Postavlja se pitanje zašto bi se vjerovalo Bibliji? Kako da odgovorimo onima koji tvrde da je toliko puta prepisana da više nemamo original? A čak i da to uradimo, da li je napisana mnogo nakon događaja o kojima se tvrdilo da izvještava? Takođe, da li arheologija opovrgava Bibliju? Konačno, čak i ako je istinita, koja je poenta?
Da li je naš tekst Novog saveza pouzdan?
Neki kritičari sumnjaju da uopšte imamo originalni Novi savez. Ovo pitanje se može riješiti samo korišćenjem bibliografskih testova za pouzdanost, slično onome što bi se koristilo za prosuđivanje „Ilijade“ ili Cezarovih spisa.
Novi savez su u potpunosti napisali kršteni Jevreji[1] u 1. vijeku nove ere. Imamo najmanje 24.000 rukopisa Novog saveza [Napomena: 5.824 na izvornom grčkom, prema najnovijem izračunu novosaveznog učenjaka Dena Valasa], od kojih su najraniji datirani unutar otprilike 100 godina od njihovog stvarnog sastavljanja. Najraniji poznati rukopis je fragment papirusa Džona Rajlandsa iz Jovanovog jevanđelja poznatog kao P52, koji sadrži Jovan 18:31-33, 37-38, datiranog oko 125. n.e. Uporedite ovo sa drugim velikim djelima (MS = manuskript tj. rukopis):
| Autor | Datum spisa | Najraniji MS | Vremenski razmak | Broj MS |
| G.J. Cezar | 100–44 p.n.e. | 900 n.e. | 1000 god. | 10 |
| Platon | 427–347 p.n.e. | 900 n.e. | 1200 god. | 7 |
| Tukidid | 460–400 p.n.e. | 900 n.e. | 1300 god. | 8 |
| Tacit | 100 n.e. | 1100 n.e. | 1000 god. | 20 |
| Svetonije | 75–160 n.e. | 950 n.e. | 800 god. | 8 |
| Homer | 900 p.n.e. | 400 p.n.e. | 500 god. | 643 |
| Novi savez | 40–100 n.e. | 125 n.e. | 25-50 god. | >24.000! |
Dakle, primjenom najstrožih standarda koje naučnici mogu usvojiti (bez eliminacije svih ostalih klasičnih djela), možemo zaključiti da je Novi savez koji imamo pouzdana kopija originala. Novosavezni naučnik F.F. Brus (1919–1990) je napisao:
„Dokazi za naše novozavjetne spise uvijek su mnogo veći od dokaza za mnoge spise klasičnih autora, čiju autentičnost niko ne sanja da dovodi u pitanje. A da je Novi zavjet zbirka sekularnih spisa, njihova bi se autentičnost uopšteno smatrala izvan svake sumnje.“[2]
Pouzdanost sadržaja Novog saveza
S obzirom na to da imamo povjerljivu kopiju originala, da li je sam original pouzdan? Liberalni naučnici obično tvrde da su jevanđelja napisana mnogo nakon događaja za koje tvrde da ih bilježe. Oni tipično datiraju Marka između 65–75. naše ere, Mateja sredinom 80-ih, Luku i Djela apostolska između 83–90. i Jovana na početku prvog vijeka. Dakle, s vremenskim razmakom od 35–75 godina, navodno nema šanse da su jevanđelja pouzdani zapisi.
Međutim, postoje uvjerljivi argumenti J.A.T. Robinsona (1919–1983), koji je bio liberal i biskupa Vulviča, da su jevanđelja napisana između 40. i 65. godine nove ere.[3] Ako je Robinson u pravu, jevanđelja su napisana za života ljudi koji su lično poznavali Isusa (~4 p.n.e. – ~31 n.e. za Njegovog zemaljskog života). Matej i Luka bilježe Isusovo proročanstvo o propasti Jerusalima i uništenju Hrama (Matej 24:2; Luka 21:20-24), ali ne bilježe njegovo ispunjenje 70. godine nove ere.[4] Matej, posebno, ne bi propustio da zabilježi još jedno ispunjeno proročanstvo da je pisao posle tog događaja. Djela koja je Luka napisao nakon što je napisao svoje jevanđelje, ne spominju ni pad Jerusalima, užasne progone pod cezarom Neronom (sredina 60-ih) – iako se spominju i drugi progoni – niti mučeništvo Jakova (61), Pavla (64) i Petra, tako je vjerovatno pisano prije toga.
