Ljudi prirodno povezuju vid sa „uvidom“ ili razumijevanjem. Koliko smo puta, nakon što smo shvatili neki problem, izazov ili poteškoću, uzviknuli: „Sada vidim!“ Koliko puta smo ih, nakon što smo nekome nešto objasnili, pitali da li to mogu da „vide“.
Ova tendencija da se razumijevanje objasni u smislu vida nije nova za nas; nalazimo da je to predstavljeno i u Svetom pismu. Isus u potpunosti iskorištava ovu tendenciju na kraju Jovanovog 9. poglavlja.
Čitava situacija je pružila dokaze za Njegovu tvrdnju: On je došao radi suda, dozvoljavajući slijepima da vide i zaslepljujući one koji vide. Naravno ovu izjavu ne treba shvatiti doslovno; Isus nikada nije učinio da neko ko fizički vidi postane fizički slijep (iako Bog to čini preko Pavla u Djelima 13:4-12 za kaznu vračaru koji je sabotirao primanje jevanđelja). Isus iscjeljuje oči ovog slijepca i on sada može fizički vidjeti. Međutim, Isusov naglasak nije na njegovom fizičkom vidu, već na njegovom duhovnom uvidu: on sada vjeruje da je Isus Sin Božji. On sada „vidi“ na način na koji nije „vidio“ dok je bio slijep. On, nekada slijepac usred onih koji su mogli vidjeti, sada se nalazi kao onaj koji vidi usred slijepaca.
Fariseji su, od svih ljudi, trebali da prepoznaju Mesiju kada ga vide. Niko u Isusovoj eri nije bio više strastven prema Svetom pismu ili poslušnosti Bogu. Nažalost, većina fariseja – ali ne svi (Jovan 3:1–2; Luka 23:50–51) – bili su zaista više zabrinuti za tradiciju i sopstveni status nego za istinu (Jovan 5:39–40; 5:45–47). Po svjetskim standardima, ovi ljudi su imali više duhovnog „vida“ od bilo koga drugog. Fariseji su uvjereni da poznaju Mojsija, znaju šta je Mojsije učio, znaju kako izgleda svetkovanje subote i sigurno znaju kako izgleda kršenje subote. Oni su zaslijepljeni svojim potpunim uvjerenjem u vlastiti vid! Odbijaju da slušaju bilo šta što je protiv njihovog razumijevanja; ako je to u suprotnosti s njihovom tradicijom ili načinom na koji su ih oduvijek učili, očito mora biti pogrešno. Oni poriču očigledno u pokušaju da zadrže svoju kontrolu kroz tradiciju i dogmu. Tako se zatiču kako izjavljuju da Božje djelo zaista nije došlo od Boga jer se nije dogodilo na način na koji bi to očekivali prema njihovom razumijevanju Zakona. Odbijaju da vide; ne žele da vide; ne žele da se nađu na nezgodnom mjestu da moraju priznati da ne razumiju ono što misle da razumiju i da griješe. Stoga, kada je Isus ukazao da je njegova služba trebala pružiti duhovni vid onima koji su je tražili i otkriti duhovno sljepilo onima koji su mislili da su mudri, fariseji su odgovorili arogancijom. Njihov odgovor je, u suštini, bio da kažu: „Ti očigledno ne kažeš da smo mi duhovno slijepi?“
Ali Isus pojašnjava da je to upravo ono što On govori.
Nadalje, Isusova izjava ovdje naglašava važan princip, a to je da Bog drži ljude odgovornima samo za ono što znaju, ali ih drži apsolutno odgovornima za to. Oni koji dolaze Bogu u poniznosti, priznajući slabost i tražeći istinu, susreću se s milošću i oproštenjem (Marko 9:24; Jovan 9:35–38; Matej 7:7–8). Onima koji misle da su mudri, koji tvrde da imaju duhovni vid, biće suđeno u skladu s tim (Jakov 3:1). Ovo se posebno odnosi na one koji, poput fariseja, imaju znanje i namjerno odlučuju da ga ignorišu zbog sebičnih interesa.
Odgovornost za grijeh srazmjerna spoznaji
Šta znači „da ste slijepi, ne biste imali grijeha“? Jednostavno, ne biste bili krivi. Grijeh se mjeri kapacitetima ili sposobnostima ljudi, i njihovim mogućnostima da saznaju istinu (vidi Rimljanima 4:15; 5:13). Da ljudi nemaju sposobnost da vrše volju Božju, ne bi mogli snositi nikakvu krivicu. Ako imaju sve odgovarajuće sposobnosti, a nemaju raspoloženje, Bog ih smatra krivima. Ovaj odlomak nedvosmisleno uči:
- da ljudi nisu osuđeni za ono što ne mogu;
- da je razlog zašto su osuđeni to što nisu voljni da prime istinu i žive po njoj;
- da su ponos i samopouzdanje izvori osude;
- da ako ljudi budu osuđeni, oni će biti krivi, a ne Bog.
