Kad razmišljamo o autentičnosti religije kojoj smo privrženi, ako uopšte razmišljamo o tome, a trebali bismo, jedna od najvećih opasnosti s kojima se možemo suočiti je prihvatanje stereotipa, mišljenja i istorijskih interpretacija od ustanova koje su same opterećene pseudo religioznošću i koje kao takve imaju „potrebu“ za samoopravdavanjem, iskrivljivanjem činjenica i apologetikom koja sve i u svakoj prilici čini da „okrene vodu na svoj mlin“. Ako ste ikada imali posla sa crkvenim apologetama, svakako ste mogli zapaziti da postoje pravi „eksperti“ u izvrtanju i relativizovanju stvari da je to zaista iritantno za zdravi razum. Ništa bolje nećete proći ni sa istorijsko-filozofskim interpretacijama i pogledima koji su u osnovi ateistički ili polaze od skrivene pretpostavke da je „čovjek stvorio boga“, te prema tome i sve vjerske pravce.
Osnovno polazište u našem razmišljanju zasniva se na premisi da li je Bog realni entitet ili nije. Ako jeste, a na to nas upućuju zdrav razum, logika i sva druga objektivna znanja, onda je realno da Bog otkriva istinu čovjeku. Spoznaja istine može doći samo od nekog ko je oličenje istine, jer istina mora biti personalna tj. predstavljati karakter njenog nosioca. Ovdje postoji opasnost hvatanja u zamku relativističkog poimanja istine kao apstraktne spoznaje „sveukupne istine“, ali to čovjeku nije ni moguće niti potrebno. Ako ne želimo da živimo po istinama koje su nam poznate i shvatljive, dalji progres u istini praktično nije moguć, jer će čovjek, „prirodno“, nastojati da manipuliše istinom, pretvarajući je tako u laž. Poznato je da laž najbolje uspijeva ako je pomiješana sa određenim premisama istine koje joj daju privid vjerodostojnosti. I pošto je čovjek razumno i kreativno biće, on će spremno iskoristiti sve svoje potencijale za izgradnju i održavanje sistema mješavine istine i laži koji zadovoljava njegove psihološke potrebe i uspostavlja mehanizme samoodbrane i prevencije susreta sa čistom (i nepoželjnom) istinom o sebi i svijetu u kojem živi, posebno vodeći računa da zaštiti svoje sebične interese i opravda vlastitu samodestrukciju.
Otuda ne treba da nas iznenađuje postojanje mnoštva vjerskih pravaca, a ni pokušaji da se oni klasifikuju i objasne na način koji glorifikuje čovjeka ili ljudsku ustanovu, a Boga marginalizuje ili čak isključuje.
Upravo takvi su pokušaji prikazivanja hrišćanstva kao „nove religije koju je uspostavio Isus Hrist“ (ili su to učinili njegovi apostoli). Postojanje lažiranih vjera i ideologija samo otkriva patološke potrebe čovjeka u grijehu da pronađe zadovoljštinu u lažnim i izmišljenim božanstvima koja odgovaraju njegovoj paloj prirodi, ali ne isključuje postojanje pravog Boga kao što replike ne isključuju postojanje originala.
Da bi određeni entitet koji nam se otkriva kao Bog dokazao svoju autentičnost, morao bi ispuniti određene kvalifikacije i kriterijume koji ga potvrđuju kao takvog. Koje su osnovne kvalifikacije istinskog Boga?
- On se mora identifikovati kao Tvorac, Stvoritelj i održavalac svega što postoji, poretka koji omogućava život (jer živo može nastati samo od živog).
- On ima kontinuitet bavljenja čovječanstvom od samog početka koji je spoznatljiv i dokaziv.
- On ima plan za čovjeka i čovječanstvo i objašnjava svrhu života i održivost poretka koji je uspostavio. To samo po sebi podrazumijeva moralna i karakterna načela po kojima trebaju funkcionisati i upravljati se bića stvorena po obličju svog Tvorca. Dakle, moralni zakoni bi morali imati najveći prioritet u univerzumu, jer sve što je stvoreno, stvoreno je u funkciji imanja, smislenosti i održavanja života.
- Pravi Bog bi morao na jasan način otkriti uzroke problematike ljudskog roda i pokazati nam ko smo, zašto smo tu i kuda idemo. To znači da bi Božji plan sa čovječanstvom uključivao i otkrivenje budućnosti ili ishod postojeće problematike.
