Darvinova crkva i totalitarni ateizam

Poznati kineski paleontolog držao je predavanja po svijetu u kojima je govorio da se skorašnja fosilna otkrića u njegovoj zemlji ne uklapaju u Darvinovu teoriju evolucije. Njegov razlog ogleda se u činjenici da se glavne životinjske grupe iznenada pojavljuju u stijenama i u relativno kratkom vremenskom periodu. Te životinjske grupe ne slijede liniju postepenog evoluiranja od zajedničkog pretka što predviđa Darvinova teorija.

Kada su ovi zaključci uznemirili američke naučnike, kineski arheolog je šaljivo rekao: „U Kini možete da kritikujete Darvina, a ne državu. U Americi vi možete da kritikujete državu, ali ne Darvina.“ U nekoliko narednih redova želimo da prikažemo koji stav naučna zajednica zauzima prema onima koji žele da otvoreno postavljaju pitanja u vezi sa ovom teorijom i koji žele da razmišljaju svojom glavom.

Edukacija ili indoktrinacija

U diktaturi kao društvenom poretku, diktator nalaže Ijudima šta treba da veruju. U demokratiji se čine napori u izgradnji vaspitnog sistema tako da građani postaju sposobni da samostalno rezonuju. To ipak ne znači da sve odgovore smatramo podjednako tačnim. Tvrdnja da su 2+2 = 5 očigledna je greška. Ali, to ne znači da moramo da prisilimo Ijude da vjeruju u aritmetičku istinu. Ako su dovoljno i pravilno poučeni, oni će to prihvatiti razumom. Demokratski koncept vaspitanja zasnovan je na uvjerenju da se običnim Ijudima može povjeriti moć upravljanja, jer ih vaspitanje osposobljava da racionalno razmišljaju.

Kada dobar profesor ili nastavnik izlaže teže probleme u matematici ili u bilo kom drugom predmetu, oni obično prihvataju studente koji će se suprotstaviti odgovoru koji daje udžbenik. Razlog nije u pretpostavci da odgovor u udžbeniku može da bude netačan (iako postoji ta mogućnost), već što Ijudi najprije usvajaju istinu, ako u potpunosti razumiju primjedbe postavljene istini. Ako vjerujem u evoluciju (ili u bilo šta drugo) samo zato što „nastavnik to kaže“, slobodno se može reći da ja u suštini ne vjerujem u evoluciju, već u poslušnost autoritetu, i prepuštam da „nastavnik“ misli za mene. Demokratsko vaspitanje želi da uzdigne građane koji samostalno razmišljaju. Karl Segan bi se sigurno složio sa ovim i dodao da slijepo prihvatanje zapovijesti autoriteta je u suprotnosti sa skeptičnim razmišljanjem koje treba da gaji nauka. To je vjerovatno slučaj koji se pojavljuje u mnogim istraživačkim poduhvatima, osim kada je u pitanju evolucionistički naturalizam. Jer, kao što se kineski paleontolog uvjerio i mnogi drugi shvatili su da kritičko razmišljanje u ovom polju nema podršku i da stvara određene posledice.

Deni Filips (Danny Philips) bio je na trećoj godini srednje škole u Denveru, u državi Kolorado. Kada je njegovom razredu nastavnim planom određeno da gledaju program po imenu NOVA koji je pripremala Nacionalna državna televizija, a koji je propagirao evolucionistički postanak života, on se suprotstavio tom zahtjevu. Deni je bio uvjeren da postavke teorije od molekula do čoveka idu izvan naučnih dokaza i da je religiozna dogma lišena čvrstih naučnih činjenica. Službenici škole prihvatili su Denijeve argumente i ovaj film zamijenili drugim materijalima. Međutim, ova odluka škole pokrenula je oštru medijsku reakciju.

Denijev slučaj završio je kao i mnogi drugi. Samozvani „advokati“ koji zastupaju građansko pravo zaprijetili su da će pokrenuti skupe parnice i školski odbor se pokorio. Ali Denijevo protivljenje evolucionističkoj ortodoksiji privuklo je pažnju mnogih novinara i televizijskih reportera.

