Ovaj događaj zapisan je u Mateju 8:28-34, Marku 5:1-20 i Luki 8:26-39.
„Došli su na drugu stranu mora u gergesenski kraj.“ (Marko 5:1)
„Doplovili su do gergesenskog kraja, koji je nasuprot Galileji.“ (Luka 8:26)
Isus i učenici su pobjegli od gomile na zapadnoj strani Galilejskog mora i stigli na istočnu obalu. Područje je opšte poznato kao Dekapolis – što znači „deset gradova“ – iako su se kroz istoriju precizna imena i brojevi gradova mijenjali. Gergesa je bio mali gradić na istočnoj obali mora; Gergesena je bio njegova zemlja, a Gerasa glavni grad. Gergesena je bila slična okrugu u većoj državi Gadareni (sa glavnim gradom Gadarom). U Hristovo vrijeme, Jevreji, kojima je Matej pisao, bili su više upoznati sa Gadarenskom zemljom, dok su Rimljani, kojima su Marko i Luka pisali, poznavali grad Gerasu. Geraseni su ljudi koji žive u Gerasi, u današnjem Jerašu u Jordanu, jugoistočno od Galilejskog mora. Ovo je donekle slično načinu na koji moderni ljudi ponekad isti grad ili regiju nazivaju različitim imenima, prema lokalnom običaju. Geografski gledano, Gergesa ima najviše smisla.
Budući da se Gerasa nalazila gotovo 50 km jugoistočno od Galilejskog mora, Isus i učenici su se vjerovatno iskrcali blizu Gergese, bliže obali. Ljudi koji se spominju u Marku 5:14 vjerovatno su živjeli u ovom gradu. Pretpostavlja se da je Gergesa jednaka današnjem gradu Kursi, ili „Gersi“, na Golanskoj visoravni. Još uvijek postoje grobnice u području u kojem su živjeli najsiromašniji ljudi, a nešto više od 3 km dalje je strma padina oko 35 m od obale gdje su svinje možda dočekale svoju smrt.
Nije nam rečeno zašto je Isus došao u ovo područje. Možda je samo tražio predah od gomile i miran prostor za poučavanje učenika (Marko 3:12; 4:10). Ili je možda namjerno došao u nejevrejsku zemlju da počne da pokazuje da je njegovo spasenje za ljude širom svijeta, a ne samo za Jevreje.
Napustivši čamac, Isus je došao na obalu u područje obilježeno drevnim grobnicama, možda na padini brda. Dva čovjeka opsjednuta demonima izlaze iz grobova i prilaze mu. Matej ih opisuje kao tako žestoke da niko nije mogao proći. Marko i Luka, u svom pripovijedanju ove priče, spominju samo jednog od muškaraca i opisuju ga kao da ima natprirodnu snagu omogućenu demonima tako da ne može biti vezan bez oslobađanja. Rečeno je da je bio go i da živi među grobnicama daleko od svih drugih ljudi. Izraelci su groblja smatrali nečistim mjestima.
Smatralo se da je opsjednutost demonima činjenica života u i oko Izraela i u velikom dijelu drevnog svijeta. Niko nije dovodio u pitanje postojanje demona. Vidjeli su previše ljudi pogođenih, često nasilno, kada su ih okupirali demoni. Poznato je da demoni mijenjaju ličnosti i ponašanja, kao i da uzrokuju da se potlačeni ponašaju na samodestruktivne i nasilne načine. Manja pojava opsjednutosti demonima danas je vjerovatno namjerna strategija đavola: ateizam i nevjera u duhovni svijet danas je moćno oružje, što nije bio slučaj u Isusovo doba.
Kad je ugledao Isusa, povikao je, pao ničice pred njega i iz sveg glasa rekao: „Šta ja imam s tobom, Isuse, Sine Boga Najvišeg? Molim te, ne muči me!“ (Luka 8:28)
„Šta mi imamo s tobom, Isuse, Sine Božji?“ povikaše. „Jesi li ovamo došao da nas prije vremena mučiš?“ (Matej 8:29)
„Ali kad je izdaleka ugledao Isusa, dotrčao je, poklonio mu se.“ (Marko 5:6)
Marko dodaje jedan kontraintuitivan detalj. Nema razloga da se misli da čovjek sam zna Isusov pravi identitet. Demoni su ti koji kontrolišu njegovo tijelo, govoreći mu da trči i pada. Oni tjeraju opsjednutog čovjeka da potrči k Isusu, uprkos strahu od stvarne opasnosti za sebe.
