Da li se čitava kreacija promijenila zbog posledica Adamovog grijeha? Neki teolozi tvrde da sama tvorevina nije u velikoj mjeri promijenjena Adamovim grijehom.[1] Međutim, ovo gledište se ne bavi na odgovarajući način ključnim odlomcima u Postanju 1–2 koji opisuju kakva je tvorevina bila prije Pada i u Postanju 3 i Rimljanima 8 koji nam govore kako se tvorevina promijenila zbog Adamove neposlušnosti (Postanje 2:17).
Postanje 1
Postanje 1 nam daje istorijski izveštaj o stvaranju svijeta koji uči da je Bog stvorio sve stvari u šest dana od 24 sata (Izlazak 20:11). Tok izvještaja o stvaranju u Postanju 1 vodi nas do vrhunca Božjeg stvaranja šestog dana, kada stvara čovjeka po svom obličju (Postanje 1:26–28). Budući da je ovo šesti dan, čovječanstvo je bilo prvi par (Adam i Eva) koje je Bog stvorio da budu njegovi namjesnici (kraljevske figure, ref. Psalam 8:4–6). Adam i Eva bi predstavljali Boga tako što bi „pokorili“ zemlju i „vladali“ na miran i mudar način nad Njegovom tvorevinom (ref. 1. Kraljevima 4:24; Psalam 72:1–17). Neki teistički evolucionisti tvrde da, budući da se hebrejska riječ „vladati“ (rāḏâ) može odnositi na oštru vladavinu (Isaija 14:6; Ezekiel 34:4), Adamova „vladavina“ nad tvorevinom mora uključivati ubijanje životinja radi hrane i odjeće (ref. Postanje 1:29–30; 3:21). Međutim, ne postoji ništa u Adamovom „vladanju“ (rāḏâ) što bi sugerisalo da je imao borbeni odnos sa živim bićima u tvorevini (ref. Levitski zakonik 25:43, 46, 53).[2] Adam je trebao odgovorno vladati tvorevinom kontrolišući njen potencijal i koristeći njene izvore za dobrobit čovječanstva. Prvog čovjeka, Adama, Bog je blagoslovio i dao mu nalog da pokori i vlada nad cjelokupnom tvorevinom. Sam blagoslov se prvenstveno odnosi na potomke („Rađajte se i množite se“ u stihu 28); stoga je ispunjenje blagoslova povezano s ljudskim „potomcima“ i pojmom „života“.
Prije nego što je Bog stvorio čovječanstvo po svom obličju, on je već šest puta izjavio da je njegovo stvaranje „dobro“ tj. funkcionalno (Postanje 1:4, 10, 12, 18, 21, 25). Nakon što je Bog završio sa stvaranjem, vidio je (rā’âh) sve što je napravio, i bilo je „veoma dobro“ (Postanje 1:31).[3] U Postanju 6:5, nakon pada, Bog više nije vidio dobro, nego je vidio (rā’âh) da je zlo čovječanstva veliko na zemlji. Verbalne paralele između Postanja 1:31 i Postanja 6:5 pokazuju da narativi suprotstavljaju stanje čovječanstva prije i poslije pada.[4] U kontekstu Postanja 1, nema nagovještaja smrti, patnje, zloće ili prirodnog zla u stvaranju.
Postanje 2
Postanje 2 je detaljniji izvještaj o stvaranju čovječanstva (Postanje 2:7, 21–22) šestog dana stvaranja, a ne sekundarni i kontradiktorni izvještaj o stvaranju u odnosu na Postanje 1, niti nastavak poglavlja (ref. Marko 10:6–8). Mjesto radnje Postanja 2 je vrt u Edenu, u koji Gospod Bog postavlja čovjeka kojeg je stvorio (Postanje 2:8, 15).
