Vaskrsenje ili uskrsenje označava povratak mrtve osobe u život. Da li je to realnost ili vjerska fikcija? Mnogi filozofi i naučnici vjekovima su napadali biblijsku religiju kao iracionalnu, praznovjernu i apsurdnu, upravo zbog pitanja vaskrsenja. Za mnoge ljude, uključujući one koji se izjašnjavaju kao religiozni, nije jednostavno da povjeruju da je vaskrsenje moguće. Ljudske sumnje mogu biti zdrave ako čovjek želi da sazna istinu, ali su nezdrave ako mu služe kao opravdanje za život suprotan otkrivenoj istini.
Osnov za razumijevanje predmeta vaskrsenja
Da bismo uopšte razumjeli šta je vaskrsenje, moramo se upoznati sa osnovnim pojmovima o životu i smrti. Život, koji za nas počinje rađanjem, i smrt, kao ishod starenja i propadanja našeg organizma su fakti koje priznaju i teisti i ateisti. Međutim, biblijsko gledište i gledište savremene nauke o postanku, porijeklu i svrsi života vrlo se razlikuju. Dok ateistička nauka tvrdi da je život proizvod niza slučajnosti, nastao iz nežive materije, i da su živa bića kakva poznajemo danas zapravo evoluirala milionima ili čak milijardama godina, Biblija otkriva da je svu neživu i živu materiju stvorio Bog (samopostojeći entitet), uključujući čovjeka. Ogromna je razlika između ova dva koncepta. Sa stanovišta ateističke nauke (koja zapravo nije nauka, jer se ne bazira na primijenjenoj logici), mi možemo da posmatramo život i smrt u jednom vrlo suženom i eksperimentalno ograničenom smislu. Kao i u mnogim drugim predmetima, ona nas brzo dovodi u ćorsokak.
S druge strane, Biblija – koju naučno i metodološki lako možemo prepoznati kao Božju Riječ odnosno Božje otkrivenje, planove i upute za čovjeka – otvara široke i sveobuhvatne vidike o svim ključnim pitanjima ljudske egzistencije i sudbine.
Biblijske činjenice o životu i smrti
1) Biblija uči da je čovjeka stvorio Bog po svom obličju kao upravitelja novostvorene planete, sa mogućnošću dalje biološke reprodukcije (Postanje 1:26-28; 2:7,15,18-25). Vrijeme od stvaranja je mjerljivo i, prema biblijskoj hronologiji, desilo se prije nešto više od 6.000 godina.
2) Čovjek je stvoren sa mogućnošću i potencijalom da živi vječno. Pošto je čovjek stvoren kao moralno, kreativno i odgovorno biće, uslov za život bio je usklađenost sa zakonima i poretkom života koji definiše Tvorac. Osim toga, biblijski izvještaji pominju specifičnu biljku zvanu drvo života koja je služila za neku vrstu regeneracije ljudskog organizma (Postanje 2:9; Otkrivenje 22:2). Nakon prestupa i pada čovjeka u grijeh, pristup ovoj biljci onemogućen je ljudima (Postanje 3:22).
3) Padom u grijeh (Postanje 3. glava), ljudi su izgubili „slavu Božju“ (kasnije će biti više riječi o ovom terminu) i postali podložni propadanju, starenju i smrti.
4) Zbog aktivacije Plana spasenja, ovaj život kojim sada živimo i koji nam je biološki PRENESEN od naših roditelja unazad sve do prvog para na zemlji postao je neka vrsta popravnog ispita, pozajmljenog života i šanse za pomirenje sa Bogom. Osnovni cilj Božjeg plana je povratak prvobitnog statusa čovjeka i obnova života, kao i rješavanje svih pitanja istine i zablude, dobra i zla, zauvijek.
