„Sjutradan je narod koji je stajao na drugoj strani mora vidio da je tamo samo jedan mali čamac i da Isus nije bio ušao u čamac sa svojim učenicima, nego da su otišli samo njegovi učenici. A čamci iz Tiberijade stigli su blizu mjesta gdje su oni jeli hljeb nakon što se Gospod zahvalio. Kad je, dakle, narod vidio da tamo nema ni Isusa ni njegovih učenika, ušli su u čamce i došli u Kapernaum da traže Isusa. I kad su ga našli na drugoj strani mora, upitali su ga: ‘Učitelju, kada si došao ovamo?’“ (Jovan 6:22-25)
Ujutro, ista grupa ljudi shvata da Isus više nije na toj strani Galilejskog mora, iako nije otišao u čamcu s učenicima. Ono što gomila ne zna je da je Isus hodao preko vode tokom noći. Narod je u pravu što reaguje, ali naredni stihovi će pokazati da su njihovi motivi pogrešni.
U bukvalnom smislu, gomila pita Isusa „kada“ je stigao u Kapernaum. Međutim, prava namjera iza njihovog pitanja je „zašto“ je Isus otišao. Kao što će kasniji stihovi pokazati, ova rulja je fokusirana na spektakl, besplatnu hranu i političke probleme. Iz te perspektive, ne postoji dobar razlog da Isus izbjegava publicitet. On bi, pretpostavljaju, želio da ga njegovi sledbenici što više i masovnije prate. Isusov odgovor, počevši od sledećeg stiha, će pokazati koliko su njihovi stavovi pogrešni. Narod traži, ali ne i istinu. Traže samo sebične razloge. Zapazite da Isus ne odgovara direktno na pitanje kada i kako je došao, jer bi to sigurno odvelo razgovor u neželjenom pravcu sumnji ili podsmijeha i anuliralo učinak prethodnog dana.
Odlomak u nastavu prikazuje dramatičan pad Isusove svjetovne popularnosti. Ljudi ga traže kao rezultat njegovih čudesnih znakova. Nažalost, čim Isus objasni da je njegova služba inherentno duhovna, a ne materijalna, većina ovih ljudi će odlučiti da ga napusti.
„Zaista, zaista, kažem vam, vi me ne tražite zato što ste vidjeli znake, nego zato što ste jeli onaj hljeb i nasitili se. Nemojte raditi za hranu koja propada, nego za hranu koja ostaje za vječni život, koju će vam dati Sin čovječji, jer je njega Otac, Bog, za to ovlastio.“ (Jovan 6:26-27)
Ovom prvom linijom dijaloga, Isus će naglo zaustaviti nalet entuzijazma. Ovaj stih rezimira cijelu raspravu koja se sastoji od ostatka 6. poglavlja. Ljudi traže besplatnu hranu, a ne duhovnu istinu. Čim Isus počne objašnjavati da su njegova čuda namijenjena samo poučavanju, oni gube interesovanje. Hrist će opisati kako materijalne stvari nestaju, ali njegova prava svrha je da ljudima pruži vječni život. Ova poruka ne samo da ne oduševljava gomilu, već ih i ljuti, i kao rezultat toga, gotovo svi će okrenuti leđa Isusu.
Jovan koristi izraz znakovi u odnosu na Isusova čuda. Znak je nešto što prenosi poruku. Usmjerava ljude u određenom smjeru. Reakcija ljudi na Isusova čuda je, međutim, potpuno pogrešna. Umjesto da shvate duhovnu važnost i pouzdaju se u Isusovo božansko poslanje, ljude privlače materijalni aspekti. Oni vide čudo, ali im nedostaje smisao. Ovo je kao da trčite prema šarenom metalnom obliku uz rub ceste, jer je lijep, ne trudeći se pročitati znak i tako propuštate opasnost na koju nas želi upozoriti. Ironično, isti ljudi koji traže Isusa zbog njegovih čudesnih znakova zahtijevaće još više dokaza kada se njegove tvrdnje umiješaju u njihove preferencije (Jovan 6:30).
Hristovi postupci ovdje takođe šalju važnu poruku modernim vjerskim zajednicama: ne treba da pokušavamo da „zadržimo“ prisutne zabavom i poklonima.
Isus nastavlja pojašnjavati da je svrha njegove službe duhovna, a ne materijalna. Sveto pismo nas dosledno podsjeća šta nam je potrebno više od fizičke hrane da bismo napredovali – trebamo se hraniti i duhovno (Isaija 55:2; Matej 4:4). To ne znači da rad nema vrijednost ili da Isus podržava lijenost. Umjesto toga, njegova poenta je jednostavno da će sve materijalne stvari na kraju propasti. Umjesto da nas zaokupljaju stvari poput hrane i spektakla, trebalo bi da se brinemo o vječnim nagradama.
Zapazite da se Isus opet poziva na ovlašćenje ili autoritet od Boga za svoju misiju. On nikada i nigdje ne preferira samostalan (samozvani) nastup.
