Isus hoda granicom između Galileje na sjeveru i Samarije na jugu, ili može putovati iz Galileje kroz djelove Samarije (Luka 17:11).
U ovoj priči, Isusa susreće grupa od deset gubavaca. Oni mole za ozdravljenje. Kaže im da se pokažu sveštenicima. Prema Mojsijevom zakonu, sveštenici su odgovorni da dijagnosticiraju gubu i proglase nekoga izliječenim (Levitski zakonik 14:1-3). Desetorica pokazuju dovoljno vjere da odmah krenu. Dok putuju, shvataju da su izliječeni. Samo jedan čovjek, Samarićanin, vraća se da zahvali Isusu i javno izjavljuje da je Isusovo djelo Božje djelo (Luka 17:12-19).
Mnoge biblijske studije ukazuju na to da kožna bolest koja se u Bibliji često prevodi kao „guba“ nije uvijek ista kao stanje koje identifikuje taj moderni izraz. Doslovna guba se takođe naziva Hansenova bolest. U stvari, ono što Biblija opisuje vjerovatno je čitava kategorija infekcija uključujući „otok ili erupciju ili mrlju“ (Levitski zakonik 13:1) ili svrab koji požuti kosu; „guba“ se čak može pojaviti na tkanini (Levitska 13:47).
Trebali su izbjegavati zdrave ljude i živjeti izvan „tabora“ (vidi Levitski zakonik 13). Prema Mojsijevom zakonu, neko kome je zvanično dijagnostikovana guba mora da „nosi pocijepanu odjeću i neka ide gologlav. Neka pokrije usta i viče: ‘Nečist, nečist!’“. Taj zakon je dat kada su Izraelci putovali u velikoj masi i kada je stroga higijena bilja od najvećeg značaja. U trenutku kada se dogodi ovaj incident, ljudi drugačije shvataju kakvo je razdvajanje neophodno.
U vrijeme Isusa, čini se da žrtve gube žive u zajednici. Izvanbiblijski spisi govore da je gubavcu dozvoljeno da uđe u selo, ali ne i u grad koji ima zid i kapiju. Posebno ne smiju ući u Jerusalim. Jedna od najvećih tragedija gube je da žrtvama nije bilo dozvoljeno da služe u hramu; bili su odvojeni od ljudi i od zajedničkog obožavanja svog Boga. Zbog strogih pravila Starog saveza o ceremonijalnoj čistoći, takve osobe su bile odsječene od važnog aspekta vlastite kulture. Ovi ljudi imaju ljubaznost da se povuku čak i kada se nadaju da će ih Isus izliječiti.
Jednom kada se osoba fizički izliječi, prolazi kroz sedmični proces žrtvovanja i kupanja prije nego što bude primljena natrag u javno društvo (Levitski zakonik 14:1-32). Naravno, niko neće ići kod sveštenika osim ako nije siguran da je izliječen. Ovih deset ljudi imaju vjeru da odu odmah nakon što im Isus naredi. Čini se da su uvjereni da će do trenutka kada pronađu sveštenika biti izliječeni i da mogu započeti ceremoniju čišćenja. Dok to čine, shvataju da su izliječeni.
Ovo je svjedočanstvo: od smrti do života i obožavanja. Sada neko slavi Boga jer je izliječen. Isusove riječi čak sugerišu da vjera ovog čovjeka znači da je duhovno obnovljen (Luka 17:19). Ovo je priča o čovječanstvu. Mi smo grešnici, poniženi u svojoj degradiranosti. Pozivamo Isusa da nas spasi. Kada to činimo, Bog interveniše u našim životima i mi slavimo Boga.
Još je upečatljivije da je ovaj čovjek Samarićanin (Luka 17:16; Jovan 4:9). Samarićanin je voljan da ode jevrejskom svešteniku jer od Jevreja dolazi spasenje (Jovan 4:22). Kada shvati da je Bog djelovao kroz ovog učitelja, Isusa, žuri natrag u zahvalnost.
Ostalih devet nastavlja svojim putem. Samarićanin shvata da je sreo nekog većeg od svakog sveštenika. Upoznao je učitelja preko kojeg se manifestuje Božja moć. On se okreće u znak zahvalnosti i hvale. Zatim čini nezamislivo: prilazi Isusu. On ne bi trebao biti ni sa kim u blizini sve dok ga sveštenik ne proglasi čistim i ne obavi sedmični obred (Levitski zakonik 14:1-32). Ali zahvala zamjenjuje protokol.