5) Prema Planu spasenja, Bog stiče novo pravo na čovjeka njegovim iskupljenjem, i kao rezultat toga namjerava ponovo podignuti u život cijelo čovječanstvo. Pošto svaki čovjek svojom slobodnom voljom može prihvatiti ili odbaciti ponuđeno spasenje, svrha podizanja u život odnosno vaskrsenja biće dvojaka: i) vaskrsenje na život svih onih koji su se pomirili sa Bogom o Hristovom drugom dolasku (opravdanih na istražnom sudu koji se odvija na Nebu); ii) vaskrsenje suda onih koji su odbacili Boga i dar spasenja o izvršnom sudu posle milenijuma. Vidi: Jovan 5:21, 25, 29-30; Danilo 12:2; Otkrivenje 20:4-15.
6) Dakle, prema Bibliji, postoje dva glavna i odvojena vaskrsenja, te shodno tome i dvije smrti: i) prva, biološka smrt koju Biblija naziva „snom“ bez snova tj. stanjem bez ikakve svijesti o bilo čemu ili aktivnosti (vidi Danilo 12:2; Jovan 11:11-14; Propovjednik 9:5; Jov 14:19-21; Psalam 6:5); ii) druga konačna ili vječna smrt nepokajanih zlih ljudi i palih anđela (Otkrivenje 20:7-15).
Iz izloženog je jasno da mi eksperimentalno možemo da posmatramo i da se bavimo sa dva predmeta u vezi života i smrti: a) sadašnjim prolaznim životom, opterećenim grijehom, patnjom, stradanjem, propadanjem i starenjem; b) smrću kao prestanku svih bioloških funkcija koje definišu živi organizam (druga stavka ostaje samo u domenu konstatacije). Vrlo je lako uočiti da to ni izbliza nije dovoljno za izvođenje pouzdanih zaključaka o ključnim egzistencijalnim pitanjima. Ako očekujemo da nam nauka dâ odgovor na takva pitanja, izvjesno ga tražimo na pogrešnom mjestu. Nauka jednostavno može da se bavi posmatranjem postojećeg stanja i obrazaca, i pošto vaskrsenje nije pravilo (redovitost), već naučno nedokazani singularitet, ona zaključuje da vaskrsenje nije realnost. Pored toga, ateistička nauka zanemaruje ili banalizuje duhovni aspekt ljudskog bića, koji je, kao što ćemo vidjeti, primaran za postojanje života. Ako smo možda tradicionalno religiozni i očekujemo odgovor iz raznih ljudskih vjerovanja i filozofija, takođe ga tražimo na pogrešnom mjestu. Jedini relevantni autoritet za sva važna pitanja ljudske egzistencije je Tvorac. Jedino otkrivenje Božje namisli, volje i planova koje zadovoljava sve kriterije prepoznate istine koja odgovara svim činjenicama nalazi se u Bibliji.
Privremeno i trajno vaskrsenje
Prije nego što dublje uđemo u problematiku i dokazivanje realnosti vaskrsenja, treba znati da Biblija izvještava o dva tipa vaskrsenja: jedno se odnosi na povratak mrtvaca u život kakvim sad živimo, što se može poistovjetiti sa natprirodnom Božjom intervencijom u cilju produženja života, i drugo koje se odnosi na trajno vaskrsenje tj. povratak prvobitne kakvoće ljudskog bića, kako duhovne tako i materijalne komponente. Logično, fokus našeg interesovanja biće na trajnom vaskrsenju.
O vaskrsenju kao privremenoj nadoknadi života u ovom tijelu Biblija izvještava u više navrata:
- Sin udovice iz Sarepte (1. Kraljevima 17:17-24);
- Dijete Šunemke (2. Kraljevima 4:8-37);
- Sin jedinac žene iz Naina (Luka 7:11-17)
- Djevojčica, ćerka starješine sinagoge (Marko 5:35-43);
- Lazar (Jovan 11);
- Evtih iz Troade (Djela 20:6-12);
- Tabita, mlada hrišćanka (Djela 9:36-42).
Ovdje možemo kratko dodati da će drugo vaskrsenje odnosno vaskrsenje suda (Jovan 5:29), koje će se dogoditi nakon milenijuma o izvršnom sudu (Otkrivenje 20:5,8-13), biti privremenog tipa, sa obilježjima grijeha i prokletstva na vaskrslima, jer nijesu sudionici Božje slave.
