Mnogi zanemaruju činjenicu da je istina progresivna. Ovo je jednako tačno na individualnom planu kao i na doktrinarnom i teološkom planu.
Ovaj problem se najbolje može uočiti kroz istoriju protestantske Reformacije. Poznati reformatori su iznosili na svjetlost neke zaboravljene i ugušene istine tokom mračnih vjekova papske supremacije i zadržali se na tome. Zatim su se formirale crkve kao naslednice tih učenja. Crkve su se držale svjetlosti u domenu kojim su se reformatori bavili, ali u drugim područjima reformacija se nije dogodila niti su crkve bile voljne da nastave da se reformišu do pune istine. Na taj način teologija tih crkava ostala je mješavina istine i zablude, sa većim ili manjim procentom istine, zavisno od crkve do crkve. U odnosu na tradicionalne crkve, progres je bio značajan, ali ne i dovoljan da se iznese čista i nepomiješana istina. Kao da je nedostajalo doslednosti, hrabrosti, volje pa i znanja da se stvari izvedu na čistinu. Stoga su te crkve ubrzo postale relativno laka meta za ponovno stavljanje pod kontrolu papstva i u okrilje duhovnog Vavilona.
Mnogi drugi faktori su uključeni u nedoslednost crkava. Jedan od njih je nedovoljno pošten odnos prema učenjima Biblije. Drugi je slijepa privrženost konformističkim tradicionalnim pogrešnim učenjima na štetu jasnih biblijskih objava. Treći je zanemarivanje i prikrivanje nelogičnosti u doktrinama putem sofizma i ljudske filozofije. Četvrti je stalna težnja „tjelesne“ prirode da simulira religioznost. Peti, koji možda izgleda „najneviniji“ način na koji lažno učenje može ući u crkvu je kada neko pokuša pronaći nov i inovativan način za razumijevanje Biblije. Takvi učitelji žele podučavati Bibliju na način koji ne zavisi ni od jednog prethodnika, staviti svoj vlastiti pečat, što je vrlo opasno. Itd.
Da li nam je potrebno vjersko nasleđe iz prošlosti?
Bez sumnje najpouzdanije nasleđe koje imamo nalazi se u samom Svetom Pismu. Ali šta da radimo sa nasleđem iz kasnije hrišćanske istorije? Kako mi možemo prepoznati ko su naša duhovna braća i sestre iz prošlosti? Svakako ne po veličini i moći „crkve“ kojoj su pripadali, već po njihovoj vjernosti izvornim učenjima Svetog Pisma. Da li se i kako oni uklapaju u proročku panoramu otkrivenu u Bibliji? Da li su bili progonjeni i stradali zbog doslednosti istini koju možda nisu potpuno razumjeli ali su živjeli prema svjetlosti koju su imali? Da, oni su izvjesno naša sabraća, bez obzira na njihovu brojnost i geografski lokalitet gdje su djelovali. Jedan dobar indikator je da li vašu duhovnu sabraću vidite među onima koji se moraju skrivati u „pustinji“ zbog progonstva (Otkrivenje 12:14) i stradalnicima za Hrista ili ih eventualno vidite u crkveno-državnoj hrišćanskoj instituciji koja ih je progonila. Očigledno ne mogu biti na oba mjesta.
S tim u vezi i zaostavština Božjeg naroda je dobra i poželjna za nas. Međutim, ako smo zaista u istini, akumulacija znanja i progresivna svjetlost treba biti veća u naše vrijeme. To jednostavno znači da je naša odgovornost za iznošenje čiste i nepomiješane istine veća. Mi trebamo težiti da završimo reformaciju do kraja. To je suštinski zadatak sadržan u tri anđeoske poruke iz Otkrivenja 14. glava, prije drugog Hristovog dolaska. Logično, ne možemo se istovremeno slijepo držati grešaka koje su oni imali, ili, bolje rečeno, koje nisu možda otkrili i ostati na nivou stvari koje oni nisu dobro razumjeli.
