„Zaista, zaista, kažem vam, ko u ovčiji tor ne ulazi na vrata, nego preskače na nekom drugom mjestu, taj je lopov i pljačkaš. A onaj ko ulazi na vrata pastir je ovcama. Njemu vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On svoje ovce zove po imenu i izvodi ih. A kad sve svoje izvede, ide pred njima i ovce idu za njim, jer poznaju njegov glas. A za strancem neće ići, nego će pobjeći od njega, jer ne poznaju glas stranaca.“ (Jovan 10:1-5)
Isus opet u uvodu koristi konstrukciju „Amin, amin“. Ovdje se koristi riječ koja je došla iz aramejskog gotovo nepromijenjena u mnoge druge jezike. Izražava slaganje ili nadu kada se koristi na kraju izjave. Kada se koristi na početku rečenice, to implicira da govornik iz prve ruke iznosi apsolutnu istinu.
Ovo je prva od tri povezane, ali odvojene analogije koje će Isus napraviti koristeći koncept pastira, vrlo blizak jevrejskoj pastirskoj kulturi.
Isus započinje prvu metaforu izjavom da je neko ko se popne na ogradu tora za ovce „lopov i razbojnik“. U to doba, više stada ovaca bilo bi smješteno u jednom ograđenom prostoru. Stranice su bile dovoljno visoke da spriječe ovce da izađu i divlje životinje da uđu unutra. Ova struktura bi imala jedan otvor – i to je bilo jedino predviđeno mjesto za ovce da uđu ili izađu. Svako ko je pokušao da uđe u obor bez korišćenja jedinih vrata, po definiciji, nije bio dobar.
Pojedini stalni pastiri su bili poznati svojim stadima isključivo po glasu. Da bi izvukao određeno pastirsko stado, sve što je taj pastir trebao učiniti je da ih pozove. Kao odgovor, njegove ovce – i samo njegove ovce – bi izašle.
Budući da su ograde napravljene radi sigurnosti, nije bilo potrebe ili razloga da bilo ko koristi bilo koju ulaznu tačku osim predviđenih vrata. Barem nije postojao legitiman razlog. Jedinstvena vrata bila su tamo gdje bi odobrenim pastirima bilo dozvoljeno da uđu i izađu, i gdje bi njihova stada ulazila i izlazila. Jedini razlog zašto bi neko ušao u tor penjući se na ogradu je da bi mogao nauditi ili ukrasti ovce.
U ovom trenutku, Isus ne govori o nebu. Njegova analogija ima dobro definisanu svrhu, koja nije direktno povezana sa spasenjem ili postizanjem vječnog života. Kao što će Isus kasnije reći, oni koji su „njegovi“, što se tiče vječnog života, ne mogu biti „ukradeni“ na način na koji bi razbojnik u ovoj konkretnoj analogiji učinio. Umjesto toga, ovaj simbol govori o tome kako i zašto neki ljudi odgovaraju na poruku jevanđelja, a drugi ne.
Da bi izvukao određeno stado, pastir je trebao samo da ih pozove. Ovce bi se odazvale, koje je ta jedina osoba uzgajala i brinula o njima. Pripadnice drugih stada ne bi odgovorile na taj glas. Ali one poznaju njegov glas i slijede ga nakon odaziva dok on ide ispred njih.
Glas stranca ovce ne bi slijedile, već bi se uplašile i ustuknule.
U ovoj metafori, Isus je ukazao da su oni koji ne slušaju njegov glas kao ovce drugog pastira. Oni koji slušaju su oni koji pripadaju njemu. Iako je analogija jasna, prisutni kao da nemaju razumijevanje šta Isus zapravo govori.
Zato je Isus opet rekao: „Zaista, zaista, kažem vam, ja sam vrata ovcama. Svi koji su došli prije mene lopovi su i pljačkaši, ali ovce ih nisu slušale. Ja sam vrata. Ko uđe kroz mene, biće spasen. Ulaziće i izlaziće i naći će pašu. Lopov dolazi samo da ukrade, zakolje i uništi. Ja sam došao da imaju život, da ga imaju u izobilju. Ja sam dobri pastir. Dobri pastir polaže svoju dušu za ovce…“ (Jovan 10:7-11)
Ovdje Isus pravi zasebnu metaforu, koja je samo djelimično povezana sa upravo završenom. Tadašnji torovi za ovce bili su izgrađeni sa samo jednim užim otvorom u inače visokoj ogradi. Ovo je olakšalo sprječavanje ovaca da odlutaju, divljih životinja da uđu i kontrolisalo ko ima pristup ovcama. Ovaj otvor je čuvao vratar, kojeg je Isus spomenuo u svojoj prvoj analogiji. Pošto je ogradu bilo potrebno blisko i stalno čuvati, vratar bi obično ležao preko otvora da se odmori ili spava. Na taj način je vratar bukvalno postao „vrata“ ovčijeg tora.
Ovdje Isus implicira da je on, i samo on, sredstvo kojim Bog namjerava da ljudi dođu k Njemu. Njegov komentar posebno ima za cilj da kaže da prethodni vjerski vođe naroda nisu bili „pravi“ vođe koje je Bog namijenio. Ovaj koncept takođe ima odjeka, barem suptilno, na jedina vrata koja je Bog postavio na arku koju je izgradio Noje – jedina vrata kroz koja je čovječanstvo spašeno od Božjeg gnjeva (Postanje 6:16). Ulaz u Svetilište Starog saveza takođe je bio samo jedan, što je bolja analogija za Hrista.
