Predadventni ili istražni sud je teološka doktrina razvijena od adventista sedmog dana. Odnosi se na proces koji se odvija u Nebeskom Svetilištu, „pravom hramu koji je podigao Gospod, a ne čovjek“ (Jevrejima 8:2), gdje službu Prvosveštenika vrši sam Hrist (Jevrejima 7:17-28), što jasno potvrđuju stihovi u Jevrejima 8:3-6 i 9. poglavlje. Usko vezano za ovo, 2.300 dana (proročkih godina) pronađenih u Danilu 8:13-14 ukazuju na godinu kada će Hristova služba u Svetinji nad svetinjama na Nebu započeti. Ovo je događaj koji je tipski prikazan Danom pomirenja opisanim u Levitskom zakoniku 16 i Levitskom zakoniku 23:26-32. Prema izračunu 2300 godina dovode do 1844. godine kada je Hrist otpočeo završnu službu u Svetinji nad svetinjama na Nebu, kao što je opisano u Danilu 8:13-14, i time započeo sud opisan u Danilu 7:9-10.
Svrha predadventnog suda je odlučivanje ko je dostojan uskrsenja i potvrđivanje spasenja. Razlozi za to su lako razumljivi – hrišćani mogu otpasti od vjere (Jovan 15:1-6; 1. Timoteju 1:19; Jevrejima 6:4-6; 2. Petrova 2:1, 20; Matej 25:18; Otkrivenje 3:16) i nisu svi koji se izjašnjavaju kao hrišćani zaista hrišćani (Matej 7:21-23; 1. Jovanova 2:19). Takođe moramo uzeti u obzir sve one koji bi mogli biti spaseni bez jasnog teološkog razumijevanja (Rimljanima 2:13-16)!
Dakle, istražni sud čini prvu fazu eshatološkog suda i započeo je po isteku proročkih perioda od 1260 godina iz Danila 7 i 2.300 godina iz Danila 8, 1844. godine.
U prilog doktrini o predadventnom Sudu koji se odnosi na one koji se izjašnjavaju kao Božji narod u svim vremenima navode se Danilo 7:9-10; 1. Petrova 4:17; i Otkrivenje 14:6 -7; 20:12.
Ključni razlozi za predadventni sud:
Opravdanje Boga i Njegovog naroda. – Ovaj sud služi da dokaže da je Bog pravedan i milosrdan u svojim postupcima s čovječanstvom, posebno suočen s kosmičkom kontroverzom između Hrista i Sotone. On pokazuje svemiru da Bog postupa pravedno.
Završavanje zapisa o spasenju. – Prije Isusovog povratka, ispituju se zapisi o ljudima (njihovo pokajanje, vjera i posvećenje). Grijesi za koje je istinski ostvareno pokajanje i koji su pokriveni Hristovom krvlju bivaju izbrisani.
Rješavanje optužbi. – Sotona djeluje kao „tužitelj braće“, a sud omogućava Hristu da djeluje kao zastupnik pravednika. Bog ne može ignorisati đavolje optužbe, budući da Njegova vladavina djeluje kroz povjerenje i odanost stvorenih moralnih bića. On mora razriješiti sumnje u svoju pouzdanost (Rimljanima 3:4).
Utvrđivanje dostojnosti za uskrsenje. – Sud pojašnjava ko je dio „prvog uskrsenja“ (pravednici), osiguravajući da su već oslobođeni (sa očišćenim grijesima) prije Drugog dolaska.
Ispravljanje zemaljskih presuda. – Mnogi vjerni vjernici su osuđeni od strane zemaljskih sila; ovaj nebeski sud poništava te nepravedne odluke.
U ovom radu bavićemo se održivošću ove doktrine.
Nužnost Istražnog suda i kritika ove doktrine: pozadina i premise
Ova doktrina je nezamjenjiva, jer je nepovratno povezana s ljudskim odgovorom na Božji plan spasenja.
