Jovan Krstitelj je prije Hrista propovijedao u judejskoj pustinji i pozivao ljude na pokajanje. Šta je pokajanje? Mnogi imaju pogrešno razumijevanje ovog termina. Pokajanje doslovno označava promjenu uma koja rezultira promjenom ponašanja (Djela 2:38; 3:19; 11:18; 17:30; 20:21; 26:20). Pokajati se u odnosu na spasenje znači promijeniti svoj um u odnosu na Boga i Isusa Hrista. Pokajanje prethodi zdravoj vjeri. Nemoguće je pouzdati se u Isusa Hrista kao Spasitelja ako prethodno ne promijenimo um u vezi sa tim ko je On i šta je učinio za nas. Bez obzira da li se radi o pokajanju zbog tvrdokornog odbijanja ili neznanja i nezainteresovanosti, radi se o promjeni uma. Biblijsko pokajanje, u odnosu na spasenje je promjena uma sa ignorisanja ili odbacivanja Boga i Hrista na povjerenje u njih i vjeru u njihov Plan spasenja za nas.
Od ključne je važnosti da razumijemo da pokajanje nije djelo kojim zarađujemo spasenje. Niko ne može da se pokaje i dođe Bogu ako Bog tu osobu ne privuče sebi (Jovan 6:44). U Djelima 5:31 i 11:18 navodi se da je pokajanje nešto što Bog daje, što je moguće samo zbog Njegove blagodati. Ali dokaz istinskog pokajanja je radikalna promjena ponašanja, odustajanje od grijeha (Matej 3:8; 2. Korinćanima 5:17; Galatima 5:19-23; Jakov 2:14-26).
Jovan je dao jedan veoma ubjedljiv razlog poziva na pokajanje: blizinu carstva nebeskog (Matej 3:2). Šta je to konkretno značilo? Najavu dolaska Mesije koji uvodi nebesko carstvo, Mesije koji ima silu da to sprovede u djelo! Jovan je time ispunjavao proročanstvo koje je dao Isaija prorok vjekovima ranije (Isaija 40:3). Interesantno je da je Jovan nadahnut Božjim Duhom oštro ukorio samo religijske zvaničnike tog vremena (Matej 3:7-10), jer su oni izgradili sopstveni vjerski sistem u kojem istinsko pokajanje nije bilo moguće zbog njihove nespremnosti da se odreknu zabluda na kojima su izgradili svoj sistem i svoje položaje (vidi: Jovan 12:43). Jovan je otvoreno najavio dolazak Mesije (Matej 3:11,12) i prepoznao Isusa kao Mesiju (Matej 3:13-15)! Isus je kasnije potvrdio Jovana kao najavljenog „Iliju“ (Matej 11:1-15).
Isus je svoju javnu misiju počeo nakon krštenja. Suštinu Njegovog propovijedanja činila je centralna poruka: „Navršilo se vrijeme i približilo se Božje carstvo. Pokajte se i vjerujte u dobru vijest [ili jevanđelje].“ (Marko 1:14,15) Odavde vidimo da se jevanđeoska poruka zasnivala na proročanstvima. Isus je tačno po proročkim najavama, posebno vremenskim iz Danilove knjige, otpočeo svoju službu.
Da bismo sve ovo pravilno razumjeli, moramo imati u vidu širu sliku Božjeg plana spasenja, moramo razlikovati opštu Božju blagodat od posebne spasonosne blagodati koja dolazi primanjem Hrista. Zapazite da kad je Isus u sinagogi u Nazaretu čitao iz knjige proroka Isaije i konstatovao da se te riječi upravo ispunjavaju (Luka 4:16-21), On je naglasio da se propovijeda „godina Gospodnje milosti“ (19. redak), dok je izostavio drugi dio stiha iz Isaije 61:2 koji govori o „danu Božje osvete“. Isus nije porekao tu istinu, samo što za njeno ispunjenje još nije bilo došlo vrijeme. Ima dosta proročanstava koja sažimaju različite faze i aspekte Plana spasenja, i mi ih nikad ne smijemo zloupotrebljavati tako što ćemo ih prilagođavati svojim gledištima ili nerealnim očekivanjima. Jevreji su željeli oslobođenje od okupatora i dominaciju nad narodima, ali nijesu željeli oslobođenje od okupacije grijeha u ličnim životima. Postoji uzročno-posledična veza u svemu što se dešava, i Bog koji je Bog reda, želi da razmišljamo na razuman i logičan način. Autentičnost biblijske religije upravo se prepoznaje u apelu na najuzvišenije i najplemenitije odlike moralnih mislećih bića.
