Da li je uzdržavanje od mesa Božji zahtjev?

Apostol Pavle je izdao ozbiljno upozorenje protiv lažnih proroka:

„A Duh izričito govori da će u budućim vremenima neki otpasti od vjere, slušajući zavodljive duhove i nauke demonske, zavedeni licemjerstvom lažljivaca čija je savjest otupila, koji zabranjuju stupanje u brak i zahtijevaju uzdržavanje od jela koja je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i koji dobro poznaju istinu. Jer sve što je Bog stvorio dobro je i ne treba odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću, jer se to posvećuje Božjom riječju i molitvom koja se za to upućuje.“ (1. Timoteju 4:1-5)

Ovaj članak ispituje učenja Elen Vajt o konzumaciji mesa i pokazuje da ona direktno protivrječe Svetom pismu, dodaju zahtjeve spasenju koje Bog nikada nije nametnuo i ispunjavaju Pavlovo proročko upozorenje o obmani poslednjih dana. Ispitivanjem biblijskih dokaza i kontradiktornih izjava same gospođe Vajt, biće pokazano da poruka zdravstvene reforme Elen Vajt nije bila božanska istina, već doktrina đavola – legalistički dodatak evanđelju koji su apostoli više puta osuđivali.

Kada se suoče s izjavama Elen Vajt o apstinenciji od mesa, adventisti sedmog dana često odmah preusmjere razgovor na debatu o zdravlju vegetarijanstva. To je pokušaj da se skrene pažnja s činjenice da Elen Vajt direktno protivrječi Bibliji po ovom pitanju. Ne radi se o debati o zdravlju veganske, vegetarijanske ili mesojedske ishrane. Ne radi se o zdravstvenim izborima, preferencijama ukusa ili filozofskim pitanjima o ubijanju životinja. Radi se o tome da li Božja jasna dozvola jedenja čistog mesa može biti poništena takozvanim proročkim otkrivenjem. To je debata o tome da li prehrambena ograničenja mogu postati uslovi za spasenje.

Elen je naravno bila svjesna da bi nametanje vegetarijanstva otjeralo mnoge iz sekte i pravdala se da nikada uzdržavanje od mesa nije bio test članstva, ali u nastavku slijedi priglupo i netačno obrazloženje:

„Nikada nismo jedenje mesa učinili testom zajedništva, nikada: ali kada nam Gospod predstavi zlo jedenja mesa mrtvih životinja koje su zaražene bolešću – skrofulozom, rakom, tumorima i ovim plućnim bolestima – priliči svakome ko poznaje ove stvari da odlučno govori protiv održavanja takvom ishranom.“[1]

Uzgred, ove „predstave“ je dobila od dr Džejmsa Kejleba Džeksona, američkog zdravstvenog reformatora u 19. vijeku.

 

Proročki rat Elen Vajt protiv mesa

Preko 160 godina, proročica crkve adventista sedmog dana, Elen G. Vajt, uči da jedenje mesa – čak i čistih životinja koje je sam Bog odredio kao hranu – truje krv, otupljuje um, degradira moralni karakter i na kraju diskvalifikuje vjernike iz Božjeg kraljevstva. Tvrdila je da je ta učenja dobila kroz božansko otkrivenje, insistirajući da joj je Bog dao „novo svjetlo“ 6. juna 1863. godine, otkrivajući da mesna hrana treba biti ukinuta među onima koji čekaju Hristov povratak. U prethodnih dvadesetak godina svoje proročke karijere redovno je podmazivala grlo slaninom i protivila se onima koji su iz Svetog pisma bili osvjedočeni da ne treba jesti svinjetinu.[2] Očito za familiju Vajt nisu bili dovoljni zakoni o ishrani koje je Bog dao u Bibliji, ako oni sami nisu „kanal otkrivenja duhom“. Takvo ponašanje je tipično za harizmatike, što su i bili.

Elen Vajt nije samo predložila vegetarijanstvo ili veganstvo kao zdravu opciju. Umjesto toga, s proročkim autoritetom je proglasila da je Bog otkrio da je jedenje mesa duhovno, moralno i fizički destruktivno. Iako svi dokazi ukazuju na to da je svoja veganska učenja dobila od dr Džejmsa Kejleba Džeksona, tvrdila je da je ovu poruku dobila direktno s neba u vizijama od Boga.

Sada ćemo ispitati različite izjave koje je dala Elen Vajt.

Zdravstvena reforma direktno povezana sa spasenjem. – „Svjetlost koju je Gospod dao o zdravstvenoj reformi je za naše spasenje i spasenje svijeta.“[3]

„Pokazano mi je da je zdravstvena reforma dio treće anđeoske poruke i da je s njom jednako blisko povezana kao što su ruka i šaka povezani s ljudskim tijelom.“[4]

Dodavanjem njene vizije zdravstvene reforme poruci trećeg anđela (vidi: Otkrivenje 22:18), oni koji su se pobunili protiv zdravstvene reforme (jedenja mesa) pobunili bi se protiv Boga. Ovi buntovni mesojedi bili bi uključeni u one koji će biti kažnjeni zbog obožavanja zvijeri i njenog lika. Ovo je trebalo uplašiti mesojede da se povinuju mandatima „proročice“.

Budući da je adventistička zdravstvena poruka dio adventističke evanđeoske poruke, pravi hrišćanin se mora toga pridržavati, to je dio spasenja, a oni koji je odbacuju, odbacuju Boga. Ova poruka se mora poslušati da bi se vjernici osposobili za primanje besmrtnosti.[5] Elen Vajt je tvrdila da je nemoguće postići hrišćansko savršenstvo (oblik bezgrešnog perfekcionizma) ako se konzumira meso i mnogo druge hrane.[6] Veoma je važno zapaziti povezanost ovih ideja, jer Elen je zagovarala fanatično vjerovanje da hrišćani poslednje generacije mogu i moraju dostići stanje bezgrešnog savršenstva prije drugog Hristovog dolaska.

Zbog mesa ugrožavate duhovno zdravlje i izgubićete status pripadnika Božjeg naroda. – „Ima onih koji bi trebali biti svjesni opasnosti jedenja mesa, ali koji i dalje jedu životinjsko meso, čime ugrožavaju fizičko, mentalno i duhovno zdravlje. Mnogi koji su sada samo napola obraćeni po pitanju jedenja mesa napustiće Božji narod i više neće hoditi s njim.“[7]

Ako ste u iskušenju da pojedete komad piletine ili junetine, vaše spasenje je u opasnosti. Ako niste u potpunosti vegetarijanci, gospođa Vajt je prorekla da ćete napustiti Božji narod. Pod „Božjim narodom“ ona podrazumijeva sektu Adventista sedmog dana. Čovjek se mora zapitati kako su Abram, koji je služio meso anđelima, ili Isus, koji je jeo pashalno jagnje, uspjeli ostati spašeni.

Meso kvari duše vaše djece. – „Na svoj sto stavljate puter, jaja i meso, a vaša djeca ih jedu. Hrane se upravo onim stvarima koje će probuditi njihove životinjske strasti, a onda dolazite na sastanak i molite Boga da blagoslovi i spasi vašu djecu. Koliko visoko idu vaše molitve?“[8]

Prema gospođi Vajt, ako za doručak poslužite jaja, maslac i sl., vaše molitve će se odbijati od plafona. Dobra vijest je da će prelazak na sojinu slaninu i Kelogove kukuruzne pahuljice poslati vaše molitve pravo u nebo!

Ako jedete meso i maslac i koristite začine, otpali ste od vjere. – „Jedna porodica je posebno imala sve koristi koje su mogli dobiti od reforme u ishrani, ali su upravo oni potpuno otpali od vjere. Meso i puter su koristili sasvim slobodno, a začini nisu u potpunosti odbačeni.“[9]

Meso vas čini zvjerskim i glupim. – „Njegova upotreba pobuđuje životinjske sklonosti ka povećanoj aktivnosti i jača životinjske strasti. Kada se životinjske sklonosti povećaju, intelektualne i moralne moći se smanjuju. Upotreba životinjskog mesa… otupljuje finu osjetljivost uma.“[10]

„Intelektualne, moralne i fizičke moći se obezvređuju uobičajenom upotrebom mesa. Jedenje mesa remeti sistem, pomućuje intelekt i otupljuje moralne osjećaje.“[11]

„Religiozni život se može uspješnije postići i održati ako se izbaci meso; jer ova prehrana podstiče intenzivnu aktivnost, požudne sklonosti i slabi moralnu i duhovnu prirodu.“[12]

Gospođa Vajt iznosi apsurdnu tvrdnju da jedenje mesa pretvara čovjeka u životinju, uništava njegovu sposobnost jasnog razmišljanja i čini ga moralno manjkavim. Čovjek se mora zapitati kako je Danilo, koji je jeo meso kao dio svoje redovne prehrane, mogao primati vizije od Boga s pomućenim intelektom (Danilo 10:3).

Meso vas diskvalifikuje za Nebo. – „Među onima koji čekaju dolazak Gospodnji, jedenje mesa će na kraju nestati; meso će prestati biti dio njihove prehrane.“[13]

Ovdje Elen Vajt prorokuje da će oni koji čekaju Hristov povratak „na kraju“ odustati od mesa. Ovo daje malo prostora za disanje onim slabim adventistima sedmog dana koji još uvijek nisu uspjeli odustati od pizze s feferonima.

Suzdržite se od mesa. – „Očevi i majke trebaju biti pozvani, u strahu Gospodnjem, ne samo da se uzdržavaju od svih opojnih pića, već i od čaja, kafe i mesa.“[14]

„Hoće li ljudska bića živjeti od mesa mrtvih životinja? Odgovor, iz svjetlosti koju je Bog dao, je: Ne, odlučno ne.“[15]

Ovo su neke od najjasnijih izjava kojima je Elen Vajt zapovjedila svojim sledbenicima da se uzdržavaju od mesa. Ona tvrdi da je direktiva o uzdržavanju od mesa došla direktno od Boga, ali gdje se to nalazi u Božjoj Riječi?

Čak i mliječni proizvodi i jaja moraju nestati. – Gospođa Vajt se nije zaustavila samo na mesu. Otišla je mnogo dalje od toga. Zalagala se ne samo za vegetarijansku, već i za vegansku ishranu.

„Svjetlo koje mi je dato je da neće proći mnogo vremena prije nego što ćemo morati odustati od bilo kakve životinjske hrane. Čak će i mlijeko morati biti odbačeno.“[16]

Ovu naredbu uglavnom ignoriše velika većina modernih adventista sedmog dana koji je prepoznaju onakvom kakva jeste – potpuna besmislica.

Izgovori nisu dozvoljeni. – „Oni koji koriste meso zanemaruju sva upozorenja koja je Bog dao u vezi s ovim pitanjem…. Nemaju ni najmanje opravdanje za jedenje mesa mrtvih životinja…. Roditelji koji znaju istinu u vezi s prepuštanjem apetitu ne bi trebali dozvoliti svojoj djeci da jedu…meso…“[17]

Nema izgovora. Neko bi mogao pomisliti da bi Božja eksplicitna dozvola u Postanju 9:3 predstavljala dovoljan „izgovor“, ali gospođa Vajt kaže drugačije. „Meso mrtvih životinja“ je potpuno neoprostivo.

Ove izjave predstavljaju samo uzorak opsežnih spisa Elen Vajt protiv konzumacije mesa. Kroz svoja obimna djela, ona se iznova i iznova vraća ovoj temi: jedenje mesa je duhovno opasno, moralno degradirajuće, intelektualno iscrpljujuće i fizički destruktivno. Ono odvaja vjernike od Božjeg naroda, blokira njihove molitve, sprječava anđeosko društvo i na kraju bi ih moglo diskvalifikovati od preobraženja kada se Isus vrati.

