Matej 22:15-22, Marko 12:13-17 i Luka 20:20-26 bilježe ovaj događaj.
Isus je ispričao parabolu koju lokalne vjerske vođe s pravom tumače kao upozorenje upućeno njima samima: on je Sin Božji i ako ga ubiju, Bog će ih uništiti. Postaju toliko ljuti da se više trude da ga ubiju. Glavni problem za ove zlobne vođe je taj što je Isus izuzetno popularan među običnim ljudima. Otkako je Isus došao, vjerske vođe su morale više raditi na održavanju dobre volje naroda.
Vođe pokušavaju ponovo. Jedini način na koji vide da unište Isusa a da ne uprljaju ruke je da ga prevare da prekrši rimski zakon. Tokom Isusove zemaljske službe, ljudi i zemlje Judeje su pod okupacijom Rimljana. Iako su Jevreji dobili posebnu dozvolu da obožavaju sopstvenog Boga, oni i dalje moraju da plate porez. Pretpostavka iza njihovog nadolazećeg trika (Luka 20:22) je da Isus mora izabrati jednu od dvije loše opcije: da podrži Rim, otuđujući time Jevreje, ili da govori protiv okupatora, i da se na taj način na njega gleda kao na neprijatelja Rima.
Pismoznalci su iz farisejske sekte i šalju svoje učenike kao špijune. Herodovci koji su bili u zavjeri s farisejima da unište Isusa od početka njegove službe takođe se pridružuju (Matej 22:15-16; Marko 3:6). Sveštenici su uglavnom sadukeji. Jedine popularne sekte koje se ne pominju su ziloti, koji žele da pokore Rimljane nasiljem, i Eseni, polu-mistici koji se uglavnom drže pustinje.
Oni traže način da diskredituju Isusov autoritet, a da ne naljute obične ljude. Ako bi Isus otvoreno prekršio rimski zakon, njihovi izvršitelji bi obavili prljavi posao Isusovih neprijatelja (Luka 20:19-20).
U pogodnom trenutku, špijun postavlja Isusu naizgled bezazleno pitanje. U toj kulturi, rabini i učenici cijelo vrijeme raspravljaju o hipotetičkim situacijama. Razlika je u tome što ako Isus odgovori pogrešno, on će ohrabrivati gomilu da prekrši rimski zakon.
Isus, naravno, nije pokušavao da izazove ustanak (Jovan 18:36). To je jedan od razloga zašto ova zavjera fariseja neće uspjeti.
Ispitivač je vjerovatno sledbenik fariseja ili herodovaca. Tvrdnja da Isus ne pokazuje „nepristranost“ dio je zamke. Pretpostavka je da će to omekšati Isusa tako da on neće primijetiti posledice pitanja. Na osnovu novije istorije, Isus je spreman da osudi herodovce, fariseje i sadukeje. Ova mješovita grupa prilazi Isusu i počinje laskanjem. S poštovanjem ga zovu „Rabi“, što znači „Učitelj“. Oni laskaju njegovim učenjima i mudrosti, kao i njegovoj nezavisnosti i hrabrosti. Ova postavka čini da izgleda kao da traže od njega da riješi spor između njih i herodovaca. U političkim arenama, ova vrsta prevara je uobičajena; grupa pokušava da spusti Isusov gard govoreći da je tako pametan i istinoljubiv i da ga ne brine ono što drugi misle da je on savršen arbitar za pitanje koje će postaviti. Ispitivači se nadaju da će njihovo pitanje pritisnuti Isusa da se ovaj put suprotstavi Rimu.
Pitanje je: „Da li nam je dozvoljeno da plaćamo porez cezaru ili nije?“ (Luka 20:22)
„Danak Cezaru“ samo znači birački porez ili porez na popis stanovništva. Ne odnosi se na bilo kakav zahtjev da se obožava Cezar, što Jevreji tog doba nisu bili obavezni da čine. Osnovno pitanje je da li se Isus slaže da se Jevreji potčine Rimu – što bi rekli herodovci i sadukeji. Alternativno, on bi mogao predložiti da Jevreji odbiju da plate porez u znak jevrejske nezavisnosti – što bi fariseji i ziloti više voljeli.
Fariseji su, kao kulturni i religiozni puristi, prezirali čak i ideju plaćanja poreza stranoj, bezbožnoj vladi. Oni lojalni Isusu koji su se nadali da je on Mesija možda su željeli da on označi vrijeme za pobunu objavom da više ne bi trebali plaćati porez. Fariseji se nadaju da će, ako Isus kaže da je zakonito platiti ovaj porez, izgubiti značajan broj sledbenika. To će im stvoriti otvor za ubijanje Isusa.
Ako bi Isus rekao da ne plaćaju porez, herodovci bi mogli da uhapse Isusa kao buntovnika i predaju ga da ga pogube Rimljani.
Isusove neprijatelje ne zanima stvarno rješenje. Oni jednostavno žele da Isus kaže ljudima da se pobune protiv Cezara, ili da se povuku pred omraženim tlačiteljima.
Ali Isus zna šta se dešava. On ih proziva za pokušaj prevare iz zlobe i s pravom ih naziva licemjerima. Ovo je posebno prikladan izraz u ovom slučaju, budući da se grčki izraz hipokritēs doslovno odnosi na „glumca“. Ovi izazivači se samo pretvaraju da poštuju Hristovo učenje. Njihovo pretvaranje je čista laž s ciljem da ga uhapse i ubiju.
Čini se da je Isus posebno zgrožen ovim slabim pokušajem da ga sapletu (Matej 22:18). Na pomalo dramatičan način, on traži da vidi novčić koji bi se mogao koristiti za plaćanje poreza, planirajući ga koristiti kao vizuelnu pomoć (Matej 22:20-21). U Izraelu je u to vrijeme bilo u upotrebi više od jedne valute. Jevrejski narod nije volio da koristi novac sa stranim bogovima na njemu, a neki su se pobunili zbog toga 6. godine nove ere. Tu bitku su izgubili, pa se rimski porez sada mogao plaćati samo srebrnim rimskim denarom.
Isus pita za sliku utisnutu na kovanici. Svi su tamo bili vrlo upoznati sa ovim. Na jednoj strani denara bio je profil Tiberija Cezara, sa latinskim natpisom koji je glasio „Tiberius Cezar, sin božanskog Avgusta“. Do tog vremena, međutim, riječ Cezar je postala titula, što znači car Rima i njegovih okupiranih teritorija širom svijeta. Na drugoj strani novčića bio je lik Paksa, rimske boginje mira sa riječima „Vrhovni sveštenik“.
Isus zna da ovo nije pitanje na koje se odgovara sa tačno ili netačno. Jevreji duguju porez civilnoj vlasti koju je Bog postavio nad njima: Rimljanima. Ali i oni nešto duguju Bogu, što nije protivno toj obavezi. Moraju da plate oba duga (Luka 20:24-25).
Isus sada daje majstorski odgovor na trik pitanje: dajte Cezaru ono što je Cezarovo i dajte Bogu ono što je Božje. Plaćanje poreza i odanost Gospodu nisu ili-ili problemi.
Drugim riječima, ono što nosi lik Cezara u konačnici pripada njemu. Zašto da mu ne date? Na ovaj način, Isus u suštini odbacuje izazov kao lažnu dilemu. Čovjek može poštovati zahtjeve sekularne vlade (Rimljanima 13:1) bez prihvatanja svega za šta se ona zalaže. Plaćanje poreza Rimu je, dakle, pitanje odvojeno od pitanja starosaveznog zakona. Jevrejski narod treba da se pokorava Rimu kao svom građanskom autoritetu, koji je postavljen po Božjem dopuštenju (Rimljanima 13:1-7), sve dok rimske zapovijesti nisu direktno u suprotnosti sa Božjim zakonima (Djela 5:29).
Zanimljivo, Isusova primjedba takođe postavlja važno pitanje: ako dugujemo Cezaru ono što nosi njegov lik, šta onda dugujemo Bogu? Pretpostavljeni odgovor je da Bogu dugujemo ono što nosi Božju sliku. Ova duboka implikacija ukazuje na izvještaj o stvaranju, gdje je Bog stvorio čovječanstvo na svoju sliku (Postanje 1:27). Svako ljudsko biće nosi Božje obličje. Na taj način, cijelo čovječanstvo pripada Njemu. Isusov odgovor jasno pokazuje da su ljudska bića odgovorna ne samo da daju svoj novac bilo kojoj vladi koja ga izdaje, već i da se predamo Bogu koji nas je stvorio.
Bog nikada ne kaže da slijeđenje Njega neće imati cijenu (Luka 14:25-33).
Mnogi ljudi danas to teško prihvataju. Očigledno, više bismo voljeli da Isus kaže, „ne, ne treba plaćati porez.“ Ali to nije jedini izazovni aspekt njegovog odgovora. Implikacija njegovog komentara pravi razliku između stvarnog vjerskog progona i jednostavnog traženja da slijedimo politiku koja nam se ne sviđa. U većini slučajeva, sekularna pravila i propisi nisu u suprotnosti s vjerom, bilo očigledno ili implicirano. Ali kada se one ne poklapaju sa preferencijama, naježimo se i želimo da se odupremo pod izgovorom „vjere“.
Trebali bismo se oduprijeti iskušenju da tvrdimo da je „vjera“ osnovni izgovor za ignorisanje sekularne vlasti. U isto vrijeme, osuđuje se suprotna zabluda: ignorisati Božja očekivanja zbog svjetskih briga. Umjesto toga, mi treba da damo Bogu što mu pripada. Odustajemo od te obaveze kada ne poslušamo Boga zbog sekularnih briga: ako bi poslušnost Bogu bila previše kontroverzna, nekonvencionalna, neugodna, nezgodna, neprofitabilna i tako dalje.
Obje zablude neprikladno spajaju različite probleme, koje Isus ovdje nježno razdvaja. Ispravno obožavanje Boga ne zahtijeva korišćenje svake nijanse koju preferiramo. Kada zakoni komplikuju preferencije u pogledu vjere ili bogosluženja, to nije isto što i vjerski progon. Činjenica da zakon ili kultura mogu uzrokovati probleme onima koji se pokoravaju Bogu nije dobar razlog da se duhovna istina ostavi po strani. Insistiranje da ove dvije strane moraju biti u kontradikciji je često rezultat nedostatka kreativnosti, nedostatka perspektive ili želje za moći i autoritetom.
Ako ostavimo kulturnu strepnju na stranu, postojale su mnoge prednosti života u Rimskom carstvu. Uprkos periodičnim pobunama samih Izraelaca, ova regija je relativno sigurna. Paks Romana znači da Jevreji ne moraju da brinu o invaziji Asirije, Vavilona ili Egipta. Trgovinski putevi su dobro uspostavljeni, a zahvaljujući geografiji, Izrael se nalazi na sredini kopnenog puta između Evrope i Afrike. Carstvo ima zajednički jezik i zajedničku valutu, što čini trgovinu pogodnom. Rim i njegovi cezari su razlog za to. Novčić potreban za plaćanje poreza ima urezanu sliku cara Tiberija i tekst koji identifikuje njegove roditelje kao božanstva. Ako jevrejske vjerske vođe nemaju problema da nose i koriste takve novčiće do samog hrama, ne bi trebali imati problema da vrate novčiće Cezaru.
Isusovi ispitivači prepoznaju da su izgubili ovaj okršaj i jednostavno odlaze. Na kraju su zaista bili impresionirani Isusom i zadivljeni njegovim mudrim i dubokim odgovorom na njihovo podlo pitanje.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