Šta je zapravo carstvo Božje?
Carstvo Božje je Božja vladavina, područje u kojem se poredak rukovodi u skladu sa Božjim načelima života. U duhovnoj dimenziji, to su principi Božjeg Zakona koji definišu odnos prema Tvorcu i međusobne odnose stvorenih bića u horizontalnoj ravni, gdje je aktivna nesebična ljubav vodeća sila. Duhovna dimenzija je iznad materijalne i fizičke i sklad materijalne dimenzije zavisi o integritetu duhovne dimenzije.
Zbog pobune, na zemlji nije Božje carstvo. Svi ljudi nasleđuju sebičnu prirodu, prožetu grijehom i duhom satanizma, ali isto tako i pravo na život zbog opšte Božje blagodati date radi jevanđelja ili Plana spasenja. Zbog situacije u kojoj se nalazi, ljudski rod, sam po sebi, nikad ne može uspostaviti Božje carstvo u izvornom smislu tog pojma (vidi: Jovan 14:30; Rimljanima 3:23; Efescima 6:12).
„Kad su ga fariseji pitali kada će doći Božje carstvo, on [Isus] im je odgovorio: ‘Božje carstvo ne dolazi tako da se može vidjeti; niti će se kazati: Evo, ovdje je! Ili Ondje je! Jer Božje carstvo je u vama.’“ (Luka 17:20,21)
Da li se Božja spasonosna blagodat (nezaslužena dobrota i milost) može uspostaviti odlukom nekog zakonodavnog, vjerskog ili državotvornog tijela na određenoj teritoriji ili nad određenom grupom ljudi? Naravno da ne može, jer blagodat je dar koji se prima prvo unutra, u našem duhovnom biću. Proces vraćanja Božjeg carstva mora početi upravo na mjestu na kojem je ono bilo izgubljeno. Za nas, tu počinje Božje carstvo, primanjem Božjeg Duha u naša srca.
Preduslov za to je duhovno začeće ili rođenje odozgo koje se može primiti samo od Boga: „Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko odozgo ne rodi, ne može vidjeti Božje carstvo.“ (Jovan 3:3)
Drugim, riječima, ne postoji nikakva druga alternativa da se čovjek domogne carstva Božjeg.
Da bi se to uopšte desilo, treba da primimo, prihvatimo dar spasenja: „A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u njegovo ime, koji nisu od krvi ni od tjelesne volje ni od čovječije volje, nego začeti od Boga.“ (Jovan 1:12,13)
„Nego, prvo tražite Carstvo Božije i njegovu pravednost, i sve ovo [materijalne potrebe] će vam se dodati.“ (Matej 6:33)
Ovo je pravi redosled prioriteta.
Božje carstvo se nikad ne može uspostaviti kao zemaljska, vidljiva vladavina. Takvu ideju gajili su Jevreji, a ideje zasnovane na istoj obmanjivačkoj matrici gaje i hrišćani kao različita crkvena tijela koja projektuju Hristovu vlast nad zemaljskim carstvima nametnutim ljudskim autoritetom.
