobnostima i lošim motivima ljudske prirode će donositi svoj plod kroz neuspjeh, obeshrabrenje i sumnju u sebe. Sumnja u sebe je vrlo negativna jer unaprijed oduzima čovjeku snagu za životnu borbu i pobjedu. Nažalost, čovjek je sklon da zabludom i drugim odbrambenim mehanizmima izbjegava susret sa bolnom istinom o besmislenosti vjere u sebe. Ko god sa gnušanjem gleda na religiju kao na plod ljudske gluposti, morao bi sa još većim gnušanjem da gleda na čovjeka i njegovo jadno stanje u kojem on ima potrebu da se hvata za slamčicu i izmišlja sebi bogove i umišlja vjeru u njih.
Razumjeli smo da oni koji tvrde da ne vjeruju ni u koga, ipak vjeruju u sebe. A da li oni koji vjeruju u Boga, zaista vjeruju u Boga?
Iz ateističke perspektive, vjernici u Boga zapravo vjeruju u sebe jer se uzdaju u sebe, tj. oslanjaju na svoju prirodu i svoje motive i sposobnosti vjerovanja. Iako oni tvrde da vjeruju u Boga, oni zapravo umišljaju vjeru u Boga, jer po ateizmu Bog ne postoji.
Činjenica je da čovjek ima potrebu da izmišlja sebi bogove, kojim će kod sebe podražavati osjećanje sreće i sigurnosti. Ali, ta njegova patološka sklonost ne isključuje mogućnost postojanja stvarnoga Boga. Da li je čovjeku potreban pravi Bog? Potreban mu je upravo zato da bi ga oslobodio od njegove sklonosti da izmišlja sebi lažne bogove. Dok je čovjekov odnos sa lažnim (izmišljenim bogovima) zasnovan na sebičnosti, čovjekov odnos sa pravim Bogom bi morao da bude zasnovan na nesebičnoj ljubavi. Ali, kako pronaći pravog Boga, među tolikim izmišljenim bogovima? Nema sumnje da između bogova koje je izmislio čovjek i Boga koji je stvorio čovjeka, u ljudskom umu često dolazi do konflikta. Kako saznati koji je pravi a koji je izmišljeni Bog? Kako pronaći pravoga Boga?
Kako u svijetu postoji hiljade radikalno različitih vjerovanja o bogu, realno je da čovjek ima sklonost da umišlja vjeru u boga. Da se Bog u pomenutim učenjima zaista otkrio, ne bi među njima postojale suštinske razlike kakve vidimo da postoje. (Koriste se isti pojmovi ali imaju radikalno različito značenje.)
Međutim, bogovi koje čovjek izmišlja ne nastaju slučajno u njegovoj glavi. Oni su logičan proizvod njegove psihološke potrebe za osjećanjem vrijednosti, pravednosti, pripadnosti, voljenosti, moći, itd. Ti bogovi tj. idoli – moraju da ispune osnovne psihološke uslove da bi u ljudskom umu dobili očekivanu funkciju.
KO JE STVORIO „BOGOVE“?
U svijetu postoji mnogo lažnih bogova. Izmišljeni su u umovima ljudi uz pomoć Sotone i demona (palih anđela). Biblija kaže da kada ljudi obožavaju ove bogove, oni obožavaju demone (1. Korinćanima 10:20; Psalam 106:34-38).
Deisti vjeruju u boga odvojenog od stvaranja. Takav bog je samo započeo stvaranje i u njega ugradio zakone prirode kako bi mu omogućio da se razvija i teče u skladu s tim zakonima, a on je vezan i ograničen tim zakonima. Takav bog nije onaj koji voli, komunicira i iskupljuje.
Politeisti (poput hindusa i animista) vjeruju u mnoge bogove i obožavaju ih, kao što su sunce, mjesec, zvijezde, rijeka, životinja ili preci. Ili izmišljaju bogove u svojim mislima, poput bogova starih Rimljana, Grka i Vavilonjana. I prave kipove i slike od drveta, kamena, zlata ili srebra kako bi predstavili svoje bogove.
