Izrazom „teorija zavjere“ se označava tumačenje društvenih, političkih, religijskih, ekonomskih ili naučnih procesa i pojava djelovanjem grupa koje rade u tajnosti da bi ostvarile nelegalne i društveno destruktivne ciljeve.
Kao takav, on ima veliko semantičko polje – ali, što je zanimljivo, vrlo malo polje praktične primjene.
U svom najširem značenju, odnosi se i na tumačenja koja nemaju uporište u analizi, već samo u predrasudama, sujeverju, paranoji ili drugim vrstama neracionalnog mišljenja.
U praktičnoj primjeni, prije svega u medijima, najčešće se odnosi na pretpostavku o učešću vlasti (država, vlada i njihovih međunarodnih organizacija) ili grupa bliskih vlasti, u tajnim ili protivzakonitim političkim, vojnim, privrednim ili naučnim projektima.
Ta primjena, međutim, uvijek uključuje i konotacije najšireg značenja i zbog toga je ona pežorativna.
Pojam zavjere kao konspirativne akcije ili konspirativnog djelovanja sam po sebi dopušta, ali ne podrazumijeva, učešće vlasti u nekoj tajnoj, ilegalnoj ili nelegitimnoj akciji.
Zavjera je opravdan pojam. To nije nešto što se može negirati ili smatrati nepostojećim i nemogućim. Štaviše, pod pojmom „zavjera“ može se uvrstiti i namjerno, sistematsko uskraćivanje istine odnosno relevantnih informacija o ključnim pitanjima ljudske egzistencije i sudbine. O tome govori apostol Pavle u Rimljanima poslanici 1. glava, kada konstatuje da bezbožni i nepravedni ljudi zadržavaju istinu u nepravednosti (Rim. 1:18). Međutim, kad se „zavjera“ udruži sa pojmom teorije, postaje vrlo problematična sintagma koja služi za diskvalifikaciju kritika ili sumnji u zvaničnu verziju pojava, događaja ili procesa. Ima istoričara koji ukazuju da je tome kumovala CIA 1967. kada je preporučila primjenu tog izraza na sve teze u kojima se sumnja u zvaničnu verziju atentata na predsjednika Džona Kenedija. Kako god bilo, jasno je da je to postala omiljena sintagma „krojača istine“ i njihovih svjesnih i nesvjesnih propagandista.
Iako to na prvi pogled nije upadljivo, ono što se tom sintagmom diskvalifikuje jeste prije svega generalno pravljenje razlike između „zvanične verzije“ i istine.
Zvanična verzija događaja, pojava ili procesa može da potiče samo od vlasti, ili pojedinaca, grupa i institucija koje je vlast proglasila najkompetentnijim za analize i tumačenja događaja, pojava ili procesa.
Da li se zaista zvanična verzija mora poklapati sa istinom? Ljudsko iskustvo i fakti ne svjedoče tome u prilog. Da li moramo obavezno svaku informaciju iz „zvaničnih izvora“ ili vodećih medija prihvatati zdravo za gotovo? Zdrav razum nalaže preispitivanje i konstruktivno kritičko mišljenje. U svijetu javnih servisa i medijskih korporacija, svaka informacija ima svoju funkciju. Društvo se dijeli na one koji o toj funkciji ne razmišljaju i one koji se pitaju: šta se postiže objavljivanjem neke informacije? Kako vlast i vodeći mediji žele da razmišlja javno mnjenje?
Ljudi koji postavljaju ovakva pitanja smatraju da se informacije vlasti i vodećih medija, poput nevidljive koprene, nalaze između istine i javnosti; one stvaraju utisak da prenose istinu, ali je zapravo posreduju: zaklanjaju, filtriraju ili modifikuju u skladu sa interesima određenih grupa, najčešće povezanih sa vlašću.
Takvi kritičari su glas fundamentalnog nepovjerenja u vlast – i zato ih ona uporno i marljivo diskvalifikuje. Izraz „teorija zavjere“ spada u instrumente tog diskvalifikovanja i kao takav je simptom generalne podrške vlasti. Njegova snaga je u neodređenosti – on pokriva ogroman spektar tumačenja, od preciznih i kredibilnih do iracionalnih i suludih.
