Mnogi ljudi smatraju biblijski izvještaj o Stvaranju jevrejsko-hrišćanskim mitom. Drugi ga, u najboljem slučaju, smatraju simboličkim. Postoje takođe razne vjerske zajednice koje nastoje napraviti kompromis između zvanične ateističke nauke i biblijskog stvaranja. Njihov argument je da Bibliju ne treba tumačiti i shvatati bukvalno, da navedeni dani nijesu doslovni dani već etape, i sl.
Međutim, Biblija misli ono šta kaže. Ljude koje vjeruju u tačnost i istoričnost izvještaja o Stvaranju svijet naziva fundamentalistima. Fundamentalizam je način mišljenja u kome se određena načela smatraju za suštinske istine koje imaju nepromjenljiv i neprikosnoven autoritet. Prema ovoj definiciji, svaki biblijski hrišćanin je zapravo „fundamentalista“. I nije problem, možemo da živimo s tim, ubijeđeni smo mnogo lakše i smislenije nego sa beskrajnim relativizmom.
U različitim pokušajima metaforičkog tumačenja određenih biblijskih tekstova, gdje nas pravila tumačenja Svetog Pisma ničim ne upućuju na takav pristup, vrlo brzo ćemo zapaziti nedoslednosti, kompromise, i napokon dovođenje u pitanje vjerodostojnosti kompletne Biblije. Istina je da moramo ispuniti neke preduslove da bismo pravilno razumjeli Bibliju, a ponajprije moramo znati kako funkcioniše božansko nadahnuće.
Ali vratimo se izvještajima o Stvaranju i padu u grijeh. Kao što smo već konstatovali, ne postoji nijedan objektivni razlog za nevjerovanje u njihovu doslovnost. Naše predrasude, naše neznanje ili nastojanje da se stvari uklope sa popularnim stavovima, zapravo su jedine prepreke za prihvatanje ovih izvještaja. Ovdje se ne radi samo o argumentu autoriteta, odnosno slijepom vjerovanju u nešto zato što smo prethodno povjerovali da je to proizvod nadahnuća od Boga ili Riječ Božja. Iz Biblije i iz iskustva znamo da Bog ne koristi nasilje nad našim umom da bi nas prisilio da bilo šta vjerujemo, pa čak ni u Njega. Ovo je veoma važno. Bog nam ne servira ništa kao slijepcima od kojih se jednostavno očekuje da to progutaju. Bog želi da koristimo razum kojim smo obdareni, logiku, sposobnost razlikovanja istine od zablude, pronicljivost, da analitički ili čak kritički posmatramo stvari i izvedemo najbolje zaključke.
Međutim, ako su naši motivi nepošteni, ako dozvolimo da naše intelektualno poštenje kompromituju sebični interesi, ljudski bezobrazluk, želja za poistovjećivanjem sa većinom i slični razlozi, tada će nam istina postati pomiješana sa lažima, nedostupna i nepoželjna. Dogodiće se upravo ovo: „Tvrdili su da su mudri, ali su postali bezumni.“ (Rimljanima 1:22) Ignorisanje istine i Božjih stvari postaće hotimično. „Jer namjerno neće da znaju…“ (2. Petrova 3:5) Očito, informacije nijesu daleko niti nedostupne, nego je u pitanju namjerno izbjegavanje. Obratite pažnju: „Ovaj nauk koji ti danas dajem nije pretežak za tebe niti je predaleko od tebe. Nije na nebesima da bi rekao: ‘Ko će se za nas popeti na nebesa da nam ga skine i objavi pa da po njemu postupamo?’ Nije ni preko mora da bi rekao: ‘Ko će za nas preći more da nam ga donese i objavi pa da po njemu postupamo?’ Jer je ta riječ sasvim blizu tebe, u tvojim ustima i u tvom srcu, da bi po njoj postupao.“ (5. Mojsijeva 30:11-14)
Drvo poznanja dobra i zla – metafora ili stvarnost?
„Gospod Bog je zasadio vrt u Edenu, prema istoku, i tamo je smjestio čovjeka koga je oblikovao. Tako je Gospod Bog učinio da iz zemlje nikne raznovrsno drveće prijatno za gledanje i čiji je plod dobar za jelo, kao i drvo života usred vrta i drvo spoznanja dobra i zla.“ (Postanje 2:8,9)
„Gospod Bog je uzeo čovjeka i smjestio ga u edenski vrt da ga obrađuje i da se brine o njemu. Tada je Gospod Bog dao čovjeku ove upute rekavši: ‘Sa svakog jestivog drveta u vrtu jedi. Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umrijeti.’“ (Postanje 2:15-17)
Ako bismo htjeli vjerovati da drvo spoznanja dobra i zla nije bilo stvarno drvo sa stvarnim plodovima, imali bismo isti problem sa svim ostalim drvećem u Edenskom vrtu i uopšte na zemlji, a takođe i sa drvetom života. Očigledno je sve bilo potpuno realno, uključujući i drveće sa specifičnom namjenom. Umjesto da se bavimo besmislenim dovođenjem u pitanje stvarnosti postojanja ovog drveta, treba da potražimo razloge zbog čega je ono bilo tu.