Međutim, protestantski hrišćani izvan adventizma redovno osporavaju ovu doktrinu, ponekad proglašavajući Adventizam sedmog dana jeretičkom sektom koja uči legalističkom shvatanju spasenja. Šema spasenja koja uključuje doktrinu istražnog suda, stoga, postaje suprotstavljena spasenju shvaćenom kao sola gratia et fides (samo milošću i vjerom). Stoga ne čudi da su pod rastućim vanjskim pritiskom neki adventisti napustili doktrinu istražnog suda, smatrajući je reliktom prošlosti i sramotom.
Evanđeoska kritika doktrine istražnog suda uglavnom se fokusira na četiri glavna prigovora. Prvo, često se tvrdi da istoricizam kao metoda tumačenja više nije održiva. U savremenoj literaturi se često ističu razne slabosti, potkrepljujući tu tvrdnju. Većina kritičara istoricističke metodologije ističe sklonost njenih praktičara ka spekulacijama i nagađanjima, kao i nemogućnost da se pruži jedinstveno tumačenje simbola. Štaviše, podstaknuti savremenom ekumenskom klimom, neki kritičari se protive istoricističkom insistiranju na poistovjećivanju Antihrista, Vavilona i zvijeri iz Otkrivenja 13 sa modernim rimokatoličanstvom i papstvom.
Često se tvrdi da istoricistički pristup proročkom tumačenju nije relevantan za postmodernistički pogled na svijet.
Drugo, kritičari tvrde da se doktrina istražnog suda ne može „održati na biblijskom tekstu“.
Kao što je jedan teolog napisao: „[Istražni sud] je, za mene, najkolosalniji, psihološki fenomen koji spašava obraz u religijskoj istoriji… [Ja] lično ne vjerujem da postoji sumnja u stih u Svetom pismu koji bi potkrijepio tako neobičan stav.“[1]
Treće, kritičari tvrde da ova doktrina ima štetan uticaj na sigurnost spasenja. Kritičari često smatraju da oproštenje nije istinsko oproštenje ako je nečiji život podložan preispitivanju.
Četvrto, kritičari tvrde da doktrina istražnog suda ugrožava biblijsko učenje da smo spaseni samo milošću.
Konačno, kritičari tvrde da je doktrina istražnog suda teološki suvišna i da je treba odbaciti. Jedina svrha ove „jedinstvene teorije“, napisao je adventistički kritičar Valter Martin, jeste „da disciplinuje hrišćane prijetnjom predstojećeg suda i osude onima čiji slučajevi su nepovoljno odlučeni od strane našeg Gospoda“.[2]
Šta zapravo stoji iza ovih stavova? U protestantskom kontekstu, monergizam (grčki mon: jedan, i érg[on] „djelo“) je soteriološka[3] paradigma u kojoj je samo Bog odgovoran za spasenje čovječanstva. Bilo koji oblik ljudskog doprinosa, uključujući slobodnu volju, je isključen. Iako ima nekoliko varijacija, osnovna poenta teorije je da je Božji plan da obnovi sve ljude, bez obzira na njihove izbore, u odnos s Njim. Budući da univerzalizam postavlja ključna pitanja o Božjem karakteru, posebno Njegovoj pravdi, te o ljudskom moralu i odgovornosti, malo je protestantskih mislilaca prihvatilo ovo gledište.
Mnogo poznatija i široko prihvaćena verzija monergizma je protestantski dvostruki predestinarizam. Ova verzija monergizma potvrđuje da je u vječnosti u prošlosti Bog odredio ko će biti spašen, a ko će biti izgubljen. Ova odluka je neopoziva i bezuslovna. Čovječanstvo ne igra nikakvu ulogu u procesu spasenja i pojedinci nemaju načina da utiču na ovu božansku odluku ili je promijene. Sloboda volje u vezi s duhovnim pitanjima je uskraćena. Oni koji su predodređeni da budu izgubljeni, tj. prokleti, ne doživljavaju istinsko „nagovaranje“ Svetog Duha ka pokajanju i obraćenju. Oni koji su predodređeni za spasenje će, isključivo milošću Božjom, doživjeti obraćenje i postati hrišćani. Odlučeno od strane Boga u vječnosti u prošlosti, spasenje se ne može izgubiti; otuda i fraza „jednom spašen, zauvijek spašen“.
