Izraz „izgubljene knjige Biblije“ ispunjava naše umove romantičnim slikama prašnjavih pergamenata i svitaka koje je pronašao arheolog u stilu Indijane Džonsa u drevnoj grobnici ili katakombi. Međutim, u stvarnosti se sve „izgubljene knjige“ mogu lako identifikovati.
Postoje tri glavne kategorije „izgubljenih knjiga“, kako slijedi:
Pseudoepigrafi. – Neke od knjiga se nazivaju pseudoepigrafi. Oxford American Dictionary napominje da je ova riječ nastala u 17. vijeku od grčke pseudepigrafos, što doslovno znači „sa lažnim naslovom.“
Neki ljudi koji sumnjaju u validnost Biblije smatraju da ove knjige predstavljaju valjanu suprotnost sadašnjem izgledu Biblije. Kažu da je odluka o isključenju izgubljenih knjiga bila pristrasna jer Pseudoepigrafi sadrže materijal koji se suprotstavlja postojećem kanonu.
Neke od tih knjiga imaju snažnu podršku iz modernih izvora, poput podrške koju je nedavno dao National Geographic za objavu „Jevanđelja po Judi“. Međutim, svi su oni napisani dugo nakon zatvaranja izvornog novosaveznog kanona. Ljudi od integriteta iz rane hrišćanske zajednice nikada nisu prihvatili ove knjige kao prave.
Slijedi spisak pseudoepigrafa:
- Poslanica Barnabina
- Prva i Druga Klementova poslanica Korinćanima
- Pismo iz Smirne (takođe poznato kao Mučeništvo Polikarpa)
- Pastir Herma
- Enohova knjiga
- Jevanđelje po Judi (130-170 n.e.)
- Jevanđelje po Tomi (140-170 n.e.)
- Psalmi Solomonovi
- Oda Solomonova
- Testamenti dvanaest patrijarha
- Druga Baruhova
- Knjige o Adamu i Evi
- Djela Filipova
- Petrova Apokalipsa
- Jevanđelje o rođenju Marije
- Jevanđelje po Nikodimu
- Jevanđelje o Spasiteljevom djetinjstvu
- Istorija Josifa drvodjelje
- Djela Pavlova (uključuju Pavla i Teklu)
- Sedam Ignjacijevih poslanica
- Polikarpova poslanica Filipljanima
Didahe. – Još jedna „izgubljena knjiga“ navodno napisana neposredno nakon Hristovog doba poznata je kao Didahe ili „Učenje dvanaestorice apostola“. Smatra se da je napisana između 65. i 80. godine nove ere, ali postoji ozbiljna sumnja da je mogla biti kompletirana prije 150. godine.
Didahe su katehizam ili priručnik „hrišćanskih“ procedura. Mnoga uputstva u njima zasnovana su na biblijskim konceptima, ali su dodata ritualima i smjernicama koje nisu podržane u Božjoj riječi, kao što možemo vidjeti iz odjeljka o krštenju:
„A što se tiče krštenja, krstite na ovaj način: Rekavši prvo sve ovo, krstite u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, Matej 28:19, u živoj vodi. Ali ako nemate žive vode, krstite u drugoj vodi; a ako ne možete u hladnoj, u toploj. Ali ako nemate ni jedno ni drugo, izlijte vodu tri puta po glavi u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ali prije krštenja neka krstilac posti, i kršteni, i svi drugi što mogu; ali ćete krštenima narediti da poste jedan ili dva dana prije.“
Ovo više liči na recept za vračanje nego na pripremu za krštenje. Isus u jevanđeljima nije dao uputstva o tome kako i gdje se krstiti. Iako je ohrabrivao post, ništa nije rečeno o postu kao preduslovu za krštenje. U stvari, Djela 8. glava izvještavaju o čovjeku koji je htio da se krsti čim je shvatio dobru vijest. Filip, čovjek koji mu je pomagao u razumijevanju Svetog pisma, nije mu rekao da prvo posti, već ga je odmah krstio u obližnjoj rijeci:
„Dok su išli putem, došli su do neke vode, a dvoranin reče: ‘Evo vode! Šta me sprečava da se krstim?’ A Filip mu reče: ‘Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš.’ A on reče: ‘Vjerujem da je Isus Hristos Sin Božji.’ Tada je zapovijedio da kola stanu, pa su obojica sišli u vodu, i Filip i dvoranin, i Filip ga je krstio.“ (Djela 8:36-38)
U Djelima 2:38 Petar je pozvao pokajane obraćenike na krštenje „u ime Isusa Hrista“, koja praksa se ponavlja u svim zabilježenim slučajevima. Jako je važno zapaziti da je Petar uputio ovaj poziv na krštenje „u ime Isusa Hrista“ svega desetak dana nakon Hristovog završnog naloga (vidi: Djela 1:3) zapisanog u Mateju 28:19-20. Čak i bez ikakvih istorijskih dokaza, to otklanja svaku sumnju oko validne kršteničke formule koja se postojano ponavlja kroz iskustvo rane hrišćanske zajednice (Djela 8:16; 10:48; 19:3-5)!