Sada postaje jasno da su demoni prepoznali Isusa. Pitanja koja su demoni postavili Isusu otkrivaju nam nekoliko stvari. Prvo, demoni nazivaju Isusa Sinom Božjim ili Sinom Boga Najvišeg. Demoni su pali anđeli, oni koji su se pridružili Sotoni u njegovoj pobuni protiv Boga. Isus, kao Sin Božji, poznavao bi ova bića otkad su stvorena kao anđeli. Oni bi ga poznavali kao Sina Božjeg. Njihova pitanja potvrđuju Isusov identitet kao Božjeg Sina. Ova potvrda, iako dolazi od palih anđela, je značajna i precizna. Oni ne kažu da je Isus „kolega“, već „Sin“ Boga, vrhovnog autoriteta univerzuma.
Drugo, demoni shvataju da će Isus na kraju imati odgovornost da ih osudi i da taj sud uključuje „mučenje“. Oni shvataju da je on sudija i izvršilac presude. Oni znaju da će biti proglašeni krivima.
Treće, demoni znaju da još nije došlo vrijeme za njihov konačni sud. Čini se da ni oni ne razumiju svrhu Isusove misije na zemlji u ovom trenutku. Oni možda ne znaju da će biti prvog i drugog dolaska na zemlju od strane Sina Božjeg.
„Jer Isus je zapovijedio nečistom duhu da izađe iz tog čovjeka. Demon ga je već dugo držao u vlasti i premda su čovjeka vezivali lancima i čuvali ga u okovima, on bi pokidao okove i demon bi ga otjerao u pusti kraj.“ (Luka 8:29)
U Novom savezu, opsjednutost demonima ili generičke reference na „zle duhove“ navode se kao uzrok fizičkih bolesti. Neki od postupaka ovog čovjeka ukazuju na psihički poremećaj: izbjegava ljude, živi u grobovima, odbija odjeću i udara se kamenjem (Marko 5:5). Ovdje, međutim, vidimo simptom koji je izvan jednostavne neravnoteže: mentalna bolest ne daje svojim žrtvama nadljudsku snagu. Ovo ponovo vidimo u Efesu kada usamljeni čovjek opsjednut demonima savlada sedam ljudi, tuče ih i svlači im odjeću (Djela 19:11-16). Ipak, čini se da ovaj čovjek ne posjeduje uvijek takvu snagu, jer ga lokalno stanovništvo povremeno može vezati. Vjerovatno su mu lokalni stanovnici koristili užad za vezanje stopala i lance za zglobove.
Građani su pokušali pomoći čovjeku tako što su njega i druge zaštitili, ali ga nisu mogli duhovno spasiti; nisu mogli da istjeraju demone. Čak i da su demoni otišli, mogli su se još više skupiti i vratiti (Luka 11:24-26).
S druge strane, ne samo da Isus može spasiti čovjeka, već i čini velike ustupke da to uradi. On je na nejevrejskoj teritoriji, u blizini grobnica, pored ogromnog krda nečistih životinja, suočavajući se s vjerovatno hiljadama demona u tijelu golog, izubijanog i pretučenog čovjeka. Čovjekovo fizičko stanje daje jasnu sliku njegovih duhovnih previranja. Možda nijedan drugi opis bolje ne ilustruje snagu Isusove ljubavi; on ne samo da je došao ovom čovjeku, on je umro za njega. „A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hristos, dok smo još bili grešnici, umro za nas.“ (Rimljanima 5:8)
Termin „okovi“ odnosi se na držač za gležanj. „Lanci“ su generičniji, ali se mogu koristiti za lisice. „Pustinja“ se ne odnosi nužno na vruće pješčano mjesto; u ovom slučaju, to je imenički oblik riječi prevedene „napušteno“, što znači nenaseljeno ili napušteno područje. Ovo je doslovno „usamljeno mjesto“.
Čovjek je najrazorniji za sebe kada je sam. Demoni ga tjeraju od drugih ljudi koji bi ga obuzdavali i čuvali. Tamo u grobnicama, demoni ga tjeraju da živi kao samodestruktivna životinja. Neprijatelj to radi i nama. Bog nas je stvorio za zajednicu, da izgrađujemo jedni druge (Jevrejima 10:24-25) i štitimo jedni druge (Jakov 5:19-20). Ako nas neprijatelj može uhvatiti same, mi smo najranjiviji.