Na Pilatovu znatiželju kako to da se Isus smatra judejskim carem, Gospod je odgovorio: „Moje carstvo nije od ovog svijeta. Kad bi moje carstvo bilo od ovog svijeta, moje sluge bi se borile da ne budem predat Judejcima. Ali moje carstvo nije odavde.“ (Jovan 18:36)
Jevanđelje spasonosne milosti nikad se ne može dovesti u sklad sa duhom ovog svijeta. Zbog toga je to proces spasenja koji se pokajanjem i primanjem Dara koji Bog obezbjeđuje začinje i raste u osobi koja ga primi, donoseći svoj rod u podobnosti i kvalifikovanosti za Božje carstvo koje će se, po realizaciji Plana spasenja, napokon uspostaviti na ovoj planeti, koja je sada kao jedan veliki karantin pod tretmanom najvećeg Ljekara. Ali ako odbijamo „terapiju“ koju nam Ljekar nudi, ne postoji nikakva druga opcija za naše spasenje i dovođenje u sklad sa načelima Božjeg carstva.
Svjestan svega ovoga, Isus se držao dalje kako od vjerskih tako i od svjetovnih vlasti, zato što se Lijek nije nalazio u ljudskim i spoljnim mjerama.
Apostol Pavle je bio duboko svjestan veličine Hristove misije i Njegove žrtve kao osnove za primanje Božje spasonosne blagodati, te u tom smislu treba razumjeti sve njegove izjave i učenja, o čemu će biti više riječi u narednim proučavanjima.
I danas traženje zemaljske podrške i priznanja za Božje djelo nije ništa manja obmana nego je to bila u Isusovo vrijeme. Samo na taj način možemo ispravno razumjeti istinsku zajednicu vjernih i osloboditi se ropstva predrasudama i nametnutim lažnim autoritetima.
„Gdje su dva ili tri sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima.“ (Matej 18:20) Gdje je Hrist čak i među nekolicinom najskromnijih, to je Hristova zajednica, jer prisutnost Najvišeg i Svetog koji prebiva u vječnosti jedino može ustanoviti zajednicu vjernih. Nikakva zemaljska organizacija ne može polagati pravo na ekskluzivitet ove premise.
„Vjetar duva gdje hoće i čuješ njegov šum, ali ne znaš odakle dolazi i kuda ide. Takav je svako ko je rođen od Duha.“ (Jovan 3:8)
„Ali dolazi čas, i već je tu, kada će pravi bogoslužitelji služiti Ocu u duhu i istini, jer i Otac traži takve bogoslužitelje. Bog je Duh, i oni koji mu služe obavezani su da mu služe u duhu i istini.“ (Jovan 4:23,24)
U zemaljskim sistemima ljudi teže statusu i položajima vlasti i moći (Matej 20:25-28). Svi ciljevi koje svjetovni ljudi postavljaju u životu vezani su postizanje određenih privilegija i boljeg statusa u odnosu na druge. S druge strane, Hrist je propovijedao carstvo koje se zasniva na potpuno drugačijim načelima: On je pozivao ljude da služe drugima iz nesebične ljubavi! Oni koji imaju veće talente i preimućstva imaju i veću odgovornost za druge. U Hristovom carstvu nema prinude, nema iznuđivanja autoriteta i poštovanja. Sve se zasniva na radosnoj službi iz ljubavi. Zbog toga je pogrešno kazati da Bog zapovijeda ili izdaje zapovijesti, jer je to u neskladu sa najvećim načelima Njegovog carstva. Više riječi o tome biće u jednom od narednih proučavanja. Dotle, važno je da zapamtimo da se Božje carstvo zasniva i gradi na onome što je vječno, i da je to temelj dobre vijesti odnosno jevanđelja!
Dodatno razumijevanje pojma „Božje carstvo“ bitno za naš život sada i ovdje stičemo proučavanjem Isusovih izjava, pouka, priča i parabola (vidi: Luka 6:20; 9:60-62; 13:18-21; 16:16; 18:16-30 ). Ali Božje carstvo kao faktički poredak još uvijek je stvar budućnosti (vidi: Isaija 9:7; Luka 1:32,33; 19:11; 21:7-31; Danilo 7:13-18, 26,27). Ukoliko ne shvatimo cijeli proces, kako onaj koji se tiče našeg unutrašnjeg bića, tako i put do uspostavljanja Božjeg carstva kao opšte realnosti, u opasnosti smo od različitih duhovnih zabluda i vjerskih zloupotreba.