Nakon što im je rečeno da rade za ovu vrstu neprolazne hrane, ljudi postavljaju pitanje koje odražava njihovu preokupaciju ritualom, djelima i tradicijom: „Šta treba da radimo da bismo činili djela Božja?“
Konkretno, ljudi su upravo pitali Isusa koja specifična djela trebaju učiniti da bi dobili ovaj vječni hljeb. To odražava njihovo oslanjanje na dobra djela u nastojanju da „zasluže“ vlastito spasenje (Rimljanima 10:2-4). Isusov odgovor, koji je dat u 29. stihu, je da se spasenje ne zarađuje nikakvim posebnim dobrim djelom. „Božje djelo“, u ovom kontekstu, samo je odgovor na istu frazu koju je upravo koristila gomila. Umjesto djela, kaže Isus, spasenje se zasniva na vjeri, u Onoga koga je Bog poslao (stih 29).
„A oni su ga upitali: ‘Kakav čudesan znak pokazuješ ljudima, da ga vidimo i povjerujemo ti? Kakvo djelo ti obavljaš? Naši praočevi su jeli manu u pustinji, kao što je napisano: Hljeb s neba dao im je da jedu.’“ (Jovan 6:30-31)
Ovi stihovi pokazuju do koje mjere će se čovječanstvo oduprijeti zaključcima koji nam se ne sviđaju. Gomila koja sluša Isusa u ovom odlomku pratila ga je u Kapernaum. Počeli su da prate Isusa zbog njegovih brojnih čuda iscjeljenja. Prethodne večeri, Isus je nahranio hiljade ljudi čudesnom upotrebom hljeba i ribe (Jovan 6:9-14). Drugim riječima, bila su čuda, posebno jedno nedavno čudo, koje je dovelo ove ljude ovdje. Pa ipak, suočeni s doktrinom koja im se ne sviđa, ljudi ga tvrdoglavo odbijaju prihvatiti bez ekstravagantnih, pretjeranih dokaza.
Isti način razmišljanja važi i danas. Osoba koja kaže: „Vjerovaću ako mi Bog pokaže ovo ili ono čudo“, zapravo se zavarava (Matej 16:4). Oni koji ne žele vjerovati, prije čuda, neće vjerovati, čak ni poslije čuda. Spasonosna vjera zasniva se na prihvatanju Božje istine, a ne na spektaklu ili emocijama. Oni koji traže čudo, kada im je već pokazano puno istine, dokazuju samo da ih istina uopšte ne zanima (Jovan 6:36).
Narod takođe ističe da im je, po njihovom mišljenju, Bog već dao hljeb: preko Mojsija, u pustinji. Isusovo čudo prethodnog dana podsjetilo je mnoge na Mojsijevo obećanje o još jednom velikom proročkom vođi (Izlazak 16). Rabinska tradicija tog vremena govorila je da će Mesija ponoviti ovo čudo. Međutim, kada je Isusovo učenje u suprotnosti s njihovim tradicijama, ljudi očekuju da Isus učini nešto veće, veličanstvenije i spektakularnije od toga. Njihov citat ovdje je iz Psalma 78:24. Isus će još jednom odgovoriti ističući da je Bog, a ne ljudi, taj koji daje duhovne blagoslove i da je „hljeb Božji“ to što ljudi trebaju tražiti, a ne zemaljska hrana, makar to bila i mana obezbijeđena na poseban način od Boga.
Isus nastavlja da pravi razliku između materijalnog hljeba i duhovnog hljeba (Isaija 55:2; Matej 4:4). Prva ispravka koju je napravio je da je Bog bio taj koji je dao manu – ovi ljudi treba da se usredsrede na Boga i Njegov zahtev za poslušnom vjerom, a ne ritualnu poslušnost Mojsijevim zakonima (Rimljanima 10:1-4). Baš kao što je Isus istakao da je materijalna hrana privremena, ali duhovna hrana je vječna (Jovan 6:27; Matej 6:19-20), on sada sugeriše da je mana bila samo fizička stvar, dok je „pravi hljeb s neba“ nešto drugo.
Isus podsjeća ljude da čuda dolaze od Boga, a ne od ljudi. Na isti način, vječni život dolazi od Boga, a ne od ljudi, čak i velikih ljudi poput Mojsija. A to svakako ne može doći od ljudi koji čine dobra djela. „Pravi hljeb s neba“ je sam Hrist. Isus nedvosmisleno kaže da Bog zahtijeva od čovjeka da vjeruje u njega kako bi vidio vječni život.
Kasnije, izjave da je on došao „s neba“ koristiće se kao dokaz protiv Isusa, od strane onih koji tvrde da je bogohulnik (Matej 26:65). Neposrednije, Isusova tvrdnja da je hljeb nebeski biće izvor pritužbi. Za sada, međutim, ljudi još uvijek razmišljaju iz materijalne, zemaljske perspektive. I tako će, još jednom, tražiti od Isusa da im pruži hljeb o kojem govori. Ovi ljudi potpuno promašuju poentu, i još jednom traže nešto materijalno (Jovan 6:34).