Isus izjavljuje u korist mnoštva: „Zar se nisu očistila desetorica? Gdje su onda ostala devetorica? Zar se nijedan od njih nije vratio da bi dao slavu Bogu, osim ovog čovjeka iz drugog naroda?“ (Luka 17:17-18) Tada on prepoznaje Samarićaninovu vjeru, sugerišući da je čovjek duhovno izliječen kao i fizički (Luka 17:19).
Iscjeljenje je došlo do Samarićanina – čovjeka kojeg Jevreji smatraju odbojnim zbog njegovog rodoslovlja i njegove religije. Pa ipak, on je jedini koji se vratio i prepoznao Božje djelo u svom životu.
Isus ne traži ličnu pohvalu. On želi da se svih deset vrati i prepoznaju milost koju im je Bog Otac dao kroz Isusa. Svakako, ostalih devetoro može slaviti Boga na drugim mjestima u drugom trenutku, ali postoji nešto važno u prepoznavanju Božje milosti u trenutku među svjedocima.
Ovaj Samarićanin razumije i prihvata ko je Isus u mjeri u kojoj razumije u ovom trenutku. Zbog toga, Isus kaže da ga je njegova vjera učinila „zdravim“. Čini se da je za razliku od devetorice jevrejskih gubavaca koji se nisu vratili, dobio oproštenje svojih grijeha.
Lekcije o dolazećem kraljevstvu
Fariseji nisu u stanju da vide da je došlo kraljevstvo Božije. Njihova uskogrudost se nastavlja na zapanjujući način. Unutar političkog spektra jevrejskih sekti, fariseji su jaki nacionalisti. Oni nisu tako ekstremni kao Ziloti, ali za razliku od sadukeja žele da Rimljani nestanu, a Izrael da se vrati Jevrejima. Njihova očekivana verzija Mesije je jak vojskovođa. Očekuju drugog kralja Davida, koji će podići vojsku i protjerati Rimljane. Oni to jednostavno ne vide u Isusu.
Oni ne razumiju da će Isus kao Mesija postepeno ispuniti starosavezna proročanstva. U ovom, njegovom prvom dolasku, „neće vikati niti glas podizati, niti će se njegov glas čuti po ulicama. Zgaženu trsku neće slomiti i fitilj koji tinja neće ugasiti“ (Isaija 42:2-3).
A, ipak, fariseji ne vide. Oni ne „zapažaju“ da je Isusova iscjeliteljska služba osnažena Duhom svetim i osmišljena da potvrdi da njegove riječi dolaze od Boga (Jovan 5:36; 10:38). Oni ne vide da je Sin Božji napao svijet grijeha i da je „Kraljevstvo Božje u njima“ (Luka 17:21).
U vrijeme koje je ovdje prikazano, Božje kraljevstvo je svuda oko njih. Ono je u iscjeljivanjima koja Isus izvodi (Luka 4:40), načinu na koji su njegovi učenici ovlašteni da izgone demone (Luka 10:17), u načinu na koji osoba daje vodu nekome ko je žedan (Marko 9:41), i u Isusovom primjeru ponizne službe (Jovan 13:1-5). Sve su to vidljive manifestacije i predukus onog što u konačnici dolazi kao ispunjenje Božje namjere kroz Plan spasenja.
Jedno od poslednjih pitanja koje su učenici postavili prije nego što je Isus uzašao na nebo bilo je kada će početi njegovo kraljevstvo (Djela 1:6). Još uvijek se pitamo, čak i danas, kada će se on vratiti. Dosledno, Isus govori svojim sledbenicima da ne možemo znati; samo Otac zna (Djela 1:7). U stvari, biće trenutaka kada ćemo jako poželjeti da se Isus odmah vrati, ali ne bismo trebali brkati normalne događaje u ljudskoj istoriji s njegovim slavnim povratkom.
Izraz „jedan od dana Sina čovječjeg“ nalazi se samo u Luki 17:22; Luka 17:26 ima „dane Sina čovječjeg“; Luka 17:24 i 30 govore o „danu“ Sina čovječjeg. Obično, kada Biblija govori o sudu poslednjih vremena, koristi se „dan Gospodnji“ iako se ta fraza ne nalazi u jevanđeljima. Naučnici raspravljaju o tome šta to znači, posebno šta znači „jedan od“. Zaista ne postoji konsenzus.