Ono što svakako treba imati u vidu je razvoj plana spasenja, što nam pomaže da razumijemo koncept sadašnje istine. Ideja sadašnje istine je, dakle, da nam Bog može dati novi uvid koji će nam pomoći da bolje razumijemo Njegovu Riječ i primijenimo je na situacije koje se mogu pojaviti u datom trenutku. Ali ove „nove istine“ su uvijek u skladu s drugim istinama u Bibliji.[1]
Tako sadašnja istina može biti test za nas, a da uopšte nije bila test za generacije hrišćana iz prošlosti (Ellen G. White, Testimonies for the Church, vol. 2, p. 693.).
Njen značaj za nas se ogleda u nekoliko aspekata:
- Sprječava nas da se slijepo pridržavamo ljudskih uvjerenja koja mogu biti pogrešna
- Čuva nas od religioznog fundamentalizma (u smislu zadržavanja statusa kvo u doktrinama u kojima se mogu uvidjeti greške)
- Održava nas da istražujemo Sveto pismo
- Pomaže nam da shvatimo vrijeme u kojem živimo
Ima li problema sa nasleđem Adventnog pokreta?
Adventni pokret koji je imao svoj zamah polovinom 19. vijeka može se smatrati najvećim pomakom protestantske Reformacije u svjetlosti istine. Ključni doprinos ovog talasa reformacije je u iznošenju istine o početku Istražnog predadventnog suda na Nebu i uopšte shvatanju Suda koji se odvija u tri faze, reformi Božjeg Zakona (naglasak na suboti kao autentičnom danu odmora), te prepoznavanju specifične misije u pronošenju poruka tri anđela iz Otkrivenja 14. glava.
Međutim, put pionira ovog pokreta nije bio jednostavan, već pun iskušenja i poteškoća, počevši od nekolika razočarenja u najavama drugog Hristovog dolaska.[2] Bilo je, dakle, grešaka ne samo u primjeni značenja proroštva o navršenih 2300 dana tj. doslovnih godina, već i u tumačenju proročanstava iz Danila i Otkrivenja vezano za istorijsko ispunjenje i identifikaciju entiteta simbolički prikazanih u proroštvu. Ove greške se mogu zapaziti u knjizi Urije Smita „Danilo i Otkrivenje“.
Adventisti su u početku smatrali da im nije potreban nikakav kredo i da je dovoljno vođstvo Duha, što je primjetno i kroz djelovanje Elen G. Vajt, koja je dobila status Božjeg glasnika tog vremena a njen rad označen kao obećani „Duh proroštva“ za Božji narod posletka vremena (Otkrivenje 12:17; ref. 19:10). Kasnije su ipak shvatili da moraju definisati svoja vjerovanja, posebno kada su napravili formalnu ustanovu pod nazivom Crkva adventista sedmog dana.
Postojala su i neslaganja unutar crkve oko određenih vjerovanja i doktrina. Crkveni status unutar hrišćanske zajednice ubrzo se pokazao problematičan zbog pritiska za usaglašavanjem sa osnovnim dogmama vodećih crkava, što se u prvom redu odnosi na doktrinu o trojstvu. I tu počinje igranka. Crkveno vođstvo je tražilo način da se oslobodi etikete kulta pa su tako popularizovane publikacije koje promovišu trinitarske poglede na Hrista. Ni spisi Elen Vajt nisu ostali imuni na politiku vođstva te je kao proizvod takve tendencije sastavljena knjiga „Čežnja vjekova“ (The Desire of Ages), čiji koncept je trinitarski iako otvoreno ne zagovara trojstvo. Stoga se u kasnijoj poznatoj kontroverzi sa dr Dž. H. Kelogom ne treba čuditi što je Kelog mislio da i Elen Vajt podržava trojstvo u kojem je on sam našao uporište za sopstvene ideje.
Dakle, iako Elen Vajt nije koristila termin „trojstvo“ u svojim spisima, izostalo je odlučno odbacivanje te dogme i jasni netrinitarski stav. Zbog nekih nesmotrenih izjava i/ili prepisivanja i parafraziranja od autora koji su i sami gajili zablude, kao i njene neodlučnosti po ovom fundamentalnom pitanju, kasnije kompromisno vođstvo crkve je to iskoristilo te polako i sistematski za nekih 50 godina uvelo dogmu o Trojstvu u svoja fundamentalna vjerovanja, dok je članstvo ostalo u uvjerenju da je to ona ista „pionirska crkva“. Budimo slobodni da konstatujemo da bi to puno teže prošlo da nisu ostali „repovi“ iza Elen Vajt.
