Da li su opravdane „bijele laži“?

Laganje je namjerni pokušaj obmane korišćenjem nekog oblika neistine. Riječima, gestovima, „podešavanjem“ okolnosti ili ćutanjem moguće je pokušati ubijediti druge u drugačiju realnost od onoga što znamo da je istina. Laž, kako se zvanično definiše, je tvrdnja suprotna istini s namjerom da drugoga dovede u zabludu. Laž je „davanje neistinite izjave sa namjerom za obmanom.“ Laž je prividni i opasni „saveznik“ u životu koji nas može pretvoriti u bolesne i poremećene osobe – patološke lažove i prevarante. Male i naizgled sitne laži uvijek vode većem problemu, baš kao i svaki drugi porok. Svjesnim upuštanjem u bilo kakav oblik laži, mi postajemo ljudi laži. Laž vodi osjećanju krivice, dovodi do promjena u ponašanju, trajno oštećuje mozak i negativno utiče na sposobnosti zdravog rezonovanja, proizvodi duhovno sljepilo i kvari karakter. Čak i mala laž može vas skupo koštati, pokvariti odnos, uticati na (loš) izbor. Ako pristajete na laži, sopstvene ili tuđe, bićete laka žrtva svih mogućih obmana i predmet manipulacija. Zapravo postaćete vojnik laži.

Grešna ljudska priroda ne samo što vidi laž kao sredstvo za ostvarivanje obmanjivačkih ciljeva, već je povodljiva za lažima i opčinjena lažima. Nedostatak istinskog unutrašnjeg kvaliteta najlakše je nadomjestiti spoljašnjim lažnim sjajem i glamurom. Na taj način obmana postaje prihvatljiva tjelesnim čulima. Fascinirana čula ne dopuštaju razumu da se „umiješa“.

Kognitivni nesklad opisuje neugodnost koju osjećate kad držite dvije ili više oprečnih misli u svom mozgu. Laganje zahtijeva mnogo napora, dok je istina jednostavna i prirodna. Laž naplaćuje porez našem mozgu, uzrokuje stres i škodi našem tijelu. Istina, kad se pokaže, može predstavljati bolno buđenje iz svijeta laži, ali ona boli samo jednom, dok laž boli cijelog života. Laž nas takođe opterećuje nepotrebnim tajnama i misterijama koje nam tiho ali sigurno razaraju život.

„Bijela laž“ je neistinita izjava, ali se obično smatra nevažnom zato što ne prikriva ozbiljno loše ponašanje. Bijela laž je obmanjivačka, ali takođe može biti „učtiva“ ili „diplomatska“ u isto vrijeme. Ona može biti „umjesna laž“ da se sačuva mir u određenim relacijama; može biti i „korisna laž“ da se tobože pomogne nekom drugom; može biti i „malecka laž“ kako bi neko izgledao bolje u određenom području…

Laži je posvećen deveti Uput iz Dekaloga, Božjeg moralnog Zakona: „Ne svjedoči lažno protiv svog bližnjeg.“ (2. Mojsijeva 20:16) Ovo je samo po sebi jasno. Laž nije atribut Božji ni u kojem smislu, te tako ne može biti ni u odnosima stvorenih moralnih bića po Božjem obličju.

„Ne kradite i ne varajte, i ne budite nepošteni prema svom bližnjem. Ne kunite se mojim imenom kad govorite laž, da tako ne oskrnavite ime svog Boga. Ja sam Gospod. Ne obmanjuj svog bližnjeg i ne otimaj tuđe.“ (3. Mojsijeva 19:11-13)

Patrijarh Jov je izjavio: „Tako živ bio Bog, koji mi je pravdu uskratio, tako živ bio Svemoćni, koji je donio gorčinu duši mojoj, sve dok je dah moj još u meni, i duh Božji u nozdrvama mojim, usne moje neće nepravdu kazivati, niti će jezik moj prevaru govoriti!“ (Jov 27:2-4)

„Ti mrziš sve koji zlo čine; uništićeš one koji laž govore.“ (Psalam 5:5,6)

„Zli su izopačeni od utrobe majčine, lutaju otkako su se rodili, laži govore.“ (Psalam 58:3)

„Lažljive su usne odvratne Gospodu.“ (Izreke 12:22)

U svojoj poslanici, Jakov nam govori: „Kad kažete: ‘Da’, neka to znači ‘da’, a kad kažete: ‘Ne’, neka to znači ‘ne’, da ne budete osuđeni.“ (Jakov 5:12) Naša riječ treba biti jemstvo.

