„Prirodno“ stanje „prirodnog“ čovjeka je zaista veliki problem, jer je u tom stanju čovjek kao hipnotisan zbog težnje za iracionalnošću u zadovoljavanju kontraproduktivnih „potreba“ svog palog bića. On je zarobljenik gospodara koji svoje robove ne otpušta kući (Isaija 14:17), i istovremeno njegov obožavalac. To su apsurdi grijeha. Kad nam Bog otvori oči, kad nam ponudi svoj dar spasenja, to ne znači da su problemi nestali. Za nas je neophodno da budemo poslušni iz ljubavi novom Gospodaru. Na ovoj tački se mnogi lome i vraćaju natrag, jer im se žrtva čini prevelika i čekanje predugo, dok ih mame slasti ovog svijeta koje su na dohvatu ruke. Takvi će spremno uzeti 100 propadljivih eura sada nego čekati na premiju od 100 trajnih miliona u budućnosti (vidi: Matej 6:19-21).
Kako su prolazili vjekovi od pada u grijeh, čovječanstvo je sve više gubilo na Božjem obličju a spremnije primalo sotonsko obličje. Prošlo je oko 4.000 godina kad je došlo vrijeme da Sin Božji preuzme svoju misiju spasenja. Hristovo utjelovljenje je jedinstven događaj u istoriji zemlje i u istoriji kompletne Božje tvorevine. On je pristao da na sebe uzme ljudsku prirodu, i to prirodu kojoj je potrebno iskupljenje. To nevjerovatno poniženje u samopožrtvovanoj ljubavi Oca i Sina od neprocjenjivog je značaja za nas. Ljudska priroda Sina Božjeg je sve za nas. To je zlatna karika koja povezuje naše duše sa Hristom, i kroz Hrista sa Bogom.
„Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu.“ (Rimljanima 8:3)
U suštini ova izjava nam kaže da Zakon nije nikako mogao da riješi naš problem, zbog slabosti palog tijela tj. pale ljudske prirode, te je Bog zbog toga poslao svog Sina u obličju tog istog tijela da riješi problem grijeha u tijelu. Naravno ovo je potrebno dobro da razumijemo.
Dakle, zašto je Hrist postao čovjek? Odgovore moramo tražiti u Bibliji.
„Jer Sin čovečiji je došao da spase ono što je izgubljeno.“ (Matej 18:11)
Ovo je primarni razlog. Anđeo Gabrijel koji se obratio Josifu prije začeća takođe je naveo isti razlog: „Rodiće sina, a ti ćeš mu dati ime Isus, jer će on svoj narod spasti od grijeha njihovih.“ (Matej 1:21) „Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da iskupi one koji su pod Zakonom, kako bismo mogli dobiti posinaštvo.“ (Galatima 4:4,5; uporedi sa Jevrejima 2:14-17)
Hrist je, dakle, došao da nam bude Spasitelj. Vjernicima je On takođe primjer (vidi: Matej 11:29; 1. Petrova 2:21; Filipljanima 2:5-8; 1. Jovanova 2:6) Ako nam je primjer, to znači da je bio na istom terenu kao mi, sa istim iskušenjima. Upravo to Biblija uči: „Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da saosjeća s nama u našim slabostima, nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio.“ (Jevrejima 4:15) Proročanstvo o Mesiji daje isto svjedočanstvo (vidi: Isaija 53:2-4), a potvrđuje ga i sam Hrist (vidi: Luka 22:28). Zaključujemo da je On morao doći kao opšti Čovjek i to na terenu gdje je potrebno spasenje. Stoga Hrista u tom smislu ne možemo porediti sa Adamom, jer On nije imao prednost cjelovite ličnosti usaglašene sa Božjim Zakonom života kao Adam. Znači kad je Hrist preuzeo našu opštu ljudsku prirodu kojoj je trebalo iskupljenje, On se kvalifikovao da bude drugi Adam, Spasitelj svijeta. A zatim je svojim životom i smrću ne samo obezbijedio spasenje, već stvarno izmijenio istoriju čovječanstva u sebi. I to je poruka Rimljanima 8:1-3. Mi imamo novu istoriju u Hristu, nov identitet, nov položaj. Mi stojimo savršeni u Hristu, stojimo pomireni, legalno opravdani. To nije bilo samo priprava, bilo je stvarno spasenje za sve ljude. To je dobra vijest jevanđelja.