Švedski naučnik Birger Gerhardson pokazao je da se kanonska jevanđelja oslanjaju na kolektivno zajedničko sjećanje ojačano usmenim metodama učenja tog vremena. Ove tehnike bi omogućile „veoma preciznu komunikaciju između Isusa i njegovih sledbenika“ i osigurale bi „odlično semantičko prisjećanje“.[5]
Dakle, Isusovi učenici bi bili veoma sposobni da tačno zabilježe Njegove izjave, i oni daju dokaze da su to učinili pošteno. Na primjer, oni priznaju određene činjenice koje bi krivotvoritelji vjerovatno izostavili (npr. kukavičluk učenika, nadmetanje za visoka mjesta u Kraljevstvu, Petrovo poricanje, neuspjeh Isusa da učini mnoga čuda u svom rodnom mjestu u Galileji (zbog njihovog nevjerstva – Matej 13:58; Marko 6:6), ukazivanje na optužbe protiv Njegovog razuma i „sumnjivog“ rođenja (očinstvo), da On nije znao vrijeme svog povratka i sl.
Da su jevanđelja napisale crkvene zajednice (kao što mnogi skeptici tvrde) umjesto četvorice jevanđelista, vjerovatno bi oni pokušali riješiti takve probleme stavljanjem rješenja u usta Hrista. Međutim, jevanđelja ne spominju neke od kontroverzi rane zajednice (npr. obrezivanje), ali bilježe stvari koje su sasvim irelevantne za uglavnom nejevrejsku hrišćansku zajednicu, kao što je Hristovo slanje učenika izgubljenim ovcama doma Izraelova (Matej 10:5-6). Stoga unutrašnji dokazi ukazuju na to da su jevanđelja napisana prije nego što su se pojavili mnogi problemi kasnije „crkve“.
Pavle je pisao još ranije: sažetak jevanđelja u 1. Korinćanima 15 napisan je cca. 53. godine naše ere, ali Pavle kaže da ih podsjeća na nešto što im je propovijedao oko 15 godina ranije. Stoga Pavle bilježi tradiciju koja je bila dobro uspostavljena unutar jedne decenije nakon Hristove smrti.
Džulijus Miler (1801–1878) izazvao je skeptike iz 19. vijeka da pokažu bilo gdje u istoriji gdje su se u roku od 30 godina legende nakupile oko istorijske osobe i postale čvrsto fiksirane.[6] Ali čak i ako prihvatimo kasne datume većine liberala, moramo primijetiti da je prof. Šervin-Vajt (1911–1993), eminentni klasični istoričar sa Univerziteta u Oksfordu, istakao da legende zahtijevaju vremenski razmak od više od dvije generacije. Stoga, ako su Jevanđelja mitska, stopa mitske akumulacije bi morala biti „nevjerovatna“.[7] On je napisao:
„Za Djela apostolska potvrda istoričnosti je neodoljiva… svaki pokušaj da se odbaci njihova osnovna istoričnost, čak i u pogledu detalja, sada mora izgledati apsurdno. Rimski istoričari su to dugo uzimali zdravo za gotovo.“[8]
Takođe, Jovan tvrdi da je očevidac (Jovan 21:24). Luka tvrdi da se oslanjao na očevice (Luka 1:1-4) i da je bio pratilac apostola Pavla (Kološanima 4:14). Možda je bio Kleopin neimenovani pratilac na putu za Emaus (Luka 24:13 i dalje). Marko se u velikoj mjeri oslanjao na Petra, koji je tvrdio da se nije „povodio se za vješto smišljenim mitovima“ (2. Petrova 1:16). Jevanđelje po Mateju, prema ranoj tradiciji, napisao je učenik i bivši poreznik tog imena.
