Da li se riječi „ambis“ ili „Tartarus“ odnose na pakao?

Da li se pojam „ambis“ odnosi na pakao?

Grčka riječ abisos se često prevodi kao „bezdan“ ili „jama“. Riječ znači „bez dna“ i odnosi se na rupu ili jamu nemjerljive dubine.

U Septuaginti (grčkom prevodu hebrejskog Starog saveza), abisos se često koristi za prevod hebrejske riječi tehom, koja označava „dubinu“ i odnosi se na najdublje djelove mora (uporedi Postanje 1:2; 7:11; 8:2, 7; Psalam 32:7; 35:7; 41:8; 104:6; Jov 38:16; Jona 2:6; Isaija 44:27; 51:10; 63:13; Ezekijel 26:19; 31:4, 15; Danilo 3:55).

Ali hebrejski koncept „dubine“ (tehom) nije samo ekvivalentan dubokim djelovima okeana. Riječ tehom bila je „drevna, tajanstvena i prijeteća riječ. Za drevne umove, to je bila zla riječ.“ Nosi ideju moćnih sila haosa raspoređenih protiv poretka Božje tvorevine.

Kada je u pitanju odnos između „pakla“ i ambisa, vidimo da, budući da se ambis odnosi na najdublje djelove mora na ovom svijetu, ne može se odnositi na neku vrstu zagrobnog iskustva u kojem ljudi gore i pate za vječnost.

Bezdan, dubina, tehom, simbol je moći haosa koji se postrojava protiv Boga i poretka stvaranja. To nije mjesto gdje ljudi odlaze nakon što umru da pate u plamenu cijelu vječnost.

Simbolička priroda ambisa posebno je značajna u knjizi Otkrivenja, gdje se ta riječ najčešće koristi u Novom savezu. Pošto je zvijer izašla iz mora (Otkrivenje 11:7; 13:1; 17:8), ovo, pored toga što „more“ predstavlja gusto naseljena područja (Otk. 17:15), simbolizuje da zvijer donosi haos. I zaista, kada se ponor otvori, haos, u obliku vatre i dima, izlazi iz jame (Otkrivenje 9:1-2, pomalo poput vulkana koji se diže iz mora).

U jevanđelju po Luki nalazimo izvještaj da je demonska horda molila Isusa da ih ne vraća nazad u „bezdan“ (Luka 8:31). Na šta god da su ti pali anđeli mislili, očigledan je bio njihov strah od takve mogućnosti. Kao da njihova izjava ukazuje na određeno mjesto gdje su lišeni kontakta sa našim svijetom i sami. S druge strane, u Otkrivenju 20:1-3 stoji da će Božji anđeo baciti Sotonu u bezdan i svezati ga na hiljadu godinu. Znamo da se ovo odnosi na početak perioda od hiljadu godinu kada će Zemlja ostati opustošena nakon Drugog Hristovog dolaska, a njeni jedini stanovnici Sotona i njegovi demoni. Ovdje su „bacanje u bezdan“ i „lanci“ svakako figurativni izrazi jer se duhovno biće ne može vezati. Ali Bog može ograničiti njihov opseg kretanja samo na pustu Zemlju. U ovom slučaju opustošena zemlja je „ambis“, što opet odgovara premisi da se radi o izolaciji.

Kao i kod šeola (hebrejska riječ koja se odnosi na grob, podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva), ambis ne predstavlja pakao. Ambis su bukvalno duboke vode okeana, i simbol za haos i nered u Božijoj tvorevini. Kada ljudi silaze u ambis, to simboliše njihovu smrt i vječnu pogibao. Pogledajmo kako je to izraženo u knjizi proroka Ezekijela: „Jer ovako kaže Gospod: ‘Kad te pretvorim u opustošeni grad, kao što su gradovi u kojima nema stanovnika, kad na tebe pustim vodeni bezdan i kad te pokriju velike vode, tebe ću oboriti s onima koji u grob silaze, k onima što su odavno mrtvi i smjestiću te u najdublje predjele zemlje, da budeš zajedno sa drugim davno opustošenim mjestima i sa svima koji u grob silaze, da u tebi više niko ne živi. A zemlju živih ukrasiću. Dovešću na tebe propast koju ne očekuješ i više te neće biti. Tražiće te, ali te više nikada neće naći’, govori Gospod.“ (Ezekijel 26:19-21).

Slično tome, biti izbavljen iz ambisa znači biti izbavljen od smrti u moru (uporedi u Septuaginti Psalam 105:9; Jona 2:6; Isaija 63:13).

Nijedno spominjanje ambisa nikada ne sadrži opise vatre, patnje ili mučenja ljudi za vječnost.

Stoga se riječ ambis (bezdan) ne može odnositi na mjesto vječne patnje i muke u paklenoj vatri.

Ali šta je sa tartarom?

 

Da li se „Tartarus“ odnosi na pakao?

Još jedna riječ iz Svetog pisma koja se možda odnosi na pakao je riječ tartarus. Riječ se koristi samo u 2. Petrovoj 2:4 (u glagolskom obliku, tartaroō ), gdje Petar opisuje Božju akciju bacanja anđela koji su zgriješili u Tartarus, predajući ih u okovima tame dok čekaju sud.

Da bismo razumjeli Petrove riječi (s dobrom vjerom da se ne radi o još jednom umetku iz 4. vijeka ili kasnijeg perioda), važno je identifikovati simboliku Tartara, kao i događaj na koji Petar upućuje. Razmotrimo prvo simboliku Tartara.

Budući da Biblija nigdje drugdje ne govori o Tartaru, moramo pretpostaviti da je Petar imao na umu grčku i rimsku mitologiju Tartara kada je pisao o njemu (što je, priznaćete, pomalo čudno za jednog Jevreja). U grčkoj mitologiji, riječ tartarus govori o dvije stvari. To je prije svega bilo ime jednog od prvobitnih primordijalnih božanstava. Međutim, riječ tartarus takođe govori o mjestu. Na taj način, riječ tartarus je kao hades, koja se takođe odnosi na mjesto i boga u grčkoj mitologiji.

Kao mjesto, Tartarus se smatrao tamnicom patnje i muke za Titane. Titani su bili druga generacija primordijalnih božanstava i vladali su tokom legendarnog zlatnog doba čovječanstva, ali su na kraju poraženi od treće generacije bogova, Olimpijaca, koji su grčki i rimski bogovi sa kojima je većina ljudi upoznata (Zevs, Had, Posejdon, itd.).

Kada su olimpska božanstva pobijedila Titane, Titani su poslani u Tartar da pate. Ljudi su obično odlazili u Had, a ne u Tartar, iako kasnija mitologija opisuje kako su neki od „najgorih“ ljudi poslani u Tartar, poput kralja Sizifa zbog kršenja pravila gostoprimstva i kralja Tantala zbog ubijanja i jedenja vlastitog sina.

Dakle, pozivajući se na Tartarus, da li Petar podržava grčku i rimsku mitologiju o ovom mjestu?

Ne. Iako Petar svakako aludira na ovaj mit, ne možemo prihvatiti da on podržava ideju više generacija božanstava koje vode međusobno ratove u prvobitnoj istoriji. Petar se poziva na mit da bi ukazao na poentu, a ne da bi podržao sam mit. „Koncepti iz kulturne pozadine mogu se prihvatiti bez prihvatanja njihove temeljne ideologije.“ (Johnston, Shades of Sheol, p. 25.). Uostalom i Isus je koristio narodnu priču koju su Jevreji donijeli iz vavilonskog ropstva sa poentom ukazivanja na grijeh nevjerstva u Zakon i Proroke (Luka 16:19-31), a ne naravno s namjerom da je predstavi kao realnost.

Čak i danas, hrišćani bi mogli govoriti o Ahilovoj peti ili Amorovim strijelama, pozivati ​​se na dane u sedmici ili mjesece u godini, pa čak i iskoristiti Božić, Uskrs i Noć vještica za određene pouke, a sve to bez ikakvog potvrđivanja paganske mitologije koja se nalazi u korijenima svih ovih termina i praznika. Petar vjerovatno radi potpuno istu stvar sa Tartarom.

Međutim, grčki i rimski mitovi imaju neke sličnosti s raznim događajima zabilježenim u Svetom pismu. Dakle, možda govoreći o tartaru u kojem su anđeli bili vezani lancima dok čekaju na sud, Petar upućuje svoje čitaoce na jedan od ovih biblijskih događaja.

Postoje dvije moguće opcije.

 

Opcija 1: Anđeli okovani lancima tame odnosi se na anđeosku pobunu

Neki vjeruju da Petar misli na anđeosku pobunu koja je opisana u Isaiji 14:12-21 i Ezekijelu 28:1-19 (uporedi Luka 10:18; Jevrejima 12:22; Otkrivenje 9:1; 12:3-9). Što se tiče vremena ovog događaja, ispravno je zaključiti da se to dogodio prije Postanja 1:1. Zbacivanje palih anđela sa Neba je bio doslovni događaj, ali terminologija koju je Petar koristio može svakako biti figurativna.

Juda 1:6 takođe govori o anđelima koji nisu zadržali svoje pravo prebivalište, pa ih je Bog svezao lancima vječne tame do dana suda. Ovo je način izražavanja veoma sličan Petrovom!

 

Opcija 2: Anđeli okovani lancima tame odnosi se na Božje sinove iz Postanka 6

Drugo gledište je da Petar misli na potop koji je došao na zemlju kao rezultat toga što su sinovi Božji imali djecu sa kćerima ljudskim (Postanje 6:1-4). Potomci ovih veza nazivaju se Nefilima, koji su takođe bili „divovi“ među ljudima (Postanje 6:4; Brojevi 13:33; Pnz. 3:11; Jošua 11:21-22; 1. Sam. 17) .

Potpora za ovo gledište nalazi se u 1. Petrovoj 3:19-20, gdje Petar ukazuje da je Isus propovijedao duhovima koji su bili u tamnici, a koji su zgriješili u Nojevim danima. Međutim, iz konteksta se vidi da je riječ o ljudima pretpotopne generacije koje je Bog svetim Duhom osvjedočavao, i, pošto se nisu pokajali, čuvaju se za izvršni sud (uporedi sa Jov 26:5).

 

Figurativni jezik postaje očit

Ako doslovno shvatimo zadržavanje palih anđela u okovima tame, onda oba stava pate od jednog značajnog problema.

Ako su anđeli koji su sagriješili (bilo za vrijeme pobune ili prije potopa) svi bili vezani lancima tame i poslani u Tartar, kako to da je Isus naišao na zle duhove tokom svoje zemaljske službe?

Kako je Sotona kušao Isusa u pustinji? Štaviše, kako to da se Sotona još šunja okolo poput lava koji riče tražeći koga bi mogao proždrijeti (1. Petrova 5:8)? Ovo je Petrova izjava koja jasno implicira da on nije doslovno vjerovao da je Sotona zatočen u nekom „ambisu“! Sotona je, na kraju krajeva, bio jedan od anđela koji su se pobunili, tačnije njihov predvodnik. Ako su svi demoni i zli duhovi već svezani, zašto smo onda upućeni da se suprotstavimo poglavarstvima i vlastima, protiv vladara tame ovoga doba i protiv duhovne vojske zle na nebesima (Efescima 6:12)?

Ako su pali anđeli već vezani u „bezdanu“ ili se nalaze u Tartaru, kako to da Sotona može ponovo biti vezan na hiljadu godina (Otkrivenje 20:2)?

 

2. Petrova 2:4 je simbolika za nešto drugo osim doslovnog okivanja anđela na mjestu zvanom Tartar

Čini se, stoga, da su skoro sve slike u 2. Petrovoj 2:4 simbolika za nešto drugo osim doslovnog okivanja anđela na mjestu zvanom Tartar. Potpora ovoj ideji nalazi se u apokrifu Mudrosti Solomonove 17:17, koji opisuje devetu pošast tame koja je zahvatila Egipat (Izlazak 10:21-29) kao „lanac tame“.

U stvari, moguće je da Petar aludira na čitavo poglavlje Mudrosti Solomonove 17. Poglavlje govori o zarobljenicima tame i zarobljenicima duge noći koji se upuštaju u tajne grijehe i pate od samozapaljene vatre (17:2-6). U poglavlju se kaže da je tama došla na njih iz Hada (17:14), pa su zato držani u zatvoru koji nije napravljen od željeza (17:16).

Sve ove slike opisuju devetu pošast tame koja je zahvatila Egipat. Doslovni lanci i zatvori uopšte nisu bili uključeni. Slike se umjesto toga odnose na ugnjetavajuću tamu koja je egipatske narode obuzela strahom i navela ih da budu imobilizirani, kao da su vezani lancima.

Čini se da se ovdje nalazi smisao 2. Petrove 2:4.

Budući da su pali anđeli oduvijek bili aktivni nakon što su se pobunili protiv Boga, i očigledno nisu bili bukvalno vezani lancima u nekom mitskom Tartaru, Petrove riječi se moraju shvatiti simbolično, kao da se odnose na strah Božji koji pali anđeli osjećaju dok čekaju u trepetu da na njih dođe sud Božiji (Jakov 2:19).

Pobunjeni anđeli su na neki način imobilisani strahom (lancima tame) od suda koji će ih stići od Boga.

Čak i ako se ovo gledište ne prihvati, a neko želi da misli da je Bog zaista zaključao pale anđele lancima tame na nekoj mitološkoj lokaciji zvanoj Tartar, ipak je važno napomenuti da Petrov opis ništa ne govori o ljudima koji se tamo šalju. Dakle, čak i kad bi Tartar bio zaista zatvor za pale anđele dok čekaju na sud, Sveto pismo ni na koji način ne uči da se ljudi tamo šalju.

Bilo da je Tartar bukvalni duhovni zatvor za pale anđele ili simboličan način upućivanja na strah Božji koji pali anđeli osjećaju i njihovo nepovratno izgubljeno stanje (stanje tame) pred Božji sud koji im dolazi, on ne opisuje pakleno mjesto patnje i muke za ljudska bića.

Ne postoji nijedan odlomak u Svetom pismu koji kaže da će ljudi biti poslati u Tartar.

Stoga, baš kao šeol, ambis, gehena i krajnja tama, riječ tartarus ne uči o mjestu zvanom „pakao“ gdje će ljudi biti poslani da pate i gore zauvijek.

Šta god da je Tartarus, ljudi to uopšte ne doživljavaju.

Ova kratka studija je pokazala da se riječi „ambis“ i „tartar“ ne odnose na pakao kao mjesto vječne patnje nepokajanih mrtvih. Nevjernici neće provesti vječnost pateći u ambisu ili u tartaru, već će o izvršnom sudu biti kažnjeni drugom vječnom smrću, baš kao i pali anđeli (Otkrivenje 20. glava).