Postoji hrišćanska denominacija zvana „Hristadelfijani“ (što bi u prevodu značilo „braća u Hristu“) koja vjeruje da je riječ „đavo“ u Bibliji referenca za grijeh i ljudsku prirodu u suprotnosti sa Božjom, dok riječ „satana“ jednostavno označava „protivnika“, bilo dobrog ili lošeg. Oni se pozivaju na jezičku strukturu u hebrejskom jeziku, gdje, na primjer, ispred riječi „satan“ stoji član „ha“, iz čega proističe da se radi o imenici a ne o ličnom imenu. Slično važi za izvedeno ime „Lucifer“ koje ne postoji u originalnim spisima („sin zore“ ili onaj koji donosi svjetlost). Dodatnu primjedbu na opšteprihvaćena vjerovanja o Sotoni i demonima utemeljena na Bibliji imaju i Jevreji koji se drže Tanaha, koji postavljaju pitanje kako je Sotona mogao da služi u Edenskom vrtu (Ezekiel 28:13) ako se pobunio prije postanka našeg univerzuma i planete Zemlje.
Da vidimo šta kaže Biblija o svemu tome. Ko ili šta je prouzrokovalo pad čovjeka u grijeh? U knjizi Postanja 3. glava nalazimo da je zmija komunicirala sa Evom. Dakle, očigledno je da su vodili razgovor, a sa „zajedničkom imenicom“, sa određenim članom ili bez njega, nije moguće razgovarati. Na pitanje da li je Evu prevarila životinja ili je samo poslužila kao medijum, nalazimo precizan odgovor u knjizi Otkrivenja: „I bila je zbačena velika aždaja, stara zmija, koja se zove Đavo i Sotona, koja zavodi cio svijet. Bila je zbačena na zemlju, a s njom su bili zbačeni i njeni anđeli.“ Kao što vidimo, iz samo dva retka možemo lako zaključiti da se termini „aždaja“ i „zmija“ odnose na Sotonu ili đavola, koji je pridobio i druge anđele, tačnije trećinu nebeskih bića te vrste (Otkrivenje 12:4).
U knjizi proroka Ezekiela 28. glava nalazimo jednu izvanrednu proročku sliku, gdje se preklapaju opis osude caru Tira sa sudom Sotoni. Kako to znamo? Prvo da vidimo šta je zajedničko ovom drevnom tirskom kralju i Sotoni: i) ponos srca ili oholost (2, 5); ii) vladavina nad ljudima (2) ii) izjednačavanje sa Bogom (2-6, 15, 17); trgovina (5, 16, 18) koja se u prenosnom smislu može tumačiti kao manipulacija u pogađanju i kompromisima sa ljudima za svoju korist. Šta ih razdvaja ili kako možemo pouzdano utvrditi da je riječ o dvije ličnosti? Kralj Tira svakako nije bio „pečat savršenstva, pun mudrosti i savršeno lijep“ (12). Takođe nikako nije mogao biti u Edenu, Božjem vrtu, jer se radi o poslepotopnoj ličnosti kada Edenski vrt fizički nije postojao na Zemlji (13). Sledeći redak dalje precizira opis: „Bio si pomazani heruvim zaštitnik, ja sam te postavio. Bio si na svetoj gori Božjoj.“ Dakle, Bog kaže da je prije svog pada Sotona bio pomazani anđeo najvišeg reda – heruvim – koji je popustio težnji za samouzdizanjem i poželio obožavanje koje pripada isključivo Stvoritelju. Ovo ujedno predstavlja i začetak i razvoj tajne bezakonja i izopačenih načela kojim se obmanjuje svijet preko ljudskih oruđa, bilo da su svjesni kome služe ili ne.