Zašto se koristi riječ „obličje“? Zato što je Isusov originalni identitet Sin Božji, On dijeli božansku prirodu sa svojim Ocem. On jeste preuzeo ljudsku prirodu ali je zadržao svoj prvobitni identitet. Dakle, na svoj božanski identitet uzeo je palu ljudsku prirodu, ali nije prestao da bude Sin Božji. U utjelovljenju Isus Hrist je postao, bio načinjen, sudjelovao, dijelio, ono što smo mi, ali ono što smo mi nije mu pripadalo urođenim pravom.
Sasvim je logično da je baš u toj prirodi Isus morao da bije i dobije bitku za nas.
Otuda Pavle u nastavku na diskusiju u Rimljanima 7. glava, na početku 8. glave, može da konstatuje: „Stoga sada nikakve osude nema za one koji su u Hristu Isusu, koji ne hode po tijelu, već po Duhu.“ Grešno tijelo i dalje je tu ali više nijesmo podložni osudi na smrt zbog njega.
„Jer zakon Duha koji daje život u Hristu Isusu oslobodio me je zakona grijeha i smrti.“ (2. stih)
Glagol „oslobodio“ je u prošlom vremenu. To je nešto što se već desilo u Hristu i na šta se ne mora čekati. „Zakon grijeha“ ili „grijeh u tijelu“ predstavljaju grijeh kao osnovni problem u nama, ne spoljašnje akte grijeha. To je velika razlika. Pavle kaže da je Hrist riješio naš osnovni problem sa grijehom, ne kaže da smo se oslobodili prisustva svih grijeha. Grijeh je još tu ali više ne može da nas usmrti. Kako je to moguće? Jer je Hrist za nas učinjen grijehom! Ali On nije bio grešnik ni u jednoj misli. On je pobijedio u našoj prirodi, primio na sebe naše grijehe i ponio ih na krst. On je time presjekao silu korijena grijeha koji je u nama i istovremeno anulirao i silu spoljnih manifestacija grijeha. Hrist je riješio problem naše prirode i našeg ponašanja.
Ovo čini drugi blagoslov mogućim, a to je da se sada pravedni zahtjevi Zakona mogu ispuniti u nama koji hodimo po Duhu! To je rod jevanđelja, nikako sredstvo posvećenja ili doprinos spasenju. „Ne stidim se dobre vijesti Hristove, jer ona je sila Božja na spasenje svakome ko vjeruje.“ (Rimljanima 1:16)
Naš život u Hristu se praktično sastoji od tri faze: 1) opravdanje (početak iskustva ili primanje spasenja); 2) posvećenje (hrišćanski život rasta); i 3) proslavljanje (konačno oslobođenje prilikom Drugog Hristovog dolaska). Važno je da naglasimo da se u procesu posvećenja nećemo osloboditi naše tjelesne prirode, već tek prilikom Drugog dolaska (vidi: Filipljanima 3:20,21). Riječ Božja ne daje nikakva nerealna obećanja niti postavlja nerealne hipoteze.
„Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu, da živimo po tijelu. Jer ako po tijelu živite, umrijećete, ali ako Duhom tjelesne postupke morite, živjećete.“ (Rimljanima 8:12,13)
Kao što vidimo, život u Duhu se ne odvija po automatizmu, već postoji borba u nama. Mi se moramo staviti u poziciju da nas vodi Duh Božji. „Jer svi koje vodi Božji Duh sinovi su Božji.“ (14. stih) U Duhu mi smo već sinovi Božji vjerom jer imamo u sebi predukus nebeske kakvoće agape ljubavi, bez koje nije moguće ispunjenje Zakona u srcu (vidi: Rimljanima 13:10).