Isusovo vaskrsenje kao zalog trajnog vaskrsenja spasenih
Isus Hrist nije samo još jedan čovjek na zemlji. Isus je Sin Božji kroz kojeg je sve stvoreno, uključujući ovu planetu i život na njoj (Kološanima 1:15,16; Jovan 1:3), koji se ponudio kao Zastupnik palog čovječanstva da postane Sin čovječji, što je podrazumijevalo Njegovo utjelovljenje, posebnu misiju i posredničku žrtvu u korist čovječanstva (Postanje 3:15; Psalam 2:7,8; Isaija 9:6,7; Luka 2:11; Matej 1:20-23; Luka 4:18; Marko 8:31; 9:31; Matej 16:21; Luka 18:31-33; Jovan 3:16).
Biblija i sam Isus objašnjavaju Njegovu smrt kao neophodnost za iskupljenje palog čovjeka, odnosno KVALIFIKACIJU za STVARNU SLUŽBU POMIRENJA koja se odvija u nebeskoj Svetinji (vidi Jevrejima poslanicu; uporedi sa tipskom službom pod Starim savezom). Dakle, Isusova misija na zemlji je morala biti u potpunosti uspješna, uključujući smrt u smislu posredničke Žrtve, da bi STEKAO PRAVO NA VASKRSENJE KAO PREDSTAVNIK CIJELOG LJUDSKOG RODA S KOJIM MOŽE PODIJELITI TU TEČEVINU.
Bog jeste suveren nad životom i smrću, ali On ne može uraditi nešto protivno poretku života i Zakonu koji je izraz Njegovog karaktera, ne može nas spasiti samo zato što nas voli. Spasenje uključuje zadovoljenje svih aspekata Božje vladavine: istine, pravde, milosti i ljubavi.
Dakle, da bi Isus mogao biti vaskrsnut, Njegova misija i Njegova žrtva je morala biti zadovoljavajuća pred Bogom. Ljudska priroda, kojoj je potrebno iskupljenje, morala je umrijeti u Predstavniku ljudskog roda, drugom Adamu na višem nivou, da bi Isus mogao biti ponovo podignut u život i da bi ljudski rod U HRISTU takođe stekao pravo na vaskrsenje i život (vidi: Rimljanima 5:6-21). To, logično, znači da je Isus umro PRVOM SMRĆU koja je postala neminovnost nakon pada u grijeh. Božji Zakon ne dopušta da nevini bude kažnjen za krivoga (vidi: Ezekiel 18:19, 20, 24; 5. Mojsijeva 24:16). „On je u svom tijelu ponio naše grijehe na drvo… ‘Njegovim se ranama iscijeliste.’“ (1. Petrova 2:24) Ali Bog Otac i Sin imaju legalno pravo da djeluju u korist svojih palih stvorenja POSREDNIČKI. Da bi spasio čovjeka, Božji Sin se morao spustiti tamo gdje se čovjek nalazi. „Odrekao se samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima.“ (Filibljanima 2:7; vidi Isaija 53:3-5; Galatima 4:4-5) On, dakle nije samo postao tijelo, već je primio i sličnost grešnom tijelu. Tom prilikom desio se najčudesniji transfer božanske u ljudsku prirodu. Taj spoj je ključ našeg spasenja. Isus je postao Sin čovječiji ali nije izgubio identitet Sina Božjeg. On je kao čovjekov Uzor, kao drugi Adam, stao ispred ljudskog roda. Ponizio se da strada i pati zajedno sa onima koje je došao da iskupi od prokletstva Zakona (vidi Jevrejima 2:14-18; Filibljanima 2:8). Jedno od najjačih mesijanskih proročanstava zapisano u Isaiji 53. glava otkriva dolazak poniznog i nenametljivog Spasitelja, Čovjeka koga ljudska oholost i taština preziru (vidi 1. Jovanova 2:16), Čovjeka koji je uzeo na sebe palu i napaćenu ljudsku prirodu, podložnu grijehu (vidi Jevrejima 2:17-18; 4:15; 2. Korinćanima 5:21). On je postao dio grešnog ljudskog roda kojemu je potrebno iskupljenje, i stavio sebe ne u položaj Adamov prije Pada, jer toj prirodi iskupljenje nije potrebno, već u položaj čovjeka koji se već 4.000 godina nalazio pod teretom grijeha.