Panteisti vjeruju da je fizičko stvorenje Bog. Stoga obožavaju prirodu ili okolinu i govore o „Majci Zemlji“.
Sve ove lažne bogove stvorio je čovjek. Oni su plod mašte koju podstiču satanističke i demonske obmane.
FORMIRANJE PREDSTAVE O IZMIŠLJENOM BOGU
1) Da bi izazvali tražena osjećanja, objekti obožavanja moraju da imaju upravo takve osobine koje odgovaraju čovjekovim psihološkim potrebama. (Paganski bogovi imaju upravo osobine vrijednosti i moći kojima teži sebično srce, a posjeduju karakter i motive samih grešnika.)
2) Objekti obožavanja moraju da budu objavljeni i otkriveni na takav način koji će izazvati tražena osjećanja. (Oni se otkrivaju putem slika, kipova, meditacije, dakle, na način koji direktno djeluje na osjećanja i tako zadovoljava čovjekovu sebičnost.)
3) Da bi izazvali tražena osjećanja, mora doći do identifikacije čovjeka sa njima, preko vrijednosti koja predstavlja zajedničku sponu između subjekta i njegovog objekta obožavanja. Funkciju pomenute vrijednosti može imati zajednička osobina ili zajednički cilj između čovjeka i njegovog objekta obožavanja, zatim odgovor na zadatak koji stavlja božanstvo pred čovjeka (magija, rituali, žrtva, dobra djela…), kao i odgovarajući „pedigre“, vrijednost zasnovana na pripadnosti određenoj grupi, rasi, naciji, familiji, itd.
4) Da bi identifikacija bila uspješna, objekat obožavanja mora biti koliko god je to moguće nedjeljiva svojina subjekta obožavanja. (Materijalista će uzviknuti „to je moj novac,“ nacionalista „to je moja nacija,“ mnogobožac će reći „to je moje božanstvo,“ a tradicionalista „to je moj svetac.“)
Postojanje lažne religioznosti i umišljene vjere u boga ne može osporiti postojanje stvarnoga Boga, kao što ni postojanje falsifikovanih novčanica ne može osporiti postojanje pravih.
A ako postoji pravi Bog, realno je da će On, da bi sačuvao čovjeka od umišljene vjere u lažne bogove, da mu skrene pažnju na tu njegovu sklonost. I ne samo da će ga opomenuti na opasnost lažne religioznosti, nego pravi Bog nikada ne bi smio da pruži takva otkrivenja svoga karaktera čovjeku kakva će ga navesti da u Njemu on traži odgovor na svoje psihološke potrebe. Pravi Bog će u svom spasonosnom aktu osloboditi čovjeka od njegove sklonosti da vara pravoga Boga izmišljanjem sebi svojih lažnih bogova.
Za razliku od nebiblijskih religija koje su nekritične prema čovjekovoj sklonosti da umišlja sebi lažne bogove (što se može vidjeti prema njihovoj toleranciji prema različitim predstavama o Bogu), biblijsko otkrivenje upozorava čovjeka na njegovu sklonost samoobmane već u Prvoj zapovijesti Božjeg moralnog zakona:
„Nemoj imati drugih bogova osim mene.“ (2. Mojsijeva 20:3) „Znamo da idol zapravo nije ništa i da postoji samo jedan Bog… iako ima onih koji se nazivaju ‘bogovima’, bilo na nebu bilo na zemlji, jer ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara’…“ (1. Korinćanima 8:4-5)
Ne samo što Sveto pismo riječima naglašava sklonost čovjeka da gradi umišljenu vjeru u Boga, nego je ono i svojim smislom i sadržajem u sukobu sa psihološkim mehanizmima formiranja umišljene vjere u boga.
