Ovu kontroverznu i značajnu temu uvešćemo tekstom iz knjige proroka Ezekijela:
„Duša koja zgriješi, ona će umrijeti. Sin neće snositi krivicu za prestupe svog oca, niti će otac snositi krivicu za prestupe svog sina.“ (Ezekijel 18:20; vidi takođe 5. Mojsijeva 24:16)
Grijeh može da definiše samo Božji Zakon. Glavna svrha Zakona je potvrđivanje da Bog, apsolutni vladar univerzuma, ima pravo na svakoga i vlast koja Mu pripada kao Stvoritelju i Iskupitelju. Cilj moralnog Zakona jeste moralno obavezivanje. Primarna namjena Zakona je definicija Božjeg poretka života. Zakon čuva odnos između Boga i stvorenih moralnih bića. U uslovima kontaminacije grijehom, Zakon se proširuje na način koji odgovara palom stanju čovjeka i dobija dodatnu ulogu osvjedočenja u grijeh, kao i proširenja u tipološkom i krivično-pravnom sistemu. Zakon daje smjer u hrišćanskom životu i pokazuje način na koji Bog želi da Njegov narod živi u zahvalnosti, vjeri i poslušnosti.
„Ko god čini grijeh, on prestupa zakon, jer grijeh je prestup zakona.“ (1. Jovanova 3:4; NRP)
„Whosoever committeth sin transgresseth also the law: for sin is the transgression of the law.“ (Zvanična autorizovana KJV)
„Svaki koji čini grijeh i bezakonje čini: i grijeh je bezakonje.“ (VSK)
Iako tehnički gledano Karadžićev prevod nije pogrešan, mnogo je jasniji prethodni. Međutim, koji god prevod koristili, jasno je da bezakonje podrazumijeva čin, radnju koja se kvalifikuje kao prestup zakona. Tu nema dvojbe.
Oni koji su dozvolili sebi da postanu konfuzni u pogledu toga šta sačinjava grijeh biće obmanuti i odvučeni od jednostavne biblijske istine da je grijeh prestup Božjeg Zakona i da je to ono što je stvarna krivica svakog pojedinca.
Jedina definicija za grijeh koju imamo u Bibliji da je to prestup zakona. Zakon osuđuje svaki grijeh i obnanjuje šta je moralno i kakva služba je prihvatljiva Bogu.
„Gdje nema zakona, nema ni prestupa.“ (Rimljanima 4:15)
Mi smo naslijedili Adamovu palu prirodu i kao rezultat toga posjedujemo prirodne sklonosti ka griješenju, te otuda Biblija objavljuje: „jer svi su sagriješili“ i imenuje „grešnike“. To je nasleđe koje nam je Adam ostavio i sve što sa time ide s ove strane Pada. To možemo postaviti na sledeći način: prestup → krivica → osuda → stanje izgubljenosti → smrt. Ali hvala Gospodu za Njegovu intervenciju.
To je situacija bez izlaza koju sami ne možemo nikako prevazići. Ali ljudska priroda sama po sebi NIJE GRIJEH. Ona ima sklonost ka grijehu, teži ka tome, ali u i od sebe NIJE GRIJEH zbog kojeg smo osuđeni na smrt i izgubljeni prilikom začeća ili rođenja, u protivnom imali bismo problem sa Isusovim posjedovanjem iste pale ljudske prirode kao što je naša.
Koji od deset uputa Dekaloga osuđuje posjedovanje pale prirode? Nijedan. Dakle, pala priroda nije grijeh. Ona je rezultat Adamovog grijeha. Ne mora da nam se oprašta za posjedovanje pale prirode. To isto se može zaključiti iz tipske službe u zemaljskoj svetinji.
Pošto zakon ne osuđuje posjedovanje pale prirode, Hrist je mogao doći u našoj paloj prirodi i živjeti bezgrešnim životom u takvoj prirodi. Upravo tome nas uče Biblija.