Naučnici takođe raspravljaju o tome kada je Isus rekao ove stvari. Čini se da tekst u Luki 17:22-37 u kombinaciji sa Lukom 21:5-36 pokriva veći dio istog sadržaja kao u Mateju 24:1-44. Međutim, Luka uključuje nešto originalnog materijala i čini se da izvlači pregršt stihova s drugih mjesta. Nismo sigurni da li je Luka razdvojio Isusov govor izvan Jerusalima tokom Sedmice stradanja. Takođe je vjerovatno da je Isus više puta podučavao učenike ovom materijalu. „I reče učenicima…“ identifikuje Isusovu publiku; ne kaže se kategorički da je ovo učenje direktno slijedilo Isusove riječi farisejima u Luki 17:20-21. Ne objašnjava ni da li „učenici“ znači veći skup prisutan u ostatku poglavlja ili samo Petra, Andreja, Jakova i Jovana (Marko 13:3).
22. stih je, međutim, jedinstven za Luku.
Želja da vide Hristov „dan“ će ih učiniti podložnim lažnim hristima: antihristima (23. stih).
Matej 24:24 kaže da će neki lažni hristosi biti toliko uvjerljivi da bi čak i hrišćani bili zbunjeni. Ovi varalice će „činiti velika znamenja i čuda, da zavedu, ako je moguće, čak i izabrane“. Na sreću, nije moguće da se vjernici lako izvuku iz spasonosne vjere. Oni koji su povjerovali u Isusa imaju „Duha istine“ (Jovan 14:17) koji je naš pečat spasenja (2. Korinćanima 1:22; ref. Efescima 1:13-14).
Ovaj stih kaže da će ljudi reći drugima da „pogledaju ovdje“ kako bi pronašli lažnog hrista. Matej 24:26 kaže da će lažni hristos biti u pustinji ili unutrašnjoj sobi. Isusova poenta je da će ljudi tvrditi da je lik mesije skriven i da nije očigledan. Isus obećava da njegov povratak neće biti suptilan: „Jer kao što munja svojim bljeskom zasvetli s jednog kraja neba do drugog kraja neba, tako će biti i sa Sinom čovečijim u njegov dan“ (Luka 17:24).
Ovaj tekst liči na Marka 13:21 i Mateja 24:23, iako Markova i Matejeva verzija kažu, „ne vjerujte“, a Lukina, „ne izlazite i ne slijedite ih.“ U Luki 21:8, Isus govori o samim antihristima koji tvrde da su Isus. Ove suptilne razlike sugerišu da je Isus predavao isti materijal u različitim prilikama.
Isus sada govori svojim učenicima o tome kako će izgledati ispunjenje Božjeg kraljevstva kada se vrati. Cio svijet će znati; neće biti suptilno. Ljudi neće morati lično da šire vijest da je Mesija došao (Luka 17:23). Neće se sakriti u pustinji ili unutrašnjoj sobi (Matej 24:26). Svako ko tvrdi da se Isus vratio na neki suptilan ili misteriozan način biće u krivu. Ali Božje kraljevstvo je već inaugurisano utjelovljenjem Sina Božjeg koji poučava, iscjeljuje i izgoni demone (Luka 17:21).
Još neočekivanije, za fariseje, Sin čovječji najprije mora patiti i umrijeti. „Ova generacija“ uključuje jevrejske vjerske vođe koji ga odbacuju kao svog Mesiju.
Ovo nije prvi put da je Isus rekao svojim učenicima o svom predstojećem odbacivanju. Ranije je upozorio: „Sin čovečiji mora mnogo da pretrpi i da bude odbačen od starješina, svešteničkih glavara i pismoznalaca, da bude ubijen i da treći dan uskrsne.“ (Luka 9:22) Ponovo je to spomenuo, ali učenici nisu razumjeli jer je značenje bilo skriveno od njih (Luka 9:44-45). I on će im reći još jednom (Luka 18:31-34).
U tom pogledu, učenici su samo neznatno zreliji od fariseja. Oni se bore oko toga ko je najveći među njima (Luka 9:46), bore se za poziciju (Marko 10:35-37). Zatim traže da znaju kada će Isus „vratiti kraljevstvo Izraelu“ (Djela 1:6).
Isus obećava da će doći. Njegov povratak će biti iznenadan, očigledan i potpuno iznenađenje (Luka 17:24, 26-30). Pa ipak, oni koji paze moći će protumačiti znakove (Luka 17:37). Moraju biti spremni.
Isus opisuje uslove na zemlji prije svog drugog dolaska. Vremena se upoređuju s onima prije Potopa na važan način: prevladavanje bezbrižnog, grešnog neznanja. Ljudi će živjeti svoje živote bez razmišljanja o Bogu. Oni će „jesti i piti, ženiti se i udavati“ (Luka 17:27) – radosni, slavljenički događaji. Oni neće shvatiti da dolazi sud.
