Gotovo svi ljudi – čak i oni „učeni“ – govore o Adamu i Evi koji su jeli „jabuku“. Ova ideja je postala toliko ukorijenjena u javnom znanju i govoru da je vjerovatno najraširenija zabluda. U stvari, istaknuti čvorić na grlu muškaraca – takozvana „Adamova jabučica“ – dobio je svoje ime po takvoj gluposti. Ne postoji biblijski dokaz da je jabuka bila plod drveta spoznaje dobra i zla. Odakle takva zabuna? Kako je jabuka ikada postala povezana sa Adamom i Evom? Možemo li pomoću Biblije otkriti identitet zabranjenog voća pomenutog u Postanju 2:9, 17; 3:3, 6?
Nikada Biblija ne ukazuje da je jedenje jabuke dovelo do čovjekovog pada u grijeh. Knjiga Postanja samo daje generičku riječ „voće“. Dakle, kada i kako je ideja o jabuci ušla u sliku? Zabuna je vjerovatno nastala s latinskom Biblijom prije više od 1000 godina. Latinsko „malus/mala/malum“ znači „loš/zao“. Važno je napomenuti da ima zvuk kratkog „a“. Latinsko „malus“ (izgovara se drugačije) prevodi se kao „jabuka“. Ima zvuk dugog „a“. (Latinska riječ za „jabuku“ potiče od grčkog „malon“.) Pošto Sveto pismo pomenuto drvo naziva „drvetom spoznaje dobra i zla“, ta riječ „zlo“ na latinskom zvuči vrlo slično latinskoj riječi za „jabuku“. Ljudi su počeli povezivati ova dva koncepta, a pogrešna ideja je konačno uspostavljena kroz Srednji vijek tako da nas čak i sada muči zabunom.
Da li je moguća tačna identifikacija „zabranjenog voća“?
Koji je vjerovatni identitet „zabranjenog voća“ opisanog u biblijskom Edenskom vrtu, za koje se kaže da je Eva pojela i potom podijelila s Adamom?
Ključna scena opisana je u Postanju, prvoj knjizi hebrejske Biblije, ubrzo nakon što je Bog upozorio Adama da ne jede sa „drveta spoznaje“. Međutim, zmija u vrtu nagovara Evu da kuša taj plod.
„Tada je žena vidjela da je drvo dobro za jelo, da je primamljivo i požudno za oči i za sticanje spoznaje. I uzela je plod njegov i jela ga. I takođe je dala i svom mužu, kad je bio s njom, pa je i on jeo.“ (Postanje 3:6)
Osim ukazivanja da se radilo o voću sa drveta, nema nikakve dodatne identifikacije. Ne znamo kakvo drvo, ne znamo kakvo voće.
Hebrejska riječ koja se koristi za voće je „peri“ (Postanje 1:11; 3:2,3), generička riječ za voće i na biblijskom i na modernom hebrejskom. Moderna hebrejska riječ za jabuku, „tapuah“, s druge strane, ne pojavljuje se nigdje u Postanju ili u prvih pet knjiga hebrejske Biblije. (Pojavljuje se u drugim, kasnijim biblijskim tekstovima.) U biblijska vremena, „tapuah“ je bila riječ za generičko voće.
Dakle, ako zabranjeno voće nije jabuka, šta je bilo?
Rabini komentarišući hebrejsku Bibliju u Talmudu, zbirci rabinskih učenja i biblijskog zakona, i drugim spisima dovršenim oko 500. godine naše ere, zabilježili su nekoliko ideja o identitetu tajanstvenog voća, ali jabuka nije jedna od njih.
Tokom godina, rabini su pisali da je plod mogao biti smokva, jer su u hebrejskoj Bibliji Adam i Eva shvatili da su goli nakon što su jeli sa drveta znanja, a zatim su koristili smokvino lišće da se pokriju. Grožđe ili vino napravljeno od grožđa je još jedna mogućnost. Konačno, rabini su napisali da je to možda bio citron, ili „etrog“ na hebrejskom – gorko-slatko voće nalik limunu koje se koristilo tokom jevrejskog jesenjeg festivala Sukot (Sjenice), proslave žetve na kojoj Jevreji podižu privremene nastambe.
S obzirom na sve ove potencijalno zabranjene voćke, kako su jabuke – koje čak i nisu sa Bliskog istoka, već iz Kazahstana u centralnoj Aziji, prema studiji iz 2017. u časopisu Nature Communications – postale dominantna interpretacija?
Ispostavilo se da ova interpretacija vjerovatno nije nastala u jevrejskom predanju.
Istorijat „zabranjene jabuke“
Umjesto toga, mogući put od voća do jabuke započeo je u Rimu 382. godine nove ere, kada je papa Damas I zatražio od učenjaka po imenu Jeronim da prevede Bibliju na latinski, prema Enciklopediji Britanika. Kao dio tog projekta, Jeronim je preveo hebrejsko „peri“ u latinski „malum“, prema Robertu Apelbamu (Appelbaum), profesoru emeritusu engleske književnosti na Univerzitetu Upsala u Švedskoj.