U knjizi Otkrivenja jasno je konstatovano ko neće ući u Božji sveti grad ili biti spasen: „Ali ništa nesveto i niko ko čini gadosti i služi se lažima neće ući u njega, već samo oni koji su zapisani u Jagnjetovoj knjizi života.“ (Otkrivenje 21:27)

Isus je izjavio: „Ja sam put i istina i život.“ (Jovan 14:6) On nikad nije izgovorio niti koristio laž dok je živio kao čovjek na zemlji, sa prirodom kao što je naša (1. Petrova 2:22). To je najjači argument protiv tvrdnje da smo ponekad prinuđeni da govorimo laži. Izgovor za korištenje laži takođe nam ne mogu biti biblijske ličnosti koje su u određenim okolnostima podlegle tom iskušenju.

Osoba koja simulira bolest da bi izbjegla rad laže. Rukovodilac koji nalaže svom sekretaru da ga „pokriva“ i govori da je odsutan kad nije laže i primorava drugu osobu da laže. Preduzetnik koji predaje netačne finansijske iskaze ili poreske prijave laže. Osoba koja falsifikuje svoja postignuća ili starost laže. Osoba koja prikriva ili uveličava činjenice laže. Osoba koja netačno opisuje robu koju prodaje laže. Osoba koja pronosi lažno svjedočanstvo protiv drugog laže. Onaj ko laže na sudu, kriv je za zločin krivokletstva, itd.

Mi živimo u društvu koje nas uslovljava i podstiče da lažemo i koje nas uči da su laži u mnogim situacijama opravdane. Poznati pisac Skot Pek napisao je knjigu pod naslovom „Ljudi laži“ gdje ovaj problem tretira iz psihološkog, psihopatološkog, etičkog, religijskog i socijalnog ugla. Dobrica Ćosić (1921-2014), književnik, član SANU i bivši predsjednik SR Jugoslavije, napisao je sljedeće: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…“ (Iz romana „Deobe“, 1961) Velike svjetske imperije i monopoli stvarani su na lažima. Mitovi o mnogim herojima i velikanima izgrađeni su na lažima. Najveće istine su one o kojima se javno nije smjelo, niti smije govoriti, a najveće laži su one koje su narodi najduže i najsvečanije slavili. Slavili su ih da bi što snažnije ubijali istinu. Kad laž postane sastavni dio ljudskog bića, ljudi se plaše istine. Oni su spremni da se svim sredstvima bore protiv istine.

Djeca, a i odrasli ljudi, lažu da bi izbjegli kaznu ili moralnu osudu. Kod nekih ljudi osjećanje nemoći je toliko jako da osoba rješenje problema nalazi u bježanju u izmišljeni, prihvatljiviji svijet. Ovo je posebno izraženo u savremenom virtualnom svijetu visoke tehnologije i digitalizacije. Motivi laži mogu biti različiti i čovjek nekada laže iz želje da se dopadne. Ukoliko laž uzme maha, osoba će vrlo brzo otkriti da je to sredstvo kojim može da manipuliše. Laž zaista nije izvorni ljudski atribut, jer da bi se održala, neophodna je strategija koja podrazumijeva veliki broj dodatnih laži i trošenje velike količine energije. Osim toga, tijelo šalje čitav niz signala, koji mogu da odaju osobu da laže.

Ali šta je sa onim „malim bijelim lažima“ koje uključuju samo neznatna razvlačenja istine? Da li te male laži imaju neku težinu ili su bezazlene? Šta ako bi govorenje istine moglo nekog povrijediti?