Kao što su se u zemaljskoj svetinji grijesi simbolično prenosili na nevinu životinjsku žrtvu, tako su stvarno prenijeti na antitipsku Žrtvu – Isusa Hrista. On je ponio grijehe svijeta, prokletstvo koje pripada palom ljudskom rodu, potencijalno svih ljudi koji su živjeli od Adama do poslednjeg čovjeka na ovoj pobunjenoj planeti. „Sjutradan je ugledao Isusa kako dolazi k njemu i rekao je: ‘Evo Jagnjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta!’“ (Jovan 1:29; vidi takođe Isaija 53:7; Galatima 1:4; 3:13; Jevrejima 1:3; 2:17; 1. Jovanova 2:2; Otkrivenje 1:5)
Isus je preuzeo naše grijehe kao opšti čovjek, drugi Adam, ali ne i konačnu kaznu za ono što nije učinio niti je kriv. To je nemoguće i neetički i to Zakon, kao mjerilo Božje pravde, ne bi dozvolio. Isus je u svom životu pobijedio grijeh, grijeh ga nije nadvladao niti se našao na njemu (1. Petrova 1:19; 2:22; Luka 23:41; Jovan 8:46). Kao pobjednik mogao je ponijeti tuđe grijehe, ali samo ponijeti. Ovo nošenje grijeha, prema Planu spasenja, desilo se u toku prororečena „tri dana i tri noći u srcu zemlje“, počevši od Getsimanije do jutra vaskrsenja (Matej 26:36-45; Luka 22:39-44).
Evo kratkog pregleda argumenata u prilog istini da je Isus umro prvom smrću:
- Božji Zakon ne dozvoljava da nevini plati kaznu za krivoga (nevini može samo da ponese grijeh kao opunomoćeni zastupnik).
- Plan spasenja je samo odložio kaznu za grijeh, ne i ukinuo.
- Konačna kazna za grijeh je druga smrt, zbogom životu zauvijek (druga smrt ne uključuje nikakve opcije za vaskrsenje).
- Druga smrt bi pripala Hristu samo u slučaju da je sagriješio i tada bi bio izgubljen za vječnost i On i ljudski rod.
- Isus je kao čovjek na zemlji poznavao Plan spasenja i znao je da će biti ubijen i da će vaskrsnuti, što je više puta naglasio. To je ponovio i pokajanom razbojniku na krstu u vrijeme najvećih muka i patnji (vidi Luka 23:43). Naravno Isus to nikad ne bi rekao kad bi znao da je za Njega predviđena druga smrt. Ne bi imao nikakvog razloga da se nada i vjeruje. Njegova agonija i neopisiva bol odvojenosti od Boga Oca prilikom preuzimanja grijeha, koliko god bili strašni, nijesu ničim mijenjali činjenično stanje.
- Isusovo vaskrsenje u proslavljenom tijelu kao Čovjeka je garancija našeg vaskrsenja (Otkrivenje 20:6). Istom silom kojom je On podignut u život, bićemo i mi! (Djela 2:24; Rimljanima 8:11; 1. Korinćanima 6:14; 15; 2. Korinćanima 4:14) Njegova smrt je naša smrt, a Njegovo vaskrsenje takođe će biti i naše vaskrsenje! (Kološanima 1:22; Efescima 2:13-16; Rimljanima 6:3-9)
- Isus se žrtvovao potencijalno za sve grijehe, ali On nosi i posreduje samo za pokajane grijehe (nepokajani grijeh se nije mogao unijeti u svetinju u tipskoj službi).
- Konačnu kaznu za pokajane grijehe platiće njihov uzročnik – Sotona – o izvršnom sudu, dok će za nepokajane grijehe odgovarati njihovi počinioci, svako za sebe, što podrazumijeva smrt u konačnici, jer „plata za grijeh je smrt“ (Rimljanima 6:23).