Ovaj događaj uznemirio je vaspitače do te mjere da je predsjednik Nacionalne akademije nauka odlučio da se sam „obračuna“ sa Denijem. Predsednik Brus Albert je sa čuđenjem konstatovao da postoje oni koji sumnjaju u istinitost teorije evolucije. Pozvao je Denija da pročita knjigu Džonatana Veinera „Kljun zebe.“ „Da je Deni pročitao ovu knjigu“, primijetio je predsjednik „on ne bi imao problema sa teorijom evolucije.“ Očigledno je da predsjednik ovog prestižnog naučnog društva gubi iz vida (namjerno ili nenamjerno) važnu činjenicu. Kontroverza između onih koji zastupaju teoriju evolucije i koncepta stvaranja ne tiče se malih varijacija kod ptica ili bilo kojih drugih životinja. Čak i najkonzervativniji biblijski kreacionisti slažu se da postoje promjene unutar vrsta kao što je slučaj sa veličinom kljuna kod zeba. Osnovni problem nije u tome da li postoji razlika u veličini kljuna kod tih ptica, već kako su te ptice nastale. Šta te male razlike u kljunu govore o mehanizmu koji je stvorio te zebe?

Uzmimo još jedan primjer. Nastavnik biologije u Sijetlu, u državi Vašington, De Hart (De Hart) iznosi dokaze za i protiv evolucije punih deset godina. Iznosio je, takođe, argumente alternativne teorije poznate pod imenom Inteligentni dizajn. (Ova teorija ističe da djelovi čovjekovog tijela ukazuju ne na djelovanje postepene evolucije koja se desila bez ikakvog plana i smisla, već da su oni inteligentno dizajnirani i sa određenim ciIjem. Na primjer, zastupnici ove teorije ističu da bi čovjek mogao da vidi, sve komponente oka morale su da budu zajedno na jednom mjestu, inače čovjek ne bi mogao da koristi ovu funkciju svog organizma i šanse da opstane tako su drastično umanjene.) De Hart je bio popularan, efikasan nastavnik sa sposobnostima da razvije diskusiju i pomogne studentima da nezavisno razmišljaju.

Međutim, prije dvije godine nakon primjedbi upućenih od strane nekoliko studenata (ACLU), školski odbor počeo je da se pribojava skupe parnice. Kritičari su optužili De Harta da predaje kreacionizam, iako su studenti posvjedočili da u razredu ne diskutuje o Bogu. Učenici su priznali da je nastavnik iznosio problematiku toliko objektivno da prosto nisu mogli da otkriju njegov stav. Uprkos tome, novi upravnik škole naredio je da De Hart prestane da predaje studentima teoriju Inteligentnog dizajna, iako je mogao da govori studentima o problemima koje donosi neodarvinizam.

Ali ubrzo nakon toga, u maju 2000. godine nametnute su teže i drakonske restrikcije. De Hart je želio da upozna studente sa skorašnjim preokretima na polju ključnih dokaza u prilog neodarvinizma i zatražio dozvolu da podijeli fotokopije članaka koji su objavljeni u poznatim i široko prihvaćenim časopisima. Želio je da njegovi učenici budu u toku sa najsavremenijim istraživanjima i da ispravi stare, prevaziđene informacije u udžbenicima. De Hart je bio zaprepašćen kada je direktor rekao „Ne“. Zastrašivanja od strane organizacije ACLU bila su toliko velika da je nastavnik doveden u dilemu ili da podnese ostavku ili da nastavi da predaje karikaturu naučnih dokaza.

O čemu je De Hart želio da obavijesti svoje studente? Da najjači i najpopularniji dokazi u prilog evoluciji imaju ozbiljne probleme.

De Hart je želio da podijeli kopije članaka časopisa Scientific America koja govori da Milerov eksperiment koji je navodno stvorio prvobitnu atmosferu u kojoj je život nastao je prevaziđen i netačan. Studentima je ovom prilikom bilo uskraćeno da to čuju.