Očigledno je da ovaj stav ima ozbiljne implikacije na protestantsko vjerovanje o opravdanju vjerom, pri čemu slogani sola gratia, sola fide i soli Deo gloria imaju specifična značenja. Sola, u sve tri fraze, ukazuje na to da Bog ima potpunu kontrolu nad procesom spasenja i da je ljudska slobodna volja isključena. Gratia se shvata kao Božji dar koji isključuje mogućnost njegovog odbacivanja; drugim riječima, milost je neodoljiva. U monergističkoj literaturi ovo se ponekad naziva „jakom“ ili „totalnom“ teologijom milosti. Vjera, u sola fide, se smatra pasivnom, tj. ljudska vjera nema nikakav uticaj na Božju odluku. Ovo vjerovanje proizlazi iz uvjerenja da je Pad toliko oštetio Adama i njegovo potomstvo da nisu u stanju odgovoriti na Božju ponudu spasenja. Stoga spasenje postaje isključivo Božje djelo – kroz izbor – bez ljudskog uticaja. Samo predodređene osobe primaju dar vjere od Boga, a predodređene osobe jednostavno prihvataju da su opravdane vjerom, tj. njihova vjera ni na koji način nije instrumentalna u njihovom spasenju. Stoga, unutar monergističke paradigme, fraza opravdanje vjerom ne znači da osoba bira, vjerom, prihvatiti Božju ponudu spasenja; radije, to znači da pojedinac jednostavno prihvata odluku koju je Bog donio u vječnosti.
Ne treba ni spominjati da je glavna svrha monergizma pružanje potpune sigurnosti spasenja uklanjanjem „ljudskog elementa“ – uključujući izbor – iz procesa spasenja. Ako osoba ima vjeru – dar od Boga – to znači da je spašena. Njihovi životi sigurno neće biti predmet preispitivanja. Upravo iz tog razloga monergistička retorika može biti privlačna hrišćanima koji se osjećaju opterećeni legalizmom.
Za razliku od monergizma, sinergizam (grčki sin: sa, i érg[on] „djelo“) je soteriološka paradigma u kojoj Bog i ljudi sarađuju u procesu spasenja. Ova paradigma ima časnu tradiciju i prihvatila ju je većina hrišćanske tradicije. Sinergijski pristup spasenju nudi nekoliko važnih prednosti u odnosu na monergizam: prvo, kao što je gore navedeno, to je intuitivan pristup vjeri; drugo, čini se prirodnije usklađenim sa Svetim pismom nego monergizam; treće, zasniva se na širokom, a ne uskom tumačenju Svetog pisma; četvrto, ne zahtijeva nespretno reinterpretiranje riječi kao što su „ko god“, „svi“, „svaki“, „svako“ (Djela 2:21; Jovan 3:16; Titu 2:11, 2. Petrova 3:9); i konačno – njegova najznačajnija karakteristika – naglašava postojanje istinske ljudske slobodne volje u pitanjima spasenja. Upravo ta poslednja karakteristika izaziva gnjev monergističkih teologa.
Međutim, za razliku od monergizma, sinergizam ima jednu veliku komplikaciju. Monergizam nudi jedinstven pristup spasenju, tj. ili je monergizam ili nije. Stoga ne postoje nijanse hrišćanskog monergizma. S druge strane, sinergizam ima mnogo nijansi, što rezultira različitim pristupima spasenju, a svi su pod istim sinergijskim kišobranom.
Dakle, najznačajnija razlika između monergizma i sinergizma je u tome što potonji, u svim svojim oblicima, prihvata postojanje istinske slobodne volje. Upravo postojanje ljudske slobodne volje zahtijeva neku vrstu preispitivanja od strane Stvoritelja; inače, koja bi bila svrha davanja slobodne volje Njegovim stvorenjima? Neki kritičari doktrine o istražnom sudu smatraju da sveznajućem Bogu nije potreban dugi pregled da bi znao ko su Njegovi. To nije poenta. Bilo dug ili kratak, bilo da je počeo 1844. godine ili ne, takav pregled je teološka nužnost. Stoga ne čudi da sve sinergijske religije – i hrišćanske i nehrišćanske – i sve sinergijske denominacije prihvataju oblik istraživanja ili preispitivanja života vjernika.