Ovdje takođe nalazimo na šta se zapravo odnosi pojam Edenski vrt koji je sada izjednačen sa „svetom gorom Božjom“. Kad Biblija govori o nebeskim i zemaljskim stvarima, na više mjesta možemo uočiti ponavljanje određenih obrazaca. Kao što je postojao zemaljski hram, tako postoji i nebeski (vidi Djela 9:44; 2. Mojsijeva 25:40; 26:30; 4. Mojsijeva 8:4; Jevrejima 8:5), zemaljski Jerusalim i nebeski Jerusalim (2. Dnevnika 2:5,6; Otkrivenje 21:2; Galatima 4:26; Jevrejima 11:10), Kovčeg sa Dekalogom na zemlji (2. Mojsijeva 25:8-22; Jevrejima 9) i na Nebu (Otkrivenje 11:19) i slično. Isto tako, nalazimo da je Edenski vrt samo kopija nebeskog vrta. Šta je razlikovalo Edenski vrt od ostatka planete koja je, sasvim izvjesno, bila sva lijepa i idealna za život? Prije svega, u Edenskom vrtu bilo je smješteno drvo života, jedinstvena biljka sa jedinstvenim plodovima (Postanje 3:22-24), kao i drvo poznanja dobra i zla (Postanje 2:16,17). U Otkrivenju 22. glava vidimo da se drvo života takođe nalazi u nebeskom Jerusalimu za koje je rečeno da rađa 12 različitih rodova za 12 mjeseci i da njegovo lišće služi za liječenje narodima, što se najvjerovatnije odnosi na obnavljanje i osvježavanje vječne mladosti i određenih funkcija organizma. Dakle, Eden ili Božja gora na kojoj je nekadašnji heruvim zaštitnik boravio svakako se odnosi na nebesku stvarnost ili neposredno Božje okruženje. Prvobitni sukob između Boga i Sotone vodio se na Nebu, kako jasno konstatuje Otkrivenje 12:7.
Šta je sa imenicom „sotona“ odnosno „protivnik“? Upravo određeni član „ha“ u hebrejskom jeziku ukazuje da se radi o određenom entitetu. Taj naziv ne mora se uvijek isključivo odnositi na samog Lucifera, baš kao što je slučaj u našem ili recimo engleskom jeziku. Mi ćemo često kazati da nas je „iskušao Sotona“, iako to u stvari može značiti da smo zapravo imali posla sa nekim od njegovih demona, jednim ili više njih. Kao što u Bibliji sve dobro potiče od Boga, tako se zlo poistovjećuje sa njegovim začetnikom (vidi Jovan 8:44; Jakov 1:13-17), o čemu je svjedočila i kompletna služba u zemaljskoj svetinji.
U knjizi o Jovu 1. glava takođe jasno vidimo da pred Boga izlaze određeni entiteti nezamaljskog porijekla, uključujući i „protivnika“ odnosno Sotonu. On se tu našao kao predstavnik pobunjene planete Zemlje, stvorenja koja su izabrala „nezavisnost“ od svog Tvorca, te mu stoga upravo i priliči ovaj naziv! Ti predstavnici svjetova, dakle, izlaze pred Boga, razgovaraju s Njim, savjetuju se, donose odluke. Naravno da se radi o ličnostima, bili bismo zaista glupi ako mislimo drugačije. U nastavku ove knjige vidimo da Sotona i njegovi pali anđeli poduzimaju vrlo konkretne akcije, koje uključuju i usmjeravanje elementarnih nepogoda na štetu Jova i njegovog domaćinstva (vidi Efescima 2:2).
Biblijske reference o anđelima
Anđeli su Božja stvorenja (Psalam 33:6; 148:2,5; Isaija 40:26; Kološanima 1:16), njihovo prvobitno prebivalište je Nebo (Luka 2:15; 10:18), u službi su Bogu (Nehemija 9:6), oni su bili posmatrači stvaranja Zemlje (Jov 38:4-7; 1. Korinćanima 4:9), ima ih ogromno mnoštvo (Jevrejima 12:22; Danilo 7:10; Psalam 68:17; Matej 26:53), među njima postoji određena hijerarhija: heruvimi, serafimi, koji, izgleda jedini imaju krila – vidi Ezekiel 10:5. „Serafim“ zapravo znači „plameni“ (Ezekiel 1:4-25; Isaija 6:2). Heruvimi su takođe bili predstavljeni na određenim djelovima namještaja zemaljske svetinje (2. Mojsijeva 25:18-22; 26:1, 31; 1. Kraljevima 6:23-35; 2. Dnevnika 3:7-14), što znači da se nalaze u službi oko prestola Božjeg (1. Samuelova. 4:4; 2. Samuelova 6:2; 22:11; 2. Kraljevima 19:15; 1. Dnevnika 13:6; 28:18; Ps. 18:10; 80:1; 99:1; Isaija 37:16; Ezekiel 9-11; Jevrejima 9:5).