Budući da nije bilo čovjeka koji bi obrađivao zemlju (Postanje 2:5; ref. Postanje 3:23), Gospod Bog formira „čovjeka“ (hāʾādām) od „praha“ (ʿāpār) „zemljskog“ (hāʾădāmâ) (Postanje 2:7). Riječ zemlja (ʾădāmâ) u 5. stihu ima veze sa zemljom, koja se obrađuje ljudskim poduhvatom (Postanje 3:17, 23; 4:2; 5:29; 8:21), i to je ista supstanca iz koji je čovjek stvoren (Postanje 2:7). Postoji igra riječi u 5. stihu, „čovjek“ i „zemlja“, što ukazuje da je zemlji (ʾădāmâ) potreban čovjek (ʾādām) da od nje proizvede žetvu. Postoji još jedna igra riječi u 7. stihu sa čovjekom (ʾādām) i tlom (ʾădāmâ), jer je čovjek povezan sa zemljom samim svojim stvaranjem. Supstanca iz koje je uzet Adam bila je „prašina“ (ʿāpār), rastresito površinsko tlo (ref. Izlazak 8:16–17), i nije metafora za nešto (tj. smrtnost). To može značiti samo prah u kontekstu Postanja 2–3, jer će se Adam vratiti u prah zbog svoje neposlušnosti (Postanje 3:19; ref. Jov 34:14–15; Psalam 90:3). Adam je stvoren od praha i zbog svoje neposlušnosti će se vratiti u prah (uporedi sa Rimljanima 5:12; 1. Korinćanima 15:47–48).
U vrtu u Edenu, Adam je imao granice, jer mu je Bog dao uputstva šta može, a šta ne može. U Postanju 2:16–17, Bog daje Adamu nalog: „Tada je Gospod Bog dao čovjeku ove upute rekavši: ‘Sa svakog jestivog drveta u vrtu jedi. Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umreti.’“ Hebrejski izraz mot tamut, „sigurno ćeš umrijeti“, ne treba shvatiti kao trenutnu smrtnu kaznu, već se može shvatiti kao „osuđen (proklet) na smrt,“[5] što znači da će smrt uslijediti zbog neposlušnosti, ali ne nužno odmah (uporedi Izlazak 21:12; Levitski zakonik 20:9–16). Osim otkazivanja lojalnosti Bogu, nije postojao prirodni razlog da Adam umre. Oni koji pokušavaju da argumentuju da se riječi iz Postanja 2:17 odnose na bilo šta drugo osim fizičke smrti tjeraju tekst da kaže nešto što jasno ne znači.
Budući da je Adam stvoren da vlada nad cjelokupnom tvorevinom, njegova neposlušnost Bogu imala bi posledice ne samo za njega i tlo sa kojeg je uzet već i za ostatak tvorevine.
Postanje 3
U Postanju 3, nakon Adamove neposlušnosti, Bog izriče osudu nad njim koja ima dva glavna aspekta: 1) tlo je prokleto i 2) Adam će se vratiti u zemlju (tj. umrijeće; Postanje 3:17–19). Baš kao i sa presudama protiv zmije (Postanje 3:14) i žene (Postanje 3:16), tako su i ovdje presude fizičke presude koje govore protiv ideje da ovdje tekst jednostavno opisuje duhovnu smrt (uporedi sa Rimljanima 5:12–14). Adamova neposlušnost je uzrok prokletstva zemlje (Postanje 3:17).
Adam je stvoren da „vlada“ zemljom; međutim, zbog njegove neposlušnosti, vladanje je postalo težak zadatak. Pošto je zemlja od koje je uzet sada prokleta, teško je obrađivati zemlju za hranu (Postanje 3:17). Nadalje, tlo s kojeg je Adam uzet sada proizvodi trnje i čičak koji nisu postojali prije pada, ali su nastali nakon što je Adam sagriješio (Postanje 3:18). Kontrast između tla prije i poslije pada pokazuje da sadašnje stanje tla nije ono što je Bog zamislio da bude: ono je rezultat Adamove neposlušnosti.
Drugi rezultat pada je da nakon Potopa, sklad koji je prije postojao između ljudi i životinja više ne postoji, jer će se sve životinje sada bojati ljudi (Postanje 9:2; ref. 1:26–28), i čovječanstvu je sada dozvoljeno da jede meso (Postanje 9:3; ref. 1:29–30).
