Dobri i moralni ljudi?

Po definiciji moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što zlo. Moral je kriterijum koji se primjenjuje na postupke. Za moral se kaže da je relativan, jer nije isti u svim društvenim grupama i istorijskim periodima. Centralne vrijednosti morala su: dobro, ispravno i pravedno. Procjenjivanje morala ili moralni sud se donosi na osnovu postupaka, rasuđivanja, ponašanja ili uopšte karaktera neke osobe.

Po Sigmundu Frojdu, potpuno usvajanje moralnih normi koje jedno društvo propisuje praktično je nedostižno. Zbog nagonske, impulsivne strane ljudske prirode, čovjek tek djelimično usvaja te norme, posebno one kojima se određena ponašanja zabranjuju.

Takođe se smatra da su običaji najstarija forma regulisanja društvenih odnosa i ponašanja, od kojih su neki nastali spontano, dok su drugi proizvod različitih religija.

Zbog potrebe da se regulisanje ponašanja ljudi ne prepušta stihiji, država određuje društvene pravno-političke norme, čije nepoštovanje sankcioniše. Ove norme se sadržinski razlikuju od moralnih. Isto tako, moralna dužnost i pravna obaveza nijesu uvijek u skladu i zbog toga što pravna radnja može da bude ispravna, ali ne mora da bude moralna.[1]

Prema ovome što smo do sada vidjeli, i prema ljudskom iskustvu uopšte, izgleda da je moral zaista relativan i nedostižan ljudskom rodu. Zbog toga se vještom retorikom praktično sve može relativizovati, opravdati ili osuditi, zavisno o nazorima i ciljevima zakonodavnih tijela, ljudi kao društvenih grupacija ili pojedinaca. Svjedoci smo da se upravo to dešavalo i dešava se svuda po svijetu. Moral prepušten čovjeku je u nesigurnim rukama, koliko god se trudili da ga reprodukujemo, održimo ili nametnemo, bilo kroz vaspitne i kulturne manire i uljudnost, običaje ili silom zakona.

Primjeri deskriptivnog (moralnog) relativizma prisutni su već u antici. U trećoj glavi Istorije, Herodot kazuje anegdotu o persijskom kralju Dariju koji je na svom dvoru sakupio neke Helene upitavši ih za koje bi pare pristali da pojedu svoje očeve kada ovi umru, na što su mu oni odgovorili da to ne bi učinili ni po koju cijenu.

Darije je potom pozvao Indijce, koji su imali običaj da jedu svoje mrtve, i uz prisustvo tumača, da bi Heleni razumjeli razgovor, upitao ih za koje bi pare pristali da spale svoje očeve kada ovi umru, što je inače bio helenski običaj. Indijci su digli graju i zamolili ga da prestane sa takvim pitanjima.

U susretu sa tuđinskim moralnim uvjerenjima i običajima, većina nas se ponaša kao Heleni i Indijci iz Herodotove priče.

Da li su moralni principi zaista društveno uslovljeni ili postoji nešto više?

Prvo da pogledamo neke primjere primjene morala.

 

Šerijat i održavanje morala primjenom vjerskih krivično-pravnih odredbi

Šerijat kao pravna norma predstavlja skup svih propisa iz oblasti vjerskog i svjetovnog prava na osnovu kojih su uređeni odnosi u islamskoj zajednici. Šerijat je božanski zakon islama, i razumijevanje tog zakona jeste fikh, odnosno sudstvo. Šerijatsko pravo je pravo koje se zasniva na islamskoj religiji i Kuranu kao osnovnom izvoru prava, koji, pored prava, obuhvata i osnovne principe vjere i morala.

Neke od zemalja sa najstrožim šerijatskim zakonima su Sudan, Pakistan, Saudijska Arabija, Jemen… dok se u drugima primjenjuje mješoviti sekularni i vjerski sistem.

Tako u šerijatskim zemljama sa strogim krivično-pravnim sistemom nema potrebe da se auto zaključa kada vlasnik negdje ode. Ključ ostaje u bravi pored volana, jer nikom ne pada na pamet da krade i da mu bude ruka odsječena. Odsijecanje se vrši javno na trgu za pouku drugima. Ruke se sijeku za krađu svega što je skuplje od kokošijeg jajeta.