De Hart je takođe htio da govori o leptirima koji navodno slijeću na stabla raznog drveća i da ih obavijesti da su naučna istraživanja pokazala da oni uopšte ne slijeću na stabla, da su fotografije režirane jer su mrtvi leptiri lijepljeni i pričvršćeni na određena stabla. Međutim, škola je zabranila De Hartu da o tome govori.

De Hart je bio svjestan da se slike Hekelovih embriona, koji navodno pokazuju zajedničko porijeklo nalaze u većini udžbenika. Ali on je, takođe, saznao da je časopis Američki biološki nastavnik objavio da su biolozi godinama znali da su te slike bile prepravljane da bi izgledale tako kako izgledaju. De Hart je želio da kaže studentima istinu, ali službenici škole to nisu dozvolili.

Ovo je zaista apsurdna situacija. Nije dozvoljeno da se govori o temama koje se tiču studenata i opšte javnosti. Kada nastavnik poziva studenta da samostalno razmišlja i kada želi da ispravi pogrešna shvatanja, advokati koji zastupaju građanska prava cenzurišu predavanja time što prijete skupim parnicama koje studenti ne mogu da odbrane. Kada se predsjednik Nacionalne akademije nauka zalaže da studenti nesamostalno misle, već da imaju povjerenja u naučnike i autore udžbenika i kada misli da može da riješi problem našeg porijekla time što će ukazati na razliku koja se pojavljuje u veličini zebinog kljuna kao evoluciju, onda zaista nešto nije u redu.

Ova dva navedena primjera netolerancije darvinista prema neistomišljenicima nisu jedini primeri. Mnogi autori dokumentovali su da, kada su bili u pitanju kreacionisti, naučno društvo može biti okrivljeno za zataškavanje istine, predrasude i manipulacije podacima. Pogledajmo još nekoliko primjera.

Kada je jedan od najvećih mislilaca modernog doba, Mortimer J. Adler nazvao evoluciju „modernim mitom“, dobro poznati ateista i kritičar ga je uvrstio među šarlatane i prevarante u nauci. Filozof i istoričar Rusas Rušdoni (Rousas Rushdoony), bio je potpuno u pravu kada je izjavio govoreći o evoluciji: „Sumnjati u ovaj mit ili tražiti dokaze znači biti žigosan kao jeretici i budale.“

Primjer dr Vilder-Smita (A. E. Wilder-Smith) lijepo prikazuje stav naučne zajednice prema onima koji su drugačijeg mišljenja. Kao poznati naučnik, dr Vilder-Smit je stekao tri doktorata i tokom svog četrdesetogodišnjeg rada objavio preko 100 naučnih radova i napisao preko 40 knjiga, koje su štampane na sedamnaest jezika. Prije nego što je išta govorio o svom slučaju, on je pomoću druga dva primjera ilustrovao kako su poznati naučnici bili ućutkani, jer su se usudili da ospore i preispitaju evolucionističko vjerovanje. Iznad i izvan svega ovoga, situacija je danas takva da bilo koji naučnici koji pokazuju i najmanju sumnju prema evolucionističkoj teoriji bivaju brzo ućutkani. Ser Fred Hoil proslavljeni astronom bio je među prvim kandidatima da bude nominovan za Nobelovu nagradu. Međutim, nakon što je ustanovljeno da njegove knjige izražavaju matematički osnovanu sumnju prema darvinizmu, bio je brzo eliminisan. Njegove knjige dobile su negativnu kritiku, a njegovo ime više se nije pojavilo među kandidatima za Nobelovu nagradu. Slučaj Roberta Džentrija (Robert Gentry) koji je razvio matodu datiranja radioaktivnim oreolima daje sličnu priču. Džentri je dao dobre dokaze da starost zemlje, kada se mjeri pomoću polonijumovih oreola, možda ne bi bila toliko velika kao što je bila kada se mjeri konvencionalnom metodom. Postulat ovakve vrste oduzeo bi darvinizmu njegovo slavno oruđe, tj. duge vremenske periode. Džentriju je istovremeno oduzeta i istraživačka stipendija i posao.