Ne postoji grijeh koji Zakon ne osuđuje, ne postoji vrlina koju Zakon ne traži. Nama će biti suđeno po Zakonu. Prestup Zakona je stoga jedina definicija grijeha u Božjoj Riječi. Nasuprot tome, neki tvrde da je posjedovanje pale prirode grijeh, „stanje“ samo po sebi. Mi svi nasleđujemo palu prirodu od naših roditelja ali nema grijeha tamo gdje nema zakona.
Ako bi posjedovanje pale prirode bio grijeh, tada bi morao biti zakon protiv toga. Da li je Bog dao zakon koji nekom zabranjuje da se začne sa palom ljudskom prirodom? Kad bi ikad i bilo nekog takvog zakona, bilo bi nemoguće držati ga, jer kako bi iko mogao odabrati da ga ne krši prije nego što uopšte postoji?!
Sveto Pismo uči da je plata za GRIJEH (prestup zakona) smrt (Rimljanima 6:23).
Niko nije osuđen za posjedovanje pale prirode jer smrtna kazna ne prelazi na nekog sa takvom prirodom, već na onog ko je sagriješio, prestupio zakon Božji. Mi treba da pravimo razliku između pojmova, da razumijemo terminologiju. Nije isto grijeh i posledice grijeha. Problem je što se često etiketa grešnik koristi da opiše grešnu (palu) prirodu umjesto stvarnog razloga, grijeha. Zapamtite da nije grijeh posjedovati palu (grešnu) prirodu.
Uzmimo za hipotetički primjer čovjeka koji ima nepoželjnu porodičnu istoriju: otac mu je bio lopov, djed i pradjed takođe. Rođen je u najnepovoljnijim lopovskom okruženju. I on sam ima sklonost ka krađi ali dok ne počini svoju prvu krađu, da li je pravedno da mu stavljamo etiketu lopova, sa krivicom i osudom da ide u zatvor? Hoćemo li ga uhapsiti zato što mu je otac krao? To bi bio vrlo nepravedan pravni sistem. Upravo to je kleveta koju bacamo na Boga ako ne razjasnimo šta podrazumijevamo pod terminima „rođeni sa palom ili grešnom prirodom“ i sl. Iako je naša genealoška istorija duga 6.000 godina i naši preci su grešnici od grešnika, to nas i dalje ne čini grešnicima, osuđenim i izgubljenim u momentu našeg začeća ili rođenja. Da ne govorimo o blagodati našeg Spasitelja Isusa Hrista koju svi, bez razlike, imamo na raspolaganju.
Niko neće biti osuđen za prestup druge osobe, i to Biblija jasno objavljuje. Niko neće biti osuđen ili izgubljen zato što se rodio sa palom prirodom. Ubjedljiv dokaz imamo u Hristovom utjelovljenju u našoj paloj prirodi, sjemenu Davidovom i Avramovom. Nikako ne može biti zdravo razumijevanje grijeha u tezama „grijeh je priroda“ ili „grijeh je stanje“, jer, ako je tako onda neminovno moramo ući u špekulacije oko Isusove ljudske prirode i proglasiti je „nepalom“, „bezgrešnom“, polubožanskom, šta god, kako bismo izbjegli problem „stanja grijeha u prirodi“ za Isusa.
Napokon, katolička crkva je osmislila sistem koji čini upravo to – pripisala Hristu bezgrešnu prirodu bogočovjeka, rođenog čak od bezgrešne majke.
Đavo zna da ispravna definicija grijeha, ispravan pogled na Isusovu ljudsku prirodu te otuda nadvladavanje su usko povezani sa opravdanjem, posvećenjem i rastom, i ako može unijeti konfuziju oko ovih pitanja, tada je njegov zadatak dobro obavljen. Šta je lakše, navesti hrišćanina na grijeh ili ga zbuniti po pitanju šta je grijeh tako da živi grešnim životom dok ispovijeda pobožnost?