1) Biblijski Bog svojim karakternim osobinama ne zadovoljava čovjekove psihološke potrebe. On svojim osobinama, koje su otkrivene i definisane Njegovim zakonom, upravo ukorava sve ono što bi čovjek po svojoj prirodi želio, a stavlja na čovjeka teret dužnosti i odgovornosti koje on po svojoj prirodi svakako nije voljan da prihvati. Bog traži od čovjeka da spontano iz srca ljubi svoje neprijatelje (Matej 5:44), a uz sve to da bude ponizan i radostan (Filipljanima 4:4-5). Božji karakter je suprotan ljudskim očekivanjima. On voli grešnika a ne voli grijeh, dok ljudi vole grijeh a preziru grešnike. Itd.
2) Da bi odgovorili na čovjekovu potrebu za određenim osjećanjima, objekti obožavanja moraju da budu objavljeni i otkriveni na takav način koji će izazvati tražena osjećanja. Međutim, odnos čovjeka sa biblijskim Bogom uopšte nije zasnovan na osjećanjima, već na razumnom povjerenju u Božji karakter (koji je otkriven obećanjima koje je Bog dao palom čovjeku putem svoje svete Riječi). Sama riječ nije dovoljna da bi čovjeku pružila osjećanje sigurnosti. Zato tjelesan čovjek ima potrebu da traži psihološku potporu u magijskim ritualima, slikama, kipovima i meditaciji, kojima pokušava da osjeti Boga. Sveto pismo sve pomenute psihološke oblike „spoznaje Boga“ osuđuje sa prve dvije zapovijesti Dekaloga (2. Mojsijeva 20:2-5). Karakter osobe za koju ispitujemo da li je dostojna našeg povjerenja, ne može se provjeriti i spoznati njenim izgledom, niti osjećanjima koja ona u nama pobuđuje, već razumnom analizom njenog karaktera. Zato vjera u Boga nije zasnovana na onome što se osjeća i vidi (Jevrejima 11:1) već na spoznaji Boga putem razuma (1. Jovanova 5:20). Nerazumna spoznaja Boga je veoma omiljena zato što je eliminacijom razuma uklonjen zahtjev za duhovnom i moralnom odgovornošću koju nosi razumna spoznaja Boga.
3) Identifikacija čovjeka sa objektom obožavanja na osnovu svojih ličnih vrijednosti, truda, žrtava, „pedigrea“ itd, u Svetom pismu ne postoji. Čovjek se spasava na osnovu vrijednosti Božjeg karaktera, a ne na osnovu vrijednosti sopstvenog. „Blagodaću ste spaseni kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio.“ (Efescima 2:8-9) „Jer ako pravednost dolazi preko Zakona, onda je Hristos uzalud umro.“ (Galatima 2:21)
4) Suprotno čovjekovim psihološkim potrebama, nedjeljivost objekta obožavanja sa svim drugim ljudima je strana Svetom pismu. „On čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima, i šalje kišu i pravednima i nepravednima.“ (Matej 5:45) Bog voli sve i Njegova je volja da se svi ljudi spasu. Izraelski narod je bio izabran upravo zato da bi vijest spasenja raznio cijelom svijetu. Bog govori u Starom savezu: „Jer će se dom moj zvati dom molitve svim narodima.“ (Isaija 56:7)
Za razliku od boga koga čovjek izmišlja kao odgovor na sopstvene psihološke potrebe, pravi Bog čovjeka oslobađa od psiholoških potreba. Za razliku od izmišljenih božanstava koja imaju svrhu da čovjeku promijene njegova osjećanja, stvarni Bog ima za cilj da promijeni čovjekov karakter (pobude njegovog srca):
„Očistiću vas od svih vaših nečistota i od svih vaših odvratnih idola. Daću vam novo srce i u vas ću nov duh staviti. Izvadiću iz vašeg tijela kameno srce i daću vam mesno srce. Staviću u vas svoj Duh, pa ćete živjeti po mojim propisima i držaćete se mojih zakona i izvršavaćete ih… I bićete moj narod, a ja ću biti vaš Bog.“ (Ezekijel 36:25-28)
Zaključak do koga dolazimo na kraju je da, ukoliko čovjek nije izmislio biblijskog Boga, onda je biblijski Bog stvaran.