Za silovanje odmah sleduje javno kamenovanje do smrti. Ako neko počini blud sa drugom ženom, oboje bivaju kamenovani javno ako su u braku. Ako su počinitelji mladići, sleduje kazna od 100 bičeva.

Ako neko bude uhvaćen u sodomiji (homoseksualizam), kazna je da bude bačen sa najveće litice u gradu i ako preživi slijedi kamenovanje.

Za alkohol je 100 bičeva. Retkost je da policija nađe alkohol.

Za pokazivanje ženske kose ili drugih stidnih djelova tijela u javnosti kazna je 80 bičeva.

Za drogu primjenjuje se smrtna kazna odsijecanje glave. Desi se jednom ili dvaput godišnje da se pronađe droga.

Za oružano razbojništvo slijedi jedna od tri kazne shodno težini: i) zatvor ili progon; ii) odsijecanje ruke i noge unakrsno; ili iii) smrtna kazna odnosno razapinjanje na krst na trgu za pouku drugima.

Za namjerno ubistvo slijedi identična smrtna kazna.

Za nenamjerno ubistvo kazna je plaćanje krvarine. Porodica ubijenog određuje visinu krvarine koliko ona hoće.

Za bavljenje vračanjem: amajlije, gatanje, horoskopi i sl. slijedi smrtna kazna.

Za iznošenje laži kojima se kalja nečija čast, bez valjanog dokaza, slijedi 40 bičeva.

U zemljama u kojima se sprovode ovakvi i slični zakoni ubistva su minimalna, krađe su minimalne, silovanja praktično ne postoje i nema nemoralnih djela.

Ali motivi i pobude koje dovode do ovakvih djela i dalje ostaju neriješeni, inače bi prestala svrha primjene takvih zakona. Strah od kazne može biti preventiva zločina, ali ne može izliječiti zlo srca.

 

Disciplinom i vaspitanjem do morala

Najizrazitiji primjer visokih moralnih normi i ponašanja uopšte postignutih kroz vaspitni i društveni sistem discipline i samodiscipline u svrhu društvene korisnosti je japanska kultura. Japan je dom jedinstvene kulture sa veoma striktnim sistemom prikladnog ponašanja i urednosti. Ova kompleksna mreža društvenih normi i tradicija može izgledati pretjerana onima koji posjećuju zemlju izlazećeg Sunca. Zbog evidentne razlike od ostalog svijeta i potrebe za očuvanjem svojih vrijednosti, Japan je prilično zatvorena zemlja u kojoj se stranci vide kao potencijalni kvaritelji sistema. Ako nemate specifičan i opravdan razlog za posjetu Japanu ili posao koji vas veže za tu zemlju, kao turista ili avanturista izvjesno se nećete proslaviti.

U Japanu religija svakako ne dominira društvom i više je vezana za rituale i određene oblike obožavanja prirode i sujeverja tako da joj se ne može pripisati diktiranje moralnog kodeksa. Disciplini i moralnom kodeksu najviše je doprinijela potreba za održivošću na ostrvima gdje opstanak nije bio lak i praktično je zahtijevao vojničko ustrojstvo. Sve je podređeno grupizmu, gdje se dobrobit grupe smatra važnijom od dobrobiti pojedinaca. Zbog toga u Japanu bicikli mogu biti prevozna sredstva do posla ministrima jednako kao običnim građanima, ili profesorima jednako kao studentima. U stambenim jedinicama ili privatnim domovima nema megalomanije, niti težnje da se napravi kuća veća i luksuznija od komšijske. Čekaoci na javni prevoz prirodno staju u red (gdje ima potrebe za tim) kako ko dolazi i prirodno se u prolazima ili na stepeništu kreću jednom stranom kako bi oni koji žure mogli nesmetano da prođu. Školarci tinejdžerskog uzrasta praktično su bezazleni, bez ikakvih pokazatelja destrukcije. I pored velikog broja vozila na japanskim ulicama, saobraćaj je izvanredno regulisan i nećete čuti nikoga da trubi, jer to se takođe smatra nepristojnim i uvredljivim…