Suština jevanđelja
Gospod nije samo Bog pravde i istine, već i Bog ljubavi i milosrđa. On nije mogao ostaviti Adamovo potomstvo u škripcu (Postanje 3:15) zarobljeno grešnom prirodom da griješi, što nije njihova vlastita greška, te je zato poslao svog vlastitog Sina u obličju grešne pale prirode da za grijeh osudi grijeh u toj prirodi (ili kao rezultat te prirode), kako bismo mi mogli biti načinjeni pravednošću Božjom u Njemu. Ovo je suština jevanđelja.
Razumijevanje termina „rođeni grešnici“ i „grešnici“
Priroda koju nasleđujemo, prepuštena svojim vlastitim predispozicijama, prirodno će rezultirati u individualnom činjenju stvari koje nazivamo grijeh. Zbog toga se kaže u Bibliji da je to čulna odnosno tjelesna priroda. No to i dalje ne znači da djeca sagrešuju prilikom rođenja, niti da su grešnici ili prestupnici zakona ili izgubljeni i osuđeni zbog svoje prirode. Čak iako je činjenje grijeha izvjesno kao krajnji rezultat onoga što jesmo po prirodi, i dalje ne možemo kazati da je grijeh „stanje“ s kojim se rađamo.
Zašto se svi kao rezultat Adamove neposlušnosti kvalifikuju kao grešnici, zašto ne samo neki? Zbog naslijeđenih sklonosti ka neposlušnosti koje će se manifestovati u neposlušnosti – prestupu zakona te otuda i objava „grešnici“.
Zato što je Adam otac kompletnog čovječanstva, u njemu su svi sagriješili, rađaju se sa palom ljudskom prirodom i lišeni su Božje slave. Ali to nije isto kao kad kažemo da smo izgubljeni i osuđeni prilikom rođenja a da čak nijesmo ni ispoljili neposlušnost. I sam Isus je uzeo ljudsku prirodu, podređenu grijehu. Da nije to učinio, ne bi mogao ni postati savršeni Spasitelj. „Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da saosjeća s nama u našim slabostima, nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio.“ (Jevrejima 4:15; uporedi sa Filipljanima 2:7; Galatima 4:4)
„Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu.“ (Rimljanima 8:3)
„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola.“ (Jevrejima 2:14)
Isus se identifikovao sa našim slabostima, uzeo ih na sebe, pristao da postane grijeh za nas kao bismo mi mogli biti Božja pravednost u Njemu.
Termin „rođeni u grijehu“ odnosi se na palu prirodu koju svi nasleđujemo po Adamu.
Ako smo djeca neposlušnosti, niko od nas po prirodi nije dijete Božje. Upravo zbog toga Pavle u Rimljanima konstatuje da su svi sagriješili. Status „djeca neposlušnosti“ zadržavamo ako odbijemo spoznaju istine i upute koje nam Bog daje i da se pokorimo istini u poslušnosti vjere.
Pavle je upozorio vjernike u Efesu: „Niko da vas ne obmanjuje ispraznim riječima, jer zbog svega toga Božji gnjev dolazi na sinove nepokornosti.“ (Efes. 5:6)
Status beba i male djece
Djeca nemaju lične grijehe za koje se trebaju kajati i spasavaju se vrlinom života Sina Božjeg primjenjivog na ljudski rod. Čim ljudi dođu u godine razumijevanja i uračunljivosti, oni lično moraju prihvatiti Gospoda Isusa vjerom i pokazati svoju vjeru u Njega, ne zato što je Bog to sudski odredio, već što je to način da se čuvaju od grijeha.
Dakle, djeca koja nijesu došla u dob gdje sami za sebe mogu razlikovati ispravno i pogrešno (vidi Isaija 7:14-16) predmet su posebne Božje naklonosti. Oni ne moraju biti kršteni da bi prešli iz smrti u život, jer obećanje opšte Božje blagodati je primjenjivo na sve, zle i dobre. Shodno tome, mogu biti spasena blagodaću, ali bez krštenja, jer za njih nije moguće da se saglase sa uslovima krštenja, niti čak sa vjerovanjem ili nevjerstvom.