KAKO ZNAMO DA BESKONAČNI, VJEČNI BOG IZ BIBLIJE POSTOJI?
Biblija počinje premisom da Bog postoji.
Biblija ne predstavlja nikakve filozofske ili naučne dokaze da ovaj Bog postoji. Počinje s premisom da Bog postoji. Postanje 1:1 kaže: „U početku stvori Bog nebesa i zemlju.“ Bog je postojao prije stvaranja univerzuma.
Neki naučnici smatraju da bi Knjiga o Jovu mogla biti najstarija knjiga Biblije, ali autorstvo je neizvjesno. Moguće je da ju je napisao sam Jov, Elihu (jedan od Jovovih prijatelja), a Mojsije je najvjerovatnije kompilator. Ali Jov i Elihu su znali za Božje postojanje prije nego što je Knjiga o Jovu napisana, kao i Mojsije. Dakle, opet nema potrebe za dokazima o Božjem postojanju u Knjizi o Jovu.
Ali Bog je u Bibliji otkrio da postoje različiti načini na koje je ljudima dokazao svoje postojanje i barem neke od svojih atributa (uključujući svoju moć, autoritet i suverenitet) te je dokazao da su svi ostali bogovi lažni, ljudski stvoreni fizički ili mentalni idoli.
Kao što slika zahtijeva od našeg uma da vjeruje u postojanje umjetnika i kao što nas sat ili komad namještaja prisiljava da zaključimo da je postojao sajdžija ili stolar, tako i stvorenje oko nas ukazuje na Stvoritelja i nemamo opravdanja da ne priznamo njegovo postojanje (Rimljanima 1:20). I kao što nam stvari koje je stvorio čovjek govore nešto o karakteru tvorca, tako nam i tvorevina govori nešto o karakteru Stvoritelja. Nevjerovatne galaksije i planete otkrivaju slavu i moć Božju (Psalam 19:1). Uredno, zakonito kretanje nebeskih tijela otkriva da Stvoritelj voli red, zakone i vjernost (Psalam 97:6; Jeremija 31:35-37). Univerzalni ljudski osjećaj za dobro i zlo u savjesti ukazuje na to da je naš Stvoritelj autor tih moralnih apsoluta (Rimljanima 2:14-15).
Tačno predviđanje budućnosti je još jedan način na koji Bog otkriva da je on jedini pravi Bog. To je način na koji nam je rečeno da razlikujemo pravog Božjeg proroka od lažnog proroka koji predstavlja lažnog boga (Ponovljeni zakon 18:18). Bog izaziva lažne bogove da predvide budućnost u Isaiji 41:21-23 (vidi takođe Isaija 44:6-8, 45:1-6 i 46:8-11).
Biblija sadrži stotine specifičnih proročanstava o rođenju, životu, smrti i uskrsnuću Mesije; o Izraelu, Jerusalimu, drugim gradovima, narodima i pojedincima; te o Božjem konačnom sudu, kraju svijeta i budućem stanju vjernika i nevjernika. Većina ovih proročanstava se već ispunila i provjerljiva su, što pokazuje da samo Bog zna budućnost i da je samo Biblija njegova Riječ.
Bog je takođe često izazivao lažne bogove:
- Mojsije je činio čuda kako bi sudio lažnim bogovima Egipta (Izlazak 7-11).
- Suočavajući se s lažnim bogovima Balovih obožavalaca, Bog je dokazao da je on pravi Bog spalivši Ilijinu žrtvu natopljenu vodom (1. Kraljevima 18).