Čovjek je stvoren kao slobodno moralno biće po Božjem obličju. Gdje god postoji sloboda, postoji i mogućnost da se ona zloupotrijebi. Bog je moralno biće, Izvor života, čiji karakter ljubavi, istine, pravednosti i blagodati ga obavezuje da uredi tvorevinu na najbolji mogući način. U tom smislu, moralni Zakon je zakon najvišeg reda u univerzumu. I sve dok se slobodna moralna bića kreću u okvirima Božjeg Zakona i poretka života, zlo ne postoji u stvarnosti, ono je samo alternativa dobru. Zlo može zaživjeti samo u slučaju ako se neko odluči da zloupotrijebi ono što je dobro ili prestupi granice koje definišu dobro. Odatle proističe neophodnost testa za novostvorena slobodna moralna bića kakvi su bili ljudi. Čovjek se morao suočiti sa mogućnošću izbora. Stoga je „drvo poznanja dobra i zla“ jednostavno ime koje je ono dobilo zato što je služilo kao test poslušnosti čovjeka. Isto tako, plod sa drveta poznanja dobra i zla sam po sebi nije imao nikakva svojstva koja bi u čovjeku izazvala zaokret u ponašanju i promjenu prirode. Naravno nije bio ni otrovan da bi samim činom jedenja prouzrokovao smrt. Smrt se nalazila u otkazivanju lojalnosti Bogu – Izvoru i Održavaocu života. Netačno je da je to bila jabuka, kako se obično navodi u predanju, iako iz Duha proroštva saznajemo da je zaista ličilo jabuci.
Zašto baš drvo i plod sa tog drveta, a ne nešto drugo? Božja mudrost je superiorna i ponekad se ogleda u naizgled jednostavnim stvarima. Prvi par na zemlji je dobio idealno okruženje za život, uključujući svu potrebnu raznovrsnu hranu. To znači da nije postojala nikakva stvarna potreba za nečim još čega eventualno nije bilo. Tako test koji je Bog postavio čovjeku nije sadržao u sebi i od sebe iskušenje niti naravno potrebu. Bog je zapravo time postavio pravu mjeru – ne nešto što će samo po sebi navesti čovjeka da prestup, već mu prosto omogućiti da pokaže svoje povjerenje i lojalnost, bez ikakve žrtve.
Filozofija prestupa
Posezanje za jedinim plodom koji je bio zabranjen čovjeku stoga otkriva najviše o karakteru prestupa i filozofiji koja dovodi do prestupa.
Svako razumno moralno biće kreće se u okvirima onoga što je dobro i svrsishodno. Sve dok je tako, zlo nije realnost, jer jednostavno nema svog nosioca. Baš kao što je dobro personalno, odnosno manifestacija personalnog bića, tako je i zlo, s tim što zlo može da predstavlja samo zloupotrebu nečega što je prethodno bilo dobro. Dakle, zlo nije vječna kategorija ni po postanku niti po trajnosti. Potražite članak na sajtu na tu temu, veoma je koristan. Problem sa zlom postaje stvaran kad se ono aktivira. I pošto Bog ne može da odobri zlo, tada dolazi do razdvajanja i gubitka Božje slave, a stvoreno biće postaje izloženo daljoj progresiji zla i smrti.