„A Isus im reče: ‘Ja sam hljeb života: koji meni dolazi neće ogladnjeti, i koji mene vjeruje neće nikad ožednjeti.’“ (Jovan 6:35)
Isus izričito izjavljuje da je on sam Onaj kojeg je Bog poslao. Vječni život se može pronaći samo kroz vjeru u Isusa Hrista (Jovan 14:6; 3:36; Djela apostolska 4:12). Isus nastavlja analogiju s hranom, kombinujući ideje duhovne gladi (Matej 4:4) i duhovne žeđi (Jovan 4:13-14). Ovdje se spasonosna vjera vidi kao analogija s hranom i pićem: osoba to mora uzeti u sebe – prihvatanje je uslov da bi ovi blagoslovi imali bilo kakav učinak!
Isus pojašnjava svrhu svoje službe. Spektakularna čuda i besplatna hrana nisu poenta njegove misije na zemlji. Niti su zamišljeni da budu u fokusu naših života. Umjesto toga, trebali bismo biti fokusirani na vječne stvari. Što je najvažnije, to znači doći do spasonosnog vjerovanja u Hrista (Jovan 6:27-29).
Isus dalje ističe da je gomila vidjela više nego dovoljno – u obliku čuda – da shvati istinu koju on objašnjava. Pa ipak, narod tvrdoglavo odbija da vjeruje. Umjesto toga, traže još više čuda, kao da će ih to konačno uvjeriti.
37. stih nastavlja da objašnjava ideju vječnog života i dotiče se najmanje dvije doktrine koje su kontroverzne unutar hrišćanstva. Prva je ona o predodređenju, što se podrazumijeva Isusovom upotrebom fraze „sve što mi Otac daje doći će k meni“. Ovo sugeriše da su oni koji prihvataju Isusovo učenje, da je on Hljeb života, što znači oni koji dobijaju vječni život, identični onima koje mu je „dao“ Bog Otac. Logično, ovo implicira da oni koji ne dolaze Hristu nisu mu „dati“.
Postoje razne teorije o tome šta to tačno znači. Neki vide ovo kao upućivanje na Božji suvereni izbor u pitanju spasenja; ovo može značiti da Bog radi na tome da ljude dovede do spasonosne vjere, ali ne nužno da je uskraćuje onima koji nisu spašeni. Bez obzira na to kakav pogled neko zauzeo, ovaj stih stvara granicu za tumačenje. Božje suvereno učešće u dušama koje dolaze Hristu radi spasenja je van rasprave. Oni koji su spašeni su oni koje je Otac „dao“ Hristu. Ali to svakako prije implicira Božje poznavanje ishoda nego arbitrarne odluke donesene unaprijed ko će biti spasen a ko ne.
Druga doktrina uključena u ovaj stih je ona o vječnoj sigurnosti. To je ideja da oni koji su zaista spašeni u Hristu nikada ne mogu izgubiti to spasenje. U poređenju sa nijansama predodređenja, Biblija je po ovom pitanju znatno konkretnija. Ovaj konkretni stih, tehnički govoreći, govori samo o Hristovom bezuslovnom prihvatanju svakoga ko „dođe k njemu“. Drugim riječima, same po sebi, ove riječi samo ukazuju na to da će oni koji zaista vjeruju u Hrista i istraju do kraja nesumnjivo biti spašeni.
Isus u nastavku (6:38) tvrdi da je „sišao s neba“. Iz perspektive Isusovih kritičara, ovo je bogohuljenje i biće dio njihovih kritika tokom njegovog hapšenja. Ne samo da je ovo drsko, bilo bi apsolutno nemoralno da to tvrdi običan čovjek. Ovo je, međutim, primarna tema jevanđelja po Jovanu: da je Isus Hrist, u stvari, utjelovljeni Sin Božji (Jovan 20:31).
U ovom stihu, Isus takođe dodatno upućuje na svoju poslušnost Bogu Ocu. Njegova volja je podređena Očevoj volji. Stoga Isus može biti naš najbolji primjer kroz njegovu spremnost da se pokori Bogu, bez obzira na posledice (Marko 14:36), i bez obzira na ličnu cijenu (Filipljanima 2:8). U kontekstu ove rasprave, Isus takođe ističe da služba koju mu je data dolazi od Boga i da treba biti priznata kao takva.
Isus u 39. stihu koristi isti koncept da tvrdi da će oni koje mu je Bog dao – nesumnjivo – vidjeti vječni život. Prema Isusu, oni koji su mu došli u vjeri, kao što je dao Bog Otac, neće biti „izgubljeni“ i biće uskrsnuti u poslednji dan. Drugim riječima, oni koji dođu Hristu biće prihvaćeni (Jovan 3:16-17) i vidjeće život vječni. Hrist ih neće odbaciti (Matej 7:7-8), i neće propustiti održati to spasenje do kraja.