Važno je zapamtiti da Isusova poenta ovdje nije da daje tačan opis nevolje. On objašnjava kako će njegov povratak biti neočekivan. Iako je Bog upozorio ljude da će ih uništiti u određenom vremenskom periodu (Postanje 6:3), a Noje je očigledno upozorio ljude dok je gradio arku (2. Petrova 2:5), oni to upozorenje nisu primili k srcu ili širili poruku.
Kada duhovni, politički i ekonomski Vavilon stekne potpunu dominaciju u svijetu, situacija će biti slična. Malo je vjerovatno da će ljudi obratiti pažnju na upozorenja u Bibliji koja cijene pravi hrišćani. Sistem, ne samo što će duhovno izopačiti ljude, već će takođe omogućiti mnogima da se izuzetno obogate, sasvim okrenu materijalizmu i hedonizmu i vode vrlo dekadentne živote. Neće razmišljati o predstojećem sudu (Otkrivenje 17-18). Ono što smo vidjeli kroz istoriju svakako pokazuje sposobnost čovječanstva da živi u gnusnom grijehu, ignorišući znakove upozorenja.
Matej 24:37 koristi slične riječi, iako umjesto da ih nazove „dani Sina čovječjega“, Isus kaže, „dolazak Sina čovječjega“. Nejasno je da li su razlike manja varijanta ili je Isus više puta upozorio učenike.
U nastavku Isus upoređuje nadolazeće vrijeme suda s danima prije nego što je Bog uništio Sodom. Opet će živjeti kao da se ništa neće dogoditi. „Jedenje i pijenje“ su normalne, svakodnevne aktivnosti, ali su ovdje u kontekstu hedonizma. „Kupovina i prodaja“ su takođe normalni, ali sugerišu da ljudi imaju želju za svjetskim bogatstvima. „Sadnja i gradnja“ opisuju ljude koji očekuju da će biti tu dugo vremena. Sve ovo zajedno otkriva ljude koji su intenzivno uključeni u zemaljske poslove; niko ne razmišlja o Bogu.
Drugi dolazak Isusa Hrista ličiće na presudu Sodomu: iznenadni, neočekivani i nepogrešivi. Lot, Abramov nećak, imao je bogatstvo u svojoj stoci, ali je odlučio da živi u grešnom gradu Sodomu. Jedne noći stigla su dva anđela da upozore Lota da odvede svoju porodicu i pobjegne prije nego što Gospod uništi grad (Postanje 19).
Dok su Lot, njegova žena i njegove kćeri trčale u brda, Bog je „na Sodom i Gomor pustio kišu od sumpora i vatre od Gospoda, s nebesa“ (Postanje 19:24). Isus obećava, „isto će tako biti i onog dana kad se pojavi Sin čovječji“ (Luka 17:30). „Isto“ možemo najbolje shvatiti u kontekstu iznenađenja i propasti koje će se zadesiti nepokajane stanovnike Zemlje.
Proročka Hristova najava iz Luke 17:31 mogla bi se primijeniti na nekoliko različitih događaja. Neki misle da se slično upozorenje u Marku 13:15-16 odnosi na uništenje Jerusalima od strane Rimljana 70. godine nove ere. Iako je to možda manja primjena, Isus kaže da je događaj koji spominje najveća nevolja koja je ikada bila (Marko 13:19). Naravno, globalni Potop je bila gora, tako da se ne može odnositi samo na 70. n.e.; to prvenstveno mora biti tokom drugog dolaska. Svakako je tačno da se primjena nekih Isusovih najava odnosi kako na generaciju koja će dočekati razorenje Jerusalima i Hrama, tako i na njegov drugi dolazak.
Luka predstavlja opšte upozorenje svim Isusovim sledbenicima tokom nevolje koji shvataju da je sud neizbježan. Kada shvate da je kraj blizu, Isusovi sledbenici ne smiju se vratiti ni po novčanik. Moraju da bježe.
Dok je Lot vodio svoje ćerke iz grada, njegova žena se „osvrnula“. Usmjerila je svoj fokus na ono što je gubila umjesto da se raduje Božjoj ponudi spasenja (Postanje 19:1-26).
Vjera mora biti u skladu s postupcima ili to nije prava vjera (Jakov 2:18). Kada dođe sud, ostatak se mora sjetiti Lotove žene. Ako su na poslu, moraju pobjeći na sigurno bez odlaska kući. Ako su u dvorištu, moraju odmah da odu, ostavljajući novčanik, namirnice, čak i jaknu u kući (Luka 17:31). To ne znači nužno da svaka osoba koja instinktivno izbjegava nešto fatalno dokazuje da nema vjere. Ali to je upozorenje da se ne traži spas u stvarima iz svijeta, ili da se daje prednost ovom životu iznad poslušnosti. Čak i dok vjerujemo Isusovim obećanjima, moramo biti voljni izgubiti svoje fizičke živote, znajući da nam Isus daje vječni život (Luka 17:33).
