Zašto filozofi negiraju ličnost đavola?
Problem zla je evidentan i neminovno pokreće pitanje postojanja zla ako istovremeno postoji dobri, sveznajući i svemoćni Bog. Odatle filozofi izvode zaključak da koegzistencija zla i takvog Boga nije vjerovatna ili da je nemoguća. Prema filozofskom rezonu, sveznajući Bog bi morao da poznaje sve načine na koje se zlo može aktivirati – pod pretpostavkom da nije oduvijek postojalo – te tako i sve načine na koje se zlo može preventivno spriječiti. Bog koji je oličenje dobrote prema tome ne bi dopustio pojavu zla, a pošto je svemoćan, imao bi silu da spriječi pojavu zla. Iz ove postavke filozofi izvode zaključak da pošto je na svijetu evidentan problem zla, onda svemogući, sveznajući i dobri Bog ne postoji, jer da postoji imali bismo logičku kontradikciju. Međutim, ova teza ne uzima u obzir mogućnost da Bog dopušta zlo radi postizanja većeg dobra.
Holandski filozof Baruh Spinoza (1632-1677) negira antropomorfizam u religiji. Za njega đavo nije osoba i ne treba mu pripisivati ljudske osobine ili moralne kvalitete. Bog nije isključivo dobar; njegovi postupci mogu ljudima, iz njihove ograničene perspektive, izgledati zlim. Ali zlo je takođe dio Boga – njegova suprotnost ne postoji, jer je njegova bezgraničnost i to uklopila u sebe. Nepostojanje đavola Spinoza ontološki dokazuje na sledeći način:
„Shvatimo đavola, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće, koje uopšte ne želi, niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprotstavlja Bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bijedno i, ako molitve mogu pomoći, onda bi se za njegovo spasenje moralo moliti. Ali pogledajmo da li jedno takvo biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije tako; jer iz savršenstva neke stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati đavo, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima sa Bogom. Pošto je u đavolu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je da ono i postoji.“
Vrlo je simptomatično koliko filozofi zapravo žele da preko postojanja zla prikažu Boga (pod uslovom da ga uopšte priznaju za entitet) kao dobrog i zlog istovremeno. Na taj način, „bog“ postaje blizak i praktično jednak palom čovjeku, a postupci i životni stil čovjeka bivaju opravdani.
Prije nego uđemo u dalju problematiku (ne)postojanja đavola kao osobe, citiraćemo publicistu i pozorišnog kritičara Balšu Brkovića koji „etiku Đavola vidi kao etiku alibija“ za ono što činimo:
„Đavo mora biti u izmičućem, u neuhvatljivom, u onom što mislimo da mu izvjesno ne pripada, kao Eros u ‘Gozbi’ – ono žudeće… Đavo mora biti u našim primislima i našim pogledima, u našim koracima, uvijek tu negdje, onaj ‘drugi’, sveta Sumnja, sila nepristajanja…
Crkveni Đavo je strašilo za neuke, teološki Đavo je pak mnogo kompleksniji, a filozofski Đavo je gotovo neodoljiva persona, bar u doba moderniteta. Ova evolucija, ova putanja od gotičkog motiva do veličanstvenog propovjednika slobode kakvim se ukazuje kod Bodlera, je priča o ljudima i autoritetu. O načinima na koje se autoritet može dovesti u pitanje. Ključna priča civilizacije.
Vjerujem da je Đavolova egzistencija mistička, a ne biološka…
Ipak, nema toga književnog trika koji ljude smije lišiti koncepta odgovornosti. Sve što uradite loše, nije zasluga nikakvog Đavola i bakrača, već samo i jedino – Vaša. Etika Đavola, na koncu, nužno se pretvara u etiku alibija. A to ne može biti dobro. Nema alibija – postoji samo ono što učinimo. Na koncu, to je ono što razlikuje persone (u rasponu od sjajnih pisaca do Đavola), od onih koji čekaju da ih Đavo (ali onaj kojeg mu je nacrtala Moć) – odnese…“[1]
Kratko bismo konstatovali da ovaj „mistični“ i „neuhvatljivi“ đavo ne objašnjava baš ništa, osim težnje za cementiranjem na pozicijama ateizma, skepticizma i agnosticizma, gdje je sve relativno i gdje čovjek stoji kao glavni i odgovorni urednik svoje egzistencije i sudbine u koju ne dozvoljava da mu se neko upliće.
Mogućnosti
Pošto postojanje dobra i zla na našem svijetu zahtijeva objašnjenje, postoje dvije mogućnosti:
1) Sila dobra je na ovom svijetu privremeno pod uticajem ograničene, podređene ili obuzdane sile zla (biblijski pogled).
2) Sile dobra i zla postoje na svijetu i jednake su u snazi, nezavisne jedna od druge i su-vječne (dualizam).
Ako u univerzumu zaista postoje dvije nezavisne, vječne sile dobra i zla, obje bi ravnopravno mogle tvrditi za sebe da su „dobre“, dok je ona druga „loša“. Rezonovanja u filozofiji uglavnom idu u tom pravcu. Su-vječno postojanje dobra i zla zahtijevalo bi i treću kategoriju u univerzumu: spoljni, nezavisni standard koji bi odlučivao između njih.
Ako ovaj spoljašnji standard postoji, on je ustvari nadmoćan nad ove dvije sile i to je istinski Bog univerzuma. On postoji ili stoji sam po sebi i sam od sebe, bez zavisnosti od drugog, dodatnog standarda.
Znamo da je zlo rezultat izopačene težnje ka jednoj od ovih triju stvari: i) požuda tijela; ii) požuda očiju; ili iii) ponos života – pokušaj sticanja moći i slave (vidi: 1. Jovanova 2:16).
Iz tog razloga, zlo ZAHTIJEVA POSTOJANJE DOBRA PRIJE NEGO ŠTO ONO STVARNO MOŽE NASTATI. Zlo ne može stajati samo za sebe, ne može opstati nezavisno.
Stoga mi znamo da nadmoćni, objektivni standard u univerzumu („samopostojeći entitet“) NUŽNO MORA biti sila dobra, dok sila zla nužno mora biti podređena sila.
Personalni Bog i personalni Đavo
Sa ovom solidnom osnovom, može krenuti u dalje razmišljanje. Biblija nedvosmisleno otkriva postojanje ličnog Boga i Sotonu ili Đavola kao ličnost koja je prva posegla za izopačenošću u težnji za slavom i moći. Kako možemo biti sigurni da je Sotona ličnost?
1) Da bi sila zla djelovala na zao način, ona prvo mora ODLUČITI da izopači nešto što je inače dobro (što postoji u svom prvobitnom ili neukaljanom stanju).
2) Odluka kao takva zahtijeva INTELIGENCIJU i SLOBODNU VOLJU.
3) Inteligencija i slobodna volja su atributi personalnih bića.
4) Stoga je zlo moralo nastati kroz voljni akt jednog personalnog bića.
5) Prvi nosilac zla može dalje uticati na druga personalna bića i na taj način raširiti zlo kao stvarnost u domenu njihove egzistencije.
6) Prema tome, zlo ima svoju progresiju, težnju ka širenju, koja je istovremeno samodestruktivna. Bog će na kraju kao Vrhovni Suveren samo potvrditi izbore svih stvorenih bića, uključujući Sotonu kao prvog pobunjenika – inicijatora zla.
7) Zato što je zlo moglo isključivo da bude aktivirano iz alternative do opcije od strane slobodnog moralnog bića, i zato što funkcioniše kroz koncept MJEŠAVINE dobra i zla, zloupotrebljavajući dobro u svrhe koje Tvorac originalno nije postavio, problem zla se nikako nije mogao riješiti preventivnom akcijom od strane Boga ili rezom putem primjene (sve)moći. Prije nego što se zlo iskorijeni jednom zauvijek, moraju biti riješena sva pitanja istine i zablude koja pokreće inicijacija zla, uključujući i dovođenje u sumnju karaktera samog Boga i ustrojstva života.
8) Zlo, prema tome, ne može biti fiktivno niti mistično i neuhvatljivo, već ima svoje nosioce koji snose odgovornost za njegovu inicijaciju i širenje. Kad takav koncept pokaže sve svoje rodove, tada će Superiorni Entitet (Bog) učiniti kraj zlu.
Upravo je to ono što možemo saznati iz Biblije!
Postojanje zlog, ograničenog i podređenog, ličnog bića je razumljivo čak i izvan biblijskih tvrdnji. Ali takva razmišljanja prožeta su ograničenim filozofskim zaključcima ljudi koji i sami pate zbog zla prisutnog u svojoj prirodi za koje „prirodno“ traže opravdanje. To je glavni razlog zašto filozofija podbacuje, lišena posebnog otkrivenja istine kakvo nalazimo u Svetom Pismu. Najpotpuniji, najpouzdaniji i najkompletniji izvještaj o Luciferu (Sotoni ili Đavolu) kao uzročniku i personalizaciji zla imamo u Bibliji, ali postojanje takvog bića je logički razumljivo čak i bez toga. Ono što je zaista teško shvatiti bez posebnog otkrivenja je pozicija i budućnost čovjeka u sukobu između dva koncepta, posebno iz razloga koji smo već naveli – što je čovjek i sam u pobuni protiv Boga. Ali nikakva filozofska gledišta ne mogu služiti kao opravdanje za neznanje, jer koliko god ljudi pokušavali da upakuju svoje teze na inteligentan način, obmana se može prepoznati. Bog je opskrbio čovjeka svojom Riječi, a na čovjeku je šta će uraditi s tim: da li će više slušati ljude na zemlji koji su u istim problemima kao i on sam, te mu prema tome ne mogu pomoći, ili će slušati Boga koji mu može pomoći.
„Zli se bune protiv svjetlosti, ne poznaju puteve njene, i ne idu stazama njenim.“ (Jov 24:13)
„Teško onima koji za zlo kažu da je dobro, a za dobro kažu da je zlo, koji od tame prave svjetlost, a od svjetlosti tamu, koji od gorkog prave slatko, a od slatkog gorko!“ (Isaija 5:20)
Pavle Simović
________________________