Isus je zaključio da grijeh fariseja ostaje neoprošten zbog insistiranja da „vide“. Ljudski grijesi će uvijek biti neoprošteni dok su ponosni, samodovoljni i sigurni u svoju mudrost.
Biblija uči da moramo preuzeti ličnu odgovornost za svoje lične grijehe
Kad god griješimo, postoji potreba da potražimo alternativna objašnjenja za ono što je uzrokovalo grijeh. Da ih tražimo u svom stanju, nasleđu, okruženju, okolnostima…
Svi ovi vanjski faktori mogu biti istiniti, ljudi su zaista zgriješili protiv vas, ali Biblija kaže da uprkos svemu tome, osoba koja griješi je odgovorna za svoj grijeh. Važno je uočiti gdje sva krivica za grijeh zaista pripada, jer ako je postavimo na pogrešno mjesto, onda ćemo tražiti pogrešna rješenja.
Najgori dio, međutim, prebaciti krivicu za svoj grijeh na nešto drugo osim nas samih je to što ćemo na kraju okriviti Boga. Kada grijeh ostane uprkos pilulama, terapiji i svim drugim vanjskim promjenama koje nastojimo napraviti, na kraju će ostati samo još jedna osoba na koju ćemo svaliti krivicu – na Boga.
Ako ne preuzmemo ličnu odgovornost za svoje grijehe, Biblija kaže u Izrekama 19:3 da će naša srca na kraju pobjesniti protiv Gospoda. Ovo je grijeh u svojoj suštini. Gnjev protiv Boga je upravo ono što jeste grijeh.
Drugim riječima, preuzimanje lične odgovornosti za grijeh znači da znate da ste vi problem i stoga nećete biti rješenje. Ovo nam daje veću zahvalnost za našeg Spasitelja.
Prvi korak ka Bogu je pomirivanje sa tim koliko ste potpuno nedovoljni za sebe i koliko vam je očajnički potreban veliki i Svemogući Bog.
Ali preuzimanje lične odgovornosti za sebe znači samo ispravno prebacivanje krivice za svoj lični grijeh na sebe. Biblija jasno govori da, iako nikada nećemo biti rješenje koje nam je potrebno za vlastiti grijeh, mi imamo ličnu odgovornost tražiti pravo rješenje u Hristu. I kada preuzmemo ličnu odgovornost za svoje živote, sva rješenja ćemo tražiti u Hristu.
Isus nije umro na krstu da nas oslobodi odgovornosti za naše grijehe
Kada se hrišćanin pita o razlozima Isusovog razapinjanja, neposredan odgovor većine će vjerovatno biti: „Da iskupi naše grijehe.“ Ovo vjerovanje je duboko ukorijenjeno u hrišćanstvo, rašireno u globalnim crkvama i prenošeno kroz generacije kao temeljna doktrina. Ona stoji kao prihvaćena istina, čineći osnov vjere mnogih hrišćana.
Međutim, moglo bi doći kao otkrivenje shvatanje da precizno ova ideja nije eksplicitno navedena u samoj Bibliji. Uprkos rigoroznom istraživanju, nećemo pronaći niti jedan odlomak u cijelom biblijskom tekstu koji direktno artikuliše Isusa kako plaća kaznu za naše prestupe. Ovaj koncept „hrišćanskog vjerovanja“ je tumačenje koje nije direktno poučavano u Bibliji, već je prije bila konstrukcija koju su osmislili teolozi. Otuda nije čudo što su neki čak došli do ideje da je Isus umro drugom smrću (ako je stvarno platio kaznu za ljudske grijehe zapravo to bi bio ispravan zaključak).
Nazvan „zamjenskim iskupljenjem za kaznu“, ovaj teološki stav nije bio dio hrišćanske doktrine prvih 1600 godina nakon Isusovog raspeća. Umjesto toga, pojavio se kao ljudski pokušaj da se dokuči biblijski narativ o tome kako je Isus Hrist otkupio čovječanstvo. Dok su ovi teolozi nastojali da izvuku uvid iz Isusovih učenja, njihovi zaključci su odstupili od biblijske suštine, što je dovelo do vjerovanja kojem nedostaje strogo biblijsko utemeljenje. Moglo bi se reći da su otišli u drugu krajnost od teologije opravdanja djelima koja je dominirala hrišćanskim svijetom prije protestantske Reformacije.
Iako se nekoliko stihova dotiče veze između Isusove smrti i naših grijeha, oni samo aludiraju na odnos između to dvoje, bez definitivne tvrdnje da je njegova smrt služila kao zamjena ili kazna za naše grijehe. Njegovo raspeće ne funkcioniše kao sredstvo da nas očisti od budućih nedjela ili nam da blanko pokriće za neobuzdane postupke. Shodno tome, ideja „zamjenskog iskupljenja za kaznu“ ne sadrži prikladno ovu stvarnost.
