„Veliki prasak“ je priča o tome kako je svemir nastao. Predlaže se da je milijardama godina ranije svemir započeo u sićušnoj, beskrajno vrućoj i gustoj tački zvanoj singularnost. Ova singularnost navodno je sadržavala ne samo svu masu i energiju koje bi postale sve ono što danas vidimo, već i sam „prostor“. Prema toj priči, ova singularnost se brzo proširila, šireći energiju i prostor.
Pretpostavlja se da se tokom velikih vremenskih perioda energija od velikog praska hladila kako se svemir širio. Nešto od toga pretvorilo se u materiju – vodonik i gas helijum. Ovi gasovi su se srušili da bi stvorili zvijezde i galaksije zvijezda. Neke zvijezde su stvorile teže elemente u svom jezgru, a zatim eksplodirale, distribuirajući ih u svemir. Neki od težih elemenata navodno su se počeli lijepiti i formirali su Zemlju i druge planete.
Ova priča o porijeklu u potpunosti je fikcija. Ali nažalost, mnogi ljudi tvrde da vjeruju u model „Velikog praska“ (eng. Big Bang). Posebno je uznemirujuće što je veliki prasak zahvatio mnoge hrišćane po imenu, možda i ne shvatajući njegovu ateističku podlogu. Oni su odlučili da reinterpretiraju uobičajena učenja Svetog pisma pokušavajući da se uklope u sekularna vjerovanja o porijeklu.
Sekularni kompromisi
Postoji nekoliko razloga zašto ne možemo tek tako dodati veliki prasak Bibliji. Napokon, Veliki prasak je sekularna priča o porijeklu. Kada je prvi put predložen, bio je to pokušaj objašnjenja kako je svemir mogao biti stvoren bez Boga. Uistinu, to je alternativa u Bibliji, tako da nema smisla pokušavati da se „doda“ Bibliji. Ispitajmo neke duboke razlike između Biblije i sekularnog pogleda na veliki prasak o porijeklu.
Biblija uči da je Bog stvorio svemir za šest dana (Postanje 1; Izlazak 20:11). Iz konteksta iz Postanja jasno je da su to bili dani u uobičajenom smislu (tj. 24-satni dani), jer su ograničeni na veče i jutro i javljaju se po uređenom spisku (drugi dan, treći dan, itd.). Suprotno tome, Veliki prasak uči da se svemir razvijao milijardama godina.
Dani u odnosu na milione godina
Biblija kaže da je Zemlja oblikovana prije zvijezda i da je drveće stvoreno prije nego je Sunce bilo u funkciji. Međutim, pogled Velikog praska uči upravo suprotno. Biblija nam govori da je Zemlja nastala kao raj; sekularni model uči da je stvorena kao rastopljena mrlja. Veliki prasak i Biblija svakako se ne slažu o prošlosti.
Mnogi ljudi ne shvataju da je Veliki prasak priča ne samo o prošlosti već i o budućnosti. Najpopularnija verzija Velikog praska uči da će se svemir zauvijek širiti i na kraju ostati bez korisne energije. Prema toj priči, on će zauvijek ostati u stanju koje astronomi nazivaju „toplotnom smrću“.[1] Ali Biblija uči da će ovaj svijet biti osuđen a zatim obnovljen. Raj će biti obnovljen. Veliki prasak negira ovo ključno biblijsko učenje.
Naučni problemi sa Velikim praskom
Veliki prasak takođe ima brojne naučne probleme. Pristalice Velikog praska prisiljene su prihvatiti na „slijepu vjeru“ brojne pojmove koji su u potpunosti u suprotnosti sa stvarnom naukom zasnovanom na logičkom posmatranju. Istražimo neke nedoslednosti između priče o Velikom prasku i stvarnog svemira.
Nedostajući monopoli
Većina ljudi zna ponešto o magnetima – poput onih koja se nalazi u kompasu ili onog koji se lijepi za hladnjak. Često kažemo da magneti imaju dva „pola“ – sjeverni i južni pol. Polovi koji se podjednako odbijaju jedna od drugog, dok se suprotni privlače. „Monopol“ je hipotetička masivna čestica koja je poput magneta, ali ima samo jedan pol. Dakle, monopol bi imao ili sjeverni pol ili južni pol, ali ne oba.
Fizičari čestica tvrde da su mnogi magnetni monopoli trebali biti stvoreni u uslovima visokih temperatura Velikog praska. Budući da su monopoli stabilni, trebali su trajati do danas. Ipak, uprkos znatnim naporima u potrazi, monopoli nisu pronađeni. Gdje su monopoli? Činjenica da ne nalazimo nijedan monopol sugeriše da svemir nikada nije bio toliko vruć. To ukazuje na to da nikada nije bilo Velikog praska, ali je savršeno u skladu sa biblijskim izvještajem o stvaranju, jer svemir nije počeo beskrajno vruće.