Elen je, osuđujući druge, osudila i samu sebe. Njene „životinjske strasti“ su morale biti zaista uzburkane kada je jela ribu, divljač, piletinu, patke i ostrige. Njene molitve nisu se uzdizale do neba jer je jela meso. Iz nekih njenih spisa može se zaključiti da je vjerovala da riba nije meso!?[18]

Ali šta istinita Božja Riječ kaže o jedenju mesa?

 

Šta je Bog zapravo rekao: Temelj Starog saveza

Učenja Elen Vajt stoje ili padaju na osnovu jednog jednostavnog pitanja: Da li je Bog dozvolio jedenje mesa ili ga je zabranio? Ako ga je dozvolio, onda svaka kasnija zabrana koja tvrdi da ima božanski autoritet mora biti testirana u odnosu na izvorno otkrivenje. Sveto pismo, za koje hrišćani koji nisu adventisti vjeruju da je jedino nepogrešivo pravilo vjere, uči drugačiju priču o konzumaciji mesa.

Božija eksplicitna dozvola. – Nakon potopa, Bog je uspostavio novi poredak za čovječanstvo. Njegove riječi upućene Noju bile su jasne i sveobuhvatne:

„Neka vas se boje i neka pred vama strahuju sva stvorenja na zemlji, sva stvorenja koja lete po nebesima, sve što se miče po zemlji i sve morske ribe. U vaše je ruke sve to predato. Sve što se miče što je živo neka vam bude za hranu, kao što sam vam dao i sve zeleno bilje.“ (Postanje 9:2-3)

Bog je eksplicitno dao čovječanstvu dozvolu da jede „sve što se kreće i živi“. Ova dozvola je proširenje njegovog ranijeg obezbjeđivanja biljaka za hranu prije potopa (Postanje 1:29). Izreka „kao zelenu travu dao sam vam sve“ stavlja meso na isti božanski odobreni nivo kao i povrće. Oboje su darovi od Stvoritelja. Eksplicitno je navedeno da ih je Bog „dao“ za ljudsku ishranu, baš kao što je dao voće i povrće na početku.

Međutim, ovdje moramo biti smotreni. Kao što izraz „sve bilje“ podrazumijeva samo jestive biljke za čovjeka, tako se „sve što se miče“ odnosi samo na čiste životinje, koja podjela je bila poznata od početka (Postanje 7:2-3, 8-9). Dodatni detalji kao „što je živo“ i zabrana konzumacije krvi (4. stih) ukazuju na iste zakone koji su kasnije sistematizovani u Levitskoj knjizi 11. glava.

Ovo nije bila kratkoročna privremena mjera dok se Zemlja oporavljala od potopa. To je bila božanska direktiva koja je proizašla direktno iz Božjih usta. Ona je uspostavila uslove pod kojima će se čovječanstvo odnositi prema životinjskom svijetu. Tekst ne daje nikakve naznake da je ova dozvola privremena, uslovna ili da će kasnije biti opozvana. Ona stoji kao Božja objavljena volja za čovječanstvo nakon potopa.

Razlika u Levitskom zakoniku: Čisto i nečisto. – Daleko od toga da je zabranio meso, Bog je Jevrejima dao detaljne upute o tome koje su životinje prikladne za hranu, a koje nisu. Zakoni o ishrani iz Levitskog zakonika 11 i Ponovljenog zakona 14 prave jasne razlike između čistog i nečistog mesa. Bog nije rekao „ne jedite meso“. Rekao je „jedite ovo meso i ne jedite ono meso“. Cijeli okvir pretpostavlja da je jedenje mesa legitimno i ispravno. Nije pitanje da li je meso dozvoljeno. Jedino pitanje je koje su vrste mesa namijenjene za konzumaciju. Bog je razlikovao čiste i nečiste životinje upravo u prehrambene svrhe. Razlika bi bila besmislena kada bi svo meso bilo zabranjeno.

Sloboda jedenja po želji. – Mojsijev zakon nije samo dozvoljavao jedenje mesa, već je Izraelcima davao i izuzetnu slobodu u ovom području:

„Ali kad god ti duša poželi možeš da kolješ stoku i da jedeš meso prema blagoslovu koji ti daje Gospod, tvoj Bog….“ (Ponovljeni zakon 12:15).

„Kad god ti duša poželi.“ Ovo nije jezik nevoljnog dopuštanja. Bog je rekao svom narodu da mogu jesti meso kad god požele, čak ga nazivajući „blagoslovom Gospodnjim“. Jedino ograničenje bilo je izbjegavanje jedenja krvi (Ponovljeni zakon 12:16). U suprotnom, mogli su slobodno klati i jesti kako žele.

„Kad Gospod, tvoj Bog, proširi tvoje granice, kao što ti je obećao, i ti kažeš: ‘Htio bih da jedem meso,’ jer tvoja duša želi da jede meso, možeš da ga jedeš kad god ti duša poželi.“ (Ponovljeni zakon 12:20)

Ponovo, jezik priznaje da bi ljudi prirodno žudjeli za mesom, a Bog im izričito dozvoljava da zadovolje tu žudnju. Ovo teško da je slika Boga koji jedenje mesa smatra duhovno opasnim ili moralno ponižavajućim.

Odredba za sveštenike o jedenju mesa. – Možda najsnažnije opovrgavanje stava Elen Vajt dolazi iz samog sistema žrtvovanja. Sveštenicima nije bilo samo dozvoljeno da jedu meso – bilo im je naređeno da to čine. To je bila božanska obaveza, a ne ustupak:

„Svešteniku, koji za nekoga prinosi žrtvu paljenicu, neka pripadne koža od žrtve paljenice koju je prinio. Svaki prinos od žita pečen u peći i svaki prinos pržen u kotliću i pečen u tepsiji neka pripadne svešteniku koji ga prinosi. Njemu neka pripadne.“ (Levitska 7:8-9)

„Meso žrtava pomirnica koje prinosi kao žrtvu pomirenja neka se jede u onaj dan u koji se prinese. Neka ništa od toga ne ostavlja do jutra.“ (Levitska 7:15)

„Svaki muškarac koji je sveštenik neka je jede. Neka se jede na svetom mjestu. Ona je nešto najsvetije.“ (Levitska 7:6)

Žrtve pomirnice, žrtve za grijeh i žrtve za prestup uključivale su djelove koje su sveštenici morali jesti. Obavezno! Ovo nije bilo opcionalno. Bog je naredio svojim odabranim slugama, onima koji su služili u Njegovom svetom prisustvu, onima koji su predstavljali narod pred Njim, da konzumiraju žrtveno meso. Žrtve su bile „presvete“, a jedenje istih bio je dio svete dužnosti sveštenika.

Razmislite o ovome: Zašto bi Bog zahtijevao od svojih duhovnih vođa da jedu meso ako im to pomućuje um i otupljuje moralne osjećaje?

„Onda je Mojsije rekao Aronu i njegovim sinovima: ‘Skuvajte meso na ulazu u šator od sastanka i tamo jedite meso i hljeb koji je u korpi što se koristi prilikom uvođenja u svešteničku službu, kao što sam upućen riječima: ‘To neka jedu Aron i njegovi sinovi.’“ (Levitska 8:31)

Prilikom samog posvećenja za sveštenike, Aronu i njegovim sinovima je Bog naredio da jedu meso. To je bio dio njihove ceremonije rukopoloženja, dio onoga što ih je odvojilo za svetu službu. Kako jedenje mesa može „oskvrnuti dušu“ i učiniti nekoga nesposobnim za Božju službu, kako je tvrdila Elen Vajt, kada je sam Bog naredio svojim sveštenicima da ga jedu kao dio svog posvećenja?

Apostol Pavle je dobro razumio ovaj princip:

„Zar ne znate da oni koji vrše svetu službu jedu hranu koja dolazi iz hrama i da oni koji služe kod oltara dijele žrtvu sa oltarom?“ (1. Korinćanima 9:13)

Pavle navodi konzumiranje žrtvenog mesa od strane sveštenstva Starog saveza kao legitimnu praksu, koristeći je kao obrazac za podršku novosaveznoj službi. Nije vidio ništa loše u tome što su sveštenici jeli meso sa oltara. Umjesto toga, on je to smatrao božanski određenim obrascem.

Pasha: Univerzalni nalog o jedenju mesa. – Ako je samo sveštenicima bilo naređeno da jedu meso, moglo bi se tvrditi da je to bila posebna odredba za duhovne vođe. Ali Pasha uklanja svaki takav argument. Svakom izraelskom domaćinstvu, bez izuzetka, dat je nalog da jede meso za Pashu:

„Recite cijelom izraelskom zboru: Desetog dana ovog mjeseca neka svako od vas uzme jagnje za svoj dom, po jedno jagnje na dom… Jagnje neka bude bez mane, muško, od godinu dana. Možete uzeti jagnje ili jare. Čuvajte ga do četrnaestog dana ovog mjeseca, a onda neka ga sav izraelski zbor zakolje predveče… Neka jedu meso te noći. Neka ga jedu pečeno na vatri, s beskvasnim hljebom i gorkim zeljem.“ (Izlazak 12:3, 5-6, 8)

Jedenje mesa bio je formalni dio proslave Božje religije. Jezik je imperativan: „neka uzmu“, „vi ćete čuvati“, „neka jedu“. Svako domaćinstvo je trebalo zaklati jagnje i pojesti njegovo meso. Pasha je bila temeljna proslava njihovog identiteta kao Božjeg izabranog naroda i zahtijevala je jedenje mesa.

Ova uredba je trebala biti trajna:

„Taj dan neka vam služi kao spomen i slavite ga kao praznik u čast Gospodu iz naraštaja u naraštaj. To neka bude trajna odredba.“ (Izlazak 12:14)

Sam Isus je proslavio Pashu, jedući jagnje sa svojim učenicima:

„I rekao im je: ‘Veoma sam želio da jedem ovu Pashu s vama prije svojih patnji.’“ (Luka 22:15)

Ovo nije bilo nevoljno učešće. Sam Hrist je to želio. Kako onda jedenje mesa može biti moralno ponižavajuće, duhovno štetno ili neugodno Bogu kada je On sam dao nalog cijelom izraelskom narodu da ga jede svake godine u spomen na svoje otkupljenje, i kada ga je sam Isus Hrist rado jeo?

Meso kao božanski blagoslov. – Kroz cijeli Stari savez, meso se ne predstavlja kao nužno zlo ili ustupak palom apetitu, već kao blagoslov od Boga, znak Njegove naklonosti i opskrbe.

Kada je Bog opskrbljivao Izrael u pustinji, dao im je i hljeb i meso:

„Kad su Izraelovi sinovi to vidjeli, pitali su jedan drugog: ‘Šta je ovo?’ Jer nisu znali šta je. A Mojsije im je rekao: ‘To je hljeb koji vam Gospod daje za hranu… Večeras ćete jesti mesa i ujutru ćete se nasititi hljeba. I znaćete da sam ja Gospod, vaš Bog.’“ (Izlazak 16:15, 12)

Kada je Bog opisao Obećanu zemlju, naglasio je njeno obilje mesa:

„Da ti se namnoži krupna i sitna stoka…“ (Ponovljeni zakon 8:13)

Bog je blagoslovio svoj narod „stadima i ovcama“. Ona nisu bila samo za proizvodnju vune i mlijeka. Bila su i za hranu.

 

Biblijski presedani: Vjernici su jeli meso

Životi Božjih vjernih slugu pružaju snažno svjedočanstvo protiv zabrane mesa koju je postavila Elen Vajt.

Abram: Kada su se Gospod i dva anđela pojavili Abramu u ljudskom obliku, Abram je požurio da im pripremi gozbu:

„Zatim je otrčao do stada, uzeo mladog i dobrog junca i dao ga sluzi, koji ga je brzo pripremio. Onda je uzeo maslac, mlijeko i junca kog je pripremio i to je stavio pred njih. Dok su jeli, on je stajao pored njih pod drvetom.“ (Postanje 18:7-8)

Sam Gospod je jeo meso i mliječne proizvode koje je Abram pripremio. Nije ukorio Abrama što je ponudio takvu hranu. Nije rekao: „Abrame, zar ne znaš da meso zagađuje dušu i pomućuje um?“ On je pojeo obrok, a zatim blagoslovio Abrama obećanjem sina.