Ovo naizgled pedantno razlikovanje, međutim, nosi duboke implikacije za razumijevanje spasenja unutar hrišćanskog okvira. U 1. Korinćanima 15:3, Biblija kaže da je „Hristos je umro za naše grijehe, kao što piše u Pismima“. Ipak, umiranje za naše grijehe se razlikuje od umiranja radi ispaštanja kazne za naše grijehe. Ako nedužna osoba podliježe zbog tuđeg ponašanja, počinilac ostaje odgovoran. Božji Zakon ne dopušta da nevini bude kažnjen umjesto krivca. Biblija dosljedno vezuje kazne za one koji su odgovorni za prekršaje. Mi ostajemo odgovorni za vlastite prestupe, snoseći njihove posljedice. Cjelokupnost naših akcija ostaje naš teret.
U pregledu hrišćanske ere, očigledno je da se spasenje nije u potpunosti manifestovalo. Nije „sve završeno na krstu“, kako proklamuju popularni teolozi. Isusovo raspeće nas nije oslobodilo iz sjenki današnjeg društva. Oni koji odbacuju vjeru u Isusa i slobodno čine grijehe biće odgovorni za svoja djela. Isusova misija nije sadržavala nošenje naših grijeha da bi nam dao takvu slobodu; radilo se o obezbjeđivanju puta za oprost.
Neko bi se sada mogao zapitati, zašto je Isus onda bio razapet? Ovo pitanje ima legitimnu težinu za mnoge hrišćane. Isus je, svjestan implikacija svoje misije, namjerno djelovao znajući da će njegova djela kulminirati njegovom smrću. Isusova smrt je bila neophodna zbog prirode njegove misije, baš kao što je to ilustrovano kroz žrtveni sistem i službu u zemaljskom Svetilištu. Samo kroz svoju smrti Isus je mogao „da uništi onoga koji ima vladavinu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu“ (Jevrejima 2:14,15) On je time „prinio žrtvu pomirenja za grijehe naroda“ (Jevrejima 2:17).
Isus je znao da je njegova smrt neophodnost koja će donijeti obilni rod. „Došao je čas da Sin čovečiji bude proslavljen. Zaista, zaista, kažem vam, ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ali ako umre, donosi obilan rod.“ (Jovan 12:23,24) Da bi se to ostvarilo, Hristovo posredništvo se moralo nastaviti na Nebu (Jevrejima 8:1-3, 6; 9:24,28).
Isusova smrt je zaista podrazumijevala spasenje od naših grijeha, ali ne putem trenutka oslobađanja koji nas razrješava odgovornosti. Umjesto toga, Biblija predstavlja Isusa kao onoga koji posrednički „odnosi“ naše grijehe: „Evo Jagnjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta!“ (Jovan 1:29), omogućujući nam da od izgubljenih grešnika postanemo bića na koja je primjenljivo otkupljenje. Hrist je put za ponovno ujedinjenje s našim nebeskim Ocem. U suštini, Isusova misija utire put za ovo transformativno putovanje.
Prema tipologiji zemaljskog svetilišta, na Dan pomirenja, očišćeni grijesi su polagani na glavu „jarca za Azezela“, pa će analogno tome očišćeni grijesi iz nebeskog Svetilišta biti položeni na Sotonu. Tako će na kraju, o Izvršnom sudu, opisanom u Otkrivenju 20. glava i na drugim mjestima, svi grijesi biti kažnjeni, dok će konačna sudbina svih grešnika, uključujući Sotonu, pale anđele i nepokajane ljude, biti druga odnosno vječna smrt (anihilacija).
Zaključak
Naš duhovni uvid mora da bude cjelovit, uzimajući u obzir cijeli mozaik istine, ne samo ono što bi nama odgovaralo.
Božja ljubav se nikada ne manifestuje na uštrb Božje pravednosti. Božja blagodat ne poništava Božji Zakon. Odgovornost za lične grijehe je lična. Po prirodi svog karaktera, Bog ne može da manipuliše na bilo koji način. I to je najpotpunije pokazano kroz Hristovu misiju iskupljenja, ali kompletnu, ne samo kroz učinak žrtvovanja.
Fariseji Isusovog vremena su bili „eksperti“ za zakonski formalizam i nacionalnu gordost. Mnogi hrišćanski teolozi našeg vremena su „eksperti“ za lažno jevanđelje i proizvodnju duhovnih narkomana. Ove izopačenosti se u osnovi prepoznaju po oduzimanju i zanemarivanju nekog od ključnih aspekata božanskog karaktera: ljubavi, pravednosti, milosrđa i istine.
Da bi smo na kraju bili sa našim nebeskim Ocem, mi moramo težiti da budemo „savršeni“ (zreli) kao On (Matej 5:48).
Dali treba da praznujemo subotu ili nedelju
Jednostavno dan koji je Bog odredio za odmor, a to je subota.