Zašto pozivanje na originalno nasleđe Adventnog pokreta nije održiv stav
Zbog očiglednog otpada Adventističke crkve, dolazilo je do pokušaja reformacije i odvajanja, počevši od Unije Reformnog pokreta adventista sedmog dana, pa do brojnih grupacija i (polu)nezavisnih „službi“ (ministry) po svijetu. Od ovih grupa neke su netrinitarske i taj trend je u porastu. No netrinitizam sam po sebi nije dovoljan ako nisu objedinjene i sve ostale biblijske istine.
Ove grupe, od kojih su neke tipične sekte, uglavnom podižu veliku buku oko polaganja prava na autentično nasleđe adventizma. Neki koji pokušavaju biti radikalno fundamentalni upiru prstom na druge, ukazujući kako niko do oni sami ne drži izvorna učenja pionira, uključujući posebno Elen Vajt.
Ali u stvarnosti ovo otkriva njihovu slabost i nesposobnost da uvide i zaista razumiju važne istine, što bi ih zauzvrat osposobilo da jasno identifikuju neke zablude i greške koje su imali pioniri. Oni su „dobri“ samo u prepisivanju i ponavljanju gradiva. Tako nasleđuju i stare „repove“ i imaju prazan hod umjesto napretka u Božjem djelu koji podrazumijeva kristalisanje istine. Vjerovatno ste svi makar jednom imali priliku vidjeti kako mačka ili pas jure sopstveni rep, vrteći se u krug u uzaludnim pokušajima. Sličan obrazac primjenljiv je i na pseudo fundamentaliste.
Ako insistirate da ste „pravi“ naslednik učenja pionira Adventnog pokreta, morali bismo vas upitati kojeg zapravo pošto su mijenjali neke stavove, bili konfuzni, kontradiktorni sami sebi i sl. Na primjer, ako ste zaista zelot Elen Vajt, ne biste smjeli da pijete bilo kakav čaj, čak ni neki ljekoviti kad prehladite, pošto se ona izjasnila protiv svake upotrebe čaja (vidi: Spalding and Magan Collection, p. 169). I ne biste svakako mogli propustiti da okitite božićnu jelku, jer „Bogu bi bilo drago kad bi na Božić svaka crkva imala božićnu jelku na kojoj bi visili veliki i mali darovi za domove molitve.“ (Temelji srećnog doma, str. 444-447) Vjerovatno biste morali bacati kocku da riješite nedoumicu da li ste za apokrife ili ne (vidi: Letters and Manuscripts – Volume 1 [1LtMs, Ms 5, 1849, par. 7-8] i 1LtMs, Ms 4, 1850, par. 13; Manuscript 4, 1850 Manuscript Releases, vol. 15 [15MR 66.5]). Koga je u viziji o 144.000 vidjela Elen Vajt: da li Abrama, Isaka, Jakova, Noja i Danila, kako stoji u prvobitnom pamfletu pod nazivom „Riječ Malom stadu“ (A Word to the Little Flock) iz 1847. godine, ili, pak, samo Enoha, kao što piše u materijalu pod istim nazivom kompilovanom u „Ranim spisima“ i kasnijim publikacijama? Da li vjerujete u „amalgamaciju“ ljudi i životinja ili ne (Spiritual Gifts 3:64, 75, 1864.)? Pitali bismo vas i koje stanovište držite u pogledu toga da li je Isus kao čovjek u potpunosti zavisio od Očeve sile ili je jedva odolijevao iskušenju da, poput Klarka Kenta, demonstrira moći Supermena – bogočovjeka (vidi: The Desire of Ages, Page 700, ‘Before Annas and the court of Caiaphas’; E. G. White, The Signs of the Times, October 9, 1884.; Letter 96 1902, to P. T. Magan and E. A Sutherland, July 4th 1902)? Takođe biste opet žrijebom morali odlučiti da li je Isus uzeo nepalu „adamovsku“ ljudsku prirodu (Testimonies, vol. 2, p. 509.; Review and Herald, December 17, 1872.; Selected Messages, vol. 1, p. 256. Also, Signs of the Times, June 9, 1898, par. 15.) ili ipak palu (Youth’s Instructor, December 20, 1900.; Signs of the Times, June 9, 1898. Also in 1SM 256)? Ako je Isus imao dualnu prirodu, božansku i ljudsku, da li je i božanska priroda umrla na krstu ili je prethodno umakla? (vidi: Manuscript 44, 1898, i Seventh-day Adventist Bible Commentary, vol. 7, p. 90; uporedi sa Manuscript 140, 1903, par. 28, citirano u Seventh-day Adventist Bible Commentary, vol. 5, p. 1129).