Hrist je kao i vrata – čuvar kapije – jedini legitimni autoritet za ovce. Vjerske vođe koji su do tog trenutka kontrolisali Izrael su poput onih koji pokušavaju da se ušunjaju u tor za ovce ili pozivaju ovce koje nisu njihove. Oni su, duhovno, lopovi i razbojnici. Moguće da je ovo referenca i na lažne mesije kojih je bilo u to doba, a i u narednim vjekovima.
Isus tvrdi „Ja sam vrata.“ Što se tiče ove metafore, Isus podrazumijeva da je on vratar – osoba koja ima legitimni pristup ogradi. On je takođe i otvor, jedini način na koji ovca može da se kreće unutra ili van.
Ova analogija donosi nekoliko slojeva značenja. Prvo i najvažnije, samo kroz vrata se ovca može „spasiti“. Ovdje se koristi grčki izraz, sōthēsetai, koji podrazumijeva da se nešto čuva, liječi ili spašava od uništenja. Ovo je vrlo dramatična terminologija za doslovne ovce, iako im je tor bio najbolja zaštita od divljih životinja. Isusova izjava je, dakle, neobično direktna po svojim duhovnim implikacijama. Isus je ta vrata, i jedina vrata, ideja koja se često ponavlja u Novom savezu (Jovan 14:6; Djela 4:12).
Usko povezana s ovim, vrata – Isus, u ovom slučaju – su ono što razdvaja sve ovce u dvije osnovne grupe. Ovce su ili „unutra“ ili „vani“; one su „sačuvane“ ili „nesačuvane“. Nema drugih kategorija, niti drugih opcija. Ovo, takođe, podržava dosledno učenje Novog saveza da je Isus Hrist jedno i jedino sredstvo pomoću kojeg se bilo koja osoba može vječno spasiti. Ideja posredništva snažno je naglašena kroz ove analogije. Isus kao Sin Božji po identitetu i Sin čovječji po rođenju na ovoj zemlji, jedini je legitimni posrednik između Boga i ljudskog roda (1. Timoteju 2:5).
„Najamnik, koji nije pastir i nije vlasnik ovaca, vidi vuka kako dolazi, pa ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i rastjeruje. On bježi jer je najamnik i nije mu stalo do ovaca. Ja sam dobri pastir i poznajem svoje ovce i moje ovce poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i ja poznajem Oca. I svoju dušu polažem za ovce. Imam i druge ovce, koje nisu iz ovog tora. Moram i njih dovesti i one će slušati moj glas, i sve će biti jedno stado s jednim pastirom. Zato me Otac i voli, jer ja polažem svoju dušu da bih je opet primio. Niko mi je ne oduzima, nego je ja sam od sebe polažem. Imam vlast da je položim i imam vlast da je opet primim. Takvo sam uputstvo primio od svog Oca.“ (Jovan 10:12-18)
Ovdje Isus započinje svoju treću i najdetaljniju analogiju. Već je uporedio licemjerne vjerske vođe vezane za tradiciju s lopovima. Svrha lopova, što se stada tiče, je samo da izazove pustoš; pljačkaš izaziva haos zbog vlastite sebične koristi. Na isti način, bezbožni ljudi koji tvrde da su duhovni uzrokuju patnju u drugima zbog svog ponosa i pohlepe (Titu 1:11; 1. Timoteju 6:5).
Nasuprot tome, Isus nastoji ne samo sačuvati život za ovce, već ga i osigurati. U prethodnoj analogiji, Isus je tvrdio da je kao jedna i jedina vrata on sredstvo pomoću kojeg se osoba može „spasiti“. Ovdje Isus produbljuje tu tvrdnju govoreći da njegova svrha nije vezana samo za život, već i za život u izobilju.
Taj život u izobilju znači nešto značajnije od materijalnog bogatstva i prosperiteta (Kološanima 3:2-3; Matej 6:25-32). Počinje spasenjem umjesto podnošenja kazne za grijeh (Rimljanima 6:23). Život u izobilju je, prije svega, vječni život (Jovan 17:3). Život u izobilju znači sticanje nebeske perspektive (Rimljanima 12:2), što vodi ka rastućem povjerenju i spoznaji Boga (2. Petrova 3:18). To znači procvat u život pun rodova Duha (Galatima 5:22-23). Dok lažni učitelji i lažne religije nude plitko, privremeno olakšanje, samo Isus donosi istinski vječni život i duhovno obilje (Jovan 14:6).
Isus tvrdi da je „dobri pastir“, koristeći grčku frazu ho kalos. Ovo sugeriše ideal, vrhunac ili savršen primjer nečega.
U prvoj analogiji, Isus je istakao da ovce samo slijede glas „svog“ pastira, a ne glas stranca. Oni koji odbacuju Hrista to čine jer ne pripadaju njemu. U drugoj metafori, Isus je tvrdio da je „vrata“, misleći na uski prolaz koji je bio jedini legitimni ulaz ili izlaz za tor za ovce. Isus, i samo Isus, je mjera čovjekovog spasenja. Došao je da ponudi život, a postoje samo dva moguća odgovora: biti „unutra“ ili „napolju“, i samo oni koji su u Hristu mogu biti spašeni.
Davidova iskustva jasno pokazuju da pastirstvo u drevnom svijetu nije bilo sigurno (1. Samuelova 17:34-37). Jakovljeve borbe dokazuju da nije bilo lako (Postanje 31:38-40). Pastiri ne samo da su morali čuvati stado kako bi spriječili lutalice, već su morali braniti ovce od životinja poput vukova i medvjeda, kao i od lopova.
U ovoj analogiji, Isus se ponovo suprotstavlja sebičnim, bezbožnim religijskim vođama koji tako često „plijene“ druge ljude. Oni, poput lopova, koriste nedozvoljena sredstva i uništavaju stado, a sve za svoju korist. Isus nudi život i to u izobilju (Jovan 10:10). Održavajući ovu suprotnost, Isus sebe predstavlja kao „dobrog pastira“, koji stavlja svoj život na kocku za stado. Isusovi religijski kritičari, kao što su pismoznalci i fariseji, bili su u širem smislu „loši“ pastiri, nevoljni ili nesposobni da se istinski brinu za one za koje su tvrdili da im služe.
U isto vrijeme, Isusove riječi ovdje nagovještavaju ideju da je njegova zemaljska svrha da umre kao posrednik za svoje „ovce“.
S druge strane, postoje i oni koji služe stadu, u određenom smislu, ali koji nisu motivisani ljubavlju i samopožrtvovnošću. Unajmljeni pastir je, na primjer, sklon da pobjegne kada su ovce pod ozbiljnom prijetnjom. Taj najamnik je zainteresovan za ovce samo dokle god ima koristi; kada služenje ovcama znači lični rizik, on ih napušta. Brine ga samo za ono što ovce mogu učiniti za njega. Ovo opisuje one koji namjerno iskorištavaju druge koristeći duhovnu obmanu. Ali to se takođe odnosi na one koji „pasivno“ iskorištavaju prednost, tražeći duhovni autoritet ili privilegije bez služenja ili žrtvovanja koje ta pozicija podrazumijeva.
Ova izjava je takođe važna zbog svoje veze sa poznatom izjavom koja je data kasnije u ovom poglavlju. U stihu 28, Isus će tvrditi da je život koji nudi vječan, siguran i apsolutan: „niko ih neće oteti iz moje ruke.“ Glagol koji se ovdje koristi, u 12. stihu, je harpazei. Stih 28 koristi potpuno isti korijen riječi, koji se razlikuje samo u vremenu: harpasei. Kao jedan i jedini „dobri pastir“, Isus nikada neće dozvoliti da mu se oduzme bilo koja od „njegovih“ ovaca.
Isus takođe ponavlja poentu iznesenu u svojoj prvoj analogiji vezanoj za pastirstvo (Jovan 10:1-6). Drevni pastiri su provodili dosta vremena sa svojim stadima, od trenutka rođenja jagnjeta. Kao takve, ovce su bile akutno prilagođene glasu svog pastira, i to samo njihovom. Ovce bi instinktivno ignorisale – ili čak pobjegle – na glas stranca. Isusova ovca, s druge strane, poznaje njegov glas i odgovara na njega. I, kao „dobri pastir“, on zna svaki detalj o onima do kojih mu je stalo.
Ovo odražava blizak, svjestan, lični odnos koji „dobri pastir“ ima sa ovcama. Ovdje Isus tu bliskost i intimnost upoređuje s odnosom između Sina i Boga Oca. Ovo odražava druge izjave u Novom savezu koje impliciraju da nas spasenje kroz Isusa Hrista dovodi u prisan porodični odnos s Bogom (1. Jovanova 3:1; Rimljanima 8:16-17).
Isus je objasnio i da ima nekih koji su dio „njegovog“ sada, a neki nisu. Jevreji su bili više nego zadovoljni idejom da Bog preferira određenu grupu – njihov nacionalni identitet bio je kao Božji izabrani narod (Ponovljeni zakon 14:2). Ali sada Isus govori o „drugim ovcama“, koje nisu dio sadašnjeg stada, koje planira okupiti kako bi bili ujedinjeni pod jednim pastirom.
Ovo je referenca na neznabošce – nejevrejske nacije – i njihovo prihvatanje od Boga kroz službu Isusa Hrista (Efescima 3:6). To je za mnoge Jevreje bio glavni kamen spoticanja za vjerovanje, čak i unutar hrišćanske zajednice nakon Isusovog uskrsnuća (Djela 11:1-18). „Ovo stado“, kako to Isus ovdje misli, je izraelski narod. Međutim, postoje ovce koje pripadaju Hristu, a ipak nisu iz te grupe. Ovo su pagani koji će doći do vjere u Isusa (Galatima 3:27-28).
Komentari izneseni u 17. i 18. stihu takođe su kontroverzni za Isusovu publiku. Isus tvrdi da je jedino legitimno sredstvo spasenja za čovječanstvo (Jovan 10:1-13), pa čak i ukazuje da će dovesti „druge ovce“, što znači pagane, u ovaj intimni odnos s Bogom (Jovan 10:14-16). Te opaske, same po sebi, njegovim kritičarima bile bi teške za svariti.
Ovdje Isus ponovo govori o svojoj predstojećoj smrti. Ovo je tačka oko koje su se raspravljali čak i njegovi učenici (Marko 8:31-33). Isus je već implicirao da je spreman umrijeti za svoje duhovne „ovce“, kao što je „Dobri pastir“ ranije opisao (Jovan 10:10-14). Ova izjava ide dalje i ukazuje da Bog Otac ima posebnu naklonost prema Isusu posebno zato što polaže svoj život za ljude. Ovo ima odjeka u drugim spisima Novog saveza (Filipljanima 2:9; Efescima 1:19-21; Jevrejima 2:9).
Isus će ponoviti da ovo nije stvar teorije: on će zaista umrijeti. Međutim, Isus takođe predviđa da će biti uskrsnut iz te smrti na temelju ovlasti koju mu je dao Bog.
Nije šokantno, dakle, vidjeti da su ga mnogi koji su slušali takve riječi odbacili Isusa kao ludaka. Tvrdio je da je jedini primjer „dobrog pastira“, s posebnom naklonošću od Boga, koji će uskoro ustati iz mrtvih. Drugi, naravno, ističu da je zbog Isusovih čudesnih znakova vrlo nezgodno vjerovati da je on lud ili opsjednut demonima.
Isus nastavlja da objašnjava svoju ulogu „dobrog pastira“, što uključuje njegovu spremnost da umre za dobrobit svojih ovaca. Ta žrtvena ljubav, Isus kaže, je razlog zašto ima posebnu naklonost Boga Oca (Jovan 10:17; Filipljanima 2:9). Moguće je, u nekom smislu, da su oni koji su slušali pretpostavili da je Isusova prethodna izjava bila samo pretpostavka. Drugim riječima, da je Isus bio „voljan“ da umre, a ne da će „umrijeti“. Govor o Hristovoj smrti je nešto što su Isusovi najbliži sledbenici često pokušavali da prihvate (Marko 8:31-33).
Kako nastavlja, Isus jasno daje do znanja da njegova uloga „dobrog pastira“ (Jovan 10:10-14) i „vrata“ (Jovan 10:7-9) ne uključuje samo stvarnu smrt, već uključuje i uskrsenje. Ta smrt je potpuno dobrovoljna – to nije nešto na šta se Isus prisiljava (Matej 26:53). I to će rezultirati uskrsnućem, zasnovanim na božanskoj sili i autoritetu. U ovoj relativno kratkoj izjavi, Isus tvrdi da je njegova misija posrednički vezana za život i smrt i opunomoćena od Boga, čijom silom će biti uskrsnut. Isus, dakle, tvrdi da djeluje po Božjim uputima koji predviđaju sve te stvari. Naravno riječ je o Planu spasenja.
Velika priroda tih ideja može biti razlog zbog kojeg – barem ovdje – gomila ne reaguje optužbama za bogohuljenje, kao što to čini u drugim odlomcima (Jovan 5:18). Jednostavno rečeno, ono što Isus kaže je toliko čudno da sugeriše dvije druge mogućnosti. Čini se da je publika rastrzana između toga da je Isus opsjednut – što su drevni ljudi poistovjećivali ludilom – i toga što je čudesno potvrđen glasnik (Jovan 10:19-21).
I opet je među Judejcima došlo do podjele zbog tih riječi. Mnogi od njih su govorili: „Opsjednut je demonom i poludio je. Zašto ga slušate?“ Drugi su govorili: „To nisu riječi opsjednutog čovjeka. Zar demon može slijepima otvoriti oči?“ (Jovan 10:19-21)
Mnoge Isusove riječi izazivale su podjele (Jovan 7:43; 9:16). U određenoj mjeri, njegovo cjelokupno postojanje pokreće razdvajanje među ljudskim bićima (Matej 10:34-36; Psalam 53:1; Djela apostolska 25:19). Isus je čak tvrdio da su „Vrata“ i jedino sredstvo spasenja (Jovan 10:7-9); to implicira podjelu ljudi na jednu od samo dvije kategorije, spašene i nespašene.
Konkretne riječi koje se ovdje spominju su Isusovi komentari o tome da je ubijen i uskrsnut iz smrti (Jovan 10:15-18). Ovaj razgovor se dešava nakon što je Isus otvorio oči rođenom slijepcu (Jovan 9). Čudo navodi neke da vjeruju da je Isus legitimni Božji glasnik (Jovan 10:21), dok drugi sugerišu da je on ludak (Jovan 10:20).
Kao i uvijek, način na koji osoba odgovara Hristu ima sve veze sa njenim duhovnim stanjem (Jovan 10:1-5). Oni koji žele slijediti Boga će odgovoriti u skladu s tim (Jovan 7:17). Oni koji neće pronađu način da se odupru, bez obzira na sve (Jovan 5:39-40). Čuda i istinito učenje treba da navedu ljude da ga prihvate (Jovan 3:1-2), ali tvrdo srce uvijek može da nađe izgovore (Matej 12:31; Luka 11:15).
Ovaj odlomak ne govori kako se ostatak ovog susreta odvija; sledeći stihovi samo pokazuju dva glavna pogleda gomile.
Prethodne Isusove tvrdnje su dovoljno bizarne i ekstravagantne da neki misle da je Isus lud. Ovo nije prvi put da ljudi sugerišu da je on psihički bolestan. U jednom trenutku, njegova sopstvena porodica pokušala je da ga vrati kući, misleći da je izgubio razum (Marko 3:21). Njegovi kritičari su ga ponekad optuživali za ludilo – što se u to doba smatralo oblikom opsjednutosti demonima – kako bi ga diskreditovali (Jovan 8:48-52). Oni nisu spremni da vide Isusova čuda kao dokaz da je on sve što tvrdi da jeste (Matej 12:31; Luka 11:15).
Nasuprot tome, ta čuda su glavna tačka na koju upućuje druga velika frakcija u gomili. Oni, kao i drugi ranije, s pravom prepoznaju da su to „znakovi“ koji imaju za cilj dati božansko odobrenje Isusovoj poruci (Jovan 3:1-2).
Rasprava na Praznik posvećenja
Nakon toga, Jovanovo jevanđelje preskače nekoliko mjeseci naprijed na Praznik posvećenja (10:22). Takođe postoji mogućnost da je prethodni kontekst 10. glave bio uoči istog praznika.
Praznik posvećenja nije jedna od obaveznih proslava Izraela, ali je postao jedan od njegovih najsimboličnijih. Danas se češće naziva Festival svjetla ili Hanuka. To je spomen na oslobođenje Jevreja od sirijsko-grčke prevlasti i na ponovno posvećenje jerusalimskog hrama Gospodu.
Opšta tema ovog nadolazećeg odlomka je u velikoj mjeri ista kao ono o čemu je Isus raspravljao u 10. poglavlju. Razgovor je vjerovatno direktno inspirisan sukobom koji je Isus stvorio iscjeljenjem rođenog slijepca. Neprijateljstvo Isusovih religijskih kritičara postaje sve otvorenije i agresivnije. U sledećim stihovima, oni će Isusa satjerati u ćorsokak na grubo prijeteći način, još jednom pokušavajući ga kamenovati. Ovo ogoljeno nasilje je jedan od razloga zašto je Isus, prije svog hapšenja, prekinuo svoje javno propovijedanje i počeo se fokusirati na pripremu Dvanaestorice za ono što je trebalo doći. Ovaj susret označava poslednji put da će Isus raspravljati o ovim vjerskim vođama prije svog raspeća.
Solomonov trijem (Jovan 10:23) je portik: natkriveni vanjski hodnik obrubljen stubovima. Ovo je na istočnoj strani hrama. Sam prolaz bio je podignut od okolnog zemljišta, a dijelom zazidan. Taj je raspored važan za priču, s obzirom na način na koji Isusu pristupaju njegovi kritičari. Zbog rasporeda, osoba koja je hodala ovim trijemom imala je hram na jednoj strani, a na drugoj ili čvrsti zid ili strmu padinu.
Oko Isusa se „okupljaju“ vjerske vođe. Grčki izraz koji se koristi je ekyklōsan, što doslovno znači „okružiti, zaokružiti ili obuhvatiti“. To je izraz koji se često koristi za opisivanje čina opsade. Drugim riječima, neprijateljski raspoložene vjerske vođe spremaju se da „satjeraju“ Isusa u ćošak dok hoda u hramu.
Tada su ga Judejci okružili i rekli mu: „Dokle ćeš nam duše držati u neizvjesnosti? Ako si ti Hristos, reci nam otvoreno.“ (Jovan 10:25)
Izazov koji se ovdje postavlja mora se čuti u tom kontekstu. Ovo nije suvoparno akademsko pitanje ili iskrena molba. Ovo je, opet, kao da gomila nasilnika gura nekoga uza zid i provocira ga da govori. Izraz „držati nas u neizvjesnosti“ je tēn psychēn hēmōn aireis? Ovo doslovno implicira „zadržavanje naše duše“ ili „obuzdavanje našeg duha“. Sa pripremljenim kamenjem, i Isusom satjeranim u ćošak, njegovi kritičari ga izazivaju da ponovi svoje prethodne tvrdnje.
Isus im je odgovorio: „Rekao sam vam, ali ne vjerujete. Djela koja ja činim u ime svog Oca, ona svjedoče o meni. Ali vi ne vjerujete, jer niste od mojih ovaca. Moje ovce slušaju moj glas, ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem vječni život i nikada neće propasti i niko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Ono što mi je moj Otac dao veće je od svega drugog. I niko ih ne može ugrabiti iz Očeve ruke. Ja i Otac jedno smo.“ (Jovan 10:25-30)
Isus hrabro ponavlja svoje tvrdnje, pozivajući se na to da sva djela čini u Očevo ime, Otac ih potvrđuje božanskom silom kroz učinjena čuda, što je praktično svjedočanstvo u korist Isusovih riječi.
Isus ponavlja tvrdnju koju je iznio za ove ljude: oni ne slušaju njegov glas jer nisu njegove „ovce“ (Jovan 10:1-6). Poput ovaca koje prepoznaju samo glas svog gospodara, ovi ljudi su praktično gluvi na Božji glas. Kao što je ranije istaknuto, ovi ljudi na kraju dokazuju da je njihov gospodar Đavo (Jovan 8:42-47). Isusov glas je kao Božji glas (Jovan 10:30); ako ne čujete Božji glas, to znači da niste dio Njegovog „stada“.
Svi dokazi i razum na svijetu neće napraviti ni najmanju razliku za nekoga ko je privržen nevjerstvu.
Isus izgovara ove riječi dok mu njegovi kritičari otvoreno prijete.
Izjava u 28. stihu je ključni dio našeg razumijevanja jevanđelja. Isus je već jasno dao do znanja da postoje samo dvije kategorije ljudi, duhovno govoreći: oni koji su „unutra“ i oni koji su „vani“. Ove dvije grupe razdvaja Isus Hrist, koji je „Vrata“. Oni koji pripadaju Hristu sigurni su od odvođenja, kao što bi vuk zgrabio ovcu u divljini (Jovan 10:12). Ovdje Isus koristi isti grčki korijen riječi koji se nalazi u njegovom opisu vuka koji „ugrabi“ ovcu: harpazo. Oni koji su zaista dio Isusovog stada su sigurni.
Isus takođe daje kristalno jasnu, nepogrešivu referencu na prirodu vječnog života koji nudi: on je trajan i neopoziv. Isusove doslovne riječi na grčkom su ou mē apolōntai eis ton aiōna. Ou i mē su oba negativna, a eis ton aiōna je donekle kao da se kaže „za sva vremena“. Apolōntai je referenca na gubitak, osudu ili smrt. Vječni život koji je Isus darovao svojim „ovcama“ ne može i nikada neće biti ukraden, opozvan ili izgubljen.
Ova ista grčka fraza takođe odražava Isusov razgovor s Nikodimom (Jovan 3:16). Tamo je Isus objavio ponudu da oni koji vjeruju „nikada neće propasti“, što je prevedeno sa istih ključnih grčkih riječi: mē apolētai.
U 29. stihu Isus povezuje svoj autoritet s višim autoritetom Boga Oca. Oni koji su spašeni kroz Isusa Hrista spašeni su zato što su dati Isusu od Boga. Isus još jednom koristi simboliku „otimanja“, na koju se pozivao u prethodnom stihu, kao i u svojim ranijim izjavama o vječnom životu (Jovan 10:12). Ovdje, međutim, on ukazuje da je to ruka Očeva iz koje se nikako ne mogu uzeti.
Isus povezuje te tačke bez imalo naznake suptilnosti: „Ja i Otac smo jedno.“ Dio značenja ove izjave izgubljen je u prevodu s grčkog. Isus ovdje koristi „srednji“ oblik grčke riječi za „jedno“, implicirajući da su oni „u jedinstvu“.
Na koji način su Isus i Bog „jedno“ tj. u jedinstvu?
„Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca.“ (Jovan 10:15) Nasleđe koje je Isus dobio od Oca omogućilo mu je da zaista poznaje Oca u aspektu samog odnosa. Isusova mogućnost da na ovaj način poznaje Oca koji nema porijeklo, dok ga Isus ima, je dovoljan dokaz njegovog božanskog porijekla. Ipak, Isus, božanski Sin Božji, poznaje Oca. Stoga, samo kada gledamo u Isusa, možemo se povezati sa Vrhovnim Bićem u aspektu odnosa. Termin Sin Božji je njegovo najveće veličanstvo i slava. On je Onaj koji je izišao od Oca.
Isusova izjava u Jovanu 10:30 je vjerovatno najčešće pogrešno navođeni i pogrešno shvaćeni stih koji koriste trinitarci. Mnogi zaključuju da ovo znači da su Isus i Otac isto biće prema dogmi o trojstvu. Ipak ovaj stih nikad ne bi trebalo pogrešno razumjeti pošto je Isus tačno objasnio šta je mislio malo kasnije u ovom poglavlju.
Zavisno od konteksta, „jedno“ često označava jedinstvo. Ovaj princip zapažamo vrlo rano u Svetom pismu. „Zato će čovjek ostaviti svog oca i svoju majku i prionuće uz svoju ženu i postaće oboje jedno tijelo.“ (Postanje 2:24) „Jedno tijelo“ ovdje ne znači da se bračni par smiješao u jedno ljudsko biće nakon vjenčanja, već da su postali ujedinjeni u jednoj porodici. Rimljanima 12:5 kaže: „Tako smo i mi, iako nas je mnogo, jedno tijelo u Hristu, a kao pojedinci smo udovi jedni drugima.“ Da li nas ovo čini sve jednim hrišćaninom?
Jevrejske vođe bili su bijesni zbog Isusove izjave u Jovanu 10:30 i gledali da ga pogube jer su mislili da Isus tvrdi da je jednak sa Bogom. „Judejci su mu odgovorili: ‘Ne kamenujemo te zbog dobrog djela, nego zbog hule, zato što se ti, premda si čovjek, praviš da si Bog.’“ (Jovan 10:33) Tri stiha kasnije nalazimo Isusovo objašnjenje gdje je rekao da se njegova tvrdnja odnosi na to da je on Sin Božji. „Kako onda vi onome koga je Otac posvetio i poslao na svijet kažete: ‘Huliš’, zato što sam rekao: ‘Ja sam Božji Sin’?“ (Jovan 10:36) Tako Isus očito nije mislio da je ista osoba sa Ocem ili još jedan Bog jer je Sin različita osoba od Oca i Otac od Sina.
U svakom slučaju, ne moramo špekulisati šta je Isus mislio kad je rekao da su on i njegov Otac jedno, jer kasnije Hristove riječi otkrivaju tačno šta je mislio. Hrist je mislio na jedno u jedinstvu kao što se vidi i iz njegove molitve da učenici mogu biti jedno sa njim i njegovim Ocem (Jovan 17).
Tada su Judejci opet uzeli kamenje da ga kamenuju. (Jovan 10:31)
Ovaj susret je dobrano unutar hrama, a ni blizu lakog pristupa okolnom terenu. Kamenje pogodno za ovakav napad nije jednostavno ležalo oko hrama na dohvat ruke. Drugim riječima, ovi ljudi su ponijeli kamenje sa sobom kada su prvi put opkolili Isusa. Grčka gramatika koja je ovdje uključena nije specifična o tome „kada“ se čin dogodio, samo da se dogodio. Ukratko, Jovan kaže da su ti ljudi „uzeli“ kamenje, očekujući nasilje. Isus im je dao sve što im je potrebno da opravdaju ispunjenje njihovih prijetnji (Jovan 10:30).
Međutim, kao što se dešavalo u prošlosti, Isus će svoje napadače staviti u nezgodno mjesto prisiljavajući ih da opravdaju svoje postupke (Jovan 10:32-33). Tada će, bez mnogo objašnjenja, uspjeti pobjeći iz ove naizgled nemoguće situacije (Jovan 10:39).
Komentar koji Isus daje suočen sa otvorenom prijetnjom, na neki način, usmjeren je da zaustavi ove ljude na putu. Očigledno, on zna zašto su ovi ljudi spremni da ga ubiju. Njegovo pitanje ovdje je namijenjeno efektu: Isus je već istakao da bi njegova čuda trebala uvjeriti posmatrače da ima božansko odobrenje (Jovan 5:36; 10:25). Uprkos tome, ovi ljudi se i dalje protive, budući da se znakovi ne slažu sa njihovom preferiranom teologijom (Jovan 10:33).
Iako ovi ljudi tvrde da Isus huli i da je lažov, Isus ih izaziva da objasne čuda koja je učinio. Ali rulja će zanemariti stvarnu poentu pitanja i jednostavno navesti očigledno: optužbu za bogohuljenje. Isusov odgovor je da ospori da li bi uopšte trebalo da tumače njegove riječi kao bogohuljenje. Ono što slijedi je Isus koji koristi drevne tehnike debate – okreće ploču protiv ovih majstora starosaveznog zakona.
„Ne kamenujemo te zbog dobrog djela, nego zbog hule, zato što se ti, premda si čovjek, praviš da si Bog.“ (Jovan 10:33)
Rulja reaguje dajući najplitkiji pogled na ono što je Isus rekao: da je on ljudsko biće koje vrijeđa Boga tvrdeći da mu je jednak. Isus će zauzvrat odgovoriti briljantnom upotrebom njihove vlastite taktike. Vjerski vođe tog dana često bi raspravljali o Svetom pismu na isti način kao i moderni političari: s naglaskom na tehničkim detaljima, nejasnim detaljima i drugim zbunjujućim tačkama. Isus će to okrenuti naopačke, koristeći to kao način da dalje osudi njihovo odbacivanje njegovog jevanđelja.
Isus im je rekao: „Zar nije zapisano u vašem Zakonu: ‘Ja sam rekao: ‘Vi ste bogovi?’ Ako je ‘bogovima’ nazvao one kojima je riječ Božja došla – a Pismo se ne može poništiti – kako onda vi onome koga je Otac posvetio i poslao na svijet kažete: ‘Huliš,’ zato što sam rekao: ‘Ja sam Sin Božji?’“ (Jovan 10:34-36)
Isus koristi skraćeni oblik zamršene teološke tehnike svojih oponenata kako bi dokazao da su, čak i prema vlastitim standardima, licemjeri.
Isus citira Psalam 82:1-8. U tom odlomku, Božja vlastita Riječ se odnosila na ljudska bića koristeći istu doslovnu riječ koja se koristila za samog Boga: elohim. Drugi starosavezni odlomci koriste istu riječ u sudijskom kontekstu (Izlazak 21:6; 22:8). Pozivanje na Stari savez zasniva njegovu tvrdnju na nečemu što ovi ljudi tvrde da shvataju ozbiljno: Božjoj Riječi. Isus će uporediti riječi Starog saveza sa tvrdnjom za koju ovi ljudi sada tvrde da je bogohulna. Važno je napomenuti da Isus ne brani sve tvrdnje koje se odnose na Boga. Umjesto toga, on će još jednom ukazati na sve načine na koje on ispunjava ulogu Mesije. Ako su „bogovi“ odgovarajući opis – od samog Boga – za one koji su sposobni da vrše njegovu volju, kako onda mogu kamenovati Isusa, koji je činio stvarna čuda, zbog bogohuljenja tvrdeći da je Sin Božji?
Isusova poenta nije da su ljudi božanski, već da se oni koji su božanski osposobljeni da vrše Božju volju, u poetskom obliku, u Svetom pismu nazivaju „bogovima“, što bi tačnije značilo da su „bogoliki“.
Isus takođe naglašava da odbacuje sugestiju da se Božja Riječ može „poništiti“. Time Isus želi reći da se stihovi koje je citirao ne mogu odbaciti kao greška. Oni se ne mogu otpisati kao greška – ovo je doktrina o božanskom nadahnuću, koja kaže da je Sveto pismo tačno u svemu što namjerava da kaže. Isus, u ovom trenutku na tome temelji svoj argument, dokazujući da njegova tvrdnja o jedinstvu sa Bogom nije nužno bogohulna. Isus zapravo sve vrijeme ističe odnos, što njegovi kritičari propuštaju da shvate.
Međutim, Isus će nastaviti da objašnjava da su prava mjera njegovih riječi njegova djela. Umjesto da jednostavno sude o Isusu na osnovu riječi koje se ovim ljudima ne sviđaju, oni bi takođe trebali razmotriti njegova djela. U slučaju Isusa, ovo uključuje čuda i druge znakove koji jasno upućuju na to da je od Boga određen (Jovan 3:1-2; 10:19-21). Ako Isusovi postupci nisu podržavali njegove riječi, onda bi ovi ljudi bili potpuno u pravu da ga smatraju bogohulnikom. Ali njegova djela, u stvari, dokazuju da je ono što on tvrdi istina (Jovan 10:37-38).
„Ako ne činim djela svog Oca, nemojte mi vjerovati. Ali ako ih činim, ako i ne vjerujete meni, vjerujte djelima, da spoznate i da znate da je Otac u meni i ja u njemu.“ (Jovan 10:37-38)
Isus takođe ističe, u 37. stihu, da ako se njegovi postupci – ili postupci bilo koga drugog – ne poklapaju s takvim tvrdnjama, onda bi izjave poput njegove, u stvari, bile bogohuljenje. Ako Isus nije činio djela koja mu je Bog dao, onda bi ovi ljudi bili obavezni da ga odbace kao lažnog učitelja i bogohulnika. Međutim, pošto je Isus djelovao u skladu s Božjom voljom, oni nemaju izgovora za ignorisanje.
Ponovljena izjava koja govori o bliskom međusobnom odnosu Isusa i Boga opet je dolila ulje na vatru. Fraza „Otac u meni i ja u Njemu“ primjenljiva je u istom smislu i na odnos hrišćana sa Sinom i sa Ocem. To će sam Isus istaknuti kasnije i to je ideja koja se ponavlja u Novom savezu.
Uprkos tome što je okružen ljudima sa ubistvom na umu, i u prostoru bez izlaza, 39. stih jednostavno kaže da je Isus „izmakao iz njihovih ruku“. Ovo nije prvi put da su takvi pokušaji propali (Jovan 5:13; 7:30; 8:20; 8:59). Ovo je, međutim, prvi put da situacija snažno sugeriše natprirodni element u bijegu. Da li je ovo, u stvari, bilo čudo, ili je došlo do nekog drugog prekida, Jovan odlučuje da ne kaže. Iz bilo kojeg razloga, ta informacija nije morala poslužiti njegovim svrhama u pisanju ovog jevanđelja. Kao što drugi stihovi ukazuju, možemo znati „zašto“ je Isus umakao: to još nije bilo vrijeme koje je Bog odredio za njegovu smrt. Jedan vjerovatni razlog za nepotpunu odlučnost ovih ljudi svakako je bio strah da bi za ubistvo mogli i sami biti osuđeni ili kažnjeni od rimskih vlasti.
I tako je opet otišao preko Jordana na mjesto gdje je Jovan krštavao i tamo je ostao. Mnogi su došli k njemu i rekli mu: „Jovan, doista, nije učinio nijedan znak, ali što je god Jovan rekao o ovom čovjeku bila je istina.“ I mnogi su tamo povjerovali u njega. (Jovan 10:40-42)
Isus se vraća u područje koje nije lako dohvatljivo jerusalimskim vjerskim vlastima. Neće proći mnogo vremena prije nego što se on vrati (Jovan 11:7-16), a kada to učini, njegovi učenici će biti veoma zabrinuti. Incident koji su opisali prethodni stihovi jedan je od razloga zašto ljudi koji mrze Isusa otvoreno pokušavaju da ga ubiju. To će se, na kraju, upravo i dogoditi. Isus će uskoro završiti svoju božansku misiju povratkom u Jerusalim za Pashu, gdje će biti uhvaćen i pogubljen kroz saradnju između religioznih Jevreja i vlade Rima.
Jovan Krstitelj je propovijedao u ovom području prije nego što je Isus započeo svoju javnu službu (Jovan 1:19-29). Jovan je bio vrlo jasan da njegova uloga nije bila uloga mesije, već kao glasnika koji proglašava Obećanog. Kada je Isus stigao na scenu, Jovan Krstitelj je odmah uputio druge da vjeruju u njega, slijede ga i poštuju. Čini se da je taj uticaj učinio ljude u regiji mnogo prijemčivijim za Isusa u ovim poslednjim danima prije njegovog raspeća (Jovan 10:42). Ljudi u Pereji shvataju da Jovan nije činio čuda i da on nije bio Spasitelj. Oni takođe priznaju da su Jovanova učenja o Isusu istinita i da Isusova čuda dokazuju da ga je Bog poslao. Ovo je zaključak koji Bog namjerava kao odgovor na istinska čuda (Jovan 3:1-2; 10:19-21).
Suprotan odgovor je ignorisanje Isusovih čudesnih znakova; ovo je greška njegovih religijskih kritičara. Konačno, oni koji odbacuju Boga čine to isključivo iz tvrdoglavosti i ponosa, a ne zbog nedostatka dokaza (Jovan 5:39-40).
Isusovo izbjegavanje opasnosti je samo privremeno. Ubrzo nakon toga, on će se vratiti u Judeju, zbog straha svojih učenika (Jovan 11:6-8). Zatim će ponovo ući u Jerusalim po poslednji put prije nego što bude uhapšen i pogubljen na krstu.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