„Ta riječ [malum] na latinskom se prevodi u riječ na engleskom, jabuka, koja je takođe značila bilo kakvo voće… sa jezgrom sjemenki u sredini i mesom oko nje. Ali to je takođe bio generički izraz [za voće]“, rekao je Apelbam za Live Science. Jabuka je imala ovo generičko značenje sve do 17. vijeka, prema Online Etimološkom rječniku. Jeronim je vjerovatno odabrao riječ „malum“ da znači voće, jer ista riječ može značiti i zlo, rekao je Apelbam. Dakle, riječ je o igri riječi, koja se odnosi na voće koje je povezano s prvom velikom greškom ljudi s riječju koja takođe u suštini to znači.
U međuvremenu, slike i druge umjetničke rekreacije Rajskog vrta pomogle su da se jabuka učvrsti kao zabranjeno voće. U umjetnosti, za razliku od pisanja, plod ne može biti čisto generički, rekao je Apelbam. „Umjetnici, više nego pisci, morali su nešto pokazati“, rekao je on. Nisu uvijek prikazivali jabuku: umjetnički prikazi „Pada iz raja“ voće su prikazivali kao citron („Ghent Oltarpiece“ Huberta i Jan van Ajka, 1432), kao kajsiju („Eva kušana od zmije“ Defendente Ferari, 1520-25), i kao šipak („Pad čovjeka“ Petera Paula Rubensa, 1628-29), prema Apelbamu.
Ipak, do 16. vijeka, jabuka je takođe ušla u poslovičnu činiju za voće. Godine 1504., gravura njemačkog slikara Albrehta Direra i slika njemačkog slikara Lukasa Kranaha Starijeg iz 1533. godine, prikazuju voće kao jabuku. Takođe u epskoj pjesmi „Izgubljeni raj“, prvi put objavljenoj 1667. godine, engleski pjesnik Džon Milton koristi riječ „jabuka“ dva puta da se odnosi na zabranjeno voće.
Ali da li je jabuka u „Izgubljenom raju“ zaista jabuka na koju danas mislimo, ili je to bilo neko generično mesnato voće sa sjemenkama u sredini? Prema Apelbamu, barem postoji prostor za sumnju u to. Milton opisuje „jabuku“ kada Eva zagrize, „kao nejasnu spolja, izuzetno sočnu, slatku i ambrozijsku. Sve riječi koje se vezuju za breskve“, rekao je Apelbam.
Razlozi zašto definitivno jabuka nije mogla biti „zabranjeno voće“
Dakle, odgovor je ne, Eva nije pojela jabuku. Niti neku drugu uobičajenu voćku. Treće poglavlje Postanja bilježi ovaj izvještaj o pobuni Adama i Eve protiv Boga. S obzirom da sorta voća nije zabilježena, nemoguće je reći da li se radilo o jabuci – mogla bi biti i kruška, breskva ili banana. Ovo izvjesno nije bitno pitanje, ali ono što jeste važno i što bi nas trebalo brinuti je način na koji se bavimo biblijskim temama i izvodimo zaključke; jer ako to činimo na površan i nerazuman način u malim stvarima, to će biti slučaj i kad je riječ o suštinskim stvarima.
Šta je bilo drugačije u vezi sa voćem na drvetu znanja? Očigledno da se radilo o jedinstvenom drvetu koje se nalazilo u sredini Edenskog vrta i nigdje drugo. Da se drvo s takvim plodovima nalazilo još na nekim mjestima u njihovom bližem i daljem okruženju, tada se iskušenje ne bi vezalo isključivo za drvo „usred vrta“ (Postanje 3:3). Besmisleno bi bilo vjerovati da je područje kretanja za Adama i Evu bilo ograničeno samo na Edenski vrt. Drugo, za Evu je samo to drvo bilo intrigantno, jer je mislila da će dobiti nešto što joj druga stabla nisu dala. Zmija (Lucifer) je uticala na nju da povjeruje da im Bog nešto uskraćuje.
Dalje, da je to zaista bila jabuka, morali bismo pretpostaviti da je Bog na cijeloj planeti na početku stvorio jedno jedino stablo te voćke. Naravno ta pretpostavka potpuno je nerazumna. Nema nijednog razloga da mislimo da jabuka nije bila uključena u dostupno jestivo voće odmah po stvaranju. Vjerovati da svaki put kad jedemo jabuku mi zapravo konzumiramo „zabranjeno voće“ je glupost u rangu one da je Isus bio Srbin.
Isto tako jednako nisu održive pretpostavke o bilo kojem uobičajenom voću koje postoji i danas (smokva, grožđe, citron…).
S druge strane, nema nikakve potrebe da se poteže argument da jabuka nije bila uobičajeno voće u Izraelu jer biblijski izvještaj se odnosi na pretpotopnu eru kada su prilike i klima bili znatno drugačiji.
Možemo zaključiti da biblijski narativ i zdrava logika ukazuju da su „drvo spoznaje dobra i zla“ i „drvo života“ bila drveća jedina te vrste locirana samo u Edenskom vrtu. I dok je Bog posle Pada u grijeh iz razumljivih razloga onemogućio ljudima pristup „drvetu života“, pristup „drvetu spoznaje dobra i zla“ je izgubio smisao, jer to voće samo po sebi nije bilo otrovno ili nejestivo. Test se sastojao jednostavno u lojalnosti Bogu. Ipak, imajući u vidu činjenicu da su anđeli čuvali pristup „drvetu života“ i da su Adam i Eva bili protjerani iz Edena, čini se sasvim vjerovatnim da nikom od ljudi više nije bio moguć pristup ni drugom jedinstvenom drvetu koje se nalazilo u neposrednoj blizini.