Iako je japansko društvo vrlo homogeno i praktično predstavlja perpetuum mobile sistema normi ponašanja, običaja, navika i morala, i to je daleko od ideala. Oni koji su duže boravili u Japanu mogli su s vremena na vrijeme zapaziti i neke čudne stvari, kao na primjer muškarca srednjih godina u kolima metroa kako čita strip sa dječjom pornografijom neopterećen time što je okružen mnoštvom ljudi od kojih se niko ne uzbuđuje niti ga ukorava zbog toga što radi.

Samokontrola i disciplina daju rezultate, ali ni one nijesu dovoljne da riješe problem srca.

 

Liberalni (ne)moral

Evropsku i uopšte zapadnu kulturu odlikuju liberalniji oblici morala koji se uglavnom pripisuju uticajima hrišćanstva i prosvetiteljstva. Sa slabljenjem uticaja hrišćanstva protestantske orjentacije, uveliko zaslužnog za puritanizam i zdravu korisnost, manje ili više demokratski ustrojeni oblici državnog uređenja postepeno su tolerisali, favorizovali i legalizovali različite oblike ponašanja koji su se ranije smatrali nemoralnim, neprihvatljivim i destruktivnim, čak do te mjere da se oni danas nameću kao obavezni (jer su na pozicijama vlasti i odlučivanja upravo takvi profili ljudi).

U odbrani od optužbi za razvoj nuklearnog programa, bivši iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad je izjavio da atomske bombe nijesu prijetnja svijetu koliko pad zapadnjačkog morala i kulture.

 

Sve je relativno, zato treba da ćutite

Zbog svega navedenog, stav prosječnog intelektualca po pitanjima morala je pasivan. Drugim riječima, ljudski rod, odnosno različite društvene grupacije sa svojim etičkim kodeksima koji nikad ne mogu postići konsenzus ili opšteprihvaćeni standard, na kraju mora da završi u prećutnoj toleranciji ako bi intelektualno tjerali mak na konac.

Ali zbog drugih „potreba“ ljudske prirode, kao što su licemjerstvo, zavist, ljubomora, želja za isticanjem i sl., moralne norme i shvatanja najčešće su u službi oruđa za međusobno optuživanje i nadgornjavanje. Dok s jedne strane ljudi teže kompromisima i međusobnoj toleranciji (kodeks ćutanja kao omerta kod mafije) u svom (ne)moralu, oni takođe imaju potrebu da „liječe“ vlastite komplekse preko nipodaštavanja ostalih, s druge strane.

Nije li i jedno i drugo iracionalno? Otkuda iracionalnost u čovjeku, i zašto se odgovori na naše dileme i pitanja uglavnom završavaju polovičnim rezultatima i nedorečenošću? Zašto se ni dvoje ne može apsolutno složiti u svim stvarima?

 

Od uzroka do posledica

Fascinantno je da Biblija ima odgovore i objašnjenja najtežih pitanja koja bi sebi mogli postaviti. Ali ljudi ignorišu istraživanje u tom polju kao nepoželjno ili čak irelevantno, što zbog predrasuda i neznanja, što iz preokupiranosti svakodnevnom životnom kolotečinom i planovima.

Biblija nigdje ne pominje termin „moral“, ali se itekako bavi razlikovanjem između dobra i zla.

Šta Biblija zapravo govori o stanju u kojem se mi nalazimo?

„Ono što izlazi iz čovjeka, to čovjeka čini nečistim. Jer iznutra, iz ljudskog srca, izlaze zle misli, blud, krađe, ubistva, preljube, lakomstvo, zloba, prevara, besramnost, zavidno oko, hula, oholost, nerazumnost. Sva ta zla izlaze iznutra…“ (Marko 7:21-23)

Srce predstavlja naše unutrašnje biće, pobude. To znači da problem koji imamo ne može se riješiti spoljnim mjerama, a nemamo ni opciju da promijenimo svoje unutrašnje biće. Šta se dogodilo i otkuda mi ovdje u ovakvom stanju?

