Duh životni i Duh Božji (nastavak)

Duh životni ili život može dati isključivo živo biće. Začetnik života svih stvorenih bića je Tvorac. On je takođe i održavaoc života.

„Kako je mnogo djela Tvojih, Gospode! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga Tvog. Gle, more veliko i široko, tu gmižu bez broja, životinja mala i velika; tu lađe plove, leviatan, kog si stvorio da se igra po njemu. Sve Tebe čeka, da im daješ obrok na vrijeme. Daješ im, primaju; otvoriš ruku svoju, site se dobra. Odvratiš lice svoje, žaloste se; uzmeš im duh, ginu, i u prah svoj vraćaju se. Pošalješ duh svoj, postaju, i ponavljaš lice zemlji. Slava Gospodu uvijek; nek se veseli Gospod za djela svoja!“ (Psalam 104:24-31) „Jer kroz Njega živimo, i mičemo se, i jesmo…“ (Djela 17:28) „Kome je u ruci duša svega živog i duh svakog tijela čovječijeg.“ (Jov 12:10) „Nego si se podigao na Gospoda nebeskog, i sudove doma Njegovog donesoše preda te, i piste iz njih vino ti i knezovi tvoji, žene tvoje i inoče tvoje, i ti hvali bogove srebrne i zlatne, bronzane, gvozdene, drvene i kamene, koji ne vide niti čuju, niti razumiju, a ne slavi Boga, u čijoj je ruci duša tvoja i svi putevi tvoji.“ (Danilo 5:23)

Da bismo bolje razumjeli kako to Tvorac daje svoj životni duh, vraćamo se samom činu stvaranja.

„A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskog, i dunu mu u nos duh /dah/ životni; i posta čovjek duša živa.“ (Postanje 2:7; interesantno je da u Jovanu 20:22 Isus takođe duva da bi učenici primili Duha Svetog) Elementi zemaljski sami po sebi nikad ne bi mogli proizvesti život, jer ključna dimenzija života je duhovna ravan.

Kao što znamo, padom u grijeh čovjek je izgubio uslovni vječni život. Kad je pukla direktna veza između Tvorca i Njegovog namjesnika koji se trebao brinuti o novoj tvorevini (vidi Postanje 2: 15), stradala je i sva tvar, uključujući, dakle, životinje, biljke, svu zemlju i (razložno je pretpostaviti) naš univerzum. Čitamo u Rimljanima poslanici: „Jer čekanje tvari čeka da se jave sinovi Božiji. Jer se tvar pokori propadljivosti (ne od svoje volje nego za volju onog koji je pokori) na nadu, da će se i sama tvar osloboditi od ropstva propadljivosti na slobodu slave djece Božije. Jer znamo da sva tvar uzdiše i tuži s nama do sad. A ne samo ona, nego i mi koji novinu duha imamo, i mi sami u sebi uzdišemo čekajući usvajanje i izbavljenje tijelu svom. (Rim. 8:19-23)

Šta čovjek ili anđeo zapravo gube svojim padom? Oni gube Božju slavu. „Ustani, svjetli se, jer dođe svjetlost tvoja, i slava Gospodnja obasja te. Jer, gle, mrak će pokriti zemlju i tama narode; a tebe će obasjati Gospod i slava Njegova pokazaće se nad tobom. I narodi će doći k vidjelu tvom i ka svjetlosti koja će te obasjati.“ (Isaija 60:1-3) „Mi pak svi koji otkrivenim licem gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u ono isto obličje iz slave u slavu, kao od Gospodnjeg Duha.“ (2. Korinćanima 3:18) Vidimo da Gospodnji Duh lagano vraća tu slavu onima koji su prihvatili Plan spasenja i Njemu se pokoravaju. Takve osobe predstavljaju svjetlost svijetu. I to je direktan rezultat djelovanja Duha Božjeg u njima. Međutim, život koji se prenosi biološkom reprodukcijom imaju (uslovno rečeno) i dobri i zli (vidi Propovjednik 9:1-6). Tu, dakle, moramo napraviti razliku između Duha Božjeg, Svetog Duha, i mehanizama za održavanje života. Tvorac daje oboje: prvo namjenski, a drugo svima. Kad čovjek umre, taj dah života ili kako god ga nazvali vraća se Bogu (vidi Psalam 146:4 i Propovjednik 12:7). Druga je stvar pravo na život zbog Plana spasenja.