U šta su pisci Novog saveza vjerovali
Dva važna stiha u Novom savezu su 2. Timoteju 3:16 i 2. Petrova 1:21 . Prvi nam govori odakle je Sveto pismo došlo – došlo je od Boga – a drugo nam govori kako je došlo do nas – preko ljudi koje je Bog pokrenuo. U svom neposrednom kontekstu, naravno, ovi se stihovi odnose na Stari savez, ali ovo nadahnuće je i ono što su ovi ljudi tvrdili za sebe i jedni za druge. Pavle je pisao korintskim hrišćanima „ne riječima kojima uči ljudska mudrost, nego onima kojima uči Duh“ (1. Korinćanima 2:13). „Jer kad ste primili Božju riječ, koju ste čuli od nas, niste je prihvatili kao ljudsku riječ, nego kao Božju riječ, što ona zaista i jeste.“ (1. Solunjanima 2:13) Pavlovo jevanđelje nije bilo „od čovjeka“, već je primljeno „kroz otkrivenje Isusa Hrista“ (Galatima 1:11-12).
Jevanđeoski zapisi nose sva obilježja autentičnih iskaza očevidaca. Isti slučaj je sa Djelima apostolskim.
Postoji li ikakva arheološka potvrda za Bibliju?
U stvari, imamo mnogo nehrišćanskih istoričara i pisaca iz prvog stoljeća koji potvrđuju Isusov život i pogubljenje: Kornelije Tacit, Lucijan iz Samosate, Flavije Josif, Svetonije, Plinije Mlađi, Talus, Flegon, Mara Bar-Serapion, i reference u Talmudu i drugim jevrejskim spisima. Enciklopedija Britanika sažima snagu podataka:
„Ovi nezavisni izvještaji dokazuju da u antičko doba čak ni protivnici hrišćanstva nikada nisu sumnjali u istoričnost Isusa, koju je po prvi put i na neadekvatnim osnovama osporilo nekoliko autora krajem 18., tokom 19. i početkom 20. vijeka.“
Jevanđelja su takođe podržana arheologijom. Ser Vilijam Mičel Ramzi (1851–1939), arheolog i profesor sa univerziteta Oksford i Kembridž, počeo je da istražuje Lukino jevanđelje uz pretpostavku da je Luka pogriješio u mnogim oblastima. Ali Ramzi je uvijek iznova otkrivao da je Luka bio apsolutno precizan u vezi s nazivima mjesta i brojnim različitim titulama vladara. Ramzi je zaključio:
„Luka je istoričar prvog ranga; ne samo da su njegove izjave o činjenicama vrijedne povjerenja… ovog autora treba staviti uz najveće istoričare.“[9]
Stari savez je više puta podržavan od strane arheologije. Nekada se smatralo da su Hetiti biblijski mit, ali njihova ogromna drevna prestonica, Hatusa, otkrivena je u modernom Bogazkoju. Arheologija je takođe potvrdila rat četiri kralja protiv pet u Postanju 14 . i Baltazarovo (Belšazarovo) kraljevstvo u Danilu.
Koje je ključno učenje Novog saveza?
Dakle, s obzirom na to da je Isus postojao, šta treba da kažemo o pouzdanosti ili nepouzdanosti onih dokumenata koji tvrde da daju istorijski izvještaj o njegovom životu i učenju? Ako prihvatimo istorijske dokaze da je Novi savez pouzdan zapis, čemu on uči?