Razlika između onoga koji vjeruje Isusu i onoga koji vjeruje stvarima svijeta je suptilna (1. Samuelova 16:7). To je unutrašnja dispozicija koja drugima nije očigledna. Članovi porodice, komšije i dragi prijatelji naći će se razdvojeni zbog onoga u šta vjeruju (Luka 17:34-35). Isus poznaje svoje, i njegovi će ga slijediti (Matej 25:31-46).
Svjetovni i pseudo religiozni ljudi su zapravo preokupirani da sačuvaju ovozemaljski život kako bi što duže „uživali“ u njemu. S druge, hrišćani su fokusirani na vječni život, bez obzira kako će i kad će se završiti njihovi zemaljski životi. To je smisao Isusove izjave u Luki 17:33.
U Isusovo doba, proširene porodice često su dijelile jedan dom. Ako je kuća bila mala, a porodica velika, muškarci su spavali u velikoj prostoriji na donjem nivou, a žene i mala djeca su spavali na spratu iznad. Kao što mnogi ljudi sa velikim porodicama mogu potvrditi, ponekad članovi porodice moraju dijeliti krevete. Apsolutno ništa o kontekstu, kulturi ili jeziku koji se koristi u Luki 17:34 ne podrazumijeva seksualnost.
Moderna pogrešna tumačenja – često namjerna – odvlače pažnju od stvarne stvari. Kada se Isus vrati, on donosi podjele u domaćinstvima. Otac i sin mogu biti toliko bliski da spavaju u istom krevetu, a ipak će jedan slijediti Isusa, a drugi neće (Luka 12:53). Za nas je to i uvjerenje i utjeha. Trebali bismo dijeliti jevanđelje sa onima koji su nam najbliži. Ali, na kraju, ne možemo nikoga natjerati da izabere Isusa. Niti možemo znati, nepogrešivo, ko je ili nije spašen (1. Samuelova 16:7).
Isti kontekst ima Isusovo poređenje dvije žene koje zajedno rade određene poslove i drugi dolazak ih konačno razdvaja: jedna biva uzeta, a druga ostavljena. Treba napomenuti da „uzet“ znači spasen ili poveden sa Hristom, dok „ostavljen“ znači izgubljen ili napušten od Hrista.
Isus završava sa još jednim poređenjem: dvojica će biti na njivi, i opet jedan će biti uzet, a drugi ostavljen. Ovo su naravno samo primjeri dati zbog isticanja poente. Međutim, oni imaju i drugu veliku pouku, a to je da mi nikad sa sigurnošću ne možemo projektovati ko će biti spasen, a ko izgubljen. Ljudi koji mogu na zemlji biti blisko povezani završiće na različitim stranama.
Naučnici se raspravljaju oko značenja kratke interakcije između Isusa i učenika u 37. stihu.
Nejasno je šta učenici pitaju i šta Isus misli svojim odgovorom. Pitaju li se učenici gdje će nastupiti „dani Sina čovječjega“ (Luka 17:22)? Gdje će biti presuda? Gdje će ljudi biti odvedeni (Luka 17:34-35)? Nije jasno objašnjeno ni ovdje ni u drugim pasusima.
Slično tome, ne znamo tačno šta znači Isusov odgovor. Neki kažu da se to ne odnosi na lokaciju događaja, već na konačnost smrtne presude. Kada lešinari stignu, nema nade za leš.
Grčki za lešinar je na drugim mjestima preveden kao „orao“ (Otkrivenje 4:7; 8:13; 12:14). Kao i lešinar, orlovi su ptice strvinari. U Bibliji i drugoj literaturi, orlovi su takođe reprezentativni za brzinu. Isus možda kaže da će kraj doći brzo.
Nasuprot tome, Isus bi mogao reći učenicima da paze na znakove. On je opisao događaje zbog kojih će njegovi sledbenici pomisliti da se on odmah vraća, ali to ne znači da hoće (Luka 17:22-23). Neće biti moguće propustiti drugi Isusov dolazak. Njegov povratak će biti jedinstven i neće se moći zabuniti sa bilo čim drugim (Luka 17:24). Učenici znaju da ako lešinari kruže, ispod je nešto mrtvo. Na sličan način, Isusov povratak će biti očigledan svakome ko obrati pažnju.
Ovaj osjećaj se takođe nalazi u Mateju 24:28. Čini se da u tom odlomku znači više da će učenici znati šta se dešava ako posmatraju znakove.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