Sada se otvara novo pitanje: da li je pali čovjek mogao nastaviti da živi vječno? Biblija kaže da jeste ako bi mu bio otvoren pristup drvetu života, očigledno jedinstvenoj biljci o kojoj više informacija nalazimo u Postanju 2:9 i Otkrivenju 22:1, 2. „Zatim je Gospod Bog rekao: ‘Evo, čovjek je postao kao jedan od nas u poznavanju dobra i zla. A sada, da ne bi ispružio svoju ruku pa i sa drveta života uzeo plod, pojeo ga i živio vječno…’ Tada ga je Gospod Bog istjerao iz edenskog vrta da obrađuje zemlju od koje je i uzet. Tako je on otjerao čovjeka, i na istočnoj strani edenskog vrta postavio heruvime i plameni mač koji se stalno okretao, da bi čuvali put ka drvetu života.“ (Postanje 3:22-24)

Idemo korak dalje. Da li bi pali anđeli mogli živjeti vječno i zašto oni ne umiru kao ljudi?

Anđeli, kao bića čije prebivalište je u neposrednom Božjem okruženju, i koji su neka vrsta Božjih službenika (vidi Jevrejima 1:14), nijesu zavisni od materije kao ljudi (podsjetimo se da čovjeka čine zemaljski elementi + duh životni). Oni su, dakle, drugi oblik stvorenih bića. Ali ono što im je zajedničko sa Božjim narodom (ne sa svim ljudima) je isti Duh Sveti (vidi Otkrivenje 19:10). Ovo je vrlo važno da zapazimo, jer, kao što smo već ustanovili, postoji razlika između mehanizama održavanja života (daha Božjeg) i Svetog Duha. Mi naravno ne znamo kako to sve funkcioniše ili u kakvoj je korelaciji, jer nam takve informacije nijesu potrebne.

Da se vratimo palim anđelima, Sotoni i demonima, i njihovoj mogućnosti vječnog života. Na kojem osnovu Sotona zasniva svoju nadu u vječnost (jer očigledno da je to slučaj)? Prvo, on je u pobuni na Nebu vidio sebe kao suvladara ili čak nekog ko bi mogao izbaciti Stvoritelja iz igre. Drugo, on se nadao da će padom čovjeka ovjekovječiti zlo, da Bog nije preduzeo mjere zabrane pristupa drvetu života. Treće, on se još uvijek nada da bi kompletni ljudski rod mogao učiniti satanistima, njegovim sledbenicima, tako da Bog izgubi svako pravo na planetu Zemlju, bez obzira na Žrtvu otkupljenja (on igra na kartu slobode izbora koju Tvorac daje svim svojim moralnim bićima). Borba za goli opstanak i svoj kutak u svemiru, zato privremeno i nosi titulu „princ ovoga svijeta“.

Dakle, imamo slobodnu volju i imamo Plan spasenja. Mi se opredjeljujemo za život ili smrt. Sotona i demoni su odavno napravili svoj konačni izbor i nalaze u kontinuiranom stanju hule na Svetog Duha Božjeg. Ali oni žive, do kada? Do konačnog izvršnog suda. „Od mnoštva trgovine svoje napunio si se iznutra nasilja, i griješio si; zato ću te baciti kao nečistotu s gore Božje, i zatrću te između kamenja ognjenog, heruvime zaklanjaču! Srce se tvoje ponese ljepotom tvojom, ti pokvari mudrost svoju svjetlošću svojom; baciću te na zemlju, pred careve ću te položiti da te gledaju. Od mnoštva bezakonja svog, od nepravde u trgovini svojoj oskvrnio si svetinju svoju; zato ću izvesti oganj ispred tebe, koji će te proždrijeti, i obratiću te u pepeo na zemlji pred svima koji te gledaju. Svi koji te poznaju među narodima prepašće se od tebe; bićeš strahota, i neće te biti dovijeka.“ (Ezekiel 28:16-19)