Vlast – uz svesrdnu pomoć velikih medija – uporno stvara utisak da svi ljudi koje naziva „teoretičarima zavjere“ razmišljaju iracionalno i suludo. Jer, ona jednako etiketira i ljude koji vjeruju u uticaj vanzemaljaca na mozak predsjednika države, „reptilijance“ ili u „ravnu Zemlju“, i analitičare koji dokazuju da su pojedine vlade ili međunarodne organizacije povezane sa mafijaškim strukturama.
Na taj način ona i objašnjenja koja su za nju nepovoljna i nepoželjna poistovjećuje sa nemogućim objašnjenjima. To je jedna od najgorih diskvalifikacija, jer objašnjenje koje se proglašava, na primjer, drskim ili zlonamjernim, još uvijek je u domenu normalnog. Za razliku od njega, objašnjenje koje je nemoguće je u domenu oštećenja intelekta tj. mentalne devijacije.
Izraz „teorija zavjere“ je postao uobičajena kamuflaža za generalno i nekorektno izjednačavanje nepovjerenja u vlast i zvanične institucije i opasne psihičke devijantnosti.
U mejnstrim kulturi, izraz „teoretičar zavjere“ je stekao pogubnije konotacije od izraza „lažov“ jer ukazuje na bezumlje. A sa bezumnicima ne može normalno ni da se komunicira, a kamoli da se polemiše. Tako je i etiketa „teoretičara zavjere“ obično rezervisana za analitičare koji su najopasniji po vlast. Zbog toga za nju nema mjesta u kredibilnom diskursu.
Diskvalifikovanje izrazom „teorija zavjere“ crpi snagu i iz jednog bitnog psihološkog mehanizma: ono implicira postojanje jedne granice perfidnosti – i brutalnosti – koju vlasti nikada ne prelaze.
Na primjer, mnogi ljudi vjeruju da vlast nikada ne bi organizovala – ili dopustila da se izvede – teroristički napad u sopstvenoj državi. To vjerovanje je dio prirodne potrebe čovjeka da poredak oko sebe vidi kao funkcionalan, u skladu sa slikom života koju je stekao prošavši kroz sistem vaspitanja i obrazovanja.
Ta slika jeste humana i privlačna. Ona se tokom prve dvije decenije ljudskog života uglavnom samo prihvata bez mogućnosti provjere. S druge strane, svaka sumnja u nju dovodi do žestokog ljuljanja tla pod nogama, a to je vrlo neprijatan osjećaj, jer vodi u saznanje da svijet nije onakav kakvim ga vlast – uz pomoć određenih medija – predstavlja.
Lijepljenje etikete „teorija zavjere“ na analize koje ne podržavaju zvaničnu verziju priče služi otklanjanju te temeljne neprijatnosti i održanju iluzije o postojanju pomenute granice perfidnosti. Kada ne bi imao tu funkciju, taj izraz ne bi ni postojao. Kao što zaista ni ne postoji u diskursu u kome nema potrebe za diskvalifikovanjem nevjernih Toma. Ko je primijetio da vlast i mediji u svojim izvještajima zločince koji su tajno planirali neku akciju gotovo nikada ne nazivaju „zavjerenicima“? Zašto je to tako, kada znamo da zavjera jeste tajno planiranje izvođenja neke akcije, a kriminal i terorizam podrazumijevaju konspiraciju? Baš kao što i ljudi koji planiraju atentat jesu zavjerenici par ekselans?
Odgovor je jednostavan: zato što bi tako pojam „teorije zavjere“ postao jednak pojmu „pretpostavke u istrazi zločina“, a „rezultat istrage“ bi bio isto što i „ispravna (ili potvrđena) teorija zavjere“. Ovaj izraz više ne bi mogao da sugeriše bezumlje – izgubio bi funkciju koja mu je dodijeljena.
Problemu možemo prići i sa druge strane: da li je u istrazi zločina ispravno odbacivati određene pretpostavke samo zato što izgledaju kao „teorije zavjere“? Naravno da nije: pretpostavke se mogu odbacivati ili prihvatati samo na osnovu realnih indicija, dokaza i provjera. U policijskim istragama se pojmom teorije zavjere ne barata upravo zato što njegova (pežorativna) funkcija ima prevagu nad (previše neodređenim) značenjem. Istražni termini su egzaktni i neutralni. Oni su dio procesa za koji je kredibilna terminologija od vitalne važnosti. Izraz „teorija zavjere“ je u jeziku istražnih pretpostavki nepoželjan baš zato što je neozbiljan.