Problem ravnosti
Još jedan ozbiljan izazov za model Velikog praska naziva se problem ravnosti. Čini se da je stopa širenja svemira vrlo fino uravnotežena sa silom gravitacije; ovo stanje je poznato kao ravno. Da je svemir slučajni nusprodukt Velikog praska, teško je zamisliti kako bi se mogla dogoditi tako fantastična slučajnost. Kosmologija Velikog praska ne može objasniti zašto gustina materije u svemiru nije veća, uzrokujući da se sruši na sebe (zatvoreni svemir) ili manja, uzrokujući da se svemir brzo odvoji (otvoreni svemir).
Problem je još ozbiljniji kada ekstrapoliramo u prošlost. Budući da svako odstupanje od savršene ravnosti ima tendenciju povećanja kako se vrijeme kreće naprijed, logično slijedi da je svemir u prošlosti morao biti još preciznije uravnotežen nego danas. Dakle, u trenutku Velikog praska svemir bi bio gotovo ravan do izuzetno visoke preciznosti. To je morao biti slučaj (pod pretpostavkom Velikog praska), uprkos činjenici da zakoni fizike dopuštaju beskonačan raspon vrijednosti. Ovo je slučajnost koja rasteže lakovjernost do preloma. Naravno, u modelu stvaranja očekuje se „ravnoteža“ budući da je Gospod svemir prilagodio za život.
Naduvavanje složenosti
Mnogi sekularni astronomi smislili su ideju nazvanu „naduvavanje“ u pokušaju da se pozabave problemima ravnosti i monopola (kao i drugim problemima koji ovdje nisu detaljno obrađeni, poput problema horizonta). Naduvavanje predlaže da je svemir privremeno prošao kroz period ubrzane ekspanzije. Nevjerovatno je da ne postoje stvarni dokazi za naduvavanje; čini se da nije ništa drugo do neutemeljena pretpostavka – slično kao i sam Veliki prasak. Štaviše, ideja o naduvavanju ima vlastitih poteškoća, poput onoga što bi ga pokrenulo i kako bi se glatko zaustavilo. Uz to, ostali problemi s Velikim praskom nisu riješeni, čak i da je naduvavanje istinito. Ispitaćemo neke u nastavku.
Gdje je antimaterija?
Razmotrimo „problem s barionskim brojem“. Sjetimo se da Veliki prasak pretpostavlja da je materija (vodonik i gas helijum) nastajala iz energije dok se svemir širio. Međutim, eksperimentalna fizika nam kaže da kad god se materija stvara iz energije, takva reakcija proizvodi i antimateriju. Antimaterija ima slična svojstva kao i materija, osim što su naboji čestica obrnuti. (Dakle, dok proton ima pozitivan naboj, antiproton ima negativni naboj.) Svaka reakcija u kojoj se energija pretvara u materiju stvara tačno jednaku količinu antimaterije; nema poznatih izuzetaka.
Veliki prasak (koji nema materije s kojom počinje, već samo energije) trebao bi proizvesti upravo jednake količine materije i antimaterije, i to bi trebalo da bude ono što danas vidimo. Ali ne nalazimo ništa od toga. Vidljivi svemir sastoji se gotovo u potpunosti od materije – tek ponegdje u tragovima ima antimaterije.
Ovaj poražavajući problem Velikog praska zapravo je u skladu s biblijskim stvaranjem; to je karakteristika dizajna. Bog je stvorio svemir da u suštini bude samo materija – i dobro je što je to učinio. Kada se materija i antimaterija spoje, nasilno se uništavaju. Da svemir ima jednake količine materije i antimaterije (kako to zahtijeva Veliki prasak), život ne bi bio moguć.
Nedostajuće zvijezde Populacije III
Model Velikog praska sam po sebi može objasniti postojanje tri najlakša elementa (vodonik, helijum i litijum u tragovima). Ovo ostavlja oko 90 ili više drugih elemenata koji se javljaju u prirodi da se objasne. Budući da uslovi u Velikom prasku nisu u redu za stvaranje ovih težih elemenata (kao što pristalice Velikog praska spremno priznaju), sekularni astronomi vjeruju da su zvijezde stvorile preostale elemente nuklearnom fuzijom u jezgru. Smatra se da se to događa u završnoj fazi masivne zvijezde dok eksplodira (supernova). Eksplozija zatim distribuira teže elemente u svemir. Tako su zvijezde druge i treće generacije „kontaminirane“ malim količinama ovih težih elemenata.