Ilija: Kada je Bog natprirodno obezbijedio Iliji hranu kod potoka Kerita, poslao je gavrane sa određenim jelovnikom:

„Pićeš vodu iz potoka, a gavrane ću uputiti da te tamo hrane… Gavrani su mu donosili hljeb i meso ujutru i uveče, a vodu je pio iz potoka.“ (1. Kraljevima 17:4, 6)

Bog je posebno naredio gavranima da donose proroku meso (dva puta dnevno). Ako je meso duhovno štetno, moralno ponižavajuće ili fizički destruktivno, zašto bi Bog opskrbio svog izabranog proroka njime tokom vremena posebne božanske brige i čudesne intervencije? Ilija je morao biti u vrhunskom duhovnom stanju da se suoči s Ahabom, Jezabelom i Balovim prorocima. Bog ga je hranio mesom.

Danilo: Elen Vajt i njeni sledbenici često ističu Danila kao primjer vegetarijanca, navodeći njegovo odbijanje kraljevskog mesa u Danilu 1:8. Međutim, tekst jasno daje do znanja da je Danilov prigovor bio na to da bude „onečišćen“ kraljevskim mesom – gotovo sigurno zato što je to bilo nečisto meso ili meso žrtvovano idolima, a ne zato što je svako jedenje mesa pogrešno.

Danilova desetodnevna probna dijeta od „sjemenja“ bila je privremena, a ne trajna. Kasnije u životu, Danilo je očigledno jeo meso pod normalnim okolnostima. Kada je ušao u period žalosti, napisao je:

„U tim danima ja, Danilo, tugovao sam tri sedmice dana. Ukusnog hljeba nisam jeo, i nisam stavio u usta ni meso ni vino, niti sam se mazao uljem dok se nisu navršile pune tri sedmice.“ (Danilo 10:2-3)

Zašto bi Danilo posebno spomenuo uzdržavanje od mesa tri sedmice ako nikada nije jeo meso? Njegova izjava ima smisla samo ako je meso bilo dio njegove redovne prehrane. Tokom ovog vremena posebne žalosti i traženja Boga, privremeno se uzdržavao od ugodne hrane, uključujući meso. Tekst implicira da je obično konzumirao meso i vino, ali ih se odrekao tokom ovog perioda intenzivne molitve i posta.

Solomon: Najmudriji čovjek koji je ikada živio održavao je sto koji je uključivao znatne zalihe mesa:

„Solomonu je za hranu svakog dana trebalo trideset kora finog brašna i šezdeset kora običnog brašna, deset ugojenih goveda, dvadeset goveda s paše i sto ovaca, osim jelena, gazela, srndaća i ugojenih ptica.“ (1. Kraljevima 4:22-23)

Ovo nije bilo za posebne gozbe. To je bila „svakodnevna zaliha“ – za redovnu konzumaciju. Tekst daje dugu listu životinja, što ukazuje na to da je ovo meso bilo normalan i očekivani dio prehrane za Solomona i njegovo domaćinstvo.

Isus Hrist: Najznačajnije za hrišćane, sam Isus je jeo meso i ribu tokom svog zemaljskog djelovanja. Svake je godine slavio Pashu, konzumirajući jagnje kako je to nalagao Zakon. Nakon svog uskrsenja, jeo je ribu sa svojim učenicima:

„Pružili su mu komad pečene ribe i saće meda, i on ih je uzeo i pojeo pred njihovim očima.“ (Luka 24:42-43)

To je bilo nakon njegovog uskrsenja, u njegovom proslavljenom tijelu. Da je jedenje mesa moralno degradiralo ili duhovno štetilo, da li bi ga uskrsli Gospod konzumirao? Jeo je ribu da bi dokazao da nije duh, ali je mogao izabrati hljeb u tu svrhu. Umjesto toga, namjerno je jeo meso.

Isus je takođe čudesno osigurao meso za hiljade ljudi. Dva puta je umnožio ribu da nahrani mnoštvo (Matej 14:13-21; 15:32-38). Nije umnožio povrće. Umnožio je ribu. Kada se pojavio svojim učenicima nakon uskrsenja, pripremio im je doručak od ribe na obali (Jovan 21:9-13). Zar bi Gospod Isus, koji je znao šta je najbolje za ljudska tijela i duše, više puta osiguravao i jeo meso ako je to pogubno za ljudsku dušu, kako tvrdi gđa Vajt?

 

Biblijska presuda

Svjedočanstvo Starog saveza je ubjedljivo i dosljedno. Bog je eksplicitno dozvolio jedenje mesa. Napravio je razliku između čistih i nečistih životinja u prehrambene svrhe. Dao je nalog je sveštenicima da jedu meso kao dio svojih svetih dužnosti. Dao je nalog cijelom Izraelu da jede meso za Pashu. Dao je meso kao blagoslov svom narodu. Blagoslovio je svoje sluge velikim stadima za hranu. Patrijarsi, proroci i kraljevi Izraela jeli su meso bez ukora. Sam Gospod, u vidljivom obliku, jeo je meso s Abramom, a kasnije, u ljudskom tijelu, redovno je konzumirao meso i ribu. U Djelima apostolskim 15, Jerusalimski sabor je utvrdio da su jedini prehrambeni zakoni koje Mojsije treba nametnuti neznabošcima izbjegavanje jedenja krvi i mesa koje je bilo zadavljeno (Djela apostolska 15:20). Vjerovatno je implicitno to uključivalo i nekonzumiranje mesa od nečistih životinja.

Ni jednom u cijelom Svetom pismu Bog ne sugeriše da je jedenje čistog mesa moralno pogrešno, duhovno opasno ili fizički štetno. Ni jednom ne upozorava da će jedenje mesa oskrnaviti dušu, zamutiti um ili diskvalifikovati nekoga iz Njegove službe. Takva učenja su potpuno odsutna iz Biblije. Ona su strana Božjem otkrivenju. Ona su dodaci Njegovoj Riječi. Ona su nametanja Njegovom narodu koja On nikada nije odobrio.

Zabrana konzumiranja mesa koju je dala Elen Vajt ne može se pomiriti sa Svetim pismom. To je u direktnoj suprotnosti s Božjom eksplicitnom dozvolom, Njegovim ponovljenim nalozima i Njegovim dosljednim blagoslovom konzumiranja mesa kroz cijelo Sveto pismo. Ako su njena učenja o ovome došla od Boga, onda je Bog protivrječio samom sebi. Ako nisu došla od Boga, onda je ona govorila drsko, dodajući Njegovoj Riječi ono što On nikada nije rekao i zabranjujući ono što je On eksplicitno dozvolio, čime je dokazala da je lažni prorok.

 

Pavlovo upozorenje protiv lažnih učitelja koji zabranjuju meso

Apostol Pavle, pišući pod nadahnućem svetog Duha, direktno se osvrnuo na ovu temu: lažne učitelje koji bi zabranili jedenje hrane koju je Bog stvorio i odobrio. Njegove riječi u 1. Timoteju 4:1-5 nisu samo poučne. One su proročanske, upozoravaju na određenu obmanu koja će se pojaviti u poslednjim vremenima.

Pažljiva analiza ovog odlomka otkriva da se ovo mora odnositi i na „proroke“ kao što je Elen G. Vajt.

Prvo, Pavle kaže da „Duh govori izričito“. Ovo nije Pavlovo lično mišljenje. Sam Duh sveti govori kroz Pavla sa specifičnim, jasnim upozorenjem. Stvar je dovoljno ozbiljna da je Bog smatrao potrebnim dati eksplicitne upute o njoj.

Drugo, ova obmana će se dogoditi „u poslednjim vremenima“. Pavle upozorava na lažna učenja koja će se pojaviti ne u njegovo vrijeme, već u budućnosti, u periodu koji prethodi Hristovom povratku. Elen Vajt se uklapa u vremenski okvir ovog proročanstva. Godine 1907. napisala je:

„‘A Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere, slušajući zavodljive duhove i učenja đavola.’ [1. Timoteju 4:1.] Vrijeme ovog otpada je ovdje.“[19]

Dakle, prema vlastitom priznanju, Elen G. Vajt bi se uklopila u vremenski okvir ovog proročanstva.

Treće, oni koji uče ove stvari „otpali su od vjere“. Grčka riječ prevedena kao „otpasti“ (apostesontai) ukazuje na otpadništvo – otpadništvo od istinske doktrine. Ovi učitelji mogu tvrditi da su hrišćani, mogu čak tvrditi da imaju vizije od Boga, ali su napustili vjeru koja je jednom bila predana svetima.

Četvrto, oni će „slušati zavodljive duhove i nauke demonske“. Izvor njihovog učenja je demonski, a ne božanski. Grčka riječ za „zavođenje“ (planois) znači obmanjivanje ili odvođenje. To nisu samo zavedeni učitelji. Oni šire doktrine koje potiču od zlih duhova osmišljenih da prevare vjernike i odvedu ih od istine. Njihova učenja ne dolaze od svetog Duha, već od zavodljivih duhova.

Peto, ovi lažni učitelji će „govoriti laži u licemjerju“. Licemjerje Elen Vajt po ovom pitanju je sada dobro poznato. Lagala je svojim sledbenicima, govoreći im da je prestala jesti meso, dok je nastavila tajno jesti meso 25 godina – sve vrijeme govoreći drugima koliko je pogrešno da jedu meso. Jela je čak nečisto meso, vjeverice i ostrige, a nije isključeno i svinjetinu.

Šesto, Pavle upozorava da će lažni učitelji „zabranjuju stupanje u brak“. Elen Vajt je više puta u svojim spisima odvraćala od braka, što je dobro dokumentovano.[20]

Sedmo, ovi lažni učitelji će „zahtijevati da se uzdržavamo od hrane koju je Bog stvorio da se jede sa zahvalnošću“. Pavle identifikuje zabranu hrane kao specifičnu karakteristiku ovih varalica poslednjih dana. Ne predlažu, ne preporučuju, već zahtijevaju uzdržavanje od hrane koju je Bog stvorio da vjernici jedu sa zahvalnošću.

Pavle zatim navodi teološki razlog: „Jer sve što je Bog stvorio dobro je i ne treba odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću, jer se to posvećuje Božjom riječju i molitvom koja se za to upućuje.“ Svako stvorenje koje je Bog stvorio je dobro. Ništa se ne smije odbaciti kada se prima sa zahvalnošću. Hrana je posvećena (odvajana kao sveta i prihvatljiva) Božjom Riječju, koja to dopušta, i molitvom, koja je posvećuje u zahvalnosti.

Prilagođenost je precizna. Elen Vajt je tvrdila da ima božansko otkrivenje. Zahtijevala je apstinenciju od mesa. Učila je da jedenje mesa zagađuje dušu, pomućuje um i diskvalifikuje ljude iz Božje službe. Insistirala je da će oni koji nastave jesti meso „otpasti od Božjeg naroda i više neće hoditi s njima“. Pa ipak, Pavle izričito upozorava da je zahtijevanje apstinencije od mesa doktrina demona, koju govore oni koji su se odvojili od izvorne hrišćanske vjere.

 

Test lažnog učenja

Kako prepoznajemo lažne učitelje? Upoređujući njihova učenja sa Svetim pismom. Pavle jasno ističe standard kroz sve svoje poslanice (Galatima 1:8-9),

Pavle ponavlja upozorenje radi naglašavanja: čak i ako anđeo s neba propovijeda evanđelje suprotno apostolskom učenju, taj anđeo je proklet. Standard je Sveto pismo, a ne vizije, ne snovi, ne natprirodna iskustva. Ako učenje protivrječi Božjoj Riječi, to je lažno bez obzira na to kako je primljeno ili ko ga proglašava.