Oni koji se njime služe pretvaraju se (ili su nesvjesno ubijeđeni) da posežu za kredibilnom terminologijom, iako to ne čine.
Konzumenti modernih medija najčešće ne opažaju ovu prevaru (ili grešku) i, naviknuti na nju, na svaku sumnju u zvaničnu verziju događaja reaguju sa neodobravanjem ili podsmjehom govoreći o „teoriji“ ili „teoretičarima“ zavjere.
Monopol na „podesnu istinu“ se ne uspostavlja i održava samo posjedovanjem vlasti i moći, već i jezikom. „Teorija zavjere“ je izraz koji služi tom cilju.
Propaganda i zavjera
Edvard Bernajs (Edward Bernays, 1891-1995) smatra se tvorcem PR-a i „ocem spinovanja“. On je daleke 1928. godine objavio svoju knjigu „Propaganda“ koja nije izgubila ni trunku aktuelnosti, već nekim čudom postaje sve aktuelnija i djeluje kao da je napisana sasvim nedavno. Pritom, zahvaljujući brutalnoj iskrenosti autora koji je u vrijeme pisanja ove knjige bio bliski saradnik za odnose sa javnošću tadašnjeg predsjednika SAD, Kulidža, to je opasno i čak subverzivno štivo.
Edvard Bernajs je osnivač i kodifikator odnosa sa javnošću kao profesije, koja danas predstavlja djelatnost u kojoj se obrću milijarde dolara, eura i svih mogućih valuta uložene u oblikovanje javnog mišljenja onako kako finansijeru odgovara. On je i autor dvadeset knjiga iz oblasti PR-a, od kojih su neke poput „Propagande“, „Kristalizovanja javnog mnjenja“ i „Inženjerskog oblikovanja odobravanja“ kapitalno važne za „menadžere“ ovog svijeta. Potvrda pozicije koju u anglosaksonskom svijetu zauzima Bernajs je i to što je BBC uvrstio Bernajsa među 100 najuticajnijih ličnosti 20. vijeka, i kao takav našao se u dokumentarnom filmu BBC produkcije „Century of the Self“.
Ipak, Bernajs nije neko čije ime se izgovara sa poštovanjem. Amoralan, sklon manipulaciji i opravdavanju manipulacije, tokom svog veoma dugog života (103 godine) ostao je upamćen po zloglasnim izumima poput tehnike spinovanja javnog mnjenja, s kojom se svi građani demokratskih društava svakodnevno sreću, ali i po kampanjama koje su obučavale žene kako da naviknu da puše duvan jer je to navodno simbol njihove građanske i rodne ravnopravnosti, i po fluorizaciji vodovodske vode koja tiho truje milione ljudi širom svijeta. Bernajs je utabao stazu Gebelsu, ali i CNN-u i Fox Newsu kakve danas znamo, i današnjem američkom „izvozu demokratije“ u zemlje poput onih nastalih raspadom Jugoslavije, Ukrajine, Avganistana, Libije i mnoge druge. Edvard Bernajs direktno je kao propagandista učestvovao u obaranju sa vlasti demokratski izabranog predsednika Gvatemale, Jakopa Arbenca Guzmana, godine 1954. Štaviše, nije pretjerano reći da je upravo Bernajs bio preteča ljudi poput Henrija Kisindžera i Zbignjeva Bžežinskog.
Knjiga „Propaganda“ otkriva procese kojima je svaki građanin izložen u društvu i prikrivene manipulacije medijima i institucijama društva. Pored toga, ova knjiga sadrži instrukcije za menadžere da predstave proizvode i interese svog preduzeća javnosti ili nekim užim ciljnim grupama. Takođe, razloge da pažljivo pročitaju „Propagandu“ imaju i kulturni radnici i umjetnici koji pokušavaju da predstave svoj rad javnosti, kao i svi ostali koji komuniciraju sa javnošću – novinari i urednici, političari, vršioci javnih službi, kustosi muzeja, naučnici, dekani fakulteta, sveštena i crkvena lica, humanitarni radnici, filmski producenti, sportski radnici, ali prije svega zaposleni u marketinškim i PR agencijama.
Drugim riječima, primjena tehnika koje opisuje ovaj mračni lik nije ništa drugo do sprovođenje globalne zavjere i manipulacije masama u djelo. To je istovremeno način da se razori, neutralizuje i razvodni svaka istina od strane vladara i upravitelja ovog svijeta.