To nije slučaj s monergizmom. Za hrišćanske monergiste, ideja preispitivanja ljudskih života, koji bi mogli biti povezani s nečijom sudbinom, je anatema. Odluka suverenog, sveznajućeg Boga, donesena u vječnosti, ne može se mijenjati niti dovoditi u pitanje. Takva revizija bi umanjila Božju slavu, umanjila efikasnost Njegove milosti i, što je najvažnije, uvela bi ljudski element u proces spasenja. Zato postoji veliki jaz između monergističkog sistema vjerovanja i onih koji zagovaraju bilo koji oblik sinergizma.
Stoga ne čudi da najjači argumenti protiv doktrine istražnog suda dolaze od monergista. Njihovi argumenti, vješto prikriveni kao da predstavljaju pravi oblik biblijskog hrišćanstva, obično se fokusiraju samo na Hristov krst na kojem je „sve završeno“ i apsolutnost hrišćanske sigurnosti.
„Jer svi se moramo pojaviti pred Hristovom sudskom stolicom, da svako primi prema onom što je činio, bilo dobro, bilo zlo.“ (2. Korinćanima 5:10)
Prinuđeni biblijskim dokazima, hrišćanski monergisti prepoznaju da se na kraju vremena mora dogoditi pregled ljudskih života. Međutim, po njima, ovaj pregled slijedi, a ne prethodi Drugom dolasku. Odmah se postavlja pitanje: ako je pitanje konačne sudbine riješeno Božjom odredbom u prošlosti, koji je razlog za „istražnu“ fazu suda? Monergistički teolozi iznijeli su ovo domišljato rješenje: svrha suda nije utvrditi ko ide u raj, a ko u pakao; to je zaista određeno u prošlosti. Umjesto toga, svrha „istražnog suda“ je odrediti nivo nagrade ili kazne. Prema ovome, ljudska djela ne određuju spasenje. Umjesto toga, ona određuju stepen nagrade.[4]
U zaključku ovog dijela možemo konstatovati da sinergizam usmjeren na milost – koji prihvata da je samo Bog (dakle, soli Deo gloria) taj koji pokreće i dovršava proces spasenja, obnavlja ljudsku slobodnu volju kroz prethodnu milost, omogućava dobra djela i nadgleda cijeli proces spasenja djelovanjem Božjeg Duha – što vjernicima nudi istinsko i biblijski utemeljeno uvjerenje o spasenju i pozitivan pogled na istražni sud. Ovo se može dogoditi samo kada vjernici postanu uvjereni u svoju duhovnu nesposobnost (zbog slabosti tijela – Rimljanima 7) i da njihova dobra djela (posvećenje) ne predstavljaju osnovu njihovog spasenja jer „Bog je koji čini u vama da hoćete i radite kako je njemu ugodno“ (Filipljanima 2:13); samo tada mogu prihvatiti činjenicu da su uvijek pokriveni pravednošću Isusa Hrista sve dok se drže Njega vjerom. Apostol Pavle je rekao: „Srećni su oni kojima su bezakona djela oproštena i kojima su grijesi pokriveni. Srećan je čovjek kome Gospod ne uračunava grijeh.“ (Rimljanima 4:7-8) To znači da kada se vjernici pojave pred Božjim sudom, Hristova pravednost ih u potpunosti pokriva. Niko od nas ne može očekivati da će proći Sud bez Isusa. On je jedini koji nas može očistiti, promijeniti i braniti. Istražni sud, dakle, treba pozdraviti, a ne strahovati od njega (Psalam 26:1; 27:1).
Ipak, u konačnoj analizi, zbog prirode hrišćanske vjere, potpuno uvjerenje u spasenje na ovoj zemlji je nemoguće.