Sve ostale biblijske knjige isprepliću se i podržavaju jedna drugu. Stoga se ova knjiga (Didahe) ne može uključiti jer nije podržana u ostatku Svetog pisma.
Apokrifi. – Druga grupa knjiga koje se često nazivaju „izgubljene knjige“ su apokrifi. Dok su pseudoepigrafske knjige napisane u roku od 200 godina od Hristovog vremena (sa središtem u vremenskom razdoblju Novog saveza), apokrifne knjige su napisane u razdoblju Starog saveza, ali dugo nakon što su izvorni starosavezni zapisi dovršeni. Evo spiska apokrifnih knjiga:
- Prva i Druga knjiga Ezrina (150-100 prije n.e.)
- Tobija (200 prije n.e.)
- Judita (150 prije n.e.)
- Dodaci knjizi o Esteri (140-130 prije n.e.)
- Mudrosti Solomonove (30 prije n.e.)
- Propovijedi, poznate još kao Mudrosti Isusa sina Sirahova (132 prije n.e.)
- Baruh (150-50 prije n.e.)
- Jeremijino pismo (300-100 prije n.e.)
- Pjesma o tri sveta djeteta, dodatak grčkoj verziji Danila 3 (170-160 prije n.e.)
- Susana (200-0 prije n.e.)
- Bel i Aždaja (100 prije n.e.)
- Dodaci Danilu, ili Azarijina molitva (200-0 prije n.e.)
- Molitva Manasije (100-0 prije n.e.)
- Prva Makabejcima (110 prije n.e.)
- Druga Makabejcima (110-170 prije n.e.)
Apokrifne knjige odbacuju i jevrejski i protestantski učenjaci, ali ih rimokatolički učenjaci široko prihvataju. Ove knjige, između ostalog, sadrže djelove koji podržavaju opravdanje i za samoubistvo i za ubistvo, laganje ako cilj opravdava sredstva, molitve za mrtve, vjeru u čistilište i obožavanje idola. Ove i mnoge druge doktrine prihvatljive su za rimokatoličke teologe u velikoj mjeri zato što Rimokatolička crkva prihvata tradiciju kao jednak autoritet sa Svetim pismom. Protestanti, koji poštuju samo Sveto pismo kao osnovu za vjerovanje, ne prihvataju ove spise.
Nijedna od ovih knjiga ne naziva sebe nadahnutom od Boga. Takođe, predloženi autori često nisu živjeli u isto doba u kojem su nastale knjige. Čak je i prva crkva vjerovala da su ove knjige lažne i nije im dala isti autoritet kao nadahnutom Pismu.
Didahe
Didahe (kovani grčki: διδαχή), takođe poznate kao „Učenja“ ili „Učenje Dvanaest apostola“ je zagonetni dokument rane crkve koji opisuje rane hrišćanske etike, prakse, i red.
Otkriće i upoznavanje. – Postojanje Didaha bilo je nepoznato sve dok ih nije otkrio Filoteos Vrienios (Φιλόθεος Βρυέννιος) – grčko-pravoslavni mitropolit Nikomedije – u jednom manastiru u Maloj Aziji (današnja Turska) 1873. godine, a kasnije objavio 1883. godine. Dokument se nalazio unutar Kodeksa Hijerosolimitanus, nema datum i nedostaje mu spominjanje vanjskih događaja koji bi mogli ukazivati na vremenski okvir. Osim toga, nema upisanih autora. Stoga je datiranje Didaha teško, i od njihovog nastanka izazivaju kontroverze. Postoji, međutim, konsenzus za datiranje iz sredine do kraja prvog vijeka (50-70. n.e.), dok se drugi bore za tek u 3. ili 4. stoljeću n.e., što je puno razumnije stanovište obzirom na sadržinu koja podržava dogme crkve nastale u tom periodu ili čak puno kasnije. Euzebije (oko 324.) spominje Didahu kao Učenje apostola zajedno s drugim knjigama koje je smatrao nekanonskim: „Neka se među lažna djela stave Djela Pavlova, takozvani Pastir i Petrova Apokalipsa, a osim njih Barnabina poslanica i ono što se naziva Učenjem apostola (Didahe), a takođe i Apokalipsa Jovanova.“ (Historia Ecclesiastica III, 25.) Atanasije (367) i Rufin (oko 380) navode Didahe među apokrifima. Odbacuje ih i Nikifor (oko 810).