Elen Vajt je tvrdila da su njene vizije došle od Boga. Ali njena učenja o mesu direktno protivrječe onome što je Bog rekao u Postanju 9:3, uredbama koje je dao sveštenicima da čine u Levitskom zakoniku, onome što je zahtijevao od cijelog Izraela da čini za Pashu i onome što je Pavle učio u svojim poslanicama. Njeno „evanđelje zdravstvene reforme“ je „još jedno evanđelje“ koje dodaje zahtjeve spasenju koje Bog nikada nije nametnuo, ono koje zabranjuje ono što je Bog eksplicitno dozvolio.

Duhovna opasnost takvog učenja ne može se dovoljno naglasiti. Kada učitelji tvrde da imaju božanski autoritet za doktrine koje su u suprotnosti s Svetim pismom, oni svoje sledbenike stavljaju u nemoguću poziciju: ili da sumnjaju u Božju Riječ ili da sumnjaju u učitelja. Mnogi adventisti sedmog dana su naučeni da spise Elen Vajt posmatraju kao nadahnuti komentar na Sveto pismo, kao „manje svjetlo koje vodi ka većem svjetlu“. Ali kada „manje svjetlo“ protivrječi „većem svjetlu“, to uopšte nije svjetlo. To je tama maskirana kao osvjetljenje.

 

Rimljanima 14: Sloboda i neosuđivanje u hrani

Pavle se ponovo osvrće na kontroverze oko hrane u Rimljanima 14, pružajući ključne upute o tome kako bi se vjernici trebali odnositi jedni prema drugima po pitanjima prehrane:

„Prihvatite onoga ko je slab u vjeri, ali ne zato da prosuđujete nedoumice koje se javljaju u mislima. Neko vjeruje da smije sve da jede, a onaj ko je slab jede bilje. Ko jede, neka ne prezire onoga ko ne jede, a ko ne jede, neka ne osuđuje onoga ko jede, jer ga je Bog prihvatio.“ (Rimljanima 14:1-3)

Obratite pažnju na Pavlov način razmišljanja: onaj ko jede samo povrće opisan je kao „slab u vjeri“, dok onaj ko vjeruje da može jesti sve ima jaču vjeru. Ovo je suprotno učenju Elen Vajt, koja vegetarijance predstavlja kao duhovnije, a mesojede kao oskrnavljene.

Pavlova briga je jedinstvo i neosuđivanje. Mesojed ne bi trebao prezirati vegetarijanca zbog njegovih skrupula. Vegetarijanac ne bi trebao suditi mesojedu zbog njegove slobode. Zašto? Zato što ga je „Bog primio“. Ako je Bog prihvatio vjernika koji jede meso, ko je Elen Vajt da ga odbaci ili osudi?

„Ko si ti da osuđuješ tuđeg slugu? Njegov gospodar odlučuje da li će on stajati ili pasti. A stajaće, jer ga Gospod može podržati.“ (Rimljanima 14:4)

Elen Vajt je učinila upravo ono što je Pavle zabranio. Osuđivala je one koji jedu meso, proglašavajući ih nesposobnima za Božju službu, nesposobnima da shvate istinu, oskrnavljenima dušom i tijelom i osuđenima da se odvoje od Božjeg naroda. Učinila je sebe sudijom nad Božjim slugama, proglašavajući ih diskvalifikovanima na osnovu prehrambenih izbora koje je sam Bog dozvolio.

Pavle nastavlja:

„Znam i uvjeren sam u Gospodu Isusu da ništa nije nečisto samo po sebi. Samo ako neko smatra nešto nečistim, njemu je to nečisto.“ (Rimljanima 14:14)

Ovdje opet moramo biti oprezni, jer Pavle se obraća hrišćanima koji žive u grčko-rimskom svijetu i susreću se mnogim iskušenjima oko izbora hrane. Na primjer, vrlo često je meso koje se kupovalo na pijaci prethodno bilo žrtvovano idolima. Stoga, ovaj stih ne treba shvatiti kao „ukidanje“ podjele na čisto i nečisto meso, već kao uput za odbacivanje nepotrebnih opterećenja savjesti kroz pokušaje „idealne“ vjernosti Bogu u svim okolnostima, što je praktično nemoguće.

Pavla je uvjeren „u Gospodu Isusu“ da ništa nije nečisto samo po sebi. Jedino što hranu čini problematičnom jeste ako je nečija savjest povrijeđena njenim jedenjem. Meso, koje se jede sa zahvalnošću i čistom savješću, savršeno je prihvatljivo Bogu. Pavle je ovu istinu naučio direktno od Hrista. Trebamo li vjerovati Hristu? Ili Elen Vajt?

„Jer Božje kraljevstvo nije jelo i piće, nego pravednost i mir i radost u Duhu svetom. Jer ko tako služi Hristu, služi Bogu, a i ljudi ga cijene.“ (Rimljanima 14:17-18)

Kraljevstvo Božije nije ono što osoba jede ili pije. Pravednost, mir i radost u Duhu svetom su obilježja Božjeg kraljevstva, a ne prehrambeni fanatizam. Služba Hristu se ne mjeri nečijim prehrambenim pravilima. Prihvatanje od Boga nije uslovljeno izbjegavanjem mesa. To su stvari koje Pavle naglašava jer su to stvari koje su Bogu važne.

Elen Vajt je preokrenula ovaj prioritet. Reformu ishrane je postavila u središte duhovnosti, tvrdeći da oni koji ne slijede njene zdravstvene zakone ne mogu istinski predstavljati istinu drugima. Čisto meso je stavila u istu kategoriju kao i nečisto meso, kao zagađujuće supstance koje treba izbjegavati. Kraljevstvo Božje je stvorila oko mesa i pića, suprotno Pavlovom eksplicitnom učenju.

„Zato nemojmo više osuđivati jedni druge, nego radije odlučite da ne stavljate pred brata nešto zbog čega bi se mogao spotaći ili posrnuti… Dobro je ne jesti mesa i ne piti vina i ne činiti ništa zbog čega bi se tvoj brat mogao spotaći, uvrijediti ili postati slabiji.“ (Rimljanima 14:13, 21)

Pavlov savjet je da izbjegavamo sablažnjavanje slabijeg brata. Ako jedenje mesa pred vegetarijancem uzrokuje da ta osoba krši svoju savjest, onda ljubav nalaže da se suzdržavamo u njihovom prisustvu. Ali Pavle je jasan: suzdržavamo se zbog savjesti slabijeg brata, a ne zato što je meso inherentno pogrešno. Princip je ljubav i obzir, a ne legalistička zabrana.

Međutim, Elen Vajt je stvorila upravo one prepreke na koje Pavle upozorava. Opteretila je savjest hiljada adventista sedmog dana, zbog čega su se bojali da će jedenje mesa oskrnaviti njihove duše i odvojiti ih od Boga. Slobodu u Hristu pretvorila je u ropstvo, slobodu u strah. Umjesto da spriječi prepreke, ona ih je masovno proizvodila. Pripadnici Reformnog pokreta adventista sedmog dana (poznati kao „vegetari“) i dalje se drže vjerovanja da je spasenje uslovljeno odbacivanjem mesne ishrane.

 

Prva Korinćanima: Hrana nas ne preporučuje Bogu

Pavle se ponovo osvrće na hranu u svom prvom pismu Korintu, dajući još direktniju izjavu:

„Ali hrana nas neće približiti Bogu – niti šta gubimo ako ne jedemo, niti šta dobijamo ako jedemo.“ (1. Korinćanima 8:8)

Hrana nas ne preporučuje Bogu. Konzumiranje ograničene prehrane ne čini nas duhovno svetijim. Uzdržavanje od mesa ne čini nas duhovno superiornijima. Naš položaj pred Bogom je potpuno nezavisan o našim prehrambenim izborima. Ovaj jedan stih ruši cijelu građevinu anti-evanđelja zdravstvene reforme Elen Vajt.

Učila je da jedenje mesa pogoršava život: zamagljuje um, zagađuje dušu, jača životinjske strasti, slabi moralne sposobnosti. Učila je da apstinencija čini osobu čistijom, profinjenijom, prikladnijom za anđeosko društvo, spremnijom za prelazak u nebo. Pavle kaže suprotno: ni jedenje ni apstinencija ne utiču na vaše duhovno stanje pred Bogom.

 

Kološanima: Ne podvrgavajte se prehrambenim propisima

Pavlovo pismo Kološanima sadrži još jedno snažno upozorenje upravo protiv vrste učenja koju je promovisala Elen Vajt:

„Zato neka vas niko ne osuđuje zbog jela i pića…“ (Kološanima 2:16)

Nijedan hrišćanin nema pravo suditi svom bratu ili sestri zbog onoga što jedu ili piju. Iako je ova izjava u kontekstu osuđivanja sa pozicije držanja starosaveznih uredbi, poenta je ista.

Pavle nastavlja sa još oštrijim riječima:

„Ako ste zajedno s Hristom umrli u odnosu na načela ovoga svijeta, zašto se onda, kao da još pripadate svijetu, podvrgavate propisima: ‘Ne diraj, ne probaj, ne dotiči,’ koji se odnose na ono što upotrebom propada, prema uputstvima i učenjima ljudi? – koja po riječi zaista imaju prividnu mudrost u svojevoljnim ritualima i poniznosti i nešteđenju tijela [asketizmu], ali nemaju nikakve vrijednosti u potpunom obuzdavanju tijela.“ (Kološanima 2:20-23)

„Ne diraj, ne kušaj, ne dotiči“ sažima duh prehrambenih propisa Elen Vajt. Ne jedite meso. Ne koristite maslac. Ne konzumirajte mlijeko ni jaja. Ove ljudske zapovijesti imaju izgled „mudrosti“. Čini se da pokazuju superiornu odanost i samodisciplinu. Ali Pavle kaže da su bezvrijedne. Nemaju vrijednost u obuzdavanju tjelesnih požuda. Nemaju učinka u smanjenju „životinjskih strasti“. To su ljudski propisi maskirani kao božanska mudrost.

 

Jasna presuda

Pavlovo učenje je nedvosmisleno: zapovijedanje uzdržavanja od mesa je doktrina demona, koju uče oni koji su otpali od vjere. Svako stvorenje koje je Bog stvorio je dobro. Ništa se ne smije odbiti ako se prima sa zahvalnošću. Hrana nas ne preporučuje Bogu. Kraljevstvo Božije nije u jelu i piću. Niko nema pravo suditi drugom vjerniku zbog onoga što jede.

Učenja Elen Vajt o mesu direktno krše svaki od ovih principa. Zahtijevala je apstinenciju od mesa. Učila je da meso nije dobro, već štetno. Ishranu je učinila središnjim dijelom duhovnosti. One koji jedu meso smatrala je osknavljenima i nesposobnima za Božju službu. Njena učenja nisu u skladu s Pavlovim nadahnutim uputama, već s lažnim učiteljima protiv kojih je upozoravao.

Pitanje nije o tome da li je vegetarijanstvo zdrav izbor. Ovaj članak nije ni antivegetarijanski ni antiveganski. Pitanje je da li se prehrambena ograničenja mogu nametnuti kao duhovni zahtjevi, da li je jedenje čistog mesa moralno pogrešno i da li učitelji mogu tvrditi da imaju božanski autoritet za zabrane koje Bog nikada nije dao. Pavle odgovara na sva tri pitanja odlučnim NE! Elen Vajt se suprotstavlja Božjoj Riječi i usklađuje se s doktrinama demona odgovarajući na sva tri pitanja odlučnim DA!

 

Razotkrivanje nebiblijskih i nenaučnih tvrdnji Elen Vajt

Nakon što smo utvrdili šta Sveto pismo zapravo uči, moramo se osvrnuti na specifične tvrdnje Elen Vajt o navodnim duhovnim i fizičkim opasnostima jedenja mesa. Njene izjave su više od toga da su samo nebiblijske. Mnogo toga što je rekla je očigledno lažno, naučno apsurdno i duhovno štetno.