1) Čovjek je stvoren po Božjem obličju kao slobodno moralno i kreativno biće (1. Mojsijeva 1:26,27; Psalam 8:5,6). Božje obličje podrazumijeva ne samo izgled već prije svega ključne osobine Božje ličnosti: ljubav, pravednost, milosrđe i istinu. Treba naglasiti da ovo nijesu puki mehanizmi već aspekti same ličnosti. To znači da je sve pomenuto bila sama ljudska priroda, usklađena sa Tvorcem kao apsolutom tih vrijednosti, drugim stvorenim bićima i okruženjem.

2) Prihvatanjem iracionalnog koncepta nezavisnosti od Boga, čovjek se odvojio od Tvorca, odvojio se od Života (1. Mojsijeva 3:1-6).

3) Odvajanje od Života jednako je smrti, ali zbog Plana spasenja (1. Mojsijeva 3:15), koji je centralna poruka cijele Biblije, ljudski rod je dobio šansu da živi sa posledicama tog odvajanja kao priliku za prihvatanje Dara spasenja koji je Bog obezbijedio.

4) Kakve promjene su nastale u ljudskoj prirodi? Odgovor na ovo pitanje objašnjava sve probleme s kojima se suočava ljudski rod, uključujući i nemoć u postizanju moralnog života.

Eva je poslušala sugestije Sotone i prihvatila njegovu ideologiju, te tako sama postala medijum za prenošenje iskušenja i manipulaciju. Adam je u očajanju stavio ljubav prema bližnjem ispred povjerenja i ljubavi prema Stvoritelju i prihvatio njenu sudbinu.

Direktne, odmah vidljive posledice bile su gubitak „odjeće“ od svjetlosti Božje slave, strah i otuđenost od Stvoritelja, krah duhovnog bića i karaktera. Prebacivanje krivice na drugog i međusobno optuživanje postale su norme ljudskog ponašanja. Adam je optužio Evu za koju je prethodno bio spreman da umre, a Eva je optužila zmiju. Biološka reprodukcija postala je problematična (1. Mojsijeva 3:16), u prirodi su se aktivirali mehanizmi propadanja i destrukcije koji život čine mukotrpnim, režim ishrane i održavanja života se promijenio (1. Mojsijeva 3:17-19).

Očigledno ljudski rod kao reprodukcija Adamovog života našao se u problemu koji sam nije bio u stanju da riješi. Ali opet zbog Plana spasenja Bog je obezbijedio opštu blagodat koja pripada svim ljudima i koja podrazumijeva određeni stepen Božjeg posredovanja i zaštite – da mogu voljno izabrati između Dara spasenja i istrajavanja u konceptu satanizma. Zbog toga svi možemo da pravimo kvalitativne pomake i donosimo (uslovno rečeno) dobre odluke i preduzimamo akcije koje život kojim sada živimo čine (relativno) smislenim i svrsishodnim. Potpuni robovi Sotone i demona postajemo samo u slučajevima namjerne duhovne i tjelesne degradacije i povezivanja sa njima kroz okultne prakse radi navodnog sticanja moći i materijalnih privilegija. Naravno Bog ne bi bio to što jeste kad nas kroz svoju pisanu Riječ i na druge načine ne bi upozorio i savjetovao šta je dobro za nas a šta nije. Zato u Bibliji nalazimo Zakon kao vrhovni kriterij odnosa sa Bogom i naših međusobnih odnosa, formulisan na način prikladan uslovima grijeha. Oko tog Zakona objedinjeni su setovi drugih zakona, kao što su građanski krivično-pravni sistem, zdravstveni zakoni, ekonomska načela, te obredni zakoni i uredbe o praznicima, čija osnovna svrha je bila tipski prikaz Plana spasenja. Na onima kojima su ti Zakoni, kao i Božja prisutnost i slava bili poznati (u pisanoj formi starom Izraelu), počivala je i veća odgovornost, uključujući potrebu za sviješću o Božjoj svetosti i kaznenim mjerama i odredbama za namjerno ili nenamjerno kršenje Zakona uopšte. Za prestupnike moraju postojati preventivne i kaznene mjere, inače bi u svojoj navalentnosti postepeno preuzeli kontrolu, nametnuli zlo i bezbožnost i obezvrijedili Božju namjeru među ljudima, kako smo svjedoci da se dešavalo i dešava se danas.