Isus u 40. stihu još jednom naglašava neophodnost vjerovanja u Sina za one koji traže vječni život. On će takve vjernike uskrsnuti u poslednji dan (1. Solunjanima 4:15-17).
„Tada su Judejci gunđali protiv njega jer je rekao: ‘Ja sam hljeb koji je sišao s neba.’ I govorili su: ‘Zar nije to Isus, Josifov sin, čijeg oca i majku poznajemo? Kako sad kaže: Sišao sam s neba?’“ (Jovan 6:41-42)
U poslednjim stihovima ovog odlomka, izričito je rečeno da Isus govori u sinagogi (Jovan 6:59). U nekom trenutku se čini da je razgovor sa otvorenog, javnog foruma prešao na ličniju debatu. Ovaj stih sugeriše jedan od razloga zašto se razgovor možda prebacio u manje privatno okruženje.
Sve su Isusove tvrdnje kontroverzne – da djela ne mogu spasiti, da samo vjerovanje u Sina Čovječjeg rezultira vječnim životom i da je on sišao s neba. Ljudi su gunđali. Ovo nije nova aktivnost za narod Izraela, koji ima dugu istoriju „gunđanja“ kada Bog ne slijedi njihov željeni plan (Izlazak 15:24; Brojevi 14:2).
Nakon što je svoju političku popularnost podigao na enormne nivoe, Isusovo nedavno učenje počinje da nagriza ljude. Ovo, naravno, samo dokazuje ono što je Hrist rekao kada je masa prvi put stigla u Kapernaum: njihov interes nije istina, već zabava i darovi (Jovan 6:26).
Isusov dom iz dječaštva, Nazaret, bio je nešto jugozapadno od Galilejskog mora. Kapernaum je bio ribarski grad smješten uz sjeverozapadni rub Galileje. U to vrijeme, to su bili relativno mali gradovi i svi Jevreji su bili obavezni da prisustvuju određenim svetkovinama u Jerusalimu (Ponovljeni zakon 16:16). To je značilo da je Isus bio potpuno nepoznat ljudima u regiji prije početka svoje službe. Ispostavilo se da je ova bliskost bila još jedna prepreka na putu ka vjeri ljudi.
Tvrdnja da je „sišao s neba“ zbunila je one koji su pogrešno shvatili njegovo značenje. Neke rabinske tradicije su smatrale da će se Mesija bukvalno pojaviti niotkuda (Jovan 7:27-28), pa je ideja da bi tridesetogodišnji seljak iz malog sela, kome znaju oca i majku, mogao biti Obećani izgledala apsurdno.
„Ne gunđajte među sobom. Niko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me je poslao. I ja ću ga uskrsnuti u poslednji dan. U Prorocima je napisano: ‘Svi će biti poučeni od Gospoda.’ Svako ko sluša Oca i uči od njega, dolazi k meni.“ (Jovan 6:43-45)
Iz Isusove izjave da je Otac taj koji privlači ljude k njemu postaje jasnije šta je mislio u 37. stihu. Otac je taj koji privlači, ali ne i arbitrarno predodređuje. Isusovo specifično pozivanje na pisanu Božju Riječ je još jedan znak da je razgovor već prešao sa ulica Kapernauma u sinagogu. Isusovi komentari ovdje su vrlo slični onima koje je dao farisejima nakon što je izliječio hromog čovjeka kod jezerca u Betsaidi (Jovan 5).
„To ne znači da je iko vidio Oca, osim onoga koji je od Boga, on je vidio Oca.“ (Jovan 6:46)
Svrha Isusove zemaljske službe bila je da postane veza između Boga i ljudi (1. Timoteju 2:5). Napisana Božja Riječ pruža određeni nivo znanja o Njemu, ali konačno iskustvo Boga dolazi samo kroz samoga Hrista (Jovan 5:40; 6:29). Opšta tema ovog odlomka je povlačenje granica između zemaljskih, materijalnih i nebeskih, vječnih stvari. Isusovo čudesno hranjenje pet hiljada, poput Mojsijeve opskrbe manom (Izlazak 16), bio je samo tip koji je trebao ukazati na veću istinu. U ovom slučaju, Bog šalje Hljeb Života, u obliku osobe. Onima koji prihvate ovog Mesiju, vjerujući u njega, imaće vječni život.
Ovdje Isus takođe ponavlja važan aspekt svoje službe. Isus je već ustvrdio da je došao s neba (Jovan 6:38). Često će tražiti titulu Sina Čovječjeg, ponavljajući Danilovo starosavezno proročanstvo (Danilo 7:13-14). Kao takav, Isus ima znanje koje samo on može posjedovati – postoje stvari o kojima samo on može govoriti, jer ih je samo on vidio kao predpostojeći Sin Božji. Nijedno drugo ljudsko biće nije iskusilo te nebeske stvari. Ovo je, između ostalih razloga, razlog zašto je samo Isus jedini legitimni autoritet za duhovnu istinu.