Riječ „anđeo“ znači „glasnik“, a ponekad se može odnositi i na ljude, nosioce Božje poruke. U Bibliji uvijek se javljaju u muškom rodu, iako se po svemu sudeći radi o nepolnim duhovnim bićima (vidi Psalam 104:4) koja se dalje ne razmnožavaju putem biološke reprodukcije (vidi Matej 22:28-30), niti umiru kao ljudi (Luka 20:36). Oni govore nebeskim jezikom (1. Korinćanima 13:1; 14:10-11), a očito im nije problem komunikacija na nekom od zemaljskih jezika. Oni su veoma moćni (Psalam 103:20; 2. Solunjanima 1:7; 2. Kraljevima 19:35; Matej 28:1-7). Anđeli služe i hvale Boga, objavljuju Božje poruke i Božju volju ljudima, uključujući presude i kazne, štite i čuvaju ljude, pišu (Danilo 5:5), čitaju (Otkrivenje 1:20; 2:1,8,12,18; 3:1,7,14), imaju daleko veće znanje od čovjeka, ali ne smiju se obožavati (2. Mojsijeva 25:19; 5. Mojsijeva 4:19;17:2-7; Kološanima 2:18; Otkrivenje 19:10; 22:8-9)…
Zli anđeli odnosno demoni (grčka riječ) pominju se i u Starom zavjetu (Tanahu), kao na primjer u 4. Mojsijevoj 32:17 (vidi referencu u Bibliji NRP; vidi takođe Psalam 106:37; 3. Mojsijeva 17:7; Sudije 9:23; 1. Samuelova 16:14-23), iako ne tako određeno kao u Novom Zavjetu.
Anđeli u akciji
Evo još nekih primjera iz Biblije koji opisuju anđele u akciji. Za Božje anđele se kaže da su oni službeni duhovi koje Bog šalje da pomažu onima koji će naslijediti spasenje (vidi Jevrejima 1:13,14; Psalam 34:7). Tako je anđeo po imenu Gabriel (ili Gavrilo) kazao Danilu da je došao u odgovoru na njegove molitve da mu objasni vremenska proročanstva i vizije, ali je imao problema sa „knezom carstva persijskog“ koji mu se suprotstavljao tri sedmice, sve dok mu nije pritekao u pomoć arhanđel Mihael ili sam Isus Hrist u obličju Zapovjednika anđela (vidi Danilo 10. glava). Ovdje vidimo da je stvarni poglavar Persije bio sam Sotona, kao što je poglavar onih koji su na Božjoj strani Isus Hrist odnosno Mihael (redak 21). I Gabriel je imao velikih problema u borbi za ljudske duše, što ga je omelo da ranije izađe pred Danila i pruži mu potrebna objašnjenja. Dalje u Danilovoj knjizi daje se vizija suda Božjeg (7:9-10), gdje je prisutno veliko mnoštvo nebeskih bića (radi se o istražnoj fazi Suda). Danilo takođe kaže da je Bog poslao svog anđela koji je spriječio gladne lavove da ga pojedu u jami (6:22). Uzgred, iz svih ovih primjera zapažamo da Bog nije nikakav čarobnjak koji maše čarobnim štapićem u našu korist, već se služi legalnim sredstvima i resursima koje je sam stvorio.
U knjizi Postanja 18. i 19. glava nalazimo tri materijalizovana anđela, od kojih je jedan bio sam Gospod Isus, dok su druga dvojica bili zaduženi za uništenje područja Sodoma i Gomora. U Sudijama 13. glava, anđeo Gospodnji javlja se Manoju i njegovoj ženi koji su shvatili o kome se zapravo radi tek kad se podigao u plamenu žrtve paljenice sa oltara!
Anđeli se takođe javljaju u snu (Matej 2:13) ili dolaze kao posjetioci (Luka 1:28-38).
Demoni u akciji
Već smo vidjeli kako je Sotona djelovao u samom početku prilikom pada čovjeka u grijeh. Nedugo zatim, demoni su nadahnuli ogorčenjem i mržnjom Kaina da ubije svog brata Abela, jer Kainova služba po sopstvenom nahođenju nije bila prihvatljiva pred Bogom.