Da je ova priča istinita, tada bi se prve zvijezde sastojale od samo tri najlakša elementa (jer bi to u početku bili jedini postojeći elementi). Neke takve zvijezde[2] trebale bi postojati i danas jer se računa da njihov potencijalni životni vijek premašuje dob svemira Velikog praska. Takve zvijezde zvale bi se zvijezde „Populacije III“.[3] Nevjerovatno (onima koji vjeruju u Veliki prasak), zvijezde Populacije III nisu nigdje pronađene. Sve poznate zvijezde sadrže u najmanju ruku tragove teških elemenata u sebi. Nevjerovatno je pomisliti da se procjenjuje da samo naša galaksija ima preko 100 milijardi zvijezda, ali još uvijek nije otkrivena niti jedna zvijezda koja se sastoji od samo tri najlakša elementa.
Kolaps Velikog praska
Uz sve gore navedene probleme, kao i mnoge druge previše brojne da bi ih se moglo uključiti, nije iznenađujuće da je dosta svjetovnih astronoma počelo napuštati Veliki prasak. Iako je to još uvijek dominantni model, sve veći broj fizičara i astronoma shvata da Veliki prasak jednostavno nije dobro objašnjenje kako je svemir započeo. U izdanju časopisa New Scientist od 22. maja 2004. godine pojavilo se otvoreno pismo naučnoj zajednici, napisano prvenstveno od sekularnih naučnika[4] koji dovode u pitanje Veliki prasak. Ovi naučnici su istakli da obilne proizvoljne pretpostavke i nedostatak uspješnih predviđanja Velikog praska dovode u pitanje legitimitet modela. Između ostalog, navode:
„Veliki prasak se danas oslanja na sve veći broj hipotetičkih entiteta, stvari koje nikada nismo primijetili – inflacija (naduvavanje), tamna materija i tamna energija najistaknutiji su primjeri. Bez njih bi došlo do fatalne kontradikcije između zapažanja astronoma i predviđanja teorije Velikog praska. Ni u jednom drugom polju fizike ovo kontinuirano pribjegavanje novim hipotetičkim objektima ne bi bilo prihvaćeno kao način premošćavanja jaza između teorije i opažanja. To bi barem pokrenulo ozbiljna pitanja o valjanosti temeljne teorije.“[5]
Ovu izjavu od tada su potpisale stotine drugih naučnika i profesora u raznim institucijama. Čini se da Veliki prasak gubi značajnu popularnost. Svjetovni naučnici sve više odbacuju Veliki prasak u korist drugih modela. Ako se napusti Veliki prasak, šta će se dogoditi sa svim hrišćanima koji su napravili kompromise i tvrdili da je Biblija kompatibilna sa Velikim praskom? Šta će oni reći? Hoće li tvrditi da Biblija zapravo ne podučava Veliki prasak, već da uči najnoviji sekularni model? Svjetovni modeli dolaze i odlaze, ali Božju Riječ nije potrebno mijenjati jer Bog je dobro postavio prvi put.
Zaključak
Veliki prasak ima mnogo naučnih problema. Ovi problemi su simptomi osnovnog netačnog svjetonazora. Veliki prasak pogrešno pretpostavlja da svemir nije bio natprirodno stvoren, već da je do njega došlo prirodnim procesima prije milijardi godina. Međutim, stvarnost se ne podudara s tim pojmom. Biblijsko stvaranje objašnjava dokaze na jednostavniji način bez sveprisutnih spekulacija koje prevladavaju u sekularnim modelima. Ali na kraju, najbolji razlog za odbacivanje Velikog praska je taj što se protivi onome što je sam Stvoritelj svemira objavio: „U početku stvori Bog nebesa i zemlju“ (Postanak 1:1).
Dr Jason Lisle, astrofizičar
____________________
[1] Uprkos imenu, univerzum će u stvari biti ekstremno hladan.
[2] Male (crvena glavna sekvenca) zvijezde ne troše svoje gorivo brzo. Ove zvijezde teoretski imaju dovoljno goriva da traju znatno duže od procijenjene dobi univerzuma Velikog praska.
[3] Ako neka zvijezda ima vrlo malu količinu teških elemenata, ona se naziva zvijezdom „Populacije III“. Zvijezde Populacije II postoje primarno u središnjem ispupčenju spiralnih galaksija, u zbijenima jatima, i u ekliptičnim galaksijama. Ako zvijezda ima relativno veliku količinu teških elemenata (kao Sunce), ona se naziva „Populacija I“. Ove zvijezde primarno postoje u vojskama spiralnih galaksija. (Hipotetička) zvijezda Populacije III ne bi uopšte imala teških elemenata.
[4] Alternative Velikom prasku koje su ovi naučnici predložili jednako su antibiblijske. One uključuju teoriju dinamičke ravnoteže i kosmologiju plazme.
[5] E. Lerner et al., An open letter to the scientific community, New Scientist 182(2448):20, May 22, 2004.