Tačno je da svaki grijeh nema istu težinu. Tačno je da neki grijesi donose teže posledice od drugih. I istina je da govorenje „bijelih laži“ neće imati isti ozbiljni učinak kao recimo krivokletstvo na sudu ili lažirane teološke doktrine. „Bijela laž“ je porediva sa „bijelom“ magijom koja navodno koristi i pomaže ljudima. Ali kao što nikakav oblik magije ne može biti od Boga tako je i svaka laž grijeh i uvredljiva Bogu, te prema tome postoje dobri razlozi za izbjegavanje „bijelih laži“.

Prvo, vjerovanje da je „bijela laž“ korisna ima korijen u ideji da „cilj opravdava sredstvo“. Ako laž rezultira prividnim „dobrom“, tada se ona smatra opravdanom. Međutim, nadahnuće u Izrekama 6:16-19 ne ostavlja prostor za bilo kakvu ispriku: „Ima šest stvari koje Gospod mrzi, a sedmo je odvratno duši njegovoj: ohole oči, lažljiv jezik i ruke koje prolivaju nedužnu krv, srce koje smišlja opake stvari, noge koje brzo trče na zlo, lažan svjedok koji govori laži i onaj ko izaziva svađu među braćom.“ Takođe, ko definiše „dobro“ koje proizvodi laž? Ljudski sebični interesi ili Bog? Trgovac koji uspješno proda svoje proizvode uz pomoć „bijelih laži“ se možda okoristio – ali šta je sa kupcima koje je izmanipulisao?

Govorenje „bijelih laži“ kako bismo bili „taktični“ ili poštedjeli nečija osjećanja je takođe glupo i neopravdano. Jedna narodna poslovica kaže: „Ko laže za tebe, lagaće i protiv tebe.“ Osoba koja istrajno laže kako bi se ljudi osjećali dobro na kraju će biti prepoznata kakva jeste – kao lažov. Oni koji se bave „bijelim lažima“ nanijeće štetu vlastitom kredibilitetu.

„Bijele laži“ imaju tendenciju sopstvenog umnožavanja. Govorenje još laži da bi se prikrila ili opravdala prvobitna laž je standardna procedura, te tako laž progresivno postaje sve manje „bijela“. Pokušaj da se zapamti koje laži su govorene određenim osobama takođe komplikuje odnose i povećava vjerovatnoću za buduće laži.

Govorenje „bijelih laži“ da bismo se okoristili nije ništa drugo do sebičnost. Kad su naše riječi motivisane požudom tijela, požudom očiju i ponosom života (1. Jovanova 2:16), mi padamo u iskušenje.

Male „bijele laži“ se često govore da bi se sačuvao mir, kao da bi govorenje istine moglo na neki način razoriti mir. No svakako tu ne može biti govora o istinskom miru. Biblija spaja zajedno istinu i mir: „Zato volite istinu i mir.“ (Zaharija 8:19) Oni koji se koriste „bijelim lažima“ vjeruju da govore laži iz ljubavi, ali Biblija nas naprotiv uči da „govoreći istinu, u svemu ljubavlju uzrastimo“ (Efesicima 4:15).

Ponekad govoriti istinu nije lako; u stvari to može biti veoma neugodno. Ali pozvani smo kao nosioci istine. Duh Božji je Duh istine. Vjernost je radost Gospodu (Izreke 12:22); ona pokazuje da imamo strahopoštovanje prema Bogu. Povrh toga, govorenje istine nije sugestija, to je nalog (Psalam 15:2; Zaharija 8:16; Efescima 4:25). Sotona je „otac laži“ (Jovan 8:44) te tako i otac „bijelih laži“ (1. Mojsijeva 3:4). Cijeli koncept satanizma zapravo se zasniva na mješavini istine i laži. Pobuna protiv Boga započeta je kroz samoobmanu i obmanu.

Istinitost proslavlja Gospoda koji je „Bog istine“ (Psalam 31:5). Istina od Boga oslobađa (Jovan 8:32).