„Zaista, zaista, kažem vam, onaj ko vjeruje u mene ima vječni život. Ja sam hljeb života.“ (Jovan 6:47-48)
Ponavljanje, posebno u antičkoj literaturi, trebalo je da signalizira sigurnost ili važnost. Isus je objašnjavao pravi izvor vječnog života, a to je vjera u Onoga kojeg je Bog poslao. Konkretno, ovo je sam Isus Hrist, koji je „Hljeb života“. U prethodnom stihu, Isus je objasnio da je samo on došao s neba, pa se njegovo uvjeravanje da je vječni život za one koji vjeruju može podvući sa „zaista, zaista“.
U nastavku se Isus priprema da pokaže da je izazov po pitanju mane već ispunjen. Mana koju je Izrael primio u pustinji bila je samo materijalna stvar. To je hranilo njihova tijela, ali ta tijela su na kraju umrla. Isusova sveukupna poenta ljudima bila je da ne brkaju Božja zemaljska čuda sa njihovim duhovnim značenjem. Narod treba da traži vječne, nebeske stvari umjesto zemaljskih, propadljivih stvari. Posebno u stihovima 49-51, Isus će izričito reći da je njegova služba i njegova uloga „živog hljeba koji je sišao s neba“ u stvari superiornija od mane koju su ljudi vidjeli u Starom savezu.
Mana pronađena u Starom savezu trebala je biti proročanstvo o Isusu Hristu. Njena svojstva su ukazivala na Isusovu prirodu: bila je mala (što označava poniznost), bijela (ukazuje na čistotu), okrugla (simbol vječnosti) i dolazila noću (duhovna tama). Mana, kao i spasenje u Hristu, mogla se samo primiti – nije se mogla zaslužiti ili napraviti. Mana je ljudima dala samo dvije mogućnosti: prihvatiti je i živjeti ili je ne poštovati tako što bi se prešlo pravo preko nje. Sa istim izborom – i samo te dvije opcije – suočavaju se svi ljudi kada je Hrist u pitanju (Jovan 3:16-18).
Isusova izjava da je „ovo hljeb koji silazi s neba“ (50. stih) ima dvije svrhe. Prvo, naglašava da Isus objašnjava pravo značenje i pravu svrhu iza simbola hljeba. Drugo, Isus eksplicitno govori o sebi kao o ispunjenju ove ideje. U pustinji je Bog poslao izvor fizičkog života s neba u obliku hljeba. Sada, Bog je poslao izvor vječnog života sa neba u obličju Isusa Hrista.
Do ove tačke, Isus je ukazao na potrebu za vjerovanjem u Onoga kojeg je Bog poslao. Ovo je dovoljno kontroverzno i navelo je ljude da gunđaju ispod glasa. Međutim, u sledećem stihu, Isus će proširiti simboličko značenje „hljeba“. On to čini izjednačavajući „hljeb života“ sa svojim sopstvenim tijelom – što je simbol njegove predstojeće smrti na krstu. I opet za razliku od privremenog hljeba, davanje Hristovog tijela ima efekat na cijeli svijet. Ova analogija će odmah biti pogrešno protumačena i publika će postati još ljuća.
Iako je ovo simbol njegovog predstojećeg raspeća, ljudi reaguju sa još većom agresijom. Njihovo ponašanje je opisano kao prepirka (52. stih).
Primarni problem, kao i uvijek, je to što gomila tumači duhovnu ideju s fizičkom pristrasnošću. Njihova prva misao je, dakle, da Isus na neki način sugeriše kanibalizam. Dovoljno je skandalozno da Isus sugeriše da je za spasenje potrebna vjera, a ne dobra djela. Pozivati se na nešto tako bizarno kao što je jedenje njegovog tijela je nečuveno (Postanje 9:3-4; Levitski zakonik 17:10-16).
„Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina čovječjeg i ne pijete njegovu krv, nemate života u sebi.“ (Jovan 6:52)
Riječi koje Isus ovdje koristi samo pogoršavaju situaciju. Osim što govori o jedenju njegovog tijela, Isus govori o pijenju njegove krvi. I, on to čini ponavljajući tvrdnju da je on – i samo on – most u vječni život. Oni koji odbacuju njegovu poruku ne mogu vidjeti život.
Ovo učenje će podijeliti gomilu u dvije osnovne grupe. Prvi su toliko fiksirani na fizičke stvari da će odmah odbaciti Isusove komentare. Ideja da jedu meso i piju krv, ili da je Isus „Hljeb života“, jednostavno je više nego što su oni spremni da prihvate. Druga grupa će osjetiti da, barem na neki način, Isus govori u nekoj vrsti parabole, metafore ili simbola. Međutim, to je još uvijek teško prihvatiti (Jovan 6:60). U najmanju ruku, to znači da Isusova uloga Mesije nije da bude kralj osvajač, već sluga koji pati. Isusova tvrdnja da je Obećani, a ipak predlaže žrtvu, protivna je tradicionalnim pogledima na Mesiju kao kralja-ratnika. Neki od njih će takođe prestati slijediti Isusa, iako će dvanaestorica učenika ostati uz njega (Jovan 6:68-69).