Koncept istražnog suda u Svetom pismu
Od samog početka Božjeg postupanja s grešnicima u Postanju 3 pojavljuje se obrazac sudskog postupka. Prvo dolazi istraga: „Gdje si?“ „Ko ti je rekao?“ „Jesi li jeo s drveta?“ (Postanje 3:9-13). Nakon ove istrage, Bog objavljuje presudu u stihovima 14-19. Sličan božanski pristup nalazimo u Božjem postupanju s Kainom (Postanje 4:9-10) i u Njegovom postupanju sa Sodomom i Gomorom. Većina Postanja 18 i 19 opisuje Božje istrage i vijećanja prije Njegovog kaznenog čina. Značajno je da Novi savez projektuje sud nad Sodomom i Gomorom kao „primjer“ ili „tip“ Božjeg suda na kraju (2. Petrova 2:6; Juda 1:7).
U spisima izraelskih proroka, Izrael ili narodi su postrojeni pred Božjim sudom, sprovodi se istraga, iznose se činjenice, pozivaju se svjedoci i konačno se izriče presuda (npr. Isaija 5:1-7; 43:8-13; 22-28). Redoslijed je uvijek isti: grijeh, istraga i sud.
Koncept istražnog suda prije adventa pojavljuje se i u Novom savezu. Parabola o svadbenoj gozbi u Mateju 22 je odličan primjer. „A kad je kralj ušao da vidi goste, ugleda ondje jednog čovjeka koji nije bio obučen u svadbenu odjeću.“ (Matej 22:11) Kraljev pregled gostiju predstavlja proces istrage. Rezultat ove istrage određivao je ko od gostiju može ostati, a ko ne. U tom smislu, to je slika istražnog, predadventnog suda na nebu koji se sada odvija.
Drugi tekstovi Novog saveza koji pretpostavljaju sud prije adventa su Jovan 5:28-29, gdje Jovan spominje uskrsenje na život i uskrsenje za osudu, i Otkrivenje 20:4-6. Većina biblijskih egzegeta slaže se da Otkrivenje 20 uči o dva doslovna uskrsenja mrtvih, razdvojena hiljadu godina. Budući da se samo „blaženi i sveti“ pojavljuju u prvom uskrsenju, prethodni sud morao se dogoditi kako bi se odredilo ko će učestvovati u prvom uskrsnuću.
Prilikom drugog Hristovog dolaska, anđeli će imati konkretan zadatak da prikupe svete po svoj zemlji: „On [Sin Čovječji, Hrist] će poslati svoje anđele sa gromoglasnom trubom i oni će skupiti njegove izabrane sa sve četiri strane svijeta, s jednog kraja nebesa do drugog.“ (Matej 24:31; uporedi sa 1. Solunjanima 4:15-17) Da bi uspješno obavili svoj zadatak, anđeli moraju unaprijed precizno znati ko su oni koji nasleđuju spasenje.
U Otkrivenju 14, žetvi na zemlji (14-20) prethodi poruka prvog anđela: „Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer je došao čas njegovog suda.“ (Otkrivenje 14:7) Slijed događaja prikazanih u ovom poglavlju jasno ukazuje na to da sud o kojem se govori u 14:7 prethodi izvršenju suda prilikom Hristovog drugog dolaska opisanog u stihovima 14-20.
Odlomak o sudu u Danilu 7:9-14 sadrži tri scene: (1) sud na nebu u stihovima 9-10; (2) kraj četvrte zvijeri, tj. ishod suda u stihovima 11-12; i (3) prijem kraljevstva od strane Sina Čovječjeg (Hrista) u stihovima 13-14. Važno je prepoznati da se ovaj sud odvija dok je „mali rog“ aktivan na zemlji. U Danilu 7 postoje tri odlomka koja se konkretno odnose na sud. Nalaze se u stihovima 9-14, 21, 22 i 26. Budući da se djela „malog roga“ jasno preklapaju i, barem neko vrijeme, podudaraju s nebeskim sudom, ovaj sud ne može biti konačni sud iz Otkrivenja 20. Umjesto toga, to mora biti preliminarni sud koji se odvija na nebu prije Drugog dolaska.