Hristovo tjelesno uskrsenje jedna je od ključnih doktrina hrišćanstva, jer pokazuje Njegove tvrdnje o božanskom poslanju (Rimljanima 1:4), potvrđuje istinitost svega što je rekao (Matej 28:6) i pokazuje da je pobijedio smrt, na taj način garantujući uskrsenje vjernika (2. Korinćanima 4:14). Apostol Pavle je napisao:
„…A ako Hristos nije uskrsnuo, vaša vjera je uzaludna – još ste u svojim grijesima…. Ako se samo u ovom životu uzdamo u Hrista, od svih ljudi nas treba najviše žaliti…. Ako mrtvi ne uskrsavaju, jedimo i pijmo, jer ćemo sjutra umrijeti.“ (1. Korinćanima 15:17, 19, 32b)
Jevreji su tijelo smatrali sastavnim dijelom čovjeka, tako da uskrsenje mora uključivati tijelo:
„Pojam da je Isus uskrsnuo u potpuno duhovnom smislu, dok je njegovo staro tijelo ležalo u grobu, je čisto moderna koncepcija. Jevrejsko razmišljanje iz prvog vijeka nikada ne bi prihvatilo takvo gledište, a Isusovo uskrsnuće nije tako proglašeno u najranijim izvještajima. Bilo bi nemoguće da tvrdnje o uskrsnuću prežive pred grobom u kojoj se nalazi Isusov leš.“[10]
Jedna velika poteškoća za nehrišćanske naučnike bila je da objasne šta se dogodilo sa Hristovim tijelom, kao vjerodostojnu alternativu uskrsenju. Hristovi neprijatelji ne bi htjeli da ga ukradu, jer bi to promovisalo priče o uskrsenju koje su željeli da ponište – i ugušili bi ih tako što bi jednostavno proizveli tijelo. Učenici nisu imali motiv da se suprotstave teško naoružanoj rimskoj kohorti i ukradu tijelo kako bi promovisali priče o uskrsenju. Učenici su bili mučeni i ubijani, i niko ne bi umro za ono što zna da je laž. Međutim, jedan od najranijih argumenata protiv uskrsenja bila je priča za koju su rimski vojnici bili podmićeni da kažu: „Njegovi učenici su došli noću i ukrali ga dok smo mi spavali“ (Matej 28:13). Ovo je apsurdno: kako bi mogli znati šta se dogodilo da su spavali? Takođe, bio bi pogubljen svaki rimski vojnik koji je spavao na dužnosti.
Neki kritičari pokušavaju da objasne praznu grobnicu tvrdnjom da groba nije bilo i da je Isus sahranjen u zajedničkoj grobnici. Međutim, Pavle je naveo da je Isus bio sahranjen, što je na grčkom tapto, što doslovno znači pokopan (od en, ‘u’; tafos, ‘grobnica’). Petar je takođe uporedio Isusa, čije tijelo nije „vidjelo raspadanje“, sa Davidom, čije tijelo još uvijek leži u njegovom grobu (Djela 2:22-35).
Pavlova izjava jevanđelja u 1. Korinćanima 15. glava navodi drevnu tradiciju koja datira samo nekoliko godina nakon događaja. Markov izvještaj o praznoj grobnici odražava aramejski, ukazujući na vrlo rani izvor. Postoji mnogo dokaza o pouzdanosti podataka o sahrani i praznim grobnicama. Džejms Patrik Holding navodi najmanje 17 faktora koji su značili da hrišćanstvo ne bi moglo uspjeti u antičkom svijetu, osim ako nije bilo potkrijepljeno nepobitnim dokazom o uskrsenju.[11]
Kakav ovo ima značaj za mene?
Sveto pismo pokazuje da postoji Bog koji nas je stvorio i stoga nas posjeduje. On je postavio savršen moralni standard na kojem su ljudi pali i stoga postali lišeni slave (kakvoće) Božje (Rimljanima 3:23) i podložni propadanju i smrti. Bog je savršeno pravedan, pa Njegov Zakon zahtijeva kaznu za prestupe (Rimljanima 6:23a). Ta kazna nije biološka smrt kojom svi umiremo, već druga i vječna smrt, anihilacija nosilaca grijeha.