Činjenica da Isus ovdje govori u poetskim terminima je eksplicitno dokazana kasnije u njegovom izjavama. Naime, postoji vjerovanje koje baštini tradicionalna crkva da u obredu euharistije hljeb vino doslovno postaju tijelo i krv Isusova. Ovo je, kako bi se i očekivalo, proglašeno „svetom tajnom“ ili, ako hoćete, svetim tabuom. Hrist, svojim sopstvenim riječima, kaže da to nije slučaj (Jovan 6:63). To bismo mogli nazvati drugom krajnošću od reakcije Jevreja na duhovne istine.
Isus takođe vezuje važnost ove tvrdnje s istom izjavom koju je ranije dao: da će oni koji vjeruju vidjeti život vječni (Jovan 6:40). To je bilo u kontekstu vjerovanja u Onoga poslatog od Boga (Jovan 6:27-29). Ljudi su ovdje trebali vidjeti paralele, ali su previše zauzeti prigovorima (Jovan 6:41) i borbom (Jovan 6:52) da bi osjetili dublje značenje.
„Koji jede moje tijelo i pije moju krv stoji u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac pa ja živim zbog Oca, tako će i onaj ko se hrani mnome živjeti zbog mene.“ (Jovan 6:56-57)
Isus ovdje koristi izraz „stajati“, od grčkog korijena riječi meno, što znači „nastaviti, boraviti ili istrajati“. Ovaj smisao „prebivanja“ koristi se vezano za odnos između Oca i Sina (Jovan 14:10), kao i na odnos između Isusa i onih koji se spasavaju (Jovan 15:4). Isus ovu ideju povezuje s komentarima koje je već dao o vječnom životu. Istakao je da je vjera u njega ono što čovjeku daje život. Kasnije će Isus eksplicitno reći da je njegova upotreba ovih riječi simbolična, a ne da se odnosi na jedenje njegovog doslovnog, fizičkog mesa i krvi (Jovan 6:63).
„Kao što je mene poslao živi Otac pa ja živim zbog Oca, tako će i onaj ko se hrani mnome živjeti zbog mene. Ovo je hljeb koji je sišao s neba. To nije kao kad su vaši praočevi jeli, a ipak su umrli. Ko se hrani ovim hljebom, živjeće uvijek.“ (Jovan 6:57-58)
Isus sada povezuje ideju ovog „trajnog“ odnosa s izvorom vječnog života – „živim Ocem“ tj. „živim Bogom“, što je termin koji se isključivo odnosi na jedinog Boga. Ideja je, dakle, da pošto je Isus Kanal života koji teče od živog Boga, povezivanje s njim na duhovni način je garancija vječnog života! To svakako ima neuporedivo veći učinak od jedenja fizičke „mane“ (nebeskog hljeba) Izraelaca u vrijeme Mojsija, što nije spriječilo njihovu smrt. Štaviše, zbog istrajavanja u pobuni protiv Gospoda, najveći broj njih nisu vidjeli zemaljski Hanan, a neće ni nebeski.
Kao što smo ranije primijetili, Isus se vjerovatno preselio sa otvorenih ulica u sinagogu, što bi omogućilo lakše pregovaranje između različitih ljudi. Detalji poput ovog sugerišu da su mnogi razgovori zabilježeni u Svetom pismu bitni sažeci, a ne nužno transkripti od riječi do riječi. Ideja da Biblija često bilježi „pravi glas“, a ne svaku doslovnu riječ, poznata je kao ipsissima vox.
Termin učenici se ponekad koristi u opštem smislu, a drugi put u odnosu na određenu grupu ljudi. Svaka osoba koja je slijedila Isusa i učila od njega, u ovom trenutku bi se smatrala učenikom. Ovo nije u potpunosti isto što i dvanaest učenika, što znači da će sa osnovnom grupom ljudi Isus biti na Poslednjoj večeri (Matej 26:17-20). Gomila ljudi koja je došla da vidi Isusova čuda već je duboko uvrijeđena zbog njegovih nedavnih učenja. Čini se da većina njih pretpostavlja plitko, grubo značenje iza Isusovog opisa sebe kao „Hljeba života“. Drugi, uključujući i one koji su slušali druga Isusova učenja, prepoznaju da on govori na simboličan način. Pa ipak, kao što ovaj stih pokazuje, ovo je poruka i dalje teška za prihvatiti.
Dio poteškoća u Isusovom nedavnom učenju je u simbolici tijela i krvi i hljeba s neba. Druga poteškoća je u ideji da je Mesija bilo šta drugo osim osvajačkog, vojno-političkog kralja. Govoreći o njegovoj ulozi „hljeba života“ u smislu konzumiranja sugeriše žrtvovanje, a ne osvajanje. Čak bi i najvatrenijem jevrejskom sledbeniku Isusa smetala ideja da Obećani nije trebao biti još jedan Jošua ili David.