- Pravi Bog morao bi upozoriti čovjeka na njegove sklonosti ka obmani i samoobmani, te na direktne posledice ispravnog i pogrešnog izbora. Dakle, morao bi biti Bog koji je postojan u apsolutnoj moralnosti i istini i koji svojim karakternim osobinama ne zadovoljava čovjekove psihološke potrebe u grijehu, već ih ukorava i ukazuje na pogubnost istrajavanja u grijehu. Bog je Spasitelj iz grijeha, ne u grijehu. Pravi Bog ukazuje na potrebu promjene unutrašnjih motiva i oslobađanje od pseudo „potreba“ u grijehu. On bi stoga morao apelovati na naš razum i razumno povjerenje u Njegovu ličnost i karakter, umjesto raznih psiholoških trikova u pseudo religijama, sračunatim na spoljne „kozmetičke“ promjene i stvaranje privida ispravnosti ili da izazovu osjećaje prihvaćenosti i sigurnosti.
Postoji samo jedan Bog koji se svijetu otkrio na ovakav način, i to je biblijski Bog. Da bismo se uopšte bavili zdravom religioznošću i upuštali u mjerodavne analize različitih religija, neophodno je poznavanje originala, na sličan način kao što bankarski službenik mora tačno znati kako izgleda originalna novčanica da bi razlikovao falsifikate. Bez jedne takve osnove, većina onoga što vjerujemo biće pogrešno, izmanipulisano, podložno neobjektivnim stavovima i podređeno mišljenjima koja ne mogu proći ni najgrublje filtere Svetog Pisma koje prepoznajemo kao pisano otkrivenje od Boga. Ako hoćemo religiju koja može proći sve testove i izdržati svaku probu, poenta je da se ne možemo pouzdano osloniti na bilo koji vjerski pravac nastao kao proizvod „traženja boga“ od strane čovjeka, već redosled mora biti upravo suprotan: mi moramo biti dovoljno pošteni i voljni da Bog „pronađe“ nas, tj. dopustiti da nam otkrije istinu i uputi nas u istinu. (Sami po sebi, mi smo nevoljni i nesposobni da formiramo čistu i objektivnu istinu.)
Ovo je glavni argument zašto hrišćanstvo, ako je autentično, ako je istinito, ne može biti nikakva nova religija. Ako je Isus Hrist zaista osnovao novu religiju, to bi ga diskvalifikovalo kao pravog Mesiju i prosto pridodalo dugačkom spisku lažnih mesija i lažnih posrednika između Boga i čovjeka. Ako su Hristovi učenici, apostoli, osnovali novu religiju, onda bi i njih morali uvrstiti u lažne vjeroučitelje.
Međutim, činjenica je da ni Isusu ni apostolima tako nešto nije bilo ni na kraj pameti. Isus je došao kao obećani Mesija o kojem je govorilo na stotine proročanstava vjekovima prije Njegovog dolaska, počevši od prvobitnog Božjeg obećanja datog Adamu i Evi nakon pada u grijeh. Logično, jedna od glavnih potvrda Njegovih kvalifikacija kao Mesije treba biti ispunjenje tih proročanstava U SKLADU SA BOŽJIM PLANOM SPASENJA. Isus je utjelovljen kao Čovjek (Sin čovječji) na zemlji, ali zbog svog originalnog identiteta Sina Božjeg (što je bila glavna tačka optužbi protiv Njega od strane rabinskih judaista), On je takođe bio oličenje Božjeg karaktera među ljudima budući vođen Duhom Božjim koji je Duh istine. To je druga ključna potvrda autentičnosti Njegovog mesijanstva. Dakle, pravi Mesija i Spasitelj čovječanstva ne samo što se prepoznaje po potpunoj usklađenosti sa Božjom voljom, definisanom u Božjem Zakonu, i planovima, već takođe ukorava i osuđuje sve pseudo religijske falsifikate proizvedene među onima koji polažu pravo da se nazivaju Božjim narodom. Da li je Isus činio tačno tako? U potpunosti.
Zbog očitog neslaganja sa onim na čemu je rabinski judaizam gradio svoja očekivanja od Mesije i jasnog ukora njihovoj lukavoj pseudo religioznosti, Jevreji su „zvanično“ i većinski odbacili Hrista. Da li je problem bio u Isusu ili u njima? Da li je Isus trebao da se uskladi sa zastranjivanjima judaizma ili da ispuni Božji plan? Da li je Isus trebao biti „demokrata“ i prikloniti se izboru većine? Da li je Isus zbog doslednosti istini i nepokolebljivoj namjeri da ispuni Očevu volju po cijenu najveće Žrtve u istoriji čovječanstva osnovao neku novu religiju ili je realizovao onu izvornu, autentičnu? Odgovori su jasni sami po sebi. Da li su apostoli zbog svog obraćenja Bogu i pristanka na istinu kao Hristovi učenici bili „otpadnici“ i „sektaši“ ili istinski nosioci istine? Prema izopačenom rezonu onih koji su upravljali javnim mnjenjem tog vremena, oni su mogli biti i jesu tretirani kao „sektaši“ ali presudno je ono što su bili u Božjim očima.