Tako će prilikom uskrsenja postojati četiri kategorije ljudi: 1) osuđeni grešnici koji su odbili Plan spasenja i nijesu primili oproštaj kroz Hrista, na koje druga smrt polaže vlast; 2) sveti koji su oprali svoje grijehe i iskupljeni krvlju Otkupitelja, nad kojima druga smrt nema vlasti; 3) bebe i mala djeca na kojima nema tereta ličnih grijeha te im stoga pokajanje, krštenje i oprost grehova nijesu ni bili potrebni (jer je to i predviđeno za grešnike), i koji su spaseni pod roditeljskom blagodaću univerzalnog jevanđelja Isusa Hrista; 4) osobe koje nijesu imale eksplicitno poznanje o Bogu i Zakonu, ali su kroz savjest i prirodu pozitivno odgovorili na Božje zahtjeve (Rimljanima 2:12-16; Isaija 65:1).
Činjenica da je Hrist rođen pod zakonom i rođen od žene (Galatima 4:4), i da je na sebe uzeo Avramovu prirodu, budući načinjen od sjemena Davidova, u obličju grešnog tijela, podređen svim uslovima kao druga djeca, podrazumijeva da se ljudi ne rađaju i ne dolaze na svijet direktno osuđeni od zakona, jer mala djeca ne znaju šta je ispravno a šta pogrešno i nijesu sposobna voljno činiti ni jedno ni drugo, ali se rađaju sa grešnim sklonostima zbog grijeha svojih predaka.
Dakle, iako mi odbacujemo čisto augustinovsku koncepciju izvornog grijeha, slažemo se da je Adamov grijeh rezultirao stanjem otuđenja od Boga u kojem se rađa svako ljudsko biće. Ovo otuđenje uključuje inherentnu sklonost ka činjenju grijeha. Ovo mora, nužno, uključivati djecu.
S obzirom na to da Sveto pismo ne govori eksplicitno o temi nevinosti ili grešnosti male djece, mi se ne možemo upuštati u rasprave da li će ili neće sve bebe i mala djeca biti spaseni. Ipak čini se da Zakon nema pravo na dojenčad, jer oni ga nikada nisu prekršili i stoga je vjerovatno da će mnoga djeca biti spašena iako su „umrla u Adamu“ kao i ostatak čovječanstva.
Međutim, postavlja se pitanje da li je za spasenje dovoljno nemati grijehe za koje su mališani lično odgovorni. Čini se da će podobnost za uključivanje među spasene biti presudan faktor. To bi moralo imati jake veze sa roditeljima. Porodica je kanal Božjeg blagoslova i male bebe se nalaze pod kišobranom Božje spasonosne blagodati. S druge strane, ako su roditelji bezbožni, nema tog „kišobrana“. Bebe nevjernika ne mogu na magičan način da dožive na nebu preobražaj karaktera, jer su naslijedile Božje prokletstvo što podrazumijeva i sjeme netrpeljivosti prema Bogu (vidi: Izlazak 20:5).
Dakle, možemo zaključiti sledeće:
- Biblija ne uči nezavisnosti
- Ne uči individualizmu
- Porodica na zemlji je slika nebeske Porodice
- Porodica je osnovna jedinka društva
- Blagoslovi Božji posledično prate pobožne porodice u sledećim generacijama
- Božje prokletstvo počiva na bezbožnim porodicama i kroz nekolike sledeće generacije
- Privrženost porodičnom zdravom autoritetu je blagoslov na spasenje
- Izopačenost karaktera ljudi koji su prešli granice Božje milosti je kolektivna (postoji primjeri kad je Bog istrebljivao cijele narode, uključujući i djecu)
- Za ulazak u Božje kraljevstvo potrebna je podobnost; Bog ne može čudom nikog ko je nepodoban za to preobraziti u podobnog; sjeme grijeha ne može se unijeti u Božje kraljevstvo.