Izraz „sablažnjive riječi“ ima značenje uvredljivog ili nepodnošljivog. Za ove ljude, Isusove riječi nisu samo „teške“, one su „neprihvatljive“.
Isus će se posebno obratiti dvanaestorici članova svoje grupe tek kasnije (Jovan 6:67). Ovoj grupi i dalje smeta ono što su čuli. Za neke je ovo možda bila obična zabuna. Za druge je možda bila nelagodna ideja da Mesija nije bio kralj-ratnik osvajač.
Isus pita jesu li ovi ljudi uvrijeđeni, koristeći grčki korijen riječi skandalizo. Ovo je prošlo manje-više netaknuto na današnjem jeziku. Kako se koristi u ovom kontekstu, riječ znači nešto što potpuno remeti nečije misli i namjere. Koncept „kamena spoticanja“ takođe se odnosi na ovu riječ. Ukratko, Isus pita svoje sledbenike da li ih ovo novoobjašnjeno učenje „sapliće“.
Isus sad (62. stih) spominje i njegovo uznesenje natrag na nebo (Luka 24:50-53). Bilo doslovno ili samo uopšteno, Isus upoređuje reakciju njegovih sledbenika na njegove riječi s njihovim mogućim odgovorom na viđenje budućih događaja. To je ono što navodi naučnike na dva moguća tumačenja Isusovog pitanja ovdje.
Prva mogućnost je da Isus pita da li će se ovi ljudi uvrijediti i kada vide Hrista uzetog natrag u slavu. Drugim riječima, „ako vas ovo učenje vrijeđa, hoćete li i dalje biti uvrijeđeni kada me vidite kako se vraćam na Nebo?“ Pitanje je da li će im viđenje budućih događaja promijeniti mišljenje ili će samo produbiti njihovu ogorčenost. Drugo moguće značenje je sugestija da će ih, ako ih to vrijeđa, uzdizanje još više uvrijediti. Pod ovim tumačenjem, čini se da Isus kaže: „ako vam se ovo ne sviđa, samo pričekajte dok ne vidite šta slijedi.“
„Duh je taj koji daje život, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su.“ (Jovan 6:63)
Isus sada daje direktnu izjavu da njegove prethodne riječi ne treba shvatiti doslovno. Drugim riječima, Hrist zapravo ne kaže da ljudi trebaju jesti njegovo materijalno meso ili piti njegovu tečnu krv. Umjesto toga, poenta koju Isus iznosi je duhovna. Istinsko vjerovanje u Hrista zahtijeva od osobe da prihvati istinu o tome ko je Hrist duboko u sebi – mora ga „primiti“ u potpunosti i apsolutno. Tu dolazi do analogije s hranom, koja se mora unijeti u osobu da bi imala bilo kakav učinak. Nije dovoljno samo vidjeti, držati ili dodirnuti hranu. Mora se konzumirati. Na isti način, vjera u Hrista nije isto što i intelektualno znanje. Spasonosna vjera znači primiti Hrista u najdubljim djelovima nas samih.
Život daje duh, kaže Isus. „Duh“ (grčki: pneuma; hebrejski: ruah), sa najčešćim opisnim i prisvojnim pridjevima „sveti“, „Božji“ ili „Gospodnji“ (moj, njegov), „Hristov“… može se prevesti kao „dah (životni)“ (Postanje 2:7; Jov 33:4), od Boga (Propovjednik 12:7; Jov 34:14-15). Duh takođe predstavlja Božju prisutnost i silu (Postanje 1:2; Psalam 139:7; Ezekijel 37:5,13,14; Luka 1:35; Jovan 15:26; Rimljanima 8:11) i poistovećuje se sa Božjim umom (Isaija 40:13; Rimljanima 11:34; 1. Korinćanima 2:11), koji može na poseban način djelovati kroz posvećene nadahnute osobe (Matej 10:19-20; 12:28; 1. Solunjanima 4:8; 1. Jovanova 4:13) i čije prisustvo je neophodnost za spasenje (Efescima 4:30; Rimljanima 8:9; Galatima 4:6), što je jednako prebivanju Oca i Sina u vjernicima (Djela 5:32; Jovan 14:23,26; Galatima 2:20; Efescima 3:16-17; 1. Solunjanima 4:8).
Isus zna da neki ne vjeruju kako bi trebalo (64. stih). Postoji duboka razlika između toga da vas neki aspekti hrišćanstva privlače i zapravo biti nanovo rođeni hrišćanin. Obično se razlika pokazuje kada je hrišćanska poruka u sukobu s preferencijama osobe. U ovom slučaju, većini ljudi koji čuju Isusovu poruku to se ne sviđa, što ih dovodi do toga da ga napuste. Kao što je Isus rekao u prethodnom stihu, „tijelo ne pomaže ništa“. Djela koja nisu utemeljena na legitimnoj duhovnosti su besmislena.
Petar, s druge strane, izražava stav stvarnog „vjernika“ u Hrista. Naime, sviđalo mu se ono što čuje ili ne, on zna da je Isus Istina (Jovan 6:68-69). Umjesto da odbaci Isusa jer Isus izaziva njegovo razmišljanje, Petar se pokorava višoj istini od svoje. To je objektivna istina.