- Da je Isus stvarno umro drugom smrću na golgotskom krstu, Bog bi trajno žrtvovao svog Sina i silom spasio sve ljude, htjeli to oni ili ne. To je apsurdno i u potpunom neskladu sa Božjim karakterom i Zakonom života.
- Konačno, umiranje prvom smrću podjednako pripada vjernima i nevjernima, pravednima i zlima, i to je posljedica pada u grijeh, ne i kazna za grijeh.
Da li je Isusovo vaskrsenje pouzdan istorijski događaj?
Vrlo dobro je poznata činjenica da je Isus Hristos javno pogubljen u Judeji u prvom vijeku nove ere, za vrijeme Pontija Pilata, raspećem, na zahtev jevrejskog sanedrina. Nehrišćanski istorijski izvori kao što su Josif Flavije, Kornelije Tacit, Lucijan iz Samosate, Majmonid i čak jevrejski sanedrin potvrđuju svjedočanstva ranih hrišćanskih svjedoka o ovom važnom istorijskom događaju – smrti Isusa Hrista.
Što se tiče samog vaskrsenja, postoji nekoliko pravaca u dokazanju koji potvrđuju ovaj slučaj. Pokojni, svjetski poznat advokat i visoki komesar Ser Lajonel Luku (Lionel Luckhoo, 1914-1997, u Ginisovoj knjizi rekorda poznat zbog jedinstvenih 245 uzastopnih oslobađajućih presuda u suđenju za ubistvo) pokazao je hrišćanski entuzijazam i uvjerenost u silu čina vaskrsenja kada je napisao: „Proveo sam više od 42 godine kao pravobranilac u mnogim djelovima svijeta i još uvijek sam u aktivnoj službi. Imao sam sreću da dobijem mnogobrojna sudska djela i mogu nedvosmisleno da kažem da je dokaz za vaskrsenje Isusa Hrista toliko nadmoćan da nas primorava da ga prihvatimo kao takav, jer nam ne ostavlja nikakvo mjesto za sumnju.“
Svjetovni i ateistički pogledi na Hristovo vaskrsenje
Svjetsko mišljenje po pitanju ovih dokaza, kao što se i može pretpostaviti, je apatično i u skladu sa postojanom predanošću metodološkom naturalizmu. Metodološki naturalizam je ljudski pokušaj da se sve objasni jedinstveno u terminima prirodnih uzroka. Ako navodni istorijski događaj prkosi prirodnom objašnjenju (na primjer, vaskrsenje), svjetovni naučnici obično se odnose prema tome sa pretjeranim skepticizmom, bez obzira na dokaze, bez obzira koliko su dokazi ubjedljivi. Međutim, ako zaista želimo znati šta je istina, mi ne možemo forsirati ideološki ili filozofski stav koji uslovljava dokazivanje ili ga čini jednostranim i isključivim.
Najčešća kritika Hristovog vaskrsenja jeste mišljenje da Hrist nikada nije živ izašao iz groba. Neki tvrde da je Hristovo tijelo ostalo u grobu, a da su učenici otišli na pogrešan grob. Učenici su navodno bili toliko zbunjeni, toliko pod stresom i psihičkim pritiskom, da uopšte nijesu otrčali na pravi grob, nego su otišli na pogrešan, tek pripremljen grob. Vidjeli su da je grob prazan i povjerovali da je Hrist vaskrsao. Međutim, jedno je sigurno: Josif iz Arimateje, koji je bio vlasnik groba u koji je Isus bio smješten, sigurno ne bi pogriješio i otišao na tuđ grob (Matej 27:57-60). Ako bi čak i Josif pogriješio, sveštenici su mogli da pokažu da se Hristovo tijelo još uvijek nalazi u pravom grobu, a oni to nijesu ni pokušali, nego su podmitili stražare da slažu da su spavali dok su apostoli ukrali tijelo (Matej 28:11-15).