Dakle, ili mi sami moramo pretrpjeti takvu kaznu, ili Posrednik mora intervenisati u našu korist (Isaija 53). Posrednik mora biti potpuno čovjek da bi posredovao za čovječanstvo (Jevrejima 2:14), i mora imati božanske kvalifikacije i poslanje (Galatima 4:4; uporedi sa Marko 1:15; Luka 19:38; Jovan 3:16; 5:23; 12:44-45; 14:9, 24; 17:11-12). Da bi bio posrednik između Boga i čovjeka, Hrist mora biti povezan sa obje strane. 1. Timoteju 2:5 kaže:
„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus.“
Ne možemo zaslužiti spasenje nikakvim djelima koje činimo (Rimljanima 3:24; 4:2; Efescima 2:8-9). Da je to moguće, Bog bi postavio normu koju moramo da ispunimo. Samo kroz Hrista i vjeru u Njegovo posredništvo možemo biti opravdani i pomiriti se sa (Rimljanima 5:1).
Sažetak vjere (na grčkom je pistis = vjerovanje) iznio je Hristov izabrani apostol Pavle:
„Ali vam napominjem, braćo, dobru vijest, koju vam objavih, koju i primiste, u kojoj i stojite. Kojom se i spasavate, ako držite kako vam objavih; osim ako ne vjerovaste uzalud. A među najvažnijim poukama koje sam primio i vama predao jeste ovo: Hristos je umro za naše grijehe, kao što piše u Pismima; bio je sahranjen i uskrsnuo je treći dan, kao što piše u Pismima.“ (1. Korinćanima 15:1-4)
Ova vjera kao rezultat donosi budući vječni život.
„A u ovome je to svjedočanstvo: Bog nam je dao vječni život, i taj život je u njegovom Sinu. Ko ima Sina, ima život, a ko nema Sina Božjeg, nema život. Ovo pisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjeg, da znate da imate život vječni i da vjerujete u ime Sina Božjeg.“ (1. Jovanova 5:11-13)
___________________________
[1] Uključujući Luku, budući da su Jevrejima „povjerene Božje svete objave“ (Rimljanima 3:2); mnogi Jevreji Novog saveza imali su grčka imena kao što su Petar, Andrija, Stefan…
[2] Bruce, F., Are the New Testament documents reliable? The Inter-Varsity Fellowship, London, UK, p. 19, 1956.
[3] Robinson, J., Redating the New Testament, SCM Press Ltd, London, UK, p. 353, 1976.
[4] Ovo nije argument iz šutnje, odnosno ne spominje se događaj, dakle nije se još desio. Ovaj oblik argumentacije je primjer logičke greške negiranja prethodnika. Umjesto toga, koristimo argumente iz upadljivog odsustva, odnosno događaja koji bi se gotovo sigurno spominjao da se dogodio, ali (još) nije. Npr. očekivali bismo da bilo ko ko piše o Kulama bliznakinjama nakon 11/9 da spomene njihovo uništenje od strane terorista; ali ako se takav događaj ne bi ni nagovijestio, posumnjali bismo da je autor pisao prije tog napada. Ista logika vrijedi i za veličanstveni jevrejski hram uništen 70. godine nove ere. Ovo je oblik valjanog argumenta poznat kao poricanje posledičnog.
[5] Gerhardsson, B., Memory and Manuscript Trans. Eric Sharp, Villadsen og Christensen, Copenhagen, 1964. Vidi takođe: Holding, J., On the reliability of oral tradition.
[6] Müller, J., The Theory of Myths, in Its Application to the Gospel History Examined and Confuted, John Chapman, London, p. 26, 1844, cited in Craig, Ref. 14, pp. 196–197.
[7] Sherwin-White, A., Roman Society and Roman Law in the New Testament, Baker Book House, Michigan, USA, pp. 188–191, 1992.
[8] Ibid.
[9] Ramsay, W., Bearing of Recent Discoveries on the Trustworthiness of the New Testament, Baker, Michigan, USA, p. 222, 1953.
[10] Barnett, P., Jensen, P. and Peterson, D., Resurrection: Truth and Reality, Aquila Press, Sydney, Australia, p. 14, 1994.
[11] Holding, J., The Impossible Faith, Xulon Press, Florida, USA, 2007.