„I iziđoše na širinu zemlje, i opkoliše logor svetih, i grad ljubazni; i siđe oganj od Boga s neba, i pojede ih. I đavo koji ih varaše bi bačen u jezero ognjeno i sumporito, gde je zvijer i lažni prorok; i biće uništeni za vječnost… I smrt i pakao bačeni biše u jezero ognjeno. I ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:9, 10, 14)

Druga ili vječna smrt je konačna kazna za grijeh, kako za pale anđele tako i za ljude. Šta je suština tog grijeha? Pobuna protiv Boga, Njegovog zakona i karaktera. Kako Tvorac pečati svoj karakter u stvorenju? Svetim Duhom. Pobuna odražava želju za izbacivanjem (protjerivanjem) Božjeg Duha. Kad se to dogodi, stvorenje praktično ne želi da ima ikakvog posla sa Tvorcem (vidi Postanje 3:10; 2. Timotiju 3:1-7) Ali dah životni, mehanizmi održavanja života i dalje su prisutni. Možda je čovjek loš primjer za ovo što želim istaći, jer mi smo podložni propadanju i prvoj smrti, i ta nam se smrt čini kao kraj svega (što naravno nije tačno). Međutim, s palim anđelima to nije slučaj. Oni ne zavise o drvetu života i njima život može oduzeti samo Stvoritelj, u vrijeme i na način gore opisan, i to u direktnoj intervenciji. Tom prilikom ne samo što će biti zadovoljeni zahtjevi Zakona, već će se ispuniti svaka pravda i ispoštovati voljni izbor.

Dakle, PRIMANJE SVETOG DUHA JE NEOPHODNOST DA BISMO SE KVALIFIKOVALI ZA VJEČNI ŽIVOT, ALI NE I DA BISMO ŽIVJELI SADAŠNJIM ŽIVOTOM koji smo primili rođenjem. Ali sa Božjeg aspekta, život bez novorođenja je ravan smrti: „A Isus reče njemu: Hajde za mnom, a ostavi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace.“ (Matej 8:22) „I vas koji bijaste mrtvi za prestupljenja i grijehe svoje… I nas koji bijasmo mrtvi od grjehova oživje s Hristom (blagodaću ste spaseni).“ (Efescima 2:1-5) Prisustvo ili neprisustvo Svetog Duha pravi kvalitativnu razliku među ljudima. I razliku između duhovnog života i duhovne smrti koju ne opažamo našim čulima, već je prihvatamo vjerom.

Možda ste već shvatili, ali ako neko nije, evo: primarna svrha ovog članka je naoružavanje biblijskim istinama kako bismo izbjegli zamke panteističke filozofije (Bog u svemu) koja je u raznim oblicima prisutna ne samo u okultnim naukama već i u svim dominantnim svjetskim religijama.

Tako, na primjer, u pravoslavlju se ističu čuda preko netruležnih mošti odnosno tijela mrtvih ljudi iz prošlosti koji se (opravdano ili ne) smatraju svetima. Međutim, u knjizi Zakona nalazimo da je kontakt sa mrtvacem sknavljenje koje proizvodi stanje nečistote (vidi 3. Mojsijeva 21:1-6; 4. Mojsijeva 5:2; 9:6-10; 5. Mojsijeva 26:14), a bilo kakva komunikacija sa mrtvima na duhovnom nivou okultizam i gadost (vidi 5. Mojsijeva 18:10-12; 1. Samuilova 28:7-25; 1. Dnevnika 10:13). U istom kontekstu, suvišno je govoriti o čudima preko mrtvih predmeta (idola) jer Riječ Božja je krcata opomena i osuda takvih praksi.

Autor: Pavle Simović
Cetinje, 12. decembra 2012.