Sada, Isus pita za njihovo ime (Luka 8:30). Ovaj čovjek je opsjednut legijom. „Legija“ je bila rimska vojna jedinica različitog broja. U nekim slučajevima može uključivati i do šest hiljada vojnika. Marko bilježi da demoni uništavaju stado od oko dvije hiljade svinja (Marko 5:13). Izraz je prikladan i za njihov broj i za ratnu sliku: ovo je bitka za život čovjeka.
Čini se da demoni imaju različite količine moći. Iako učenici protjeruju druge demone (Luka 10:17), oni ne mogu osloboditi dječaka (Luka 9:40). Skevini sinovi koriste mantru „Zaklinjem vas Isusom koga Pavle objavljuje“, ali posebno moćan demon ih nadvladava, tuče i strgne im odjeću (Djela 19:13-16). Ne znamo koliko su moćni demoni ovog čovjeka pojedinačno, ali kao grupa se osjećaju ohrabrenim da odgode poslušanje Isusove naredbe da oslobode čovjeka tek toliko da pregovaraju o izlaznoj strategiji.
Nejasno je zašto Isus pita demone za njihovo ime. U nekim duhovnim tradicijama, poznavanje tuđeg imena daje moć nad njima. Isus je možda igrao na taj stereotip, a da se nije nužno služio s njim. Ne postoji biblijski temelj za samu ideju; Isus tjera moćnog demona koji opsjedne dječaka ne spominjući njegovo ime (Luka 9:37-43). Moguće je da Isus otkriva svojim učenicima da je čovjek opsjednut velikim brojem demona.
„I preklinjali su ga da im ne zapovijedi da odu u bezdan.“ (Luka 8:31)
„I uporno ga je preklinjao da ih ne istjera iz tog kraja.“ (Marko 5:10)
Nije baš jasno zašto demoni ne žele da budu poslati iz tog kraja. U Danilu 10, anđeo Gabrijel pominje bitku s princom od Persije – vjerovatno Sotonom koji se borio za duhovnu vlast nad Persijom u vrijeme kralja Kira. A Sotona je nazvan „vladar ovoga svijeta“ (Jovan 12:31). Matej 12:43-45 sugeriše da demoni ne vole da žive na nenaseljenim mjestima. Ali Biblija ne kaže izričito da su područja koja su okupirana ljudima odvojena da bi ih uznemiravali određeni demoni.
Paralelni odlomci u Mateju i Luki bacaju svjetlo na značenje demona. U Mateju 8:29, demoni pitaju Isusa: „Jesi li došao ovamo da nas mučiš prije vremena?“ Luka 8:31 kaže da su molili Isusa da ih ne šalje u „bezdan“. U ovom kontekstu, „bezdan“ je isto što i pusto mjesto.
„A malo dalje od njih paslo je veliko krdo svinja. Demoni počeše da preklinju Isusa govoreći: ‘Ako nas istjeraš, pošalji nas u ono krdo svinja.’“ (Matej 8:30-31)
Sada ovaj jednostavan stih nagovještava ono što će se dogoditi. Nedaleko se hranilo veliko krdo svinja. Ovo još jednom potvrđuje da Isus i učenici nisu bili na jevrejskoj teritoriji. Pošto su za Izraelce svinje nečiste, nisu imali razloga da drže krda svinja.
Moderni ljudi koji čitaju frazu „krdo svinja“ vjerovatno zamišljaju nešto mnogo manje od onoga što sugeriše ova scena. Markovo pričanje priče navodi broj od oko 2000 svinja (Marko 5:13).
Demoni nude prelazak u krdo svinja. Na pitanje zašto su demoni smatrali da je prelazak na svinje dobra ideja, nikada nije odgovoreno. Moguće je da je njihovoj dugotrajnoj destruktivnoj sili bio potreban snažan izlaz prije nego što su mogli preći na različite stvari.
Ni ovo nije prva pojava da zle sile rade u „saradnji“ sa životinjom. Ne znamo tačan odnos između Sotone i zmije u Edenskom vrtu, ali Sotona je očito koristio zmiju kao svoje oruđe. Marko 5:13 pokazuje da je moguće da Sotona zaista zaposjedne životinje.