- Bog je ponizio arogantnog, idolopokloničkog, vavilonskog kralja Nabuhadnezara tako što ga je neko vrijeme učinio da živi poput divlje zvijeri u šumi, i kao rezultat toga, kralj je na kraju priznao suverenog Gospoda Boga Izraelovog, koji je Kralj svih kraljeva (Danilo 4)
- Takođe je uvjerio kralja Darija da je on jedini Bog čudesno zaštitivši Danila u lavljoj jami (Danilo 6).
Bog je direktno govorio ljudima, bilo glasno ili u snovima:
- Abrahamu (Postanje 12:1–3)
- Mojsiju iz sredine nesagorelog, gorućeg grma (Izlazak 3)
- Josifu preko anđela prije Isusovog rođenja (Matej 1:18-25)
- Saulu na putu za Damask (Djela 9:1–18)
Nakon što je govorio na različite načine u različitim vremenima kroz proroke, on je najizrazitije govorio kroz zemaljski život Isusa Hrista, kao najtačniji prikaz Božje prirode (Jevrejima 1:1-3). Isusova čuda nad tvorevinom, bolešću, smrću i njegovim vlastitim uskrsenjem dokazala su da je Bog pravi i živi Bog (Djela 17:30-31).
Bog je takođe potvrdio svoje postojanje, istinu i autoritet kroz svoje proroke i apostole, koje je potvrdio kao svoje glasnike čudima koja su činili (Jevrejima 2:3-4; 2. Korinćanima 12:12).
Ovi dokazi nisu izvan svake sumnje. I dalje moramo odabrati vjerovati da je Biblija istinita. Ali dokazi za istinitost Biblije su uvjerljivi. Vjerovanje u Boga Biblije je racionalno vjerovanje, a ne slijepi skok vjere. Naša vjera nadilazi ono što samo naši ograničeni umovi mogu shvatiti. Ali naša vjera nije suprotna razumu, poput vjere ateista.
GLUPA, SAMODESTRUKTIVNA SLIJEPA VJERA ATEISTA ILI AGNOSTIKA
Oni koji sumnjaju ili poriču postojanje Boga imaju glupu, slijepu vjeru. Njihova vjera je protivna razumu. Vjeruju da je sve u svemiru rezultat vremena, slučajnosti i zakona prirode. U svojim su umovima stvorili lažne bogove.
Iracionalno je misliti da su vrijeme i slučajnost proizveli zakone prirode. Vrijeme, slučajnost i zakoni prirode ne mogu proizvesti nijedan složen sistem koji postoji u ljudskom organizmu. Vrijeme nije glavni junak radnje. Vrijeme nije Bog. Vrijeme ne stvara stvari. Ono uništava stvari. Kuća bez pažljivog održavanja na kraju će se pretvoriti u ruševine.
Ričard Dokins, dugogodišnji profesor evolucijske biologije na Univerzitetu Oksford i najpoznatiji ateista današnjice, kaže:
„Univerzum koji posmatramo ima upravo ona svojstva koja bismo očekivali ako u osnovi nema dizajna, svrhe, zla i dobra. Ništa osim slijepe, nemilosrdne ravnodušnosti. DNK niti zna niti mari. DNK jednostavno jeste, a mi plešemo uz njenu muziku.“ (Richard Dawkins, River out of Eden, p. 133.)
Ali DNK nije kreator. Ovo je samodestruktivno razmišljanje. Ako DNK kontroliše sve i mi samo plešemo uz njenu muziku, onda ne možemo vjerovati svojim mislima. Dokins ne može znati da je njegova izjava istinita. DNK ga samo tjera da misli te misli. Ovo je potpuno iracionalno. Ateizam je slijepi skok vjere koji uništava svaku osnovu za svrhu i smisao u životu i svaku osnovu za moral.
Ateizam je samodestruktivan, jer uništava svaku osnovu za racionalno razmišljanje i nauku za koju ateisti misle da dokazuje evoluciju i uništava vjeru u Boga.