Preduzimanje akta za koji su dobili jasne upute od Boga da to ne čine, tj. uzimanje ploda sa drveta poznanja dobra i zla, predstavljalo je otvoreni prestup odnosno otkazivanje povjerenja i poslušnosti Bogu. Zapazite da je lokacija drveta života bila usred Edenskog vrta (Postanje 2:9), dok nam Postanje 3:3 otkriva da je drvo poznanja dobra i zla takođe bilo u sredini Vrta. Edenski vrt sigurno nije bio mala površina. To znači da bi eventualni put ka jednom od ova dva specifična drveta mogao biti samo akcija sa predumišljajem. Osim toga, prvi par je bio unaprijed upozoren na pobunjeničke aktivnosti palog anđela Lucifera odnosno Sotone, kao na dodatnu moguću opasnost u slučaju bavljenja onim što im je Bog kazao da ne čine. Oni su mogli jasno povezati te dvije stvari, jer Sotona im je mogao imati pristup na samo jednoj tački u Vrtu – tamo gdje se nalazio i njihov test poslušnosti. Ovaj vid testa poslušnosti nije se promijenio ni u uslovima postojanja grijeha, ali sada pod neuporedivo težim okolnostima. „Evo, danas pred tebe stavljam život i dobro, smrt i zlo. Ako budeš slušao uputstva Gospoda, svog Boga, koja ti danas dajem, da voliš Gospoda, svog Boga, da hodiš njegovim putevima, izvršavaš njegova uputstva i držiš njegove odredbe i njegove propise, tada ćeš živjeti… Ali ako ti srce zastrani i ne poslušaš, nego budeš zaveden i počneš da se klanjaš drugim bogovima i da im služiš, danas vam kažem da ćete zaista propasti.“ (5. Mojsijeva 30:15-18)
Obmanjivačka filozofija koju je Sotona predstavio Evi bila je bazirana na njegovim sopstvenim očekivanjima od pobune i sopstvenom iskustvu. Međutim, Lucifer je sakrio činjenice o svom novom bijednom stanju. To je način na koji funkcioniše filozofija svake obmane. Da bi se razumno biće dovelo u stanje obmanutosti, stvari se moraju prikazati na način koji ne odgovara činjeničnom stanju, a ono što donosi nesreću i propast kao poželjno kroz lažna obećanja i otvaranje imaginacije o lažnoj budućoj perspektivi i statusu. Međutim, da bi ovo bilo ostvarivo u praksi, prvo se mora dovesti u pitanje mjerodavni autoritet. Naravno vrhovni autoritet za sva pitanja istine i zablude može biti samo Tvorac. Odbacivanje ovog Autoriteta vodi u sve moguće oblike zablude, baš kao smo svjedoci u ljudskoj istoriji i iskustvu. Evin postupak uključivao je i više od toga – izdaju najboljeg Prijatelja za račun čudnih i neprovjerenih sugestija jednog stranca.
Kad je prihvatila sve sugestije Sotone kao realnu mogućnost, Evina vizura ploda se promijenila. On je sada postao „dobar za jelo, primamljiv i požudan za oči i za sticanje spoznaje“ (Post. 3:6). Tako se konačna odluka o uzimanju ili ne uzimanju ovog ploda izmjestila iz centra gdje se odluke donose i postala prepuštena apetitu, požudi i grozničavoj mašti u iščekivanju navodno uzvišenijeg „božanskog“ iskustva.
Eva je odmah zatim postala moćan medijum za dalje širenje obmane.
U uslovima nakon Pada, taj princip funkcionisanja grijeha i obmane nije se promijenio, ali ono što se jeste promijenilo su drastično umanjene i degradirane ljudske sposobnosti za razlikovanje istine i zablude.
Da bismo potpunije shvatili filozofiju prestupa, osvrnućemo se još na metodologiju opravdavanja Adama i Eve.
Adamovi pseudo argumenti (Postanje 3:8-12):
(1) Nalazim se u neprikladnom stanju da se pojavim pred Tobom, zato je najbolje rješenje da se sakrijem i da Te izbjegavam.
(2) Ja nijesam kriv za prestup; kriva je žena.
(3) U krajnjoj liniji, za sve si Ti, Bože, kriv koji si je stvorio i udružio sa mnom.
Evin pseudo argument (Postanje 3:13):
(1) Zmija me je prevarila. Odgovornost zmije odnosno Sotone je bila evidentna, ali to nikako nije skidalo odgovornost sa Eve koja je odbacila jasna uputstva Stvoritelja, otkazala mu povjerenje i pristala na obmanu.
Zapazimo da ni jedno ni drugo nijesu mogli da koriste argument da im je nešto nedostajalo. Nejasnoća u smislu nedostatka informacija takođe nije mogla biti izgovor, kao ni komplikovanost testa. Ne postoji ništa racionalno u filozofiji opravdavanja prestupa poretka života i nepoštovanja Riječi Božje. Upravo zbog svih ovih stvari, drvo poznanja dobra i zla je bilo najprikladniji mogući test za Adama i Evu. Kad bi se mogao naći ijedan objektivni razlog za neki Božji propust ili podsticaj na prestup i grijeh, tada bi zaista postojala i Božja odgovornost za sve što se dogodilo. Međutim, to nije slučaj. Za prestup su uvijek odgovorni prestupnici i nosioci grijeha, bez obzira na sofističku filozofiju kojom to pokušavaju pravdati.
Pavle Simović