Pod životom odnosno hođenjem u tijelu Pavle podrazumijeva prirodan život s kojim se rađamo, dok je život u Duhu Hristov život koji se prima Duhom. Kad se Hristov život reprodukuje u nama, to važi svuda i svakom mjestu. Nema nikakve potrebe za glumom i licemjerjem. Ni Božji Zakon nam tada nije problem, da ne govorimo o zemaljskim zakonima. Petar takođe konstatuje da nam je Bog dao u Isusu Hristu sve što nam je potrebno za život i pobožnost (2. Petrova 1:2,3), u kojim obećanjima možemo postati sudionici u božanskoj prirodi, umakavši pokvarenosti u svijetu (4. stih). U nastavku Petar od 5-11. stiha objašnjava kako se to ostvaruje u praksi.
U našem srcu, našem umu dešava se proces duhovne obnove, do konačnog proslavljanja kad ćemo biti oslobođeni ropstva tijelu. Prisjetimo se da termin „pokajanje“ znači promjenu uma, ne promjenu tijela. Naš hrišćanski zadatak je da ne dozvoljavamo požudi tijela, požudi očiju i ponosu života da preuzmu kontrolu, jer čulno nastrojen um vodi u smrt. To je um koji kontroliše tijelo. Kad um kontroliše Duh, to znači da Duh Božji zaista nastava u nama (Rimljanima 13:9).
Duh je djelotvorna sila koja nam pomaže u hrišćanskom rastu:
„Tako nam i Duh pomaže u našim slabostima. Jer ne znamo za šta da molimo kad treba da se molimo, ali se Duh zauzima za nas sa uzdisanjem neiskazanim. A onaj koji istražuje srca zna kakva je sklonost Duha, jer se Duh po Božjoj volji zauzima za svete.“ (Rimljanima 8:26,27)
Duh Božji i Duh Hristov posreduju za nas. To je još jedna u nizu dobrih vijesti U Hristovom jevanđelju.
„A znamo da sve zajedno na dobro ide onima koji vole Boga, onima koji su pozvani po njegovoj namjeri.“ (Rim. 8:28)
Bog želi ispuniti u nama ono što je već ispunjeno u Hristu (stihovi 29. i 30.). Ovdje se nećemo zadržavati baveći se dokazivanjem da Biblija ne uči predodređenosti (predestinaciji).
Zato što je tijelo još uvijek živo, vođstvo Duha nije konstanta.
Božja vječna ljubav i njena reprodukcija u nama
Koja je to sila koja čini djelotvornim kompletno hrišćansko iskustvo?
Vjera i ljubav Boga i Isusa Hrista!
„Šta ćemo, dakle, na to reći? Ako je Bog za nas, ko može biti protiv nas? Koji zacijelo nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako da nam zajedno s njim sve milostivo ne daruje? Ko će optužiti Božje izabranike? Bog koji [ih] opravdava? Ko će ih osuditi? Hristos koji umrije, pa i uskrsnu, koji je s desne strane Bogu i zastupa nas?“ (stihovi 31-34)
Šta Pavle ovdje kaže? Pa ljudi, sam Bog je predao svog dragog Sina za nas, zar očekujete da postoji neki dar koji će nam uskratiti? Ko nas može optužiti ili osuditi kad su najveće sile u univerzumu za nas, Bog i Hrist? Isus je prošao najveću moguću agoniju, ali Otac ga nije poštedio te čaše upravo ZBOG NAS. Čitajte Matej 27. glava kad god makar malo posumnjate u Božju ljubav. Ali to nije sve. Hrist nas još i zastupa, posreduje za nas.
„Ko će nas rastaviti od Hristove ljubavi? Da li nevolja ili muka ili progonstvo ili glad ili golotinja ili opasnost ili mač?“ (stih 35)
Nema veće od te ljubavi. Ne postoji ništa što se može mjeriti sa samopožrtvovanom Hristovom ljubavi koja je svoju kulminaciju imala na krstu. Opasnosti sadašnjeg svijeta, kakve god one bile, su prolazne. One ni na koji način ne mogu ugroziti naš život u Hristu. Mogu nas u najgorem slučaju lišiti ovog prolaznog života u tijelu. Svijet može tretirati hrišćane kao „ovce za klanje“ (36. stih), jer oni koji su pripali Hristu postaju neprijatelji Sotone i svijeta pod kontrolom Sotone, ali Božji narod opet izlazi kao pobjednik kroz Hrista (37. stih)!