Jedan vrlo upečatljiv primjer demonske akcije nalazimo u Saulovom slučaju kada je zatražio pomoć vračare u Endoru (vidi 1. Samuelova 28). U 2. Solunjanima 2:9-10 kaže se da sotonska sila čini razna lažna čuda, znake i prevare koje utvrđuju zle na svom putu pobune (Bog to dopušta, jer sami biraju). U Tori, Ponovljeni Zakon 13. glava, nalazimo jasne i određene opomene za takve slučajeve. U Mateju 24:24 Isus je takođe opomenuo svoje sledbenike na te pojave. Proročka viđenja puna su upozorenja na demonske aktivnosti (vidi Otkrivenje 13:13-15; 16:13-14; 1. Timoteju 4:1).
Sam Isus se sukobio sa Sotonom kao čovjek na zemlji (Matej 4:1-11), On je istjerivao demone iz mnogih ljudi (Matej 12:22-31; Marko 1:34, 39; 16:9 itd.).
Nakon Hristove žrtve, Sotoni više nije moguće da posjećuje nebeske savjete, kao u slučaju zapisanom u knjizi o Jovu (vidi Otkrivenje 12:10).
Kako čovjek može vidjeti anđele ili komunicirati sa njima?
Prvi način je materijalizacija anđela koji se iz duhovne dimenzije javljaju u našoj fizičkoj dimenziji. Božji anđeli rade to isključivo po zadatku od Boga, dok se demoni materijalizuju u slučajevima kad procijene da će time pospješiti svoju obmanu kod svoje ciljne grupe. Vidjeli smo da se anđeli javljaju u snovima i vizijama, i to nije isto što i materijalizacija. Alternativno, Bog može ljudima ili čak životinjama u određenim situacijama da „otvori oči“ kako bi imali uvid u stvarnu duhovnu dimenziju pored „obične“ fizičke koju opažamo našim čulima (vidi 2. Kraljevima 6:15-18; 4. Mojsijeva 22:23).
Odakle potiče ideja da anđeli zapravo ne postoje?
U Djelima 23:8 nalazi se jedna vrlo interesantna izjava. Jedna uticajna vjerska grupa zvana sadukeji tvrdili su, između ostalog, da anđeli zapravo ne postoje. Moramo se opet prisjetiti mudrog Solomona koji je rekao kako nema ničeg novog pod suncem. I zaista, sve stare zablude i danas, zaodjevene novim modernim ruhom, nalaze svoje pristalice i promotere.
Koji problemi se otvaraju tvrdnjom da anđeli ili demoni ne postoje?
Najprije treba znati da se takvo učenje može braniti jedino poluistinama izvađenim iz konteksta cjelokupne Božje Riječi, baš kao i svaka druga zabluda.
- Sam Bog se optužuje da je tvorac i izazivač zla.
- Božje zabrane i opomene protiv zla i različitih oblika grijeha se svode na nivo metafora koje nemaju ni pravnu ni praktičnu težinu.
- Božja zabrana idolatrije se obesmišljava (vidi obavezno 2. Kraljevima 17:7-18, gdje se iz konteksta jasno vidi da je idolopoklonstvo zapravo služba demonima; uporedi sa 1. Korinćanima 10:19-21).
- Isusovo djelovanje među ljudima se izopačuje i izlaže svakoj sumnji. Ukoliko Sotona ne postoji, onda bismo morali zaključiti da je Isus halucinirao u pustinji.
- Plan spasenja bio bi neizvodiv, jer ako je Bog uzročnik zla, onda nas logično ne može spasti od onoga u čemu i sam sudjeluje.
- Sud Božji bio bi imaginaran jer ne bi na kraju uspio izvršiti presudu nad krivima.
- Sotoni i demonima se omogućava alibi da i dalje nesmetano djeluju iza scene, jer osnov njihove strategije i uspješnosti čini navođenje ljudi da misle kako oni zapravo ne postoje. Tako se šire sumnja u Boga, ateizam i druge pogubne teorije.
Mogli bismo navoditi još argumenata koji pokazuju kako jedno pogrešno učenje napada cijeli Božji i biblijski koncept, ali razumnima će i ovo biti više nego dovoljno.
Pavle Simović