Adam je stvoren da „pokori“ i „vlada“ tvorevinom, i stoga kao glava nad kreacijom doživljava posledice njegove neposlušnosti. Hebrejske riječi ʾādām (čovjek) i ʾădāmâ (zemlja) su usko povezane i pokazuju povezane posledice Adamove neposlušnosti zemlji od koje je uzet (Postanje 2:7). Zemlja koja je bila prokleta nije bila samo zemlja u Edenu, već cijela zemlja izvan vrta iz kojeg je Adam uzet (prije nego što je namješten u vrt – Postanje 2:15; 3:23; 5:29). Adamova neposlušnost ima talasasti efekat na ostatak tvorevine (Rimljanima 8:20–22).
Svijet koji je Bog blagoslovio (Postanje 1:22, 28; 2:3) i proglasio „veoma dobrim“ (Postanje 1:31) promijenio se jer je tlo prokleto zato što prvi čovjek, Adam, koji je bio glava nad kreacijom, otkazao lojalnost svom Stvoritelju.
Rimljanima 8:19–22
U Rimljanima 8:19–22, apostol Pavle se oslanja na Postanje 3:17–19, u kojem je tvorevina prokleta od Boga zbog Adamovog grijeha. Grčka riječ za tvorevinu (ktisis) u stihu 19 jasno se odnosi na neljudsko stvaranje; kreacija se razlikuje od čovječanstva u stihu 21. Razlog zašto tvorevina očekuje otkrivenje sinova Božijih (Rimljanima 8:19) je taj što ovakva tvorevina nije ono što je Bog namjeravao da bude. Tvorevina je od Boga podvrgnuta ništavosti jer je Adamov grijeh pokvario Božju vrlo dobru kreaciju (Postanje 1:31; Rimljanima 8:20). U Postanju 1, tvorevina nije bilo u stanju ništavosti (ref. Postanje 1:29–31); stoga, Božje podvrgavanje stvorenja frustraciji mora biti referenca na prokletstvo u Postanju 3:17.
Prije Rimljanima 8, Pavle je već pokazao da je Adamov grijeh doveo do promjene u djelovanju tvorevine. U Rimljanima 1, on raspravlja o tome kako je pad doveo do promjene pogleda čovječanstva na Boga, budući da sada u „uzaludnosti“ (ništavosti) (ref. Rimljanima 8:20) svog palog uma obožavaju stvorenje, a ne Stvoritelja (Rimljanima 1:18–25). Specifičnija promjena u tvorevini je ulazak grijeha i smrti koji su došli na svijet kroz Adamovu neposlušnost (Rimljanima 5:12–19), što je jasna referenca na Postanje 3. U Rimljanima 6:21, Pavle nastavlja da upućuje na posledice Adamovog grijeha na naše živote, jer on tvrdi da „plod“ (karpos) grešnog življenja vodi „stidu“ (epahiskunomahi) i smrti (tanatos) (vidi Postanje 2:25; 3:2-4 LXX). U Rimljanima 8:19–22, Pavle prati posledice Adamove neposlušnosti do ništavosti kojoj je tvorevina bila nevoljno podvrgnuta i sada je iskvarena zbog njegove neposlušnosti. Čini se da Pavle čak aludira na Evino stenjanje pri porođaju (Postanje 3:16) kada kaže: „Jer znamo da sva tvorevina stenje, naprežući se u patnji zajedno s nama.“ (Rimljanima 8:22)[6]
U Rimljanima 8, postoji direktna veza između oslobođenja tvorevine i oslobođenja „sinova Božjih“. Ovo oslobođenje bi bilo izgubljeno da je tvorevina oduvijek bila u stanju iskvarenosti i ništavosti (uzaludnosti) jer ne bi bila povezana sa palim stanjem čovjeka. Sama tvorevina će biti oslobođena od ropstva kvarenju i u slavu sinova Božijih. U Rimljanima 8:21, jezik stvaranja koje je „oslobođeno“ (eleutero, ref. Rimljanima 8:2) iz svog ropstva kvarenju je nespojivo s evolucijskim razmišljanjem i vjerovanjem u staru zemlju. Budući da teistički evolucionisti i kreacionisti stare Zemlje vjeruju da su smrt, patnja i prirodno zlo uvijek bili dio kreacije (čak i prije nego što je čovjek bio na Zemlji), oni moraju objasniti čega se kreacija treba osloboditi i čemu će biti obnovljena. Hoće li se kreacija vratiti u stanje kontinuirane smrti i patnje?