Tvrdnja: „Jedenje mesa poremećuje sistem, pomućuje um i intelekt, otupljuje moralnu odgovornost.“

Ova tvrdnja je u potpunosti bez biblijske podrške. Sveto pismo nigdje ne uči da jedenje čistog mesa utiče na intelekt ili moralne sposobnosti. Naprotiv, pravi prorok Danilo jeo je meso kao dio svoje redovne prehrane i primao je vizije od Boga, pokazujući pritom izvanrednu mudrost (Danilo 1:17-20). Sveštenici koji su jeli meso kao dio svojih svetih dužnosti takođe su učili Izrael Božjem zakonu i donosili sudove o pitanjima pravednosti. Najmudriji čovjek, kralj Solomon, jeo je mnogo mesa dok je vodio Izrael i pisao svoje poslovice. Sam Isus Hrist je jeo meso, a njegova moralna odgovornost i intelektualna jasnoća bile su savršene.

Ni nauka ne podržava ovu tvrdnju. Nema dokaza da umjerena konzumacija nemasnog mesa „zamagljuje um“ ili „otupljuje moralnu odgovornost“. Milijarde ljudi kroz istoriju jele su meso, a pritom održavale intelektualnu oštrinu i moralnu jasnoću. Ova tvrdnja je čista fantazija, nepotkrijepljena Svetim pismom, naukom ili vidljivom stvarnošću.

Tvrdnja: „Meso nije neophodno za zdravlje ili snagu. Ako se koristi, to je zato što za njim žudi izopačen apetit.“

Ova izjava otkriva Elenino fundamentalno nerazumijevanje i Svetog pisma i ishrane. Bog nije dao čovječanstvu meso zbog „pokvarenog apetita“. Dao ga je kao blagoslov i opskrbu. Kada je Bog obezbijedio meso za Izrael u pustinji, to je bila demonstracija Njegove moći i brige, a ne ustupak pokvarenosti. Kada je naredio pashalno jagnje, to je bila sveta uredba, a ne prilagođavanje pokvarenim žudnjama.

Nutritivno, meso osigurava kompletne proteine ​​koji sadrže sve esencijalne aminokisjeline u pravilnim omjerima. Odličan je izvor vitamina B12, gvožđa, cinka i drugih hranjivih tvari koje je teško dobiti samo iz biljnih izvora. Iako pažljivo planirana vegetarijanska prehrana može biti adekvatna, tvrdnja da meso nema legitimnu nutritivnu svrhu jednostavno je pogrešna.

Tvrdnja: „Oni koji koriste meso zanemaruju sva upozorenja koja je Bog dao u vezi s ovim pitanjem.“

Ovo je možda najsmjelija tvrdnja od svih. Bog nije dao nikakva upozorenja o jedenju čistog mesa. Dao je dozvolu, a ne upozorenja. Dao je naloge da se jede, a ne upozorenja protiv toga. Svako „upozorenje“ o mesu ne dolazi iz Svetog pisma, već iz spisa same Elen Vajt ili tačnije od autora od kojih je prepisivala gradivo. Ona tvrdi da je Bog upozoravao na meso, ali Božja Riječ kaže suprotno.

Ovo je suština lažnog proroštva: tvrditi da je Bog rekao nešto što nije rekao, dodavati Njegovoj Riječi, a zatim osuđivati ​​one koji odbijaju poslušati taj dodatak. Upozorenje u Svetom pismu nije protiv jedenja mesa. Ono je protiv lažnih učitelja koji zabranjuju meso.

Tvrdnja: „Među onima koji čekaju dolazak Gospodnji, jedenje mesa će na kraju nestati; meso će prestati biti dio njihove prehrane.“

Ovo predviđanje se nije ostvarilo. Adventisti sedmog dana „čekaju dolazak Gospodnji“ već preko 180 godina. Nema dokaza da je postotak adventista sedmog dana koji jedu meso opao. Neki bi tvrdili da se povećao, posebno izvan Sjeverne Amerike gdje se zabrane Elen Vajt ne propovijedaju tako rigorozno. Čak i unutar sekte, konzumacija mesa i dalje postoji na svim nivoima, uključujući i među vođama i pastorima. Predviđanje da će jedenje mesa biti „ukinuto“ među onima koji čekaju Hrista je lažno proročanstvo koje se nije ostvarilo.

Štaviše, ta premisa je nebiblijska. Zašto bi jedenje mesa trebalo biti eliminisano prije Hristovog povratka? Ishrana svetaca je nebitna za njihovu sposobnost da budu preneseni. Pravednost dolazi kroz vjeru u Hrista, a ne kroz reformu ishrane.

Tvrdnja: „Kako oni koji žele postati čisti, profinjeni i sveti, kako bi mogli imati društvo nebeskih anđela, mogu nastaviti koristiti kao hranu bilo šta što ima tako štetan učinak na dušu i tijelo?“

Ova tvrdnja čini čistotu i svetost zavisnim o prehrani, što je u osnovi suprotno evanđelju. Vjernici se čiste kroz krv Hristovu, pročišćavaju djelovanjem Duha svetog i posvećuju se vjerom, a ne kroz prehrambena ograničenja. Društvo nebeskih anđela obećano je vjernicima u Hrista, a ne vegetarijancima.

Anđeli koji su se pojavili Abramu jeli su meso s njim. Nisu odbili njegov obrok niti ga ukorili što ga je ponudio. Da je meso bilo toliko duhovno štetno, ne bi učestvovali. Pa ipak, jeli su tele koje je Abram pripremio, pokazujući da konzumiranje mesa nije prepreka anđeoskom zajedništvu.

Tvrdnja: Jedenje mesa jača „životinjske strasti“ i slabi duhovne moći.

Ova tvrdnja nije utemeljena u Svetom pismu, već u pseudonaučnim teorijama o ishrani i seksualnosti iz 19. vijeka. Nema nikakvu biblijsku osnovu. Sveštenici su jeli meso kao dio svoje posvećene službe. Isus je jeo meso. Apostoli su jeli meso. Da li su njihove „životinjske strasti“ nadvladale njihove duhovne moći? Ova sugestija je vrhunac apsurda.

Biblija uči da tijelo (naša grešna priroda) ratuje protiv Duha, ali to nema nikakve veze s nečijom ishranom. „Djela tijela“ navedena u Galatima 5:19-21 (preljubočinstvo, blud, nečistota, besramnost, svađe, ljubomora, podjele itd.) nisu uzrokovana ishranom. Uzrokuje ih grijeh. Plod Duha (ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjera, krotkost, umjerenost) dolazi u Duhu svetom, a ne od vegetarijanstva.

 

Duhovna šteta od lažnog učenja

Šteta koju je prouzrokovalo učenje Elen Vajt o mesu daleko prevazilazi prehrambene izbore. Time što je jedenje mesa učinila duhovnim problemom, ona je:

• Stvorila nepotrebnu krivicu:Bezbrojni adventisti sedmog dana bore se s krivicom i strahom zbog jedenja mesa, zabrinuti da time zagađuju svoje duše i diskvalifikuju se od spasenja. Ovaj teret je potpuno nebiblijski. To je jaram koji ni Sveto pismo ni Hrist nikada nisu nametnuli.
• Promovisala podjele:Učenjem da će mesojedi „otići od Božjeg naroda“, stvorila je podjele unutar crkve. Vegetarijanci s visine gledaju na mesojede kao na manje duhovne. Mesojedi kriju svoje prehrambene izbore ili se osjećaju kao članovi drugog reda. Ovo je u suprotnosti s Pavlovim uputom da ne osuđujemo jedni druge u pitanjima hrane.
• Iskrivila je Evanđelje:Dodavanjem prehrambenih ograničenja zahtjevima za „čistotu, profinjenost i svetost“, dodala je spasenju blagodaću. Evanđelje uči da se vjernici spašavaju vjerom u Hrista, a ne reformom prehrane. Elen Vajt je učinila zdravstvenu reformu dijelom „treće anđeoske poruke“, efektivno je čineći dijelom samog evanđelja.[21] Ovo je još jedno drugo evanđelje koje Pavle proglašava prokletim.
• Potkopala je biblijski autoritet:Tvrdnjom da njene vizije zamjenjuju ili pojašnjavaju Sveto pismo, navela je mnoge adventiste sedmog dana da tumače Bibliju kroz prizmu njenih spisa, umjesto da prosuđuju njene spise na osnovu Svetog pisma. Kada se suoče s biblijskim odlomcima koji protivrječe njenim učenjima, mnogi adventisti sedmog dana pokušavaju objasniti ili reinterpretirati Sveto pismo umjesto da priznaju da je pogriješila. Ovo stavlja ljudske spise iznad Božje Riječi.
• Izazvala je duhovnu konfuziju:Kada učitelji tvrde da govore u Božje ime, ali protivrječe Njegovoj Riječi, oni stvaraju konfuziju o tome šta Bog zapravo zahtijeva. Iskreni vjernici ostaju u neizvjesnosti: Da li slijedim ono što Sveto pismo jasno kaže ili ono što proročica tvrdi da joj je Bog otkrio? Ova konfuzija nije od Boga. On nije uzrok konfuzije (1. Korinćanima 14:33).

 

Edenska zabluda: Zašto je „Povratak u raj“ ćorsokak

Jedan od argumenata koji se koriste za odbranu vegetarijanskog mandata Elen Vajt je pozivanje na Eden. Obrazloženje ide ovako: U Edenskom vrtu, prije grijeha, ljudi su jeli samo biljke (Postanje 1:29). Stoga bi se hrišćani koji žele obnoviti uslove prije Pada trebali vratiti veganskoj prehrani. Elen Vajt je više puta iznosila ovaj argument:

„Da bismo znali koja je najbolja hrana, moramo proučiti Božji prvobitni plan za čovjekovu ishranu. Onaj koji je stvorio čovjeka i koji razumije njegove potrebe odredio je Adamu njegovu hranu… Žitarice, voće, orašasti plodovi i povrće čine ishranu koju je za nas odabrao naš Stvoritelj.“[22]

„Iznova i iznova mi je pokazano da nas Bog pokušava vratiti, korak po korak, svom prvobitnom planu – da čovjek treba da opstane od prirodnih proizvoda zemlje. Među onima koji čekaju Gospodnji dolazak, jedenje mesa će na kraju nestati; meso će prestati da bude dio njihove ishrane. Trebali bismo uvijek imati ovaj cilj na umu i nastojati da postojano radimo na tome.“[23]

„Bog je našim prvim roditeljima dao hranu koju je odredio da ljudska vrsta jede. Bilo je suprotno njegovom planu da se oduzme život bilo kojem stvorenju. U Edenu nije trebalo biti smrti. Plodovi drveća u vrtu bili su hrana koja je bila potrebna čovjeku.“[24]

Ova teologija „povratka u Eden“ zvuči duhovno i privlači one koji žude za obnovom raja. Ali je fundamentalno pogrešna – teološki zbunjujuća, praktično nemoguća i biblijski neodrživa.

 

Eden je nestao i ne može se povratiti

Prvi i najočitiji problem je taj što Eden više ne postoji. Nakon što su Adam i Eva sagriješili, Bog ih je istjerao iz vrta i zabranio im pristup Edenu i Drvetu života (Postanje 3:24). Raja više nema na ovoj Zemlji.

Štaviše, uslovi iz Edena se ne mogu reprodukovati. Svijet prije pada bio je fundamentalno drugačiji od naše trenutne stvarnosti. Nije bilo smrti, bolesti, propadanja, trnja ili čička. Adam i Eva imali su direktan pristup Drvetu života, čiji je plod bio namijenjen regeneraciji u besmrtnosti. Klima, tlo, same biljke bili su neiskvareni prokletstvom grijeha.