Dakle, kroz reprodukciju Adamovog života, mi rođenjem nasleđujemo sebičnu prirodu, odvojenu od Boga i nesposobnu da sama po sebi postigne ideale ljubavi, pravednosti, istine, morala (Rimljanima 3:23; 5:12)… ali sposobnu za blijedu spoznaju istih zahvaljujući opštoj Božjoj blagodati za sve ljude.

 

Čovjek, grijeh i moral

Nemoguće je za čovjeka da istovremeno bude moralan i dobar i rob grijehu (Jovan 8:34; Rimljanima 6:16,19,20; 2. Petrova 2:19). To je osnovni razlog zašto istinski nikad ne uspijevamo u potrazi za srećom i ljubavlju. Mi smo u stanju, uz određene napore i okolnosti, ostvariti izvjestan stepen uspjeha u različitim oblastima ljudskog iskustva, ali ako nemamo odnosno nijesmo primili drugi i mnogo uzvišeniji Dar Božje blagodati, sve to ostaje na nivou ispraznosti i parade pale prirode, na koji god način se manifestovalo, uključujući i vjerski život.

 

Očekuje li Bog da se moralno unaprijedimo i postanemo dobri?

Mnogi bi se iznenadili kad bi shvatili šta Bog zaista očekuje. On zna da mi to sami po sebi ne možemo, jer smo kolektivno lišeni slave Božje odnosno Njegovog života u nama (Rimljanima 3:10-12,23). Kad bi to bilo moguće, Bog bi jednostavno postavio norme koje moramo ispuniti (Galatima 2:16).

Zapravo, sve neznabožačke i lažirane religije se zasnivaju na konceptu da čovjek sam svojim činjenjem, tehnikama i vjerskim životom postiže standard kojim zadovoljava Boga. Sa biblijske tačke gledišta to je potpuna obmana.

Biblija eksplicitno tvrdi da samo novorođenjem (Jovan 3:3-8) ili duhovnim začećem u Isusu Hristu (Jovan 1:12,13; 1. Jovanova 4:7; 5:1,4) kao opštem Čovjeku, drugom Adamu (Rimljanima 5:14,17-19; 1. Korinćanima 15:45-49), možemo povratiti izgubljeni život, jer je On taj koji ga je otkupio (Galatima 3:13; Otkrivenje 5:9,10).

Kad to primimo vjerom, koja nije nikakva fikcija već realnost, mi prelazimo iz smrti u život (Jovan 5:24-26; 1. Jovanova 5:11-13) i pristajemo da budemo oblikovani po uzoru na Njega (Efescima 4:11-13). Dobijajući taj Život na dar, mi se kvalifikujemo kao stanovnici Božjeg carstva, kao Njegovi sinovi i kćeri (Jovan 1:12-14; Rimljanima 8:15-19).

„Daću vam novo srce i u vas ću nov duh staviti.“ (Ezekijel 36:26)

Riješivši osnovni problem, uzrok svih problema koji muče ljudski rod, mi tada bivamo osposobljeni da reflektujemo kvalitete Hristovog života već ovdje i sada na zemlji, tačnije On to čini kroz nas (Jovan 14:10-20; 15:1-5). Iako i dalje živimo u paloj prirodi, duhovno biće se obnavlja i raste svaki dan (Kološanima 3:10), donosi rodove usklađenosti sa božanskim karakterom (Galatima 5:22,23; Efescima 5:9) i postojanu ljubav (1. Korinćanima 13. glava).

Dakle, nenadmašna, fascinantna dobra vijest je da samo Bog ima trajno rješenje za sve naše probleme, kroz život koji u Hristu dobijamo na dar, jer On je jedini Put, Istina i Život. Sve drugo je osuđeno na propast i iluziju kratku koliko i ovozemaljski pozajmljeni život.

Pavle Simović

_______________

[1] Wikipedia: Moral.