„U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav istjeruje strah, jer strah djeluje kao prepreka. Zaista, ko se plaši, nije savršen u ljubavi.“ (1. Jovanova 4:18)
„Jer uvjeren sam da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni ovo što je sada, ni ono što će doći, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo šta drugo što je stvoreno, ne može rastaviti od Božje ljubavi koja je u Hristu Isusu, našem Gospodu.“ (stihovi 38. i 39.)
Kakva moćna izjava! To je vjera koju moramo razviti. Bog neće prestati da nas voli bez obzira na sve moguće prepreke. Imamo li ikakvog razloga za sumnju da nam ta Ljubav želi išta drugo osim vječni život? Nemamo. Jedina sila koja nas može odvojiti od tog Dara je naša slobodna volja, naše namjerno, istrajno, uporno odbijanje. Ako to radite, onda ste zaista na pogrešnom mjestu.
Bez ljubavi kao rukovodeće sile, svi darovi i sve što radimo nema nebesku kakvoću. O tome Pavle govori o 1. Korinćanima 13:1-8.
„Prava ljubav nije neka jaka i neobuzdana strast. Naprotiv, to je jedno mirno i duboko osjećanje. Ona se ne zaustavlja na spoljašnjosti, već je privlače unutrašnje osobine. Ona je puna mudrosti i rasuđivanja, i njena odanost je stvarna i trajna… Ljubav je sila. Intelektualna i moralna snaga nalaze se u ljubavi i ne mogu se odvojiti od nje… Vrijednost prave ljubavi sastoji se u njenoj gotovosti da čini dobro, i da čini samo dobro. Što god je učinjeno iz čiste ljubavi, makar koliko to neznatno izgledalo u očima ljudi, donijeće svoj plod….
Ljubav ne može živjeti bez djelovanja, a svako djelo povećava, jača i proširuje ljubav. Ljubav pobjeđuje gdje su dokazi i autoritet bespomoćni. Ljubav ne radi za dobitak ili nagradu, iako je Bog obećao da će svaki trud ljubavi biti bogato nagrađen. Ljubav po svojoj prirodi teži da se širi, ali ona djeluje mirno. Njen blag uticaj osvaja grešnika i mijenja njegovo srce kad se svako drugo sredstvo pokazalo neuspješnim. Svaki put kad upotrebljavamo razum, vlast i silu, a ne zovemo u pomoć ljubav, osjećanje i volja onih koje nastojimo ubijediti zauzeće odbrambeni stav i složiće se da nam se odupru…. Jedina sredstva koja pobjeđuju zlo su mudrost i sila ljubavi….
Hrist je naš primjer. On je prolazio čineći dobro. On je živio da bi bio na blagoslov drugima. Ljubav je uzdigla i oplemenila svako Njegovo djelo. Mi nijesmo pozvani da sami sebi činimo ono što želimo da nam drugi čine, ali smo pozvani da činimo drugima ono što bismo željeli da oni nama čine u sličnim prilikama. Mjera kojom mjerimo drugima je uvijek mjera kojom će se nama mjeriti. Prava ljubav je iskrena u svom djelovanju i ona se razlikuje od svake druge pobude… Treba tražiti i njegovati ljubav, jer je njen uticaj božanski.“[1]
Reprodukcija Božje ljubavi u nama sada je samo predukus Neba. Zapazite šta Pavle kaže u nastavku izlaganja o ljubavi u 1. Korinćanima 13:9,12: „Jer naše znanje je djelimično… a kad dođe ono koje je potpuno, nestaće ono koje je djelimično… Jer sada vidimo kao kroz staklo koje ne daje jasnu sliku, a tada ćemo vidjeti licem u lice.“
Stoga nije mudro da se previše pozivamo na ono što djelimično poznajemo, da se „gađamo“ ljubavlju ili je koristimo kao pokrivač za zablude. Najstrašnije prevare u hrišćanskom svijetu dešavaju se pod kamuflažom ljubavi.
„A sada ostaje ovo troje: vjera, nada i ljubav. Ali najveća od njih je ljubav.“ (13. stih)
________________________
[1] E.G. White, Testimonies for the Church, vol. II, pp. 133-136
Savršen tekst,poput savršene ljubavi Božje koju pojašnjava.