„Jer svi su sagriješili“ (Rim. 3:23; 5:12-14)
Na koji način ili kroz koji mehanizam su „svi sagriješili“? Neposlušnošću jednog. Mi smo tako naslijedili mehanizam za griješenje – nepokornu, palu prirodu Adamovu. Ta priroda se izražava u grijehu.
Na osnovu dosadašnje diskusije, možemo izvući sledeće teze:
1) Oni koji su djeca nepokornosti (Efescima 5:6) i tame (1. Solunjanima 5:5), nijesu djeca Božja.
2) Sa nasleđem pale prirode, čovjek, bez posredovanja Spasitelja, ničem se ne bi mogao nadati osim smrti, jer ta priroda je sklona grijehu koji neminovno dolazi pod osudu Zakona. Od Adama nikakvu bolju i višu prirodu ne možemo primiti.
3) Samo po sebi nasleđe pale prirode nije ono što nas čini lično odgovornim. Da nije Plana spasenja, mi se ne bismo ni rodili, jer u tom slučaju smrtna kazna bi bila odmah primjenjiva na prvog čovjeka počinioca grijeha – Adama.
4) Po toj naslijeđenoj prirodi, po Adamu koji je otac kompletnog čovječanstva ili po „tijelu“, ušli su grijeh i smrt u nas (Rimljanima 5:12) ali Božji odgovor na problem grijeha u Isusu Hristu, drugom Adamu, donosi oslobođenje i život kroz Hristovu pravednost i posredovanje u našu korist.
5) Pala ljudska priroda izvjesno podrazumijeva naslijeđene sklonosti ka grijehu, ali mi moramo praviti razliku između pasivne i aktivne sklonosti. Iskušenje samo po sebi nije grijeh, sve dok mu ne podlegnemo (vidi: Jakov 1:13-15). Sklonost ka grijehu je pasivna sve dok je voljno ne aktiviramo, makar to bilo u mislima. Ovo nam veoma pomaže da razumijemo kako je Isus dijelio našu prirodu a ostao bez počinjenog grijeha.
6) Ukoliko propustimo da shvatimo šta je zaista grijeh, ukoliko padnemo kao žrtve pogrešnih ideja o grijehu, to će se odraziti najprije na shvatanje Božjeg Zakona, a zatim se lančano proširiti na urušavanje i iskrivljivanje svih drugih bitnih istina.
7) Pored svega rečenog, mi moramo biti svjesni da postoje i grijesi koji se mogu kvalifikovati kao tajni, koji leže prikriveni duboko u srcu. Stoga se David molio da ga Bog očisti i od takve vrste grijeha (Psalam 19:12). Naravno priznanje grijeha Bogu ne znači da mu time saopštavamo nešto novo, već da priznajemo i kajemo se za svoju grešku.
8) Niko neće biti osuđen zbog Adamovog grijeha, niti zbog grijeha bilo kog drugog, svako će biti pozvan na odgovornost zbog vlastitih djela, jer Božji Zakon ne dopušta da nevini strada za krivog.
9) Krštenje i pokajanje mogu biti SAMO iskustvo svjesnih, odraslih i uračunljivih osoba, nikako beba i male djece (vidi: Matej 3:2, 6-11; Djela 2:38).
10) Iz gore navedenog možemo shvatiti potrebu za stalnom molitvom i traženjem oprosta, baš kako je Isus učio svoje učenike ili kao što je to prikazano kroz svakodnevni žrtveni prinos u službi zemaljske svetinje.
U zaključku, ne brkajte našu palu (grešnu) PRIRODU s kojom se rađamo i koju ne biramo sami niti smo odgovorni ili osuđeni zbog nje, sa GRIJEHOM, prestupom zakona za koji jesmo odgovorni od dobi svoje uračunljivosti i zbog kojeg na kraju možemo izgubiti vječni život.
Stoga treba da smo zahvalni Bogu za Isusa koji je uzeo na sebe našu palu prirodu i u toj prirodi pobijedio kako bismo mi mogli biti pobjednici u Njemu i kroz Njega, i što nam je ostavio primjer da možemo hoditi Njegovim stopama.