Kome se sudi?
U ovoj sceni suda otvaraju se i proučavaju knjige (stih 10). U Starom savezu nalazimo reference na „knjigu živih“ (npr. Psalam 69:28), Božju „knjigu“ (npr. Izlazak 32:32; Psalam 56:8) i „knjigu sjećanja“ (npr. Malahija 3:16). Ista misao se javlja u literaturi kasnijeg judaizma i u Novom savezu (npr. Filipljanima 4:3; Otkrivenje 3:5; 20:12; 21:27). Važno pitanje je kome se sudi na osnovu ovih knjiga? Iz konteksta zaključujemo da ovaj sud uključuje:
Božji narod. – Budući da je „presuda donijeta u korist svetaca Najvišega“ (7:22), oni moraju biti predmet ovog suda. Ova činjenica nije priznata među glavnicom protestanata. Budući da većina hrišćana vjeruje u besmrtnost duše, oni vjeruju da se buduće stanje osobe odlučuje u trenutku kada ona umre. Stoga im predadventni sud, u kojem se donosi konačna odluka o tome da li je osoba spašena ili ne, nema smisla. Oni mrtve već vide u raju ili paklu (ili čistilištu za rimokatolike). Stoga, hrišćani, uglavnom, nemaju mjesta za predadventni sud, iako kontekst u Danilu 7 to jasno zahtijeva.
Mali rog. – Kontekst scene suda više puta spominje mali rog (stihovi 8 i 11). Sud, dakle, mora nekako uključivati i mali rog. Sveti primaju kraljevstvo (stih 27) dok se „malom rogu“ oduzima vlast. Dakle, opravdanje svetaca (stih 22) podrazumijeva osudu „malog roga“.
Primarna svrha istražnog predadventnog suda je konačna potvrda spasenja i opravdanje Božjeg naroda (7:22). Opseg predadventnog suda očito mora uključiti sve one koji su ispovijedali vjeru pod oba saveza.
Zaključak
Iz navedenog, čak i bez detaljnog proučavanja Dana pomirenja u tipu i velikom antitipu, očigledna je biblijska osnovanost predadvetnog ili istražnog suda na Nebu koji prethodi Drugom Hristovom dolasku. Koliko će trajati predadventni sud? Odgovor je da jednostavno ne znamo (svakako treba uzeti u obzir i druga još neispunjena proročanstva). Nakon početka Istražnog suda nemamo više vremenskih proročanstava, što je samo po sebi razumljivo.
Takođe su iznesene pogrešne premise zbog kojih većina hrišćana odbacuje ovu doktrinu.
Izbor je jednostavan sve dok smo pošteni prema svakom ispravnom biblijski utemeljenom učenju. Potpuno je irelevantno koja denominacija stoji (u ovom slučaju adventisti sedmog dana[5]) ili ne stoji iza toga. To nisu odluke koje se donose glasanjem demokratske većine. Vaša subjektivna osjećanja i mišljenja – posebno u smislu „sigurnosti spasenja“ – takođe ne bi smjela biti presudna u izboru bilo koje ispravne doktrine pa ni ove.
________________________
[1] Raymond F. Cottrell, quoted in Gladson, 115.
[2] Walter Martin, The Kingdom of the Cults (Bloomington: Bethany House Publishers, 1997), 581.
[3] Soteriologija (od grče riječi soteria) je nauka o spasenju.
[4] Charles Stanley, Eternal Security (Nashville: Thomas Nelson Publishers, 1990), 125-126.
[5] Iako to nikada ne bi priznali, ono što je adventistima sedmog dana najviše kompromitovalo doktrine koje su iznijeli jesu upravo lažna proročanstva i vizije Elen G. Vajt (vidi takođe: „Zatvorena vrata“ u ranom adventizmu i „duh proroštva“) koja se smatra jednim od osnivača te denominacije.
