Matej 19:1-12 i Marko 10:1-12 bilježe Hristove komentare o razvodu.
Ovo je važan trenutak u Isusovom životu. On je proveo skoro čitavu svoju dosadašnju službu podučavajući i čineći čuda u sjevernoj oblasti Galileje. Odrastao je u malom gradu Nazaretu, a kasnije se preselio u veći, priobalni grad Kapernaum. Putovao je daleko sa svojim učenicima, ali je uglavnom izbjegavao da provodi mnogo vremena u Jerusalimu ili okolnom području Judeje.
Sada, međutim, Isus službeno napušta Kapernaum i područje Galileje. On je rekao svojim učenicima da „mora ići u Jerusalim i da će mnogo postradati od starješina, prvosveštenika i pismoznalaca, da će biti ubijen, i da će trećeg dana uskrsnuti“ (Matej 16:21). Ovaj odlazak iz Galileje prema Jerusalimu je početak tog procesa, iako će Isusu trebati neko vrijeme da stigne tamo.
Otišao je u Betaniju najmanje dva puta, jednom da poučava (Luka 10:38-42) i jednom da uskrsne Lazara iz mrtvih (Jovan 11:1-16).
Počinje putovanjem u područje Judeje, ali iza Jordana. Najvjerovatnije to znači da je Isus putovao istočno od rijeke Jordan u pretežno jevrejsko područje Pereje, južno od pretežno nejevrejske regije Dekapolisa. Mnogi učenjaci vjeruju da je Isus prešao Jordan na istok u to vrijeme nakon što je ušao u Judeju jer mu Samarićani nisu dozvolili da prođe kroz njihovu regiju (Luka 9:51-56). U suštini, to je zahtijevalo od Isusa i njegovih učenika da obiđu dug put kako bi stigli do Jerusalima.
Međutim, to nije značilo da je njegov rad u liječenju ljudi i podučavanju tek završen. Veliko mnoštvo nastavilo je da ga prati u nadi da će biti izliječeno ili vidjeti njegova čuda. Isus je nastavio liječiti one koji su im dolazili sa svojim bolestima i nevoljama i demonskim ugnjetavanjem, čak i na istočnoj strani rijeke Jordan.
Neki od fariseja su tamo i našli Isusa. Njihov cilj je diskreditovati Isusa pred ljudima ili pronaći razlog da ga optuže za krivovjerje. Oni nastavljaju da postavljaju pitanja kako bi ga iskušali na ovaj način.
Ovi fariseji pitaju Isusa da li je, prema Mojsijevom zakonu, dozvoljeno da se muškarac razvede od svoje žene iz „bilo kojeg razloga“. Drugim riječima, može li se muškarac razvesti od svoje žene samo zato što to želi?
Razvod je osjetljiva tema u svakoj eri, a Isus zna da je ovo zamka. Kao prvo, Herod Antipa je uhapsio Jovana Krstitelja jer je osporio razvod tog vladara od njegove žene i ponovni brak sa ženom njegovog brata (Matej 14:3-12). Jovan je na kraju pogubljen nedaleko od mjesta gdje se Isus sada nalazio. Razgovor o razvodu u kontekstu izraelskih vladara bio je očigledno opasan.
Drugo, fariseji su pokretali javno mnjenje o tome kada i da li je razvod zakonit. I vođe i narod bili su podijeljeni na dva stajališta. Obje grupe su govorile da je dozvoljeno da se muškarac razvede od svoje žene, ali se nisu složile po kom osnovu. Jedna grupa je insistirala da žena mora biti kriva za značajnu nepristojnost ili nemoral. Druga grupa je govorila samo da se muž može razvesti od svoje žene ako je iz bilo kog razloga nezadovoljan njome. U ovo doba, ne bi se smatralo legalnim da žene Jevrejke iniciraju razvod u normalnim okolnostima. Fariseji su pokušavali navesti Isusa da izabere stranu u ovoj vjerskoj i društvenoj raspravi.
Konačno, pitanje je bilo zamka iz istog razloga zašto neki pastori danas izbjegavaju ovu temu: mnogi od onih koji su slušali Isusa vrlo su vjerovatno bili razvedeni i ponovno vjenčani. Očigledno su čak i mnogi od samih fariseja bili razvedeni, prema istoričarima. Gotovo svaki odgovor ne bi odgovarao barem nekim ljudima.
Kao što to često čini, Isus citira iz Svetog pisma kao odgovor, umjesto da svoj odgovor uokviri kao mišljenje ili debatu. On ih pita da li su čitali – pozivajući se na Postanje – da je Onaj koji je stvorio ljude od početka napravio od njih muškarce i žene.
Isus zna da su ti visoko religiozni fariseji čitali i, u nekim slučajevima, naučili napamet cijelo Sveto pismo. Pa ipak, on često pita da li su čitali Riječ Božju. Implicitno, on sugeriše da ignorišu istinu koju im je Bog dao. Ovo je jedna od njegovih primarnih pritužbi ovim vjerskim vođama (Jovan 5:39-40).
Isus povezuje misao sa citatom iz Postanja 2:24, koji govori o tome da su muškarac i žena spojeni u braku. Isus, naravno, zna da su fariseji čitali ove odlomke. Njegova poenta je da oni koji olako tretiraju razvod ne cijene ono što je Bog dao kao prvobitnu ustanovu za brak.
Isus već pokazuje da je Bog uspostavio brak od samog početka stvaranja. Ugrađen je u dizajn čovječanstva kao muškaraca i žena. Brak je više od dvoje ljudi koji dolaze jedno uz drugo da žive zajedno; to je sjedinjenje dvoje ljudi u jedno tijelo. To se događa, dijelom, kroz seks, ali i kroz posvećenost ugrađenu u bračnu vezu.
Pošto je to tačno, šta znači raskid te zajednice u razvodu? Sada Isus navodi poentu. Brak nije nešto što su ljudi napravili za sebe tradicijom i običajima. Tvorac je to uradio. On na ovaj način spaja muškarca i ženu. A ono što je Bog spojio nijedan običan čovjek ne bi se trebao usuditi podijeliti ili razdvojiti. Isus će objasniti važan izuzetak od ovoga malo kasnije (Matej 19:9), ali počinje s najdubljom i najistinitijom namjerom Božjeg srca. Oni koje Bog sastavi u braku nisu namijenjeni da budu razdvojeni razvodom.
Umjesto da tražimo izgovore u devijantnom ljudskom ponašanju u uslovima postojanja grijeha, treba da razmislimo šta je Božja izvorna namjera i volja.
Sada se fariseji povlače. Oni vole da citiraju Sveto pismo, ali ne sve. U ovom slučaju, Isus ne koristi odlomak o kojem su obično govorili o razvodu. Oni ističu Isusu da su Mojsijeve odredbe dozvoljavale muževima da daju svojim ženama potvrdu o razvodu i da ih otpuste. Razvod je bio stvarnost u Izraelu pod Mojsijem. To nije zabranjeno zakonom.
Tekst o razvodu o kojem fariseji žele da govore nalazi se u Ponovljenom zakonu 24:1-4. Zakon sadržan u tim stihovima opisuje scenario u kojem muškarac daje svojoj ženi potvrdu o razvodu jer je u njoj našao nešto „nedolično“ i šalje je iz svoje kuće. Poenta uredbe je da određenom muškarcu nije dozvoljeno da se ponovo oženi tom ženom ako se ona prije uda za drugog muškarca. Taj ponovni brak nakon braka između njih opisuje se kao gadost prema Gospodu.
„Ako čovjek uzme ženu i oženi se njom, pa se dogodi da mu ona ne bude po volji jer je na njoj našao nešto nedolično, i napiše potvrdu o razvodu, preda joj je u ruke i otpusti je iz svoje kuće; kad izađe iz njegove kuće i ode i uda se za drugog, ako i ovom drugom omrzne i on joj napiše potvrdu o razvodu, preda joj je u ruke i otpusti je iz svoje kuće, ili ako ovaj drugi koji ju je uzeo za ženu umre, njen prvi muž koji ju je otpustio ne može ponovo da je uzme za ženu nakon što je bila obeščašćena, jer je to odvratno pred Gospodom. Ne dozvoli da se čini grijeh u zemlji koju ti Gospod, tvoj Bog, daje u nasledstvo.“ (Ponovljeni zakon 24:1-4)
Dakle, ova uredba ne govori izričito pod kojim okolnostima je razvod dozvoljen, ali pokazuje da se razvod praktikovao među Izraelcima u Mojsijevo vrijeme. Fariseji žele da znaju kako se to uklapa sa onim što je Isus upravo rekao o nerazdvajanju onoga što je Bog spojio. Drugim riječima, oni su zloupotrebljavali ove stihove koji iznose hipotetičke situacije kao da dopuštaju da muškarci mogu da se razvedu od svojih žena kad god bi im pronašli neku „manu“ ili kad bi prestale da im se „sviđaju“.
Mojsije zapravo nikada nije naredio Izraelcima da se razvode od svojih žena. Njegova uredba je bila da ako se razvedu od svojih žena, daju ženama zakonsku dokumentaciju o tome. Bez zvaničnog razvoda, muž je mogao efektivno protjerati svoju ženu, ali zadržati njen miraz. Jedini put kada je jevrejsko vođstvo naredilo da se muškarci razvedu od svojih žena bilo je kada su se Jevreji vraćali iz izgnanstva u Vavilonu. Dok se Jevreji spremaju za novi početak, ponovo okupljeni u Jerusalimu, Ezra shvata da su se mnogi od njih oženili strankinjama koje bi ih ponovo odvele u idolopoklonstvo. Opasnost za njihov identitet kao Božjeg izabranog naroda bila je u opasnosti, pa su morali da otpuste svoje paganske žene (Ezra 10; uporedi sa 5. Mojsijeva 7:3-4).
Isus sada odgovara da je Mojsije dozvolio razvod zbog tvrdoće srca Izraelaca. To znači da je Bog stvorio skup pravila koja ograničavaju štetu koju bi razvod mogao uzrokovati. Isus dodaje da nije bilo tako od početka. Drugim riječima, Božja namjera u stvaranju bila je da sav ljudski brak između muškarca i žene bude doživotan. Razdvojiti ono što je Bog spojio bilo je kršenje Božjeg plana. Pod Mojsijem je, međutim, Izraelu su zbog otvrdnutih srca u grijehu srca ljudi bile dati određene uredbe koje se bave praktičnim problemima – pružajući ograničenja i suzbijanje širenja loših praksi.
Napokon Isus daje direktan odgovor na pitanje fariseja. Iako on govori direktno o pitanju muškaraca koji se razvode od svojih žena, ove smjernice bi se primjenjivale i na pitanje žene koja traži razvod. Isus svoj odgovor iznosi vrlo konkretnim terminima. Svaki muškarac koji se razvede od svoje žene, osim zbog seksualnog nemorala, i oženi drugu ženu, čini preljubu. Ukratko, Isus proglašava razvod grešnim osim u slučaju seksualnog nemorala.
Isusove riječi u Mateju 5:32 su jače. Kaže da ako se neko razvede od svoje žene iz bilo kojeg razloga osim preljube, on je „tjera da počini preljubu“. Ženama nije bilo dozvoljeno da posjeduju svoju imovinu. Obično su ih izdržavali sinovi. Ako se muškarac razveo od svoje žene, zadržao je djecu. Njen opstanak bi mogao zahtijevati ponovnu udaju, ali to bi značilo počiniti preljubu.
Grčka riječ za seksualni nemoral, porneja, ne odnosi se posebno na preljubu, već na bilo koju vrstu seksualnog grijeha. Ako je žena kriva za seksualni grijeh, to će predstavljati nevjeru i mužu je dozvoljeno da se razvede od nje po zakonu i oženi drugu ženu. Međutim, svaki muškarac koji se razvede od svoje žene, osim ovog jednog izuzetka, biće kriv za preljubu čim se oženi ili stupi u odnos s drugom ženom. To je zato što njegov prethodni brak neće biti legalno okončan.
Ovaj stih pokreće još mnogo pitanja, a o tome su mnogo pisali učenjaci. Suština je sledeća: Božje srce je da se razvod nikada ne smije desiti, ali ljudska srca su tvrda i grešna. Ako žena počini seksualni grijeh, Isus dopušta da zakon dozvoljava njenom mužu da se razvede od nje. Muškarcu nije dozvoljeno da se razvede od svoje žene ni pod kojim drugim okolnostima.
Situacija je ozbiljnija nego što su fariseji – i učenici – dozvolili sebi da vjeruju. Nije im palo na pamet da muškarac može počiniti preljubu protiv svoje žene.[1] Taj komentar se čini čudnim samo modernim ušima zbog Hristovog učenja. U Mojsijevom zakonu, muškarac je mogao počiniti preljubu samo protiv muža žene s kojom je spavao, ako je ona bila udata (Levitska 20:10). Jednostavno rečeno, prema jevrejskom svjetonazoru, samo muškarac može biti žrtva preljube. Isus, kao što to često čini, podiže status žene na potpuno ljudsko biće (1. Korinćanima 7:4).
Ovo, naravno, ne rješava sva pitanja koja se tiču razvoda za vjernike. Šta je sa situacijama kada je muž taj koji je nevjeran? Što ako postoji fizičko ili emocionalno zlostavljanje? Šta ako jedan od supružnika nije vjernik? Šta ako su se razvod i ponovni brak već dogodili?
Na neka od tih pitanja odgovoreno je u drugim djelovima Novog saveza. Hrišćani se ponekad razlikuju oko najboljih načina da ih primjene.
Učenici odgovaraju na Isusovu izjavu da je bolje uopšte ne ulaziti u brak. Većina komentatora se slaže da ono što učenici misle pod ovim je da, ako razvod nije opcija, bilo bi bolje ne vjenčati se nego doživotno ostati u nesrećnom braku. Pretpostavljeno pravo na razvod braka ako stvari ne budu išle dobro su držali mnogi Jevreji tog vremena, uključujući mnoge vjerske vođe. Razvod je postao uobičajen u Izraelu. Učenici su rekli, možda i glupo, da je brak preveliki rizik bez mogućnosti razvoda.
Isus ne ispravlja njihove stavove o braku. On ne insistira da se svaka osoba mora oženiti ili udati. Umjesto toga, Isus kaže da nisu svi u stanju primiti „ovo kazivanje“, što najvjerovatnije znači izreku da je bolje ne vjenčati se. Samo oni kojima je data mogućnost da se ne vjenčaju mogu to učiniti.
U kontekstu stihova koji slijede, postaje jasno da Isus misli da samo oni koji nemaju jak seksualni apetit mogu odustati od braka. Pavle, koji je očigledno bio neoženjen, proširuje ovo učenje u 1. Korinćanima 7:7-9, govoreći još jasnije: „A želio bih da svi ljudi budu kao i ja. Ali svako ima svoj dar od Boga, jedan ovakav, drugi onakav. A onima koji nisu u braku i udovicama kažem: dobro im je da ostanu kao i ja. Ali ako se ne mogu savladati, neka stupe u brak, jer je bolje stupiti u brak nego izgarati od strasti.“
Što se tiče ponovnog braka i preljube, Pavle potvrđuje da ako se par razvede, treba ili da se ponovo vjenča ili ostane nevjenčan (1. Korinćanima 7:11). Međutim, ako se neko ponovo oženi nakon razvoda zbog razloga koji nije nevjera ili napuštanje (1. Korinćanima 7:15), čin ponovnog vjenčanja je grijeh preljube, a ne stanje ponovnog vjenčanja. Osoba koja je ponovo u braku ne treba da se razvede od svog sadašnjeg supružnika (1. Korinćanima 7:20). Da li ovo ograničava nečiju priliku za službu zavisi od tumačenja 1. Timoteju 3:2, 12 i 5:9 i Titu 1:5-6.
Sada Isus počinje govoriti o različitim vrstama evnuha.
Riječ evnuh uopšteno se odnosi na muškarca koji je kastriran, što znači da su mu polni organi hirurški odstranjeni i/ili onesposobljeni. U nekim drevnim istočnim dvorovima, muški sluge koji su brinuli o kraljevskim ženama bili su kastrirani kako bi se izbjegla mogućnost seksualne aktivnosti. Savjetnici i drugi ljudi bliski kraljevima takođe su postajali evnusi, kako ih seks ne bi pokvario ili porodica ne bi ometala. Ovo su najbukvalnije vrste evnuha, oni „ koje su ljudi učinili evnusima“.
Isus ovdje proširuje koncept evnuha, opisujući neke muškarce kao rođene evnuhe, što znači one kojima prirodno nedostaje seksualna želja ili sposobnost da imaju seks. Čini se da ovo uključuje one koji su rođeni s fizičkim komplikacijama, kao i one sa seksualnim željama koje su nespojive sa brakom.
Zatim Isus dodaje treću vrstu evnuha, one koji su se takvima učinili radi kraljevstva nebeskog. S obzirom na širi smisao u kojem Isus koristi tu riječ, on ne misli na doslovnu kastraciju. Umjesto toga, on figurativno govori o onima koji su ostavili po strani svoju seksualnu želju i pravo da budu vjenčani kako bi služili Gospodu s više usmjerenom odanošću. On zaključuje da osoba koja može primiti ovo stanje treba to učiniti.
Vidjeli smo da i Pavle kaže nešto vrlo slično u 1. Korinćanima 7. Svoju sposobnost da bude neoženjen i neopterećen silnom seksualnom željom opisuje kao dar od Boga koji mu omogućava da bude nesmetano u svojoj službi. On, međutim, jasno daje do znanja da nemaju svi ovaj dar i da bi se trebali vjenčati umjesto da „izgaraju od strasti“ i rizikuju seksualni grijeh (1. Korinćanima 7:7-9).
Isusove riječi odgovaraju na pitanje koje su fariseji postavili da bi ga uhvatili u zamku. On osuđuje muškarce koji otpuštaju svoje žene iz trivijalnih razloga. On ne razgovara s nekim ko je izbezumljen mogućnošću razvoda, uhvaćen u nasilnom braku ili razmišlja o ponovnom braku nakon razvoda. Vjenčanje nakon razvoda zbog nebiblijskih razloga je preljuba, ali novi brak je od Boga posvećen kao i svaki drugi. Opravdani ponovni brak nije stanje grijeha.
___________________________
[1] U drugom vijeku prije nove ere, Rimljanke su dobile pravo da se razvedu od svojih muževa, ali Jevrejkama to i danas nije dozvoljeno.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