Samo jedenje iste vrste hrane koju je Adam jeo ne stvara edenske uslove. Voće i povrće dostupno danas nije isto kao ono u Edenu. Prema Postanju, prvobitno stvaranje je proglašeno „vrlo dobrim“, a Pad je donio prokletstvo na samu zemlju (Postanje 3:17-18). Ovo ukazuje na fundamentalne promjene u biljnom životu i uslovima rasta. Te promjene uključuju sljedeće:

Genetska degradacija: Moderna genetika otkriva da sva živa bića akumuliraju mutacije tokom generacija. Za razliku od prvobitnog savršenog stvorenja, današnje kulture nose:

• Hiljade godina grešaka u kopiranju DNK
• Gubitak originalnih genetskih informacija
• Smanjena vitalnost u poređenju sa teorijskim „netaknutim“ genomima
• Uska grla u domestikaciji koja su smanjila genetsku raznolikost

Kompromisi u uzgoju: Moderni poljoprivredni proizvodi uzgajani su zbog ukusa, roka trajanja, prinosa i otpornosti na bolesti, a ne zbog nutritivne vrijednosti. Studije pokazuju da su proizvodi iz 1950-ih sadržavali znatno više vitamina i minerala od današnjih sorti, što ukazuje na to da je čak i nedavni uzgoj smanjio nutritivnu vrijednost.

Iscrpljivanje tla: Edensko tlo je bilo na vrhuncu plodnosti – nikada nije obrađivano, savršeno uravnoteženo, prepuno idealnog mikrobiološkog života. Prokletstvo tla uključuje kontinuiranu degradaciju tla:

• Iscrpljivanje minerala: Kontinuirana poljoprivreda iscrpljuje minerale u tragovima koji se nikada u potpunosti ne zamjenjuju gnojivima.
• Gubitak mikrobioma: Modernim tlima nedostaje originalna mikrobna raznolikost koja bi maksimizirala unos hranjivih tvari.
• Erozija: Gubitak površinskog sloja tla znači da biljke imaju manje pristupa hranjivim tvarima.
• Hemijska zavisnost: Sintetički inputi su zamijenili prirodnu plodnost tla.

Atmosferske i okolišne promjene: Dokazi poput dugog životnog vijeka sugerišu da je atmosfera prije Potopa bila drugačija od trenutne atmosfere. Neki kreacionisti teoretišu da je „parni baldahin“ osiguravao viši atmosferski pritisak, više kiseonika, filtrirano zračenje i toplotu staklene bašte. Ova savršena biosfera osiguravala je više nivoe CO₂ što bi poboljšalo fotosintezu. Takođe bi osigurala globalno stabilnije temperature bez ekstremnih vremenskih neprilika koje štete usjevima. Nakon potopa, povećano UV zračenje potencijalno je do određene mjere oštetilo DNK biljaka.

Gubitak originalnih vrsta: Mnoge originalne vrste su izgubljene tokom Potopa ili zbog naknadnih klimatskih promjena. Druge su degradirane gore navedenim faktorima, što znači da su trenutni potomci samo sjena originala. Druge su hibridizovane ukrštanjem.

Razlike u nutritivnoj gustoći: Edenski proizvodi bi teoretski imali:

• Optimalni nutritivni profil: Savršeno izbalansirani vitamini, minerali, antioksidansi i fitonutrijenti.
• Nema antinutrijenata: Biljke su nakon jeseni razvile odbrambene spojeve (lektine, oksalate, fitate) kao zaštitu.
• Maksimalna svojstva održavanja života: Dizajnirana da održi izuzetno dug ljudski životni vijek.
• Bez bolesti ili truljenja: Voće koje je savršeno sazrelo bez oštećenja od štetočina ili truljenja.

Poljoprivredne razlike u odnosu na Eden: Savremena poljoprivreda mora se nositi sa štetočinama i bolestima koje su bile nepoznate Edenu. Moderni farmeri moraju se boriti s korovom koji guši usjeve. Moderna poljoprivreda koristi oplemenjivanje kako bi povećala otpornost na bolesti i sušu, ali ponekad ti napori imaju neželjene efekte na nutritivnu vrijednost proizvoda. Edenske biljke ne bi imale takve kompromise.

Duhovna i fizička integracija: Eden je predstavljao savršenu harmoniju između fizičkog i duhovnog carstva. Ova integracija je narušena Padom, što sugeriše da su same biljke izgubile svoju prvobitnu „vitalnost“ ili „blagoslov“ koji se ne može obnoviti ili proizvesti nijednim naučnim procesom.

Proizvodi iz Edena bili su superiorniji u svakom mjerljivom pogledu: genetski savršeni, uzgojeni u idealnim uslovima, nutritivno maksimizirani i održavani direktnim blagoslovom Stvoritelja. Moderna poljoprivreda, uprkos tehnološkom napretku, radi s degradiranom genetikom, osiromašenim tlom, surovim okruženjem i biljkama koje su milenijumima prilagođavale palom svijetu umjesto da napreduju u raju. Veganska prehrana neće vratiti vjernike u raj.

 

Bog nikada nije naredio povratak na edensku ishranu

Još značajnije, sam Bog nikada nije predložio da čovječanstvo pokuša obnoviti edensku ishranu. Nakon Potopa, On je eksplicitno proširio dozvoljenu ishranu kako bi uključio meso. Ovo nije bio ustupak ili kompromis. To je bio božanski uredba, „zakon za novi svijet“. Ako je Božji krajnji plan bio da se čovječanstvo vrati veganstvu, ovo je bio savršen trenutak da to kaže. Umjesto toga, On je rekao suprotno.

Kroz cijeli Stari savez, Bog je nastavio blagosiljati konzumaciju mesa. Uveo ga je sveštenicima. Zahtijevao ga je za Pashu. Čudesno ga je osigurao Izraelu u pustinji. Opisao je Obećanu zemlju kao zemlju u kojoj teče mlijeko (životinjski proizvod) i med. Ni jednom nije rekao svom narodu: „Trebali biste se vratiti edenskoj prehrani.“

Isus, koji je došao da obnovi ono što je slomljeno padom, jeo je meso. Da je obnavljanje edenskih uslova zahtijevalo vegetarijanstvo, sigurno bi Drugi Adam to pokazao kao primjer. Ali nije. Jeo je pashalno jagnje. Umnožio je ribu. Pripremio je doručak od pečene ribe za svoje učenike. Nije učinio nikakav pokušaj da čovječanstvo vrati edenskoj vegetarijanskoj ishrani.

Apostoli, koji su osnovali zajednicu Novog saveza, propovijedali su slobodu u izboru hrane. Nikada nisu sugerisali da hrišćani trebaju težiti vraćanju prehrambenih obrazaca prije Pada. Pavle je izričito upozorio na one koji bi zahtijevali apstinenciju od mesa. Ako je povratak na edensku prehranu bio Božja volja, ili je Pavle propustio objavu ili je Elen Vajt izmišljala.

 

Teološka zbrka oko „progresivnog posvećenja kroz ishranu“

Teologija „povratka u Eden“ Elen Vajt počiva na fundamentalnom nerazumijevanju otkupljenja. Ona je napisala:

„Bog nije dao čovjeku dozvolu da jede životinjsku hranu sve do poslije potopa. Sve od čega je čovjek mogao preživjeti bilo je uništeno, i stoga je Gospod, u njihovoj nuždi, dao Noju dozvolu da jede čiste životinje koje je ponio sa sobom u arku. Ali životinjska hrana nije bila najzdraviji prehrambeni proizvod za čovjeka.“[25]

„Nakon potopa, ljudi su uglavnom jeli životinjsku hranu. Bog je vidio da su ljudski putevi pokvareni i da je čovjek sklon da se ponosno uzdiže protiv svog Stvoritelja i da slijedi sklonosti svog srca. I dozvolio je toj dugovječnoj rasi da jede životinjsku hranu kako bi skratili svoje grešne živote. Ubrzo nakon potopa, rasa je počela brzo da se smanjuje po veličini i dužini godina.“[26]

Prema Elen Vajt, Bog je dao meso kao sud da bi skratio ljudski vijek i zato što je sve ostalo bilo uništeno. Obje tvrdnje su lažne. Iako je izvan svake sumnje da se lice Zemlje potpuno promijenilo i uslovi postali mnogo suroviji za opstanak posle Potopa, Zemlja je ponovo proizvodila vegetaciju čak i prije nego što je Noje napustio arku. Golubica je donijela svježi maslinov list (Postanje 8:11) i Noje je čekao da rast bude dovoljan prije nego što se iskrcao iz Arke (Postanje 8:13-14). Bog je imao dovoljno vremena da obnovi biljni svijet prije nego što je pustio Noja i njegovu porodicu.

Što je još važnije, Bog je dao meso kao blagoslov, a ne kao prokletstvo. Blagoslovio je Noja i njegove sinove, a zatim im je dao dozvolu da jedu meso (Postanje 9:1-3). Kontekst je kontekst blagoslova i opskrbe, a ne osude ili skraćivanja života. Ne postoje naučni dokazi koji sugerišu da je jedenje mesa skratilo ljudski životni vijek nakon Potopa. U stvari, neke od najdugovječnijih populacija na Zemlji – one u takozvanim „plavim zonama“ – redovno konzumiraju meso, iako obično umjereno. Dramatično smanjenje životnog vijeka od vremena prije Potopa do vremena poslije Potopa vjerovatno je rezultat kumulativnih efekata genetske degradacije, promjena u okolini, gubitka zaštitnih uslova svijeta prije Potopa i opštih efekata prokletstva – a ne Božje milostive opskrbe mesom kao hranom, iako to može biti jedan od faktora, ali ne sam za sebe nego zbog opšteg pomanjkanja kvaliteta hrane. Dodavanje mesa ljudskoj ishrani može se shvatiti kao neophodnost zbog značajno drugačijih i oskudnijih uslova prehrane, ali nikako kao namjerno Božje prokletstvo za ljudski rod.

Teologija Elen Vajt sugeriše da otkupljenje uključuje progresivno uklanjanje prilagodbi koje je Bog napravio nakon Pada. Ona implicira da rast u svetosti znači kretanje unatrag prema edenskim prehrambenim uslovima. To je teološki unatrag. Otkupljenje nije povratak u prošlost; radi se o kretanju naprijed prema novoj Zemlji.

Novo stvaranje prevazilazi Eden. Obećanje Svetog pisma nije povratak u Eden, već ulazak u novo stvaranje koje daleko nadmašuje ono prvobitno.

Fokus je naprijed, a ne nazad. Ponovno rođeni vjernici su nova stvorenja, a ne obnovljena stara (2. Korinćanima 5:17). Otkupljenje koje je Bog ostvario u Hristu ne samo da poništava pad, već dovodi vjernike u nešto veće od onoga što je Adam ikada imao.

Knjiga Otkrivenja otkriva kulminaciju Božjeg otkupiteljskog plana. Slika nije vrt, već grad, Novi Jerusalim, pripremljen poput nevjeste ukrašene za svog muža (Otkrivenje 21:2). Drvo života se ponovo pojavljuje i donosi dvanaest vrsta plodova, a njegovo lišće je za iscjeljenje (regeneraciju) naroda (Otkrivenje 22:2). Ovo nije obnovljeni Eden. To je nešto još bolje.

Nigdje u ovoj proročkoj viziji Bog ne zahtijeva prehrambena ograničenja kao pripremu za novo stvaranje. Fokus je na pravednosti kroz Hrista, na pranju haljina u krvi Jagnjeta, na vjernosti i svetosti – ne na vegetarijanstvu.