„Zato sam vam kazao: ‘Niko ne može doći k meni ako mu nije dato od mog Oca.’“ (65. stih)
Kako Otac zapravo „daje“ pristup Isusu? Očito je da je presudna ljudska volja da se prihvati istina onako kako je Bog daje, umjesto po sopstvenim zamislima. Pošto Bog zna svakog do nas, On ima i znanje kome „daje“ a kome „ne daje“ pristup k Isusu. I tu nema nikakvog predodređenja u smislu Božjih samovoljnih odluka ko će a ko neće biti spasen. Što se Boga tiče, spasenje je raspoloživo svima.
Isus je upravo završio objašnjavanje da sva čuda imaju za cilj da ukažu na duhovnu istinu. Isus je „pravi hljeb s neba“ i samo oni koji vjeruju u njega mogu vidjeti vječni život. Za to je potrebna potpuna posvećenost, a ne plitko interesovanje. Ovo učenje je izazvalo kontroverze, pa čak i otvorene argumente (Jovan 6:52). Isusovo učenje dovodi u pitanje njihova vjerovanja, a za neke je to jednostavno previše za podnošenje. Umjesto da se predomisle, oni odlaze. Ovo je osnovni razlog zašto ljudi odbacuju Isusa Hrista: on se ne usklađuje s njihovim vlastitim sebičnim interesima.
Mnogi više nisu slijedili Isusa. Odbacili su interesovanje za Isusa i vratili se svojim prethodnim poslovima i stavovima. 66. stih govori mnogo više od prestanka slijeđenja. Izričito kaže da je veliki broj – vjerovatno većina onih koji su učili od njega – odbacio njegova učenja i više nije živio, mislio ili djelovao u skladu s njima. Kada su se suočili s izazovnom istinom, ovi ljudi su odlučili da je potpuno odbace, umjesto da se predomisle.
Taj kontekst čini 67. stih još zanimljivijim. Isus sada pita dvanaest članova svog užeg kruga da li i oni planiraju da odu. Ono što je zanimljivo u vezi s tim je da jedan od njih, Juda, takođe nije vjernik (Jovan 6:71). Izazov i iskušenje ne razdvajaju uvijek svakog mogućeg nevjernika.
Ova činjenica takođe čini Petrovu izjavu o vjeri ovih dvanaest ljudi pomalo drskom. Petar će tvrditi da „mi“, znači ovih dvanaest ljudi, zapravo imamo vjeru u Hrista. Ali jedan od njih nema – Petar ne zna onoliko koliko misli da zna.
Niko od učenika u potpunosti ne razumije šta Isusovo simbolično učenje o hljebu, tijelu i krvi zaista znači. To razumijevanje neće biti potpuno sve do Hristovog uskrsenja (Jovan 20:9). Pa ipak, Petrov odgovor je upravo način na koji vjernik odgovara kada Hrist poremeti njihove preferencije, njihove tradicije ili njihova lična mišljenja. Petrov odgovor je krajnje praktičan i vrlo logičan: „Gospode, kome ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života. Mi smo povjerovali i spoznali da si ti Hristos, Sin živoga Boga.“ Kada smo suočeni s izborom između onoga što nam se sviđa i onoga što je istina, trebali bismo se držati istine, čak i ako je to neugodno.
Umjesto da izabere ono što voli umjesto istinitog, Petar retorički pita: „Gdje bismo drugo otišli, pošto samo ti imaš istinu?“ To je ono što razdvaja „sledbenika“ od „vjernika“.
Petrova identifikacija Hrista je takođe vrlo precizna. On je Mesija, Sin živoga Boga.
Na žalost, ova grupa uključuje Judu Iskariotskog, koji će na kraju postati izdajnik svog učitelja i Gospoda. Isus ima tu spoznaju još tada. Drugo Pismo ističe da je Isus znao prave motive svih oko sebe (Jovan 2:24-25; Marko 2:8). To je ono što mu je omogućilo da kaže, bez sumnje, da ljudi koji su ga tražili u Kapernaumu nisu bili tamo zbog istine – oni su bili tamo zbog besplatne hrane. Hrist zna da Juda zapravo nije vjernik, ali ga je zadržao u unutrašnjem krugu, kako bi dovršio svoju misiju.
Interesantno je da Isus poistovjećuje Judu sa „đavolom“. Metaforički, to je primijenjeno na čovjeka za koga se, suprotstavljajući se Božjem djelu, može reći da djeluje kao đavo ili njegov emisar.
Judina izdaja nije iznenadila Isusa. Isusova uznemirujuća primjedba da je jedan od ovih ljudi, čak i sada, bio „đavo“ mogla je imati učinak podsticanja preispitivanja. Umjesto da budu pretjerano ponosni što su ostali s Isusom, učenike je trebalo podsjetiti da, čak i tako, stvari nisu uvijek tako dobre kako izgledaju.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