Da li su apostoli i rani hrišćani (kako su nazvani od drugih zbog centralne teme njihove poruke svijetu – propovijedanja Hrista kao Mesije) odgovorni zbog kasnijeg zastranjivanja i sinkretizma sa dominantnom paganskom grčko-rimskom filozofijom i usvajanjem paganskih misterija i gledišta o Bogu od strane onih koji su u saradnji sa vlastodršcima Rimske imperije stvorili ustanovu koja se samoproglasila „hrišćanskom crkvom“? Da li su Hrist i apostoli krivi što je ta ustanova izopačila sve temeljne biblijske doktrine, pri tome se drsko pozivajući na nasleđe od njih? Naravno da nijesu. Ako uopšte možemo govoriti o osnivanju hrišćanstva kao „nove religije“, to izvjesno nema nikakve veze sa Hristom i apostolima. Novotarije i razdvajanje hrišćanstva od izvorne religije isključivo se mogu pripisati raznim sumnjivim vjeroučiteljima, zadojenim paganskom filozofijom i okultizmom koji su se koristili pseudo hrišćanskom terminologijom u kreiranju ekumenske religije koja je politički odgovarala Rimskoj imperiji i koja je mogla koristiti mehanizme državne sile da se nametne svijetu. Te ljude je crkva kasnije glorifikovala i mitologizovala, proglasivši ih „crkvenim očevima“ ili utemeljivačima crkvene tradicije. Oni koji su kasnije gradili na toj „tradiciji“, zbog akumulacije i progresa otpada, mogli su postati samo još veći jeretici (prema Božjim mjerilima) od onih koje su nasleđivali.
Slično tome, niko nije kriv Jevrejima što su umjesto Hrista birali Barabu i što su se, umjesto na Boga, oslanjali na svoje lukave vjerske autoritete koji su izopačili učenja Tanaha „prilagodivši“ ih svojim interesima i psihološkim potrebama pale ljudske prirode, zbog čega im je Isus jasno stavio do znanja da su djeca Đavola i da je njihovo polaganje prava na nacionalno vjersko nasleđe obmana (vidi: Jovan 8. glava). Istu matricu navodnog vjerskog nasleđa kasnije je koristila crkva.
Ovo su sve stvari koje se mogu lako shvatiti proučavanjem Biblije i relevantnih istorijskih činjenica (makar onog dijela istorije koju crkva i svjetovne vlasti nijesu uspjeli dovoljno duboko zakopati).
Možemo zaključiti da je autentičnost izvorne religije dokaziva i provjerljiva i da ima svoj neprekinuti kontinuitet od početka čovječanstva. Pravo hrišćanstvo nije nikakva „nova religija“, već jednostavno reforma i oživljavanje originalne vjere koja je dolaskom Mesije primila posebnu silu, potvrdu i nadu u konačno spasenje i ispunjenje svih Božjih obećanja. Prvi Hristov dolazak svakako je centralni događaj u istoriji čovječanstva. Pošto religijski sistem nije sam sebi svrha (tj. nema status kvo koji je tipičan za pseudo religije), Hrist je svojim utjelovljenjem, misijom na zemlji i posredničkom žrtvom ispunio tipsku službu i praznike koji su ilustrovali Plan spasenja, ali to nipošto ne znači da je promijenio ili ukinuo išta od velikih načela istine i morala koje definiše Bog. On je ratifikovao savez između Boga i čovjeka (Galatima 3:17). Zato što Plan spasenja ima svoje ključne faze realizacije, prava vjera ih prepoznaje i prati, što u teologiji nazivamo „sadašnjom istinom“ (vidi: 2. Petrova 1:12). Isto tako, Božji narod prepoznaje vremena kad se zbog otpada mora odvajati od većine (2. Korinćanima 6:17; Otkrivenje 18:4). Tako se sve istine Božjeg otkrivenja uklapaju u jedan savršeni mozaik koji nas osvjedočava da smo na pravom putu na kojem možemo, u saradnji sa Bogom, oplemeniti sve vrline našeg bića i izgraditi karakter koji će primiti vječni život – konačni cilj naše vjere i postojanja uopšte.
Pavle Simović