 

Praktična nemogućnost „Povratka u Eden“

Osim teoloških problema, program „povratka u Eden“ Elen Vajt je praktično nemoguće primijeniti. Razmotrite šta su Adam i Eva zapravo imali:

• Bez poljoprivrede:Adam se nije bavio poljoprivredom. Obrađivao je vrt koji je Bog zasadio (Postanje 2:8). Biljke su rasle bez muke, bez pesticida, bez sistema za navodnjavanje, bez gnojiva. Moderna poljoprivreda, čak ni organska poljoprivreda, nema nikakve sličnosti s lakoćom obilja u Edenu.
• Bez kuvanja:U Edenu nije bilo potrebe za kuvanjem. Sve se jelo sirovo i svježe. Elen Vajt je zagovarala kuvanje, promovisala specifične recepte, pa čak i podržavala kompanije za proizvodnju hrane koje su proizvodile prerađene vegetarijanske proizvode.[27] Ovo nema nikakve veze s edenskom prehranom.
• Bez konzerviranja:Bez konzerviranja, zamrzavanja ili sušenja. Sve je bilo svježe svaki dan. Moderni vegetarijanci zavise od konzervirane i prerađene hrane koja je bila strana Edenu.
• Savršena ishrana:Adam je imao pristup Drvetu života, čiji je plod održavao besmrtnost. Vjernici danas nemaju takvo drvo. Njihova tijela stare i umiru bez obzira na ishranu. Nijedna količina konzumiranja povrća ne može replicirati životvorna svojstva Drveta života.

Sama Elen Vajt nije živjela edenski ideal koji je promovisala. Kuvala je hranu. Koristila je prerađene žitarice. Promovisala je proizvedene zamjene za meso. Živjela je u kućama, nosila odjeću i koristila modernu tehnologiju. Ako je cilj zaista povratak u edenske uslove, doslednost bi zahtijevala odbacivanje svih inovacija nakon pada. Ovo je toliko nepraktično da čak ni Elen Vajt to nije pokušala.

 

Prava svrha edenske dijete

Zašto je Bog dao Adamu i Evi vegetarijansku ishranu u Edenu? Ne zato što je vegetarijanstvo inherentno duhovnije ili ugodnije Bogu, već zato što smrt još nije bila ušla u svijet.

„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili…“ (Rimljanima 5:12)

Prije pada u grijeh nije bilo smrti. Jedenje mesa zahtijeva smrt. Stoga, prije pada, meso nije bilo na jelovniku jer smrt nije bila prisutna. U trenutku kada je grijeh ušao, smrt je ušla s njim.

Sadašnji svijet je pali i smrt vlada do Hristovog povratka. Pretvaranje da možemo obnoviti stanje prije Pada kroz ishranu nije duhovna zrelost. To je teološka konfuzija. Kada se Hrist vrati i smrt konačno bude ukinuta, sasvim je razložno očekivati povratak na prvobitnu ishranu. Do tada, vjernici žive pod odredbama koje je On uspostavio za svijet nakon Pada, što uključuje Njegovu eksplicitnu dozvolu da se jede meso posle Potopa. (Prije Potopa, patrijarsi su prinosili životinjske žrtve paljenice, bavili se stočarstvom i koristili životinjske nus produkte, ali nije poznato da su jeli meso.)

 

Odvraćanje pažnje od istinske svetosti

Možda najveća tragedija teologije „povratka u Eden“ Elen Vajt je to što odvlači pažnju od stvarnog posvećenja. Dok se adventisti sedmog dana brinu hoće li jedenje jajeta oskrnaviti njihove duše, Novi savez se fokusira na potpuno drugačije probleme:

„Neka se blud i svaka nečistota ili pohlepa i ne spominju među vama, kao što dolikuje svetima, a tako ni sramotno ponašanje ni bezuman govor ni prostačke šale, što je nedolično. Radije zahvaljujte Bogu.“ (Efescima 5:3-4)

„A djela tjelesna su očigledna. To su: preljubočinstvo, blud, nečistota, besramnost, idolopoklonstvo, vračarstvo, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdnje, prepirke, podjele, jeresi, zavisti, ubistva, pijanke, razuzdane gozbe i tome slično. To vam unaprijed kažem, kao što sam vam već i rekao, da oni koji tako nešto čine neće naslijediti Božje kraljevstvo.“ (Galatima 5:19-21)

Zapazite da na ovoj listi nema propisane dijete ili zabrane mesa. Kada Pavle nabraja djela tijela koja će ljude držati podalje od Božjeg kraljevstva, ishrana se nikada ne pojavljuje. Kada nabraja plodove Duha (ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjera, krotkost, umjerenost), vegetarijanstvo se nigdje ne može naći.

Prava svetost se sastoji u tome da se budemo saobličeni slici Hristovoj, da hodimo u Duhu, da usmrćujemo djela tijela i da rastemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To su teme Svetog pisma. Evanđelje zdravstvene reforme Elen Vajt zamjenjuje legalizam u ishrani istinskom duhovnom transformacijom.

 

Zaključak: Razotkriven lažni prorok

Lažni učitelji često tvrde da imaju superiorno prosvjetljenje, ali njihova poruka uvijek vodi unatrag, od slobode ka strahu. Kada se vjernici uče da svetost zavisi od uzdržavanja od dozvoljene hrane, njihova savjest postaje porobljena. Radost se pretvara u tjeskobu, vjera u skrupuloznost. Počinju mjeriti pravednost prema dijetama umjesto prema Hristovom djelu iskupljenja. Rezultat je, kako je Pavle upozorio, „spaljena savjest – duša toliko uslovljena ljudskim pravilima da više ne može osjetiti slobodu blagodati.“

Dokazi su ogromni, presuda neizbježna: Elen G. Vajt bila je lažna proročica čija učenja o mesu protivrječe Svetom pismu, iskrivljuju evanđelje i odvode duše od biblijske istine.

Bog je rekao: „Sve što se miče što je živo neka vam bude za hranu, kao što sam vam dao i sve zeleno bilje.“ (Postanje 9:3) Elen Vajt je rekla da jedenje mesa zagađuje dušu i diskvalifikuje vas iz Božje službe.

Bog je dao nalog sveštenicima da jedu meso kao dio svojih svetih dužnosti (Levitska 6-7). Elen Vajt je rekla da propovjednici koji koriste meso ne mogu predstavljati istinu drugima.

Bog je zahtijevao od cijelog Izraela da jede meso za Pashu (Izlazak 12). Elen Vajt je rekla da „nema opravdanja“ za jedenje mesa.

Bog je blagoslovio svoj narod stadima i ovcama za hranu (Ponovljeni zakon 8). Elen Vajt je rekla da je jedenje mesa suprotno Božjem prvobitnom planu i da ga treba ukinuti.

Isus je jeo meso s lakoćom i bez izvinjenja (Luka 22:15). Elen Vajt je rekla da jedenje mesa jača životinjske strasti i slabi duhovne moći.

Pavle je izjavio da je „svako stvorenje Božije dobro i ništa se ne smije odbaciti ako se prima sa zahvalnošću“ (1. Tim. 4:4). Elen Vajt je zahtijevala uzdržavanje od mesa kao neophodnost za one koji čekaju Hristov povratak.

Pavle je upozorio da je zahtjev za uzdržavanja od mesa „doktrina demona“ koju uče oni koji su „otpali od vjere“ (1. Tim. 4:1-3). Elen Vajt je tvrdila da je za svoju zabranu mesa potrebna božanska objava.

Pavle je učio da nas „hrana ne preporučuje Bogu; jer ni ako jedemo, nismo bolji, ni ako ne jedemo, nismo gori“ (1. Korinćanima 8:8). Elen Vajt je reformu ishrane učinila centralnom za spasenje i duhovnost.

Svaka tvrdnja koju je Elen Vajt iznijela o duhovnim opasnostima jedenja mesa protivrječi Svetom pismu. Svaka zabrana koju je nametnula nije odobrena od Boga. Svako predviđanje koje je dala o skoroj potrebi za veganstvom je propalo. Svaki pokušaj da se njeno učenje utemelji na Edenu ignoriše jasno učenje Svetog pisma o Božjoj odredbi nakon pada.

 

Ispit proroka

Bog je dao jasne testove za prepoznavanje lažnih proroka. Ponovljeni zakon 18:22 uspostavlja jedan test:

„Ako prorok kaže nešto u Gospodnje ime, pa se to ne dogodi i ne ispuni se, onda to nije rekao Gospod. Taj prorok je to rekao iz drskosti. Ne boj ga se.“

Elen Vajt je govorila pretenciozno. Tvrdila je da joj je Bog 6. juna 1863. godine otkrio da je meso štetno i da ga treba izbjegavati. Bog to nikada nije rekao. Predvidjela je da će „uskoro“ biti nesigurno koristiti mlijeko, jaja ili maslac i da će ih oni koji čekaju Hrista odbaciti. Više od 160 godina kasnije, to se nije dogodilo. Ona je govorila ono što Bog nije govorio. Prema biblijskom testu, ona je lažni prorok.

Učenja Elen Vajt odvode ljude od Božje eksplicitne dozvole da jedu meso. Ona dodaje zahtjeve koje Bog nikada nije nametnuo. Ona stvara krivicu tamo gdje Bog daje slobodu. Ona sudi tamo gdje Bog prihvata. Ona osuđuje ono što Bog blagosilja. I po ovom testu, ona je lažni prorok.

Isus je upozorio:

„Čuvajte se lažnih proroka. Oni k vama dolaze u ovčijem ruhu, a iznutra su grabežljivi vuci. Prepoznaćete ih po njihovim plodovima. Zar se grožđe bere sa trna ili smokve sa čička?“ (Matej 7:15-16)

Koji su plodovi učenja Elen Vajt o mesu? Nepotrebna krivica. Nebiblijski legalizam. Podjele unutar crkve. Iskrivljavanje evanđelja. Uzdizanje ljudskih spisa iznad Svetog pisma. Opsesija prehranom zamjenjuje duhovni preobražaj i unosi fanatizam. To nisu plodovi Duha. To su plodovi lažnog proroštva.

 

Opasnost od odbrane neodbranjivog

Mnogi adventisti, kada se suoče s kontradikcijom između učenja Elen Vajt i Svetog pisma, pokušavaju se braniti na različite načine:

• „Ona je samo davala zdravstvene savjete, a ne duhovne naredbe.“ Ali sama Elen Vajt je rekla da oni koji zanemaruju njena zdravstvena učenja „ne mogu predstavljati istinu drugima.“ Ona je to učinila duhovnim problemom, a ne samo zdravstvenim problemom.
• „Ona nikad nije nametala ostavljanje mesa kao uslov za zajedništvo u crkvi.“ Naravno da nije jer je bila svjesna da bi to mnoge otjeralo iz sekte.
• „Govorila je o svom vremenu kada je sigurnost mesa bila loša.“ Predvidjela je da će meso postajati sve opasnije,[28] dok se zapravo dogodilo upravo suprotno.[29]
• „Možda je bila u pravu i Pavle se bavio drugim problemom.“ Ovo je možda najopasnija odbrana od svih, jer eksplicitno stavlja autoritet Elen Vajt iznad Pavlovog nadahnutog učenja. Sugeriše da kada se Pavle i Elen Vajt sukobljavaju, trebamo favorizovati Elen Vajt. Na taj način su njeni spisi funkcionalno zamijenili Sveto pismo za mnoge adventiste sedmog dana.

Svaka odbrana na kraju propada jer se suštinski problem ne može riješiti: Elen Vajt je tvrdila da joj je Bog rekao stvari koje protivrječe onome što je Bog rekao u svojoj Riječi. Jedno ili drugo je pogrešno. Oboje ne može biti tačno. A Sveto pismo jasno govori o tome kako bismo trebali reagovati kada se ljudsko učenje sukobljava s Božjom Riječju:

„K zakonu i svjedočanstvu! Ako ne govore prema ovoj riječi, to je zato što nema svjetlosti u njima.“ (Isaija 8:20)

 

Put naprijed

Za adventiste sedmog dana koji ovo čitaju, implikacije su otrežnjujuće. Ako je Elen Vajt pogriješila u vezi s mesom (kao što je pokazano u ovom članku), u čemu je još pogriješila? Ako je tvrdila da postoji božansko otkrivenje za učenja koja protivrječe Svetom pismu po ovom pitanju, može li se vjerovati njenim drugim vizijama? Ako je drsko govorila o ishrani, da li je drsko govorila i o drugim stvarima?

Ovo nisu ugodna pitanja, ali su neophodna. Istina to zahtijeva. Sveto pismo to zahtijeva.

Put naprijed nije izvođenje dodatnih mentalnih trikova kako bi se odbranili njeni spisi. To nije reinterpretacija Svetog pisma kako bi se uskladilo s Elen Vajt. To nije odbacivanje ovih kontradikcija kao manjih ili nevažnih. Put naprijed je povratak isključivo Svetom pismu kao konačnom autoritetu za vjeru i praksu (2. Timoteju 3:16-17).

 

Evanđelje oslobođeno dijetalnog legalizma

Dobra vijest Isusa Hrista je da se spasavamo blagodaću kroz vjeru, a ne djelima – uključujući i djela u prehrani. Opravdani smo vjerom u Hristovo posredovanje za nas, a ne zdravstvenom reformom. Posvećeni smo Duhom svetim, a ne vegetarijanstvom. Prihvaćeni smo u Voljenom, ne zbog onoga što jedemo ili ne jedemo, već zbog onoga što je Hrist učinio za nas.

„Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio.“ (Efescima 2:8-9)

Ovo je poruka koja oslobađa zarobljenike. Ne „izbjegavajte meso i bićete dovoljno čisti za nebo“. Ne „oni koji jedu meso napustiće Božji narod“. Nego „Hristos je umro za naše grijehe, kao što piše u Pismima; bio je sahranjen i uskrsnuo je treći dan, kao što piše u Pismima“ (1. Korinćanima 15:3-4).

Zdravstvena reforma je dobra ali u kontekstu spasenja nema doprinos. Dijetalni legalizam je samo još jedan legalizam u negativnom smislu tog pojma.

U međuvremenu, ako odlučite jesti meso, jedite ga sa zahvalnošću, znajući da ga je Bog dao, Hrist ga je blagoslovio, a Pavle branio vašu slobodu da ga konzumirate. Ako odlučite da se suzdržite od mesa iz zdravstvenih razloga ili ličnih preferencija, suzdržavajte se s čistom savješću, znajući da vas vaš prehrambeni izbor ne preporučuje Bogu niti vas diskvalifikuje od Njegove službe.

„Jer Božje kraljevstvo nije jelo i piće, nego pravednost i mir i radost u Duhu svetom.“ (Rimljanima 14:17).

 

Poslednje upozorenje

Sekta adventista sedmog dana suočava se s ključnim izborom. Može li nastaviti braniti proročki autoritet Elen Vajt uprkos jasnim kontradikcijama sa Svetim pismom, ili treba priznati da je ona bila pogrešiva ​​ljudska učiteljica čiji spisi moraju biti prosuđivani prema Božjoj Riječi, a ne stavljeni uz nju ili iznad nje.

Nastavak odbrane njenih lažnih učenja o mesu stavlja sektu u poziciju da propovijeda ono što je Pavle eksplicitno identifikovao kao doktrine demona. To znači zahtijevati uzdržavanje od hrane koju je Bog stvorio da se jede sa zahvalnošću. To znači suditi vjernicima koje je Bog prihvatio. To znači dodati evanđelju ono što Hrist nikada nije zahtijevao.

Ovo nije manje važno pitanje. Ovo se ne tiče ličnih prehrambenih preferencija. Ovo se tiče autoriteta Svetog pisma nasuprot autoritetu ljudske tradicije. Ovo se tiče dovoljnosti Hrista nasuprot nedostatnosti „Hrist plus zdravstvena reforma“. Ovo se tiče toga da li Božja Riječ stoji sama za sebe kao pravilo vjere ili je moraju dopuniti vizije Amerikanke iz 19. vijeka koja je protivrječila ne samo onome što je Bog jasno rekao nego i samoj sebi kradući radove i ideje od drugih i prodajući ih u svojoj sekti kao „svjetlost sa neba“.

Kad su mnogi adventisti pobrali plodove fanatizma i ozbiljno ugrozili svoje zdravlje, „proročica“ je promijenila ploču (Counsels on Diet and Foods, p. 353.).

„Činjenica je da su mnogi ljudi stradali zbog prakse onoga što su u to vrijeme nazivali zdravstvenom reformom, a koja nije bila utemeljena na čvrstim osnovama.“[30]

Ulog ne može biti veći. Kao što je Pavle napisao Galatima:

„Za takvu slobodu Hristos nas je oslobodio. Zato budite nepokolebljivi i ne dajte se opet upregnuti u jaram ropstva…. Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati.“ (Galatima 5:1, 4)

Dijetalni legalizam Elen Vaj je jedna vrsta jarma ropstva od kojeg nas je Hrist oslobodio. Pokoriti se njemu znači ponovo se zaplesti u stvari koje Bog nikada nije nametnuo.

Riječ Gospodnja stoji zauvijek. Predviđanja Elen Vajt su propala. Njene zabrane su u suprotnosti s Svetim pismom. Njene tvrdnje o božanskom otkrivenju doktrina koje Bog nikada nije podučavao razotkrivaju je kao lažnog proroka. Vrijeme je da prestanemo braniti ono što se ne može braniti i da se vratimo jednostavnoj, dovoljnoj, oslobađajućoj istini Božje Riječi.

Elen Vajt je propovijedala drugo evanđelje (Galatima 1:8). Evanđelje Hristovo plus zdravstvena reforma, vjera plus vegetarijanstvo, milost plus dijetalna ograničenja. Po Pavlovom standardu, jasno rečenom pod božanskim nadahnućem, takvo učenje je prokleto.

Izbor je vaš. Hoćete li slijediti Sveto pismo ili plagijate Elen Vajt? Hoćete li se držati Božje Riječi ili ljudske izume? Hoćete li prihvatiti slobodu koju je Hrist stekao ili ćete se podvrgnuti jarmu koji On nikada nije stavio na vaša ramena?

Izaberite Sveto pismo. Izaberite Hrista. Izaberite slobodu.

Zatim, kada sjednete za sledeći obrok, bilo da uključuje meso ili ne, primite ga sa zahvalnošću Bogu koji ga je dao, Hristu kroz koga je blagosloven, u Duhu koji ga posvećuje Riječju Božjom i molitvom.

I nikad nemojmo zaboraviti: spasavamo se Božjom blagodaću, kojoj ništa ne možemo doprinijeti, ali Božji moralni zakon je standard hrišćanskog življenja. Hrišćanski standardi svakako će uzeti u obzir neophodnost zdravstvene reforme kad se obratimo, ali ne smijemo od toga praviti religiju koja uslovljava spasenje i pripadnost Božjem narodu kako je činila lažna proročica Elen Vajt. Ne postoje univerzalna pravila ispravne prehrane koja bi bila primjenljiva na sve – stoga je to stvar ličnih preferencija, zdravstvenog stanja, fizičkog angažmana, finansijskih mogućnosti i drugih faktora i procjene šta je adekvatno za nas u datim uslovima, sve dok to ne prelazi crvene linije koje je Bog označio u svojoj Riječi. Konkretno, hrišćani neće jesti meso životinja stvorenih od Boga kao nečiste, neće konzumirati alkohol niti bilo kakva pića ili supstance koje imaju štetne ili psihoaktivne efekte na organizam i držaće se navika umjerenosti u svemu. Napokon, moramo biti svjesni činjenice da je naše tijelo „hram Božiji“ i da su dužni brinuti se o njemu na bogougodan način.

 

________________________

[1] Letters and Manuscripts – Volume 12 (1897), Lt 14, 1897, par. 14. (Counsels on Diet and Foods, 404.3)

[2] Ellen G. White, Testimonies Vol. 1, p. 206; James White, The Present Truth Vol. I., Nov., 1850. No. 11., “Swine’s Flesh”.

[3] Ellen G. White, Health Reforms, November 12, 1901, par. 14.

[4] Ellen G. White, Testimonies Vol. 1, p. 486.

[5] Ellen G. White, Counsels on Diet and Food, p. 70.3.

[6] Ibid, p. 236.2.

[7] Ellen White, Manuscript 86, 1901. Counsels on Diet and Foods (Washington, D.C.: Review and Herald Publishing Assn., 1938), 382.

[8] Ellen White, Testimonies for the Church, vol. 2 (Mountain View, CA: Pacific Press Publishing Assn., 1885), 361.

[9] Ellen White, Testimonies, Vol. 2, p. 485.

[10] Ibid., 63.

[11] Ibid., 64.

[12] Ellen White, Letter 72, 1896.

[13] Ellen White, Christian Temperance and Bible Hygiene (Battle Creek, MI: Good Health Publishing Co., 1890), 119.

[14] Ellen White, Manuscript 50, 1893.

[15] Ellen White, Manuscript 3, 1897.

[16] Ellen White, Australian Union Conference Record, July 28, 1899.

[17] Ellen White, Pacific Union Recorder, Oct. 9, 1902.

[18] Elen Vajt je napisala svom mužu koji je bio na putu: „Nismo imali ni trunke mesa u kući otkako si otišao i mnogo prije nego što si otišao. Jeli smo lososa nekoliko puta. Bio je prilično visok [po cijeni].“ – Letter 13, 1876, cited in MR, vol. 14, p. 336.
„Prije dvije godine došla sam do zaključka da postoji opasnost u korišćenju mesa mrtvih životinja i od tada uopšte ne koristim meso. Nikada ga ne stavljam na sto. Koristim ribu kad god je mogu nabaviti. Možemo nabaviti prekrasnu ribu iz slanog jezera u blizini. Ne koristim ni čaj ni kafu.“ – 14MR 330

[19] Ellen White, Letter 410, 1907.

[20] Testimony DF 97 B, Feb. 15, 1885, Manuscript 34, 1885.; 5 Testimonies, p. 366.

[21] Ellen White, Testimonies for the Church, vol. 3 (Mountain View, CA: Pacific Press Publishing Assn., 1885), 161.

[22] Ellen White, Ministry of Healing (Mountain View, CA: Pacific Press Publishing Assn., 1905), 295.

[23] Ellen White, Christian Temperance, 119.

[24] Ellen White, Spiritual Gifts, vol. 4a (Battle Creek, MI: Seventh-day Adventist Publishing Assn, 1864), 120.

[25] Ibid.

[26] Ibid., 121.

[27] Najznačajniji među njima bio je sanatorijum Batl Krik i s njim povezana kompanija, kasnije poznata kao Sanitas Food Company, koju je vodio dr Džon Harvi Kelog. Gđa Vajt je povukla svoju podršku nakon što se posvađala s Kelogom.

[28] „Gospod će dovesti svoj narod u položaj u kojem neće dodirivati ​​niti kušati meso mrtvih životinja. Neka onda ove stvari ne propisuju ljekari koji imaju znanje istine za ovo vrijeme. Nema sigurnosti u jedenju mesa mrtvih životinja, a uskoro će i mlijeko krava biti isključeno iz prehrane Božjeg naroda koji drži zapovijesti. Za kratko vrijeme neće biti sigurno koristiti bilo šta što dolazi od životinjskih stvorenja. Oni koji prihvataju Boga za Njegovu riječ i slušaju Njegove zapovijesti svim srcem, biće blagosloveni.“ – Ellen White, Counsels on Diet and Foods, 411. From a letter written to a physician from Stanmore, Sydney, N. S. W., July 26, 1896.

[29] Kvalitet i sigurnost mesa su se dramatično poboljšali tokom poslednjeg stoljeća. Istina je da je konzumiranje mesa u razvijenim zemljama sada sigurnije nego ikad u ljudskoj istoriji. Tome su doprinijele kontrole, inspekcije, sanitarni propisi, napredak u znanju i tehnologiji, kontrola i prevencija bolesti itd. Naravno postoje i razlozi za zabrinutost zbog upotrebe pesticida, antibiotika, hormona za rast i drugih vještačkih sredstava.

[30] John Harvey Kellogg Letter to E.S. Ballenger, Jan. 9, 1936.