Neki tvrde da Hrist nije vaskrsao, nego da su njegovi učenici došli noću dok je straža spavala i ukrali ga, a zatim su tvrdili da je Hrist vaskrsao iz groba. Međutim, Pilat je dao Hristovim neprijateljima da postave stražu kako hoće, što znači da su postavili dovoljan broj stražara. Vođa stražara bio je kapetan, to jest centurion, a centurion je komandovao nad 100 vojnika. Imao je na raspolaganju dovoljno stražara koji su mogli da se podijele po smjenama pa da dio njih spava a da ostali stražare. Jevrejske vođe su im sigurno naglasile koliko im je važno da niko ne ukrade Hristovo tijelo. Naravno, naoružani i obučeni rimski legionari lako bi izašli na kraj sa golorukim apostolima! Sam grob je još bio zapečaćen i zatvoren velikim kamenom (Matej 27:62-66). Depresija i kukavičluk učenika predstavljaju čvrst argument protiv ideje po kojoj su oni iznenada postali toliko odvažni i hrabri da su se suočili sa jedinicom vojnika koja je čuvala grobnicu.
Neki smatraju da Hrist nije ni umro na krstu, nego je bio u polusvjesnom stanju, a da je kasnije, kada su ga stavili u grob, jednostavno oživio. Njegovi učenici su to navodno proglasili vaskrsenjem. Ali medicinsko objašnjenje Isusovog mučenja i smrti potpuno isključuje takvu mogućnost. Takvo eventualno osvešćivanje bilo bi svjedočanstvo koje bi oslabilo vjeru umjesto da je ojača.
Još jedan od pokušaja da se opovrgne činjenica Isusovog ukazanja nakon vaskrsenja je pretpostavka da su to sve bile iluzije ili halucinacije. Ova teorija najprije nije poduprta psihološkim principima koji su prisutni kod halucinacija, a takođe se i ne poklapa sa istorijskim okolnostima. Ponovo se postavlja pitanje gdje je bilo Isusovo tijelo i zbog čega nije bilo pokazano?
Filozofi i mislioci kažu da ne mogu da prihvate čuda. Oni kažu da čuda ne postoje. Evo njihovih razloga: 1) čuda su kršenje prirodnih zakona; 2) iskustvo nas uči da su prirodni zakoni fiksni i nepromjenljivi; 3) nemoguće je kršiti ili mijenjati nepromjenljive zakone; 4) čuda su dakle nemoguća. To bi značilo da se ni vaskrsenje Isusa Hrista nikada nije dogodilo.
Već smo rekli da je prirodni tok stvari regularnost koju nauka može da proučava, jer se procesi stalno ponavljaju na isti način. Singularnost je jedinstveni događaj van regularnog toka stvari, pa nauka ne može da ga proučava. Ako mi ljudi ne možemo da shvatimo kako se singularnosti događaju, da li zbog toga neko može da tvrdi da su jedinstveni događaji van uobičajenog prirodnog toka nemogući? Biblijski izvještaji opisuju singularnosti. Prije Potopa kiša nije padala i ondašnji „racionalisti“ sigurno su ismijevali Noja koji je gradio barku da se spase od Potopa. Ali kad se pokvario uobičajeni tok stvari, bilo je kasno da uđu u Arku. Potop je odnio sve one koji su tvrdili da je nemoguće čudo koje je Bog prorekao da će se dogoditi.
Ipak, oni koji smatraju da slijede nauku, u isto vrijeme vjeruju u mnoge fenomene, iako su ti fenomeni singularnosti a ne regularnosti. Npr. naučnici koji prihvataju evolucionistički pogled na svijet smatraju da je svijet nastao samo jedanput u „Velikom prasku“ (Big Beng), i da je život nastao samo jedanput u istoriji. Ovi događaji ne mogu da pripadaju regularnostima, nego singularnostima. Ipak, naučnici koji ne vjeruju u Božje posebne intervencije prihvataju Big Beng i spontane generacije kao naučnu činjenicu, što je nedosledno stavu da su singularnosti nemoguće i čak nedosledno samoj nauci kao primijenjenoj logici.
Zato i Hristovo vaskrsenje ne može da se odbaci zato što je singularnost a ne regularnost. Ako postoji svemoćni Bog, onda su posebne Božje intervencije sasvim moguće. Već smo ukratko teološki dokazali da je Isusovo vaskrsenje potpuno legalan i opravdan čin sa Božje strane.