Originalni rukopisi napisani su na kovanom grčkom, ali su pronađeni i na sirijskom, latinskom i koptskom jeziku. Tačka njihovog porijekla i dalje je spekulativna, ali s obzirom na jezik i mjesto otkrića, pretpostavlja se da je to Sjeverni Egipat, Južna Anadolija (današnja Turska) i druge različite lokacije na Bliskom istoku.
Tekst. – Rukopis je složeni dokument koji predlaže višestepenu redakciju (prolazi kroz višestruke procese uređivanja tokom određenog vremenskog perioda). Različitost stila i sadržaja sugeriše sastavljanje iz brojnih rukopisa prije redakcije (tekstova koji su prethodno bili bez uređivanja) koji su na kraju postali današnji tekst.
Dokument je strukturiran u četiri primarna dijela. U prvom dijelu, „Dva Puta“ – ili Puta života ili Puta smrti – (poglavlja 1-6) su moralne upute za hrišćanski život u cilju pripreme obraćenika da dobije početni obred krštenja, i kao preteča stalnog euharistijskog obreda (pričešća). Njegov stilski pristup odražava i starogrčku filozofsku književnost i klasičnu jevrejsku književnost. Postoje jake indicije da je ovaj dio izvorno bio priručnik s uputama koji se koristio za inicijaciju prozelita u sinagogi, a kasnije je pretvoren u hrišćanski priručnik i pripisan Isusu i apostolima. Knjiga poznata hrišćanima kao „Učenje o Dva puta“ vjerovatno je odgovarala „Hilkot Gerim“ (Pravila u vezi prozelita). Naravno, ovaj jevrejski priručnik crkva nije mogla koristiti u cjelosti od trenutka kada je odstupila od jevrejske prakse i pogleda. Cijeli prvi dio „Didaha“, koji se bavi monoteizmom, vidno je ometao „hrišćanski“ urednik. Cijela knjiga je pala u nered, a veliki dio je krivo shvaćen i krivo protumačen od strane hrišćanskih učenjaka, koji je procjenjuju samo s gledišta crkve. Temeljne ideje „Didahe“ nesumnjivo su jevrejske. Učenje o „dva puta“, o životu, a drugom o smrti, vodi se kao vodeća misao u jevrejskoj književnosti.
Treća karakteristika „Učenja“ je upotreba Dekaloga kao eksponenta etike u njegovom dvostrukom aspektu: dužnost prema Bogu i dužnost prema čovjeku. Očigledno je da je izvorni „Didahe“ sadržavao sistematski prikaz deset Uputa, dok je „Didahe“ u svom današnjem obliku sačuvao samo fragmente, i to u velikom neredu.
Konačno, „Didahe“ su, nakon prilagođavanja hrišćanskoj upotrebi, cirkulisale u različitim verzijama. Priložene su „Barnabinoj poslanici“; izrađene u obliku „Izreka dvanaestorice apostola“ (Κάνονες Εκκλησιαστικοὶ ‘τῶν’ Αγίων ‘Αποστόλων) i kao takve propagirane u različitim crkvama na istoku.
Drugi dio sastoji se od uputa o ritualnim postupcima koji se odnose na krštenje, hranu i euharistiju (poglavlja 7-10). Učenja o prikladnim danima za post, o tome kako pravilno izvesti krštenje i zahvalna molitva neka su od najranijih – ako ne i prvih – zapisanih liturgijskih priručnika.
Treći dio (poglavlja 11-15) daje upute u vezi vođa u ranoj hrišćanskoj zajednici – apostola, proroka i učitelja. Ovaj odjeljak predstavlja poseban protokol za prihvatanje autoriteta u pretpostavljenoj već postojećoj hrišćanskoj zajednici.
Četvrti i posljednji dio (Poglavlje 16) je eshatološke prirode, sadrži opomene o istrajnosti, upozorenja o poslednjim vremenima i nevoljama, kao i o Drugom dolasku Isusa Hrista. Ovi apokaliptični prizvuci paralelno govore o sličnom jeziku koji se nalazi u jevanđeljima po Mateju, Marku, 1. Solunjanima i Otkrivenju.
Spoljašnje reference na Didahe bile su još u vrijeme jevrejskog istoričara Euzebija iz Cezareje, kao i nekih crkvenih otaca poput Atanasija, Origena i Rufina.
Zaključak
Sa stanovišta biblijski religiozne osobe, Didahe pripadaju istoj kategoriji spisa kao pseudoepigrafi i apokrifi – sa nepoznatim, lažnim ili sumnjivim autorstvom, napisanim od strane opskurnih pojedinaca i pravaca kojima je zajednički imenitelj podrivanje, mistifikovanje i kompromitacija izvornih učenja Svetog pisma, te pokušaj njihovog usklađivanja sa okultnom filozofijom i paganskim konceptima starog svijeta.