„Bio sam lično upitan i određen da održim Hakslijevo komemorativno predavanje na Oksfordskom univerzitetu 14. februara 1986. godine. Moja teza bila je dobro prihvaćena od strane mojih suparnika u debati koja je uslijedila nakon predavanja. Ali sve do danas nisam uspio da nagovorim ni jedan poznati naučni časopis da mi objavi manuskript. Uobičajeni odgovor koji dobijam je da se ne uklapa u šemu publikacije.

7. decembra 1986. godine primio sam pismo iz oksfordske naučne biblioteke u kom sam zapitan da li sam zaista održao predavanja februara iste godine. Ne postoji izveštaj da sam ikada održao predavanje na Univerzitetu u Oksfordu, kao ni da je debata održana. Ni jedne novine, radio ili TV stanica nisu spomenuli ni jednom rečju taj događaj.“

Ovako izgleda potpuna cenzura svake uspješne kritike neodarvinističke nauke, i bilo koje uspješne alternative.

Dr Džeri Bergman i drugi, pokazali su da postoje hiljade slučajeva diskriminacije protiv kreacionista, slučajeva kompetentnih nastavnika koji su otpušteni samo zato što su predavali dva pristupa u razmatranju našeg porijekla. Visoko kvalifikovanim profesorima bilo je onemogućeno stalno mjesto zaposlenja zato što su odbili da potvrde svoju vjeru u teoriju evolucije. Postoje primjeri doktorskih disertacija koje su bile odbačene samo zato što su podržavale stvaranje. Ima mnogo priča o studentima koji su bili izbačeni sa nastave, jer su pokazali skeptičan stav prema evoluciji kao činjenici.

Radeći istraživanja za svoju knjigu „Kriterijum“ (The Criterium), Bergman je intervjuisao više od sto kreacionističkih naučnika koji su imali najmanje magistarsku diplomu, većina od njih imala je doktorske titule, između njih neki su bili dobitnici Nobelove nagrade, a bilo je i onih sa više doktorskih titula.

„Ipak, svi bez izuzetka, rekli su da su doživjeli određenu diskriminaciju. Neki slučajevi bili su tragičniji… Na primjer, preko 12% onih koji su bili intervjuisani kazali su da su dobili smrtne pretnje, verbalna i iracionalna maltretiranja… mnogi kojima je bilo onemogućeno da dobiju diplomu, ili koji su izgubili svoj posao bili su prinuđeni da se odsele na drugo mjesto…“ Dr Bergman zaključuje da kreacionisti nisu jedini diskriminisani.

Džim Melnik u studiji o Intelektualnoj slobodi (Jim Melnick, Newsletter on Intelectual Freedom), primijetio je da je „značajan dio kreacionističke literature bio cenzurisan od strane skoro najvećih sekularnih biblioteka u Americi“.

Dvoličnost je dovoljno evidentna. Evolucionistički establišment zahtijeva slobodu izražavanja za sebe, ali odbija da to isto dozvoli neistomišljenicima. Kao što je dr Tomas Dvajt (Thomas Dwight, Harvard University) kazao: „Tiranija nad stvarima koje se tiču evolucije je porazna do takve mjere o kojoj autsajder nema predstavu.“ U mnogim koledžima i univerzitetima, hrišćanska vjera danas se može ismijavati, marksizam propagirati, ustav kritikovati, brakovi degradirati, homoseksualnost ohrabriti, ali teorija evolucije je na neki način sveta i nedodirljiva. Profesor sa univerziteta u Čikagu Pol Sorej (Paul Shoray, University of Chicago) primjećuje da „danas ne postoji ideja koja je tako potpuno imuna prema kritici kao što je to evolucija“.

Dr Jovan Ilijev