Nadalje, da li treba krštavati po trojstvenoj formuli – u ime Oca, Sina i Svetoga Duha – kako su učili Adventni pioniri (Ellen G. White, This Day With God, 107.4; 3 Spiritual Gifts 9.1-4; 2 Spirit of Prophecy 136.3), ili u ime Isusa Hrista, kako uči Biblija (bez naknadnih trinitarskih interpolacija)?
Takođe biste morali da se odlučite da li vjerujete u identifikaciju „deset rogova“ iz Danila 7:7,8,24 koju je predložio Urija Smit (dosledan nekim ranim pionirima) ili u korekciju koju su argumentovali Džons i Vagoner. Da li vjerujete da je Smit dao ispravno tumačenje „sjevernog kralja“ iz Danila 11. glava kao Turske ili je Džejms Vajt bio u pravu koji je kazao da to mora biti papstvo, što je u skladu sa jasnim proročkim lancem iz prethodnih poglavlja?
Ko je objavio Zakon na Sinaju: (1) Hrist (Ellen G. White, Bible Echo, 19th February 1894, ‘Christ as teacher’, see also Review and Herald, 28th November 1893); (2) Bog Otac (Ellen G. White, Great Controversy, page 4, 1888 edition); (3) Obojica (Ellen G. White, Historical sketches of the foreign missions of the Seventh-day Adventists, page 231)?
Da li Prvi Božji uput zapravo kaže da nemamo drugog Boga osim Hrista? „Božja zapovijest kaže: ‘Nemoj imati drugih bogova osim mene’ – Hrista. [Izlazak 20:3.]“ (Ellen G. White, Ms 194, 1898, December 1898, ‘True and False Gods; 25 Abiding in Christ’)
Napokon, pitali bismo vas smatrate li da je puka slučajnost to što u obimnoj adventističkoj literaturi nema niti jednog poštenog komentara na novosavezne stihove koji konstatuju da je Bog jedan. A kako bi kad su faktički vjerovali u dva Boga (Ellen G. White, Signs of the Times, June 27th 1895, ‘Christ object in coming to the world’; Review and Herald, March 12th 1908, ‘Words to teachers and students’), a kasnije dodali i trećeg da budu kao sav ostali „hrišćanski“ svijet.
Bilo bi i još pitanja.
Očito, kultizam i premisa nepogrešivosti nikako nisu dobri. Pseudo fundamentalizam je prije pokazatelj tvrdoglave zadrtosti, jednostranih pogleda i nesposobnosti objektivnog rezonovanja nego istrajnosti u istini. Prikrivanje i pokušaji opravdavanja grešaka ne samo što nam mogu nanijeti duhovnu i mentalnu štetu, već nas takođe uplesti u mrežu povezanih drugih zabluda.
Pouka je da ne dozvolimo da nam predrasude, nedoslednosti i greške ljudi koje prepoznajemo kao našu duhovnu braću i sestre iz prošlosti postanu kamen spoticanja. Mudar čovjek uči kako iz sopstvenih grešaka tako i iz grešaka drugih, da bi ih prepoznao i izbjegavao (1. Solunjanima 5:21), te napokon da bi uspješno prenosio tu mudrost oličenu u pročišćenoj istini na druge. „Zato je svaki pismoznalac koji je poučen o Kraljevstvu nebeskom sličan domaćinu koji iz svoje riznice iznosi i novo i staro blago.“ (Matej 13:52)
_______________________
[1] Vidi: „Razlika između jeresi i veće svjetlosti“, religija.me
[2] Za detalje vidjeti „Postavke vremena ranih adventista i implikacije na današnji futurizam“, religija.me