Isus dozvoljava demonima da uđu u krdo svinja. Imajte na umu da on niti sugeriše, ne naređuje, niti čak ukazuje da predviđa skoro uništenje svinja. Uprkos tome što je Jevrej po Mojsijevom zakonu, on nije u ličnom krstaškom pohodu da spase strane neznabošce od uzgajanja svinja i konzumiranja svinjskog (nečistog) mesa. Isusova cijela namjera ovdje je da spase čovjeka. Iako on moguće zna da će demoni ubiti svinje, on nije odgovoran za te postupke. Svjestan je da se demoni beskućnici osjećaju uznemireno (Matej 12:43-44) i da su ljudi mnogo važniji od životinja (Matej 6:26; 12:12). Takođe bi znao da u normalnim okolnostima svinje nemaju instinkt stada koji bi im omogućio da trče niz brdo u svoju propast. Kada se uplaše, grupa svinja se razbježi. I svinje znaju plivati.
Po svemu sudeći, Isus je pristao ne zato što su demoni tražili, već zato što je, kada su tražili, prepoznao da bi bilo strateški dobro u svrhu objavljivanja Božjeg kraljevstva ako bi pristao.
Dakle, ovaj stih govori vrlo malo o Isusovom karakteru – ili karakteru svinja – i mnogo o prirodi demona. Kroz istoriju, mračni okultisti su obožavali demone koji su željeli da iskoriste njihovu bezbožnu duhovnu moć. U poslednje vrijeme, međutim, demoni su sve više prikazani u popularnoj fikciji kao simpatični likovi kojima je kriv njihov Stvoritelj-tiranin i kojima je uskraćena mogućnost za oprost. Alternativno, koriste se kao čudovišta koja ljudski neprijatelj, sa ili bez upotrebe magije, može poraziti.
Ovi prikazi su pogrešni i opasni. Demoni žive u stanju potpune pobune protiv Boga. Oni su primorani da mu se potčine, ali ga ne obožavaju kao svog Gospodara. Iako se pretvaraju da su naši saveznici, ne žele ništa više od našeg uništenja. A mi nemamo duhovnu moć da ih porazimo; čak ni arhanđel Mihailo (sam Hrist kao Zapovjednik anđela) nije prekorio Sotonu u njegovoj vlastitoj ovlasti (Juda 1:9). Svinje, koje se bore protiv svojih instinkta i dave se uprkos svojim sposobnostima, služe nam kao živopisna ilustracija izdajničke i razorne sile demona.
„Tada su demoni izašli iz tog čovjeka i ušli u svinje, i krdo je jurnulo preko litice u jezero i utopilo se.“ (Luka 8:33)
Biblija ne precizira da li su demoni namjeravali udaviti svinje ili je to bio neočekivani rezultat dobijanja onoga što su tražili od Isusa. Takođe nije poznato šta je bilo sa demonima nakon što su se svinje udavile. Jevrejska tradicija govorila je da demoni mogu biti ubijeni, ali Biblija uči da su oni bića koja mogu umrijeti samo uništeni od Boga (Otkrivenje 20:10, 14; Ezekijel 28:18-19). U tom slučaju, demoni svakako nisu ostali u svinjama na dnu Galilejskog mora, bili su slobodni da lutaju i odu negdje drugdje.
Zašto su se svinje – koje su dobri plivači – uopšte udavile? Da li su odlučile da uđu u vodu kako bi se otarasile demona ili su ih demoni natjerali? Izvještaj svakako upućuje na nenormalno ponašanje svinja. Stoga možemo pretpostaviti, kako na osnovu ponašanja demonizovanog čovjeka tako i na osnovu onoga što se desilo svinjama, da se radi o tzv. demonima tlačiteljima koji nalaze svoj smisao u nasilnoj opresiji nad Božjim stvorenjima.
Svinje jesu nečiste životinje, ali njihovi životi nisu nebitni. One imaju svoju funkciju na ovom svijetu.
„Kad su svinjari vidjeli šta se dogodilo, pobjegli su i pronijeli glas o tome po gradu i okolini.“ (Luka 8:34)
Uzgajivači svinja imaju problem. Bespomoćno su posmatrali kako hiljade njihovih životinja iznenada trče niz strmo brdo u Galilejsko more gdje su se sve podavile. Stočari rade upravo ono što bi se očekivalo da zaposleni uradi kada katastrofa zadesi posao: žure u grad da ispričaju šta su vidjeli. Dio ovoga bi uključivao i objašnjavanje vlasnicima svinja šta se dogodilo s njihovim profitom, kao i pričanje o čudnom čovjeku koji je, čini se, sve uzrokovao. Bez obzira na to da li je Isusova reputacija uspostavljena na ovim prostorima ili ne, njegova uloga u ovom incidentu sigurno bi izazvala pometnju.
„Tada su ljudi izašli da vide šta se dogodilo. Došli su kod Isusa i našli čovjeka iz kog su bili izašli demoni kako sjedi kod Isusovih nogu obučen i zdravog uma, i uplašili su se. A očevici su im ispričali kako je opsjednuti čovjek ozdravio.“ (Luka 8:35-36)
Nije ni čudo da je cijeli grad izašao u susret Isusu i čuo šta se dogodilo (Matej 8:38). Narod veoma dobro poznaje ovog čovjeka. Iznenadna transformacija ih užasava. Sada, čovjek mirno sjedi do Isusovih nogu, tako u miru da moli Isusa da ga povede sa sobom (Luka 8:38).
Jevanđelja opisuju nekoliko ljudi kako sjede do Isusovih nogu – položaj učenika pred njegovim rabinom – uključujući grešnu ženu (Luka 7:38), ženu koja bira da uči radije nego da se upušta u običaje gostoprimstva (Luka 10:39), i Samarićanina (Luka 17:16). U to doba, ovo je bila nezamislivo neobična grupa za jevrejskog rabina.
„Zato ga je sav narod iz gergesenske okoline zamolio da ode od njih, jer ih je obuzeo veliki strah. Tada je ušao u čamac i vratio se.“ (Luka 8:37)
Umjesto da budu zadivljeni Isusovom moći i privučeni njemu, neznabošci su se bojali. Bili su zastrašeni silom koja je mogla osloboditi ljude koji su tako dugo patili pod nasilnim ugnjetavanjem demona. Oni vide Isusa kao veoma, veoma opasnog. Vjerovatno su oni bili ljuti što su vidjeli izgubljeno toliko njima vrijednih životinja – ali kada se suoče sa čudesnom moći, razumno je misliti da bi strah nadjačao misli o osveti.
Razlika između učenika i neznabožaca iz tog kraja je u tome što učenici nisu napustili Isusa. Naučili su da mu više vjeruju. Pagani, uplašeni ili ne, traže od njega da ode. Ne samo da su se bojali njega i njegove moći, njegov postupak je nekoga koštao 2.000 grla svinja. To je bilo puno novca.
Pošto je ovaj kraj bio jako blizu Jevrejima, morali su znati da su svinje „nečiste“. Moguće da su neki od njih bili i sami Jevreji koji su vremenom prihvatili neznabožački stil života. Ako je tako, tada možemo bolje razumjeti razloge što nisu posegnuli za odmazdom.
Njihov strah ih tjera da odgurnu Isusa, ne pokaju se i prihvate Isusovu ponudu oproštenja. Ali Isus nije završio sa regijom. Kada spašeni zamoli da prati Isusa, Isus mu kaže: „‘Vrati se kući i pričaj svima šta je Bog učinio za tebe.’ Tako je on otišao, objavljujući po cijelom gradu šta je Isus učinio za njega.“ (Luka 8:38-39)
Prvo, vrijedno je zapaziti da Isus ne pripisuje sebi ovo čudo. On upućuje čovjeka da priča šta je Bog uradio za njega. To je veoma važno, jer potvrđuje istinu da Isus sve vrijeme radi u Božjoj sili.
Čovjek koji je spašen želi ostati s Isusom i slijediti ga kao učenik. Bio je tlačen od demona; sada, on ne želi ništa drugo nego da ostane sa čovjekom koji ga je spasio. Mislili bismo da bi Isus rado uključio još jednog učenika u svoju grupu. Evo čovjeka kojeg ne muči činjenica da mu Isus ne može obećati krevet ili mu dozvoliti da ispuni proširene obaveze prema svojoj porodici (Luka 9:57-62). Već neko vrijeme ne živi sa porodicom. Ipak, Isus ima druge planove za njega. Čovjek sigurno ne zna sve teološke implikacije o tome ko je Isus, ali zna šta je Isus učinio za njega i da je to djelo Božje. Za nekoliko trenutaka nakon što je postao učenik, čovjek je evanđelista, prototip širenja jevanđelja među neznabošcima u Lukinom drugom pismu, knjizi Djela apostolskih. Čovjekov rad se isplati. Sledeći put kada Isus dođe, gomila od preko četiri hiljade ne pokušava ga natjerati da ode. Umjesto toga, oni ostaju s njim tri dana, primaju iscjeljenje i slušaju kako ga poučava (Matej 15:29-39; Marko 7:31 – 8:10).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.