Poslednji Adam, Isus, došao je da otkupi i pomiri ne samo palo čovječanstvo već i palu tvorevinu koja čeka svoju obnovu. Adamova neposlušnost i njene posledice, kao i Hristovo otkupljenje, su dakle temelj i blagoslovena nada jevanđeoske poruke i predstojeće obnove tvorevine.
Otkrivenje 21. i 22. glava
Apostol Petar je pisao:
„Ali po njegovom obećanju očekujemo nova nebesa i novu zemlju u kojima će pravednost prebivati.“ (2. Petrova 3:13)
Nakon realizacije Plana spasenja, slijedi obnova Zemlje i univerzuma.
„I onaj koji sjedi na prestolu rekao je: ‘Gle, sve činim novo!’“ (Otkrivenje 21:5)
„I vidio sam novo nebo i novu zemlju, jer su prethodno nebo i prethodna zemlja prošli, a ni mora više nije bilo.“ (Otkrivenje 21:1)
„I više neće biti nikakvog prokletstva.“ (Otkrivenje 22:3)
________________________
[1] Istraživač Starog zavjeta Meredith Kline komentariše: „Biblija, dakle, ne zahtijeva od nas da razmišljamo o karakteru i djelovanju čovjekovog prirodnog okruženja prije pada kao radikalno drugačijim od onoga što je sada slučaj.“ M.G. Kline, The Kingdom Prologue (Hamilton, MA: Gordon-Conwell, 1993), 81.
[2] Iako se hebrejska riječ za „vladanje“ ( rāḏâ ) može odnositi na okrutnu vladavinu, kontekst je taj koji određuje značenje riječi, na primjer, u Levitskoj 25, gospodarima je rečeno da ne vladaju grubo nad svojim robovima. Ne postoji ništa u Postanju 1 što sugeriše da je Adamova „vladavina“ bila oštra. Adamova „vladavina“ nad životinjama ne uključuje njihovo ubijanje za hranu pošto je Bog dao čovječanstvu biljke i voće za hranu (Postanje 1:29-30; ref. 9:3), a čovječanstvu prije pada nije bila potrebna odjeća (Postanje 2:25; 3:21). Nadalje, kao pravedan čovjek, Adam bi se brinuo o životinjama (Izreke Solomonove 12:10), jer su mu one bile drugovi (Postanje 2:18–20).
[3] Komentarišući Postanje 1:31, starozavjetni učenjaci Kajl i Delič navode: „Bog je pogledao Svoje Djelo, i gle, sve je bilo vrlo dobro; tj. sve savršeno u svojoj vrsti, tako da svako stvorenje može postići cilj koji je odredio Stvoritelj, i ostvariti svrhu svog postojanja. Primjenom pojma ‘dobro’ na sve što je Bog stvorio i ponavljanjem riječi s naglaskom ‘veoma’ na kraju cjelokupne kreacije, postojanje bilo čega zlog u Božjoj tvorevini se apsolutno poriče, i ta hipoteza je u potpunosti opovrgnuta, da je šestodnevni rad samo pokorio i sputao bezbožni, zli princip, koji je već silom ušao u njega.“ C. F. Keil and Franz Delitzsch, Commentary on the Old Testament: The Pentateuch (Grand Rapids, MI: W.B. Eerdmans Publishing Company, 1980), 67.
[4] John Sailhamer, The Pentateuch as Narrative: A Biblical-Theological Commentary (Grand Rapids, MI: Zondervan, 1992), 88.
[5] Alter to prepoznaje: „Oblik hebrejskog u oba slučaja je ono što gramatičari nazivaju apsolutnim infinitivom: infinitiv iza kojeg odmah slijedi konjugirani oblik istog glagola. Opšti učinak ovog ponavljanja je dodavanje naglaska na glagol, ali budući da je u slučaju glagola ‘umrijeti’ to obrazac koji se redovno koristi u Bibliji za izricanje smrtnih kazni, ‘osuđen na smrt’ je prikladan ekvivalentno.“ Robert Alter, Genesis: Translation & Commentary (London: W.W. Norton & Company, 1996), 8.
[6] Riječ στεναγμόν u Postanju 3:16 (LXX) i riječ συστενάζει u Rimljanima 8:22 povezane su s glagolom „stenjati